Foto: Rade Vilimonović
Foto: Rade Vilimonović

Problemi integracije “Novih krajeva”

Fenomen kačačkog pokreta koji se razvio među Albancima na Kosovu, Metohiji i u zapadnoj Makedoniji (tzv. novim krajevima, koji su nakon Balkanskih ratova pripojeni srpskoj i crnogorskoj kraljevini) može se najkraće opisati prostim prevodom turske reči kaçak koja označava begunca, a u decenijama pred propast Osmanskog carstva izraz je korišćen za odmetnike od vlasti koji su iz zasede otimali oružje turskim jedinicama. U periodu 1908-1915. ovaj vid odmetništva je u znatnoj meri izgubio prvobitni smisao: za razliku od kačaka koji su, usled zatvaranja okolnih pijaca i gladi, pljačkali krda stoke u Gori i na Šar-planini, kod kačaka “novog tipa” je prevladao politički momenat, pa je u prirodi njihovog odmetništva bilo nepriznavanje bilo kakvog oblika državnog prisustva, tj. pasivan otpor prema državnim zakonima.

Ambicije Albanaca za sticanje autonomije u okviru Osmanskog carstva su imale međunarodnu potporu zbog procene da će se time na Balkanu stvoriti teritorijalna i etnička brana slovenskoj invaziji. Stoga je austrougarska diplomatija težila preuzimanju kontrole nad Kosovom, pothranjujući “okasneli nacionalni romantizam” Albanaca, kako ga naziva istoričar Đorđe Borozan. Taj nacionalizam je postao agresivniji nakon izbijanja Mladoturske revolucije koja je najavila temeljnu transformaciju turskog društva i povoljniji položaj hrišćanskog stanovništva. Od aprila 1912. raširena je ustanička agitacija na Kosovu i u srednjoj Albaniji pod vođstvom Hasana Prištine, Nedžib-bega Drage i njihovih vojnih komandanata. Srpski konzul u Solunu je izveštavao o opsadnom stanju u pećkom kraju gde su hiljade buntovnika zahtevale prekid izgradnje puteva i železnica “koje im ne trebaju“. Opšti pokret Albanaca je bio ozbiljniji od ranijih i po tome što su od samog početka zajednički nastupali Albanci muslimanske i katoličke veroispovesti. Ipak, Srbija nije uspela da pridobije ove ustaničke komandante za borbu protiv Turske, pa je po izbijanju Prvog balkanskog rata oko 20.000 Albanaca pod komandom Ise Boljetinca branilo Kosovski vilajet. Učesnici u borbama svedoče o brutalnosti Albanaca koji su se masovno predavali, a potom pucali na srpske vojnike iz svojih kuća. Srbija je ove albanske akcije koristila da pokaže svetu kako se glavna gnezda kačačkog pokreta moraju pacifikovati i priključiti srpskoj državi.

Uvođenje srpske uprave nad oblastima koje je držala njena vojska pravno i formalno je okončano septembra 1913, a pokušaj razoružavanja Albanaca je doprineo stvaranju novih “odmetnika od vlasti”. Prvi sukobi sa naoružanim grupama su zabeleženi kod Leposavića i Istoka, dok je stanje anarhije bilo upadljivo u kačaničkom srezu koji je dugo bio van domašaja civilne vlasti. Jaka agitacija Albanaca u prištinskom kraju protiv predaje naoružanja rezultirala je masovnom akcijom sakrivanja oružja, zbog čega je u proleće 1913. sprovedeno kažnjavanje “neposlušnih” sela u prizrenskom kraju i tom prilikom je ubijeno 86 ljudi (76 u selu Kabaš). Napadi albanskih četa na vojsku, opštinske činovnike i sveštena lica su nastavljeni i u leto, a u vreme srpsko-bugarskog rata u oblasti Drenice je zaplenjeno preko 20.000 pušaka. Ipak, Bajram Curi je krijumčarskim kanalima dostavljao oružje svojim sunarodnicima pripremajući ih za ustanak, dok su iz Carigrada u Valonu stizali oficiri za obuku albanskih gerilaca.

U proleće 1913. učestali su upadi sa demarkacione linije kojima su rukovodili Hasan Priština i Isa Boljetinac, a krajem leta među Albance stižu i iskusnije bugarske komite. Glasine o skorašnjem ustanku velikih razmera osvanule su i u vestima svetskih agencija koje su javljale da se 20.000 Albanaca kreće ka Bitolju. Silina septembarskog udara doprinela je utisku da se radi o “trećem balkanskom ratu”, a napad je izvršen iz dva pravca. Posledice upada sa juga, kojim su rukovodili Isa Boljetinac sa 12.000 ljudi i bugarski oficiri iz Drača sa komitskim četama i zaostalim turskim korpusom, bile su zaposedanje Debra, Ohrida, Struge i prodor ka Gostivaru, dok su severnim pravcem išli emigranti sa Kosova koji su zaposeli Ljumu, opkolili Prizren i zauzeli Đakovicu. Akcija je spretno sinhronizovana sa mobilizacijom evropskog javnog mnjenja kojem su servirani izveštaji o srpsko-crnogorskim zločinima nad albanskim civilima. Pobeda srpske vojske kod Piškopeje doprinela je njenoj konsolidaciji pa je ponovo ušla u Debar: usledilo je “čišćenje terena” u zapadnoj Makedoniji, ali i prelazak srpske vojske na tlo Albanije.

Iako ustanak nije uspeo, nemiri su nastavljeni u dreničkom kraju, zbog čega je srpska vlast pokušala da izoluje oblast. Primena “crnogorskih metoda” se pokazala neefikasnom i diplomatski štetnom (npr. odmazda nad Albancima u Ljumi, Juniku, Istoku, Gostivaru i Debru). Iako je nepokretna imovina kačaka obično konfiskovana, imanja bogatijih Albanaca i kačačkih vođa poput Ise Boljetinca ili Hasana Prištine se, začudo, nisu našla na meti srpskih vlasti. U martu 1914. je izbila lokalna pobuna Albanaca kod Suve Reke a prema izveštajima austrougarskog konzula, prilikom njenog gušenja je spaljeno blizu hiljadu domova. Sa druge strane, Beč je nastavio da pomaže albanske dezertere iz srpske vojske koji su oko Orahovca počeli da obrazuju kačačke grupe.

Posle Sarajevskog atentata Austro-Ugarska je angažovanjem kosovskih emigranata nameravala da otvori bočni front prema srpskoj vojsci, pri čemu je Herceg Novi postao njen logistički centar. Finansiranje albanskog ustanka je išlo preko austrijskog predstavnika u Međunarodnoj kontrolnoj komisiji u Albaniji koji je bio zadužen i za transport eksploziva i municije koje su austrougarski brodovi dopremali u Medovu. Ipak, nezavidno stanje među katoličkim albanskim plemenima i usporeni transport oružja ka Piškopeji ometali su predviđeni upad Hasana Prištine, te se planirani ustanak sveo na nekoliko kačačkih incidenata i pljačkaških pohoda oko Prizrena. Opljačkani su čak i Austrijanci pri povlačenju, pa se pričalo da su vagoni šećera, griza, kafe i sapuna izdržavali Drenicu pune dve godine.

Zapovednik trupa novih oblasti general Damjan Popović je februara 1915. u sukobima kod Žura i Morine porazio Hasana Prištinu, premda je ovaj bio dobro naoružan austrijskim topovima i mitraljezima. U Srbiji je sazrelo uverenje da se veći upadi kačaka mogu sprečiti samo okupacijom severne Albanije, te je vapaj Esad-paše iz opkoljenog Drača ubrzao odluku Pašića da zatraži dozvolu od Antante i pritekne mu u pomoć. Uprkos protivljenju savezničkih sila, operacija je pokrenuta i trajala je nepunih mesec dana, posle čega su osvojeni Elbasan i Tirana i predati srpskom savezniku Esad-paši.

Usledio je pravi građanski rat u Albaniji. Albanski prvaci su bili u potpunom rasulu pa se Esad paša odužio Pašiću nemilosrdno goneći kačake iz zemlje. Sredinom oktobra 1915. na čelu trupa novih oblasti našao se Petar Bojović koji je, usled čestih napada kačaka na Kačanik, put Gnjilane-Uroševac i Krivu Reku, naredio uzimanje talaca iz redova uticajnih meštana u selima u kojima su izbijajali neredi. Već u novembru je krenula pobuna kosovskih i makedonskih Albanaca uz podršku bugarske pešadije, a usledilo je i masovno dezertiranje muslimana iz srpske vojske prilikom njenog povlačenja. Kako se austrijska prethodnica približavala Novom Pazaru, tako su i zločini prema srpskoj vojsci kulminirali, pa su kačaci iz sela Kabaš (sveteći se zbog represivnih mera srpske vojske iz marta 1913.) u manastiru Sv. Marka kod Prizrena ubili 130 vojnika i nekoliko desetina izbeglica. U okrugu K. Mitrovica su delovale tri dobrovoljačke čete koje je Hasan Priština stavio na raspolaganje Austrijancima. Samo tokom 1914/15. srpski žandarmi su na području Kosova i Makedonije ubili 400 kačaka i komita, a sami imali 277 poginulih.

Kada je u junu 1917. proglašeno ujedinjenje nezavisne Albanije pod protektoratom Italije, došlo je do demoralisanja kosovskih prvaka koje je bilo potpuno nakon dolaska srpskih trupa na Kosovo krajem 1918. Usledio je novi talas kosovske emigracije i pobunjeništva iz koga je revitalizovan kačački pokret. Na osnovu mandata dobijenog na Londonskoj konferenciji i tajnog Londonskog ugovora (1915), Italija je pokrenula široku antijugoslovensku kampanju, politički i materijalno pomažući Komitet za oslobođenje Kosova koji je osnovan u Skadru novembra 1918. Na dan albanske nezavisnosti u Skadru su obnarodovani zahtevi za teritorijalnom i etničkom Albanijom do Skoplja i Novog Pazara. Organizacija je bila povezana sa komunističkim pokretima u regionu koji su podržavali kačački pokret kao nacionalni pokret albanskog naroda; štaviše, Kominterna je kačake okarakterisala kao partizane.

***

Kulminacija oružanih upada iz Albanije (1918-1924) zatekla je vlasti tek formirane Kraljevine SHS raspete između pravnog provizorijuma kroz koji je država prolazila i nerešenih međunacionalnih odnosa. Situaciju su joj otežavali stanje poratne anarhije, nepoverenje stanovništva u nove vlasti, otvorena granica prema Albaniji i Bugarskoj, nekonsolidovanost administracije i sinhrono delovanje kačaka i komita.

Pod uticajem snažnog albanskog pokreta u proleće 1920. započeto je povlačenje saveznika iz Albanije posle čega su srpske trupe okupirale demarkacionu liniju koja se protezala od oblasti južno od Debra, preko Crnog Drima do severnih oboda Skadra i ušća Bojane u Jadransko more. Jula 1920. albanske jedinice pod komandom Ahmed-bega Zogua i Bajrama Curija su izvele upade ka Debru i Đakovici, zbog čega je Komanda Treće armijske oblasti zatražila uvođenje vanrednog stanja. Septembra 1921. Albanci su naneli nekoliko poraza jugoslovenskim snagama kod Arasa, pa je usledio protivudar pod izgovorom da je time ugrožen prestiž jugoslovenske vojske. Konferencija ambasadora je bila u toku i njene odluke su išle u korist Kraljevine SHS, zbog čega je Pašić prihvatio predloženu korekciju granica i obećao povlačenje trupa. Već u martu 1922. došlo je do formalne normalizacije jugoslovensko-albanskih odnosa, sračunate na što bolji tretman kod tek formirane Komisije za utvrđivanje granice. Ova komisija je zasedala u Firenci od 1922-1926, kada je posle nekoliko teritorijalnih problema i međusobnih ustupaka rešeno pitanje jugoslovensko-albanske granice. Uzgred, ustanovljena je i Neutralna zona (Junik, Batuša, Molići, Morina, Brovina, Ponoševac, Šišman, Popovci) preko koje je trebalo da prođe definitivna granica, ali je ona više služila kao utočište grupama Bajrama Curija i Hasana Prištine koje su bile snažan instrument za uticanje na rad Komisije.

Planovi Italije za destabilizaciju Kraljevine SHS nisu se svodili samo na ubacivanje kačačkih odreda, već i na sinhronizaciju više separatističkih pokreta. Grof Ćano je u svom Dnevniku pravilno procenio da bi permanentan iredentistički problem na Balkanu mogao biti “nož uperen u kičmu Jugoslavije”. U tom cilju, područje Barija i Brindizija je 1922. bilo oaza izbeglih albanskih prvaka koji su sa vođama VMRO dogovorili obrazovanje zajedničkog komiteta koji bi se sastojao iz albanske, makedonske i crnogorske sekcije. Tokom 1924. u Valoni je dogovorena sinhrona akcija kačaka i komita, ali ona nije mogla biti ostvarena usled unutrašnjih potresa u VMRO.

Bitan faktor vitalnosti kačaka bilo je krijumčarenje stoke i robe. Tome je pogodovala teritorijalna kompozicija Balkana nakon 1913, zbog koje su mnoga trgovačka mesta sa obe strane jugoslovensko-albanske granice počela da odumiru. Uprkos vojnim kordonima, kačaci su iz Jugoslavije u Albaniju bez većih problema prevodili čitava stada ovaca, ali i industrijsku robu. Skadar je postao centar za krijumčarenje italijanske robe u Kraljevinu SHS, pa se tako svila u Đakovici prodavala po znatno nižim cenama nego u drugim jugoslovenskim gradovima. Šverc skopskog sapuna u Albaniju bio je 30 puta veći od legalnog izvoza ovog artikla, a krijumčareni su i presni opanci, užarija i gvožđe. Najveći kupci skopskog konjaka i likera bila su pogranična mesta prema Albaniji koja su alkohol izvozila u kantama od petroleuma. Otuda i astronomske cifre u jugoslovenskoj statistici koja se hvalila visokim izvozom petroleja u Albaniju (u kojoj je on, uzgred, bio jeftiniji!). Krijumčarenje makedonskog duvana bilo je specijalnost kačaka, pa su prilikom žandarmerijskih patrola plenjeni čitavi magacini na imanjima odmetnika. Pritom se kačak-duvan mogao bez problema kupiti na ulicama Prištine i drugih varoši.

Slaba saradnja žandarmerije i vojske, kao i kolizija između vojnih i policijskih vlasti išli su na ruku oživljenom kačačkom pokretu u graničnoj zoni. Tako je prilikom dogovorenog upisivanja Albanaca u jugoslovensku vojsku, okružni načelnik u Prizrenu greškom pohapsio sve pristigle dobrovoljce koji su bili namenjeni misiji umirivanja svojih saplemenika. Neki od okružnih načelnika su upozoravali da su Albanci nejednaki pred zakonom, te da je pobuna u Drenici bila rezultat “rđavog rada policijskih organa”. Nezadovoljstvo Albanaca moglo je poteći i od odnosa vlasti prema njihovim političkim predstavnicima. Uoči opštinskih izbora 1923. Nedžib-beg Draga je uhapšen, a po izlasku iz zatvora u kućno dvorište mu je bačena bomba, kako se ne bi kandidovao za predsednika opštine. Tokom kampanje za parlamentarne izbore 1925. policija je dovezla nekoliko stotina Albanaca iz okoline Prizrena da urede grad pred zakazani miting radikala.

Prve godine jugoslovenskog provizorijuma su se neminovno odrazile i na konfuznu situaciju na terenu, tako da su npr. u seoskim opštinama gnjilanskog sreza na 20-30 kačaka dolazila tek po dva žandarma! Stoga je unifikovana jugoslovenska žandarmerija veoma brzo postavljena na vojničku osnovu. Pokrajina Južna Srbija je bila u nadležnosti Druge žandarmerijske brigade, sa štabom u K. Mitrovici. Tokom 1920-ih brojno stanje regularne jugoslovenske žandarmerije se kretalo između 16-20.000 ljudi, od čega je gotovo 2/3 otpadalo na jugoistok države. Sredinom naredne decenije njen sastav je neznatno reduciran, što je pravdano sve masovnijom “dobrovoljnom saradnjom građana”. Inače, narodni poslanici sa juga su upozoravali da su tamošnje žandarmerijske stanice i karaule počele da liče na “sanatorijume za izležavanje zdravih ljudi”, te da su naoružani seljaci bili prinuđeni da čuvaju žandarme dok su ovi “leškarili u negližeu i valjali se po krevetima”.

U vojnom smislu oblast Kosova i Metohije je bila u nadležnosti Kosovske divizijske oblasti, u kojoj je pokušaj regrutacije iz jula 1919. završio neslavno. Formirani su specijalni odredi za privođenje odbeglih regruta, ali je novembarska pobuna metohijskih Albanaca primorala civilne i vojne vlasti da regrutaciju odlože za isvesno vreme. Opšte stanje vojske na području Kosova bilo je nezadovoljavajuće usled nedostatka oficirskog i podoficirskog kadra, čestih pomilovanja vojnih izgrednika, slabe ishrane i sl. S obzirom na iscrpljenost vojske i očigledan pad morala, Komanda Treće armijske oblasti je poručivala komadantu Kosovske divizijske oblasti da što češće ubeđuje potčinjene starešine i vojnike “u moć našeg oružja, a u kukavičluk Arnauta”.

Na Kosovu su bila stacionirana tri pešadijska puka (Mitrovica, Prizren, Priština) i jedan artiljerijski u Prištini, dok je vazduhoplovni puk u Skoplju vršio značajno psihološko dejstvo na kačake u graničnom području. Vlasti su na raspolaganju imale i graničnu trupu koja je usled komplikacija na albanskoj granici 1923. bila ponovo formirana. Obrazovanju letećih odreda (1922) prethodila je praksa osnivanja okružničkih potera sastavljenih od “odanih građana, kao privremenih žandarma za gonjenje kačaka i komita” koje su izdržavali sami meštani i seljaci.

Komplikovanje zakonske procedure za izdavanje oružnih listova, nagrađivanje onih koji vrate oružje i pretnje sankcijama – imali su više nego skromne efekte, iako je pitanje naoružanog albanskog stanovništva bilo jedan od pet gorućih problema nove države. Razoružavanje kosovsko-metohijskih okruga 1920, kao pokušaj nametanja poljuljanog državnog autoriteta, dalo je skromne rezultate uglavnom zbog otpora kačaka Azema Bejte koga je pomagala čitava Drenica. I u Zvečanskom okrugu je primećeno da “sve vri” i da je ugled državne vlasti samo nominalan. Nova akcija razoružanja na Kosovu je izvedena tokom januara 1921. ali su njeni rezultati bili još skromniji. Razlozi za neuspeh su pronađeni u nesposobnosti policijskih vlasti, ali i u otvorenoj saradnji nekih činovnika sa porodicama odmetnika. Stanju nekontrolisane anarhije doprinela je i odluka vlasti da kolonisti mogu zadržati naoružanje, a oni koji ga nisu imali, mogli su ga dobiti po jednostavnoj proceduri od Povereništva za agrarnu reformu. Vojni ministar je 1919. naložio svakoj opštinskoj upravi da po sopstvenom nahođenju podeli 20-30 pušaka “za odbranu i potpomaganje žandarmerije”. Tek posle slučaja u labskom srezu, gde su srpski naseljenici masovno prodavali oružje Albancima, doneta je odluka da se i oni razoružaju.

Selektivna politika razoružavanja i naoružavanja dobila je novu dimenziju odlukom jugoslovenskih vlasti da naoružane Albance stavi u svoju službu. Poverenje vojnih zvaničnika u “organizovane Arnaute” ojačalo je 1919. nakon posete komandanta Treće armijske oblasti đakovičkim albanskim prvacima koji su mu izjavili lojalnost i spremnost da “idu i u boj gde mi hoćemo”. Ove čete su prevashodno korišćene za diverzantska dejstva u pozadini Albanije i snabdevane su preko komandi divizijskih oblasti, dok su se krediti za njihove plate knjižili kao “propaganda na poverljive ciljeve”. Polemika o eventualnom raspuštanju ovih jedinica zasnivala se na različitim iskustvima civilnih i vojnih vlasti na terenu. Jedni su tražili momentalno raspuštanje “organizovanih Arnauta”, dok su drugi u njihovom postojanju videli prikladnu snagu za amortizaciju eventualnog sudara italijanske i jugoslovenske vojske.

Procenjivalo se da bi raspuštanjem hiljadu naoružanih ljudi svi prišli Italijanima, a i sam pokušaj njihovog razoružavanja bi nosio visoki rizik. Naprotiv, Komanda Treće armijske oblasti je predlagala da se (iz obzira prema srpskom savezniku Esad-paši) čete “organizovanih Arnauta” bolje urede, redovnije plaćaju i snabdevaju, a ako se i raspuštaju, trebalo im je obezbediti penziju kako se ne bi okrenuli protiv bivših poslodavaca. Ipak, raspušteni članovi „organizovanih Arnauta“ su na kraju završili kao nova kategorija pljačkaša i krijumčara stoke.

U akcijama koje su usledile početkom 1920-ih mogu se uočiti nedoslednost, loša organizacija i koordinacija snaga bezbednosti, pa čak i ponavljanje taktičkih grešaka iz prethodnih vremena. Već krajem maja 1920. komanda Kosovske divizijske oblasti je, pored dozvole za interniranje kačačkih porodica i konfiskaciju njihove imovine, zatražila i pravo da osniva preke sudove i vrši egzekucije “na vidljivom mestu”. Na konferencijama okružnih načelnika održanim juna iste godine u K. Mitrovici i Skoplju za osnovne uzroke lošeg stanja bezbednosti označeni su nedostatak zakonskih mogućnosti za “kažnjavanje odmetničkih familija i sela”, brojno stanje vojske i žandarmerije, loše činovništvo i telefonska mreža, siromaštvo ljudi u upravi i sl.

Predloženo je donošenje zakona nalik bivšoj Uredbi o hajdučiji kojim bi se brutalno, ali efikasno saseklo odmetništvo. Sa istim ciljem je trebalo pravno regulisati naoružavanje “pouzdanog elementa”, doneti najoštrije mere za razoružanje Arnauta (“batinanje, interniranje, kontribucije, robije, pa čak i smrtne kazne”), upošljavati Albance na izgradnji saobraćajnica (pretpostavljalo se da bi ih redovna plata odvratila od puške), dovući artiljeriju iz Niša i Vranja u Đakovicu, kao i raspustiti nekoliko bataljona organizovanih Arnauta koji su pljačkali stoku. Čak i u slučajevima gde su žrtve kačaka bili sami Albanci, njihova komunikacija sa vlastima je bila ograničena plemenskim kanonima tj. ljubomornim čuvanjem „prava porodice“ da se osveti ubici.

Prvi čovek zadužen za agrarnu reformu i kolonizaciju, inače, poslanik demokrata, Sreten Vukosavljević, je iza kačačkih zločina video kolektivnu odgovornost albanskog stanovništva, pa je zagovarao primenu “crnogorskog načina” pacifikacije kojim je sređeno stanje u Metohiji: “sredstvima grubim, ali na vreme upotrebljenim arnautskom življu ubiti borbeno raspoloženje i volju za odmetništvom”. Iako ekstreman u svojim stavovima, on je radikalsku politiku na Kosovu prilično precizno oslikao kao “naizmeničnu slabost i brutalnost, naizmenično nadmudrivanje i nadlagivanje sa Arnautima”.

Inicijativa kačaka je bila naročito izražena u Metohiji gde su tokom 1919. napadali vojne transporte i kolonističke naseobine. Bejtini kačaci su počinili više ubistava u zvečanskom okrugu, zbog čega je lokalna vlast zahtevala dodatnih dvesta žandarma, proglašenje vanrednog stanja, uvođenje prekog suda, ali i pomoć avijacije. Bejta je u leto 1920. ucenio opštinu Obilić sa 100.000 dinara, pa su ih jedna četa i konjički eskadron brdskim topovima dovučenim iz Mitrovice opkolili i uništili. Istovremeno, kačaci su napali poštanska kola kod Suve Reke i pritom ubili četiri putnika i jednog žandarma, dok je silovita pobuna u Peći primorala tamošnju komandu da zatraži pomoć hiljadu i po naoružanih Vasojevića. Pretnja kačaka da će zatvoriti put Đakovica-Peć unela je dodatnu konfuziju u redove iznurene žandarmerije, a maja meseca u dreničkom i istočkom srezu je spaljeno nekoliko srpskih sela i za dva dana ubijeno 15 Srba, mahom kolonista.

Januara 1921. ministar unutrašnjih dela je izdao proglas kojim se amnestiraju svi kačaci koji se predaju, pod uslovom da se nisu teretili za ubistvo. Odziv je bio poražavajuće slab, pa je rok od dva meseca u nekoliko navrata produžavan. Uglavnom su se prijavljivali vojni begunci i sitniji prestupnici. Dva meseca kasnije počela je operacija interniranja kačačkih porodica sa Kosova u specijalni logor u Nišu i iz Sandžaka u logor u Gornjem Milanovcu. Pošto ni akcija interniranja nije uticala na dezorganizaciju kačačkog pokreta, ministar unutrašnjih dela Milorad Vujičić je raspustio niški logor čim je stupio na dužnost. Pokušaj sistematskog novčanog kažnjavanja opština na čijim su teritorijama počinjene pljačke i ubistva, ostao je takođe bez efekta.

Sredinom 1921. meta kačačkih napada ponovo postaju saobraćajnice, dok je u kačaničkom srezu banda Adema Merdžana ubila predsednika opštine Đeneral Janković. Zajednička potera meštana i vlasti nije urodila plodom, premda je na Juničkoj planini žandarmerija likvidirala 20, a zarobila 80 kačaka. Tokom 1922. naoružane grupe su olako prelazile na teritoriju istočkog sreza, dok se u stanje u okolini K. Mitrovice lično uverio i Puniša Račić, kao izaslanik Ministarstva spoljnih poslova. U leto 1923. Azem Bejta je formalno raspustio svoju četu kačaka i sa tridesetak telohranitelja se predao jugoslovenskim vlastima, sklopivši pritom neku vrstu ugovora o nenapadanju. Na iznenađenje javnosti, vlasti su prihvatile njegovu ponudu (da se odriče pljačke i ubistava ukoliko zadrži apsolutnu vlast nad pet dreničkih sela), što je i tadašnja Politika ocenila kao državnu slabost.

Na Bejtinom imanju kulučari su podigli kulu sa puškarnicama, a on nepozvan posećivao državne svečanosti u borbenom poretku, pucajući u vazduh “šenluka radi”. Te godine na planini Čičavici ubijena su trojica žandarma, ali je istraga stajala u mestu pošto su svi tragovi vodili ka Bejtinoj teritoriji (tzv. Mala Albanija), na kojoj mu je država prećutno garantovala ličnu vlast. Stvari su se otrgle kontroli u leto 1924. kada je Bejta podigao pobunu u Drenici, sinhronizujući je sa promenom režima u Tirani. Usledila je reakcija jugoslovenskih vlasti pa je, veče uoči Bajrama, mešovita vojno-žandarmerijska formacija jačine osam bataljona opkolila Galicu i još pet dreničkih sela. Čim su pale prve žrtve među žandarmima, otvorena je artiljerijska paljba. Nakon celodnevnog okršaja Bejtina Drenica je, makar za izvesno vreme, pacifikovana. U ovoj akciji poginulo je 14 vojnika i žandarma, dok je na strani kačaka bilo 125 mrtvih, među njima i smrtno ranjeni Bejta. Bilo je i civilnih žrtava – dve žene i dva deteta koji su, prema izveštaju Arčibalda Rajsa, izgoreli u jednoj od zapaljenih kuća.

Uporedo sa stišavanjem kačačkih upada registrovan je i drastičan pad broja slučajeva krađe stoke. Sredinom 1926. vlasti su se hvalile kako su kačaci pohvatani i rasterani, te da se Albanci pohvalno izražavaju o letećim odredima i žandarmeriji, a početkom 1928. kačaka je bilo još samo u gnjilanskom srezu. Već 1932. za žandarmerijsku stanicu u Drenici je pisano kako liči na “gospodski letnjikovac” u koji rado svraćaju i Albanci povređeni na poljskim radovima, tražeći kinin za decu, savete za kalemljenje šljive itd. Sa sličnom dozom samouverenosti vlasti su i za jednu planinu poznatu po kačacima tvrdile da je zahvaljujući efikasnosti žandarmerije postala “bezbedna kao Gruža”.

Kontroverzni podaci ministra unutrašnjih dela iz perioda kulminacije kačačkog pokreta govore da je samo od 1918. do 1923. godine u Južnoj Srbiji poginulo oko 600 žandarma. Narednih godina, uz poginule i ranjene pripadnike jugoslovenskih snaga uvodi se i nova kategorija žrtava – umrlih na dužnosti. Statistika koju je prezentovao komandant žandarmerije general Dušan Marković, pokazuje da je u sukobima sa kačacima i komitama od 1918-1931. poginulo 736, ranjeno 399 i umrlo čak 1.405 žandarma! Za razliku od broja poginulih koji se smanjivao i uvećavao zavisno od intenziteta gerilskih pokreta, broj umrlih je bio permanentan i iznosio je oko sto žandarma godišnje. Time je ukupan broj umrlih za 13 godina narastao na skoro 10% celokupnog sastava jugoslovenske žandarmerije.

***

Predstava o kačacima u svesti tadašnjeg stanovništva, činovnika, vojnika i žandarma ima široko tradicionalno, kulturno, pa i psihološko utemeljenje. Viševekovna turska uprava i sklonost glorifikaciji hajduka doprineli su tome da je narod sa juga Srbije rado i sa simpatijama slušao epske pesme o kačacima iz 19. veka, čak i pošto su se političke okolnosti dramatično izmenile. O antiherojima naoružanim turskim, ruskim, austrijskim i srpskim puškama, odevenim u crne bluze i čakšire, u narodu se pričalo sa strahopoštovanjem, uz mnoštvo detalja iz biografija harizmatičnih vođa. Tako se znalo da je Azem Bejta svojevremeno dezertirao iz austrougarske vojske zbog ubistva rođenog brata, kao i da je Elez Jusuf, bivši turski žandarmerijski oficir, bio poznat po reketiranju pljačkaša stoke na granici.

Pokušaji da se sa solidne vremenske distance dočaraju “albanska divljina“ kačačkog mentaliteta (gde je ubijanje svesna pravna odmazda, ali i socijalna potreba) i fizionomija tipičnog kačaka, ostali su na nivou antropoloških stereotipa: albanski kačak je najčešće opisivan kao verski fanatik namćorastog izraza lica, sa niskim čelom i „nadnetim veđama“, obrijanog temena i simetrično kukastog nosa. Zanimljivo je da su žandarmi putem Žandarmerijskog kalendara mogli čitati i traktate o antropogeografskim odlikama područja u kome su službovali. Tako je Grigorije Božović zapisao da su Albance krasili „pohlepa, podmuklost i volja za namernim laganjem”, te da su na muci bili slabi. Međutim, u istom kalendaru nailazimo i na tekstove u kojima se gotovo glorifikuju poznati kačaci. Za Azema Bejtu se kaže da je bio više “kačak iz mode” koji je bio “neugledan kao Ciganče, a ipak lep i nekako opet mio, da niste mogli da ga omrznete”. I Feriz Salković je predstavljan kao “upisana muška lepota i veliki junak na pušci” koji je na potere pucao tek u krajnjoj nuždi. Za odmetanje bivšeg age Huseina Boškovića u kačake se čak sugeriše i društveno prihvatljiv motiv (“pogodila ga agrarna reforma”).

Zahvaljujući širokoj plemenskoj solidarnosti kosovskih Albanaca, snazi velikoalbanske ideje, ali i političkoj trgovini begovske oligarhije sa vladajućim radikalima, kačački pokret je opstajao u čitavom međuratnom periodu. Iako je 1924. došlo do delimičnog suzbijanja kačaka, a njegovi ideolozi se našli u emigraciji, pokazalo se da je problem bio samo odložen. Sprega vladajuće Radikalne stranke sa tursko-albanskim Džemijetom nije bila samo tehnička koalicija za potrebe nesmetanog rada parlamenta, već je imala ozbiljne simptome sistematske političke trgovine na svim upravnim nivoima.

Na to veoma slikovito upućuje sudbina vođe Džemijeta Ferhat-bega Drage i afera oko njegovog suđenja u Mitrovici 1922. Naime, on je tada optužen za organizovanje četa kačaka 1916-1918. i ubistvo 18 Srba, prikupljanje dobrovoljaca protiv srpske vojske i utaju državne imovine, ali je sud i pored kompletiranih dokaza odložio proces. Suđenje je nastavljeno tek u decembru 1926. kada ga je porota proglasila krivim, a sud mu izrekao kaznu od 20 godina robije. Dok je ležao u zatvoru, preko posrednika mu je predložena “saradnja sa radikalima” u zamenu za pomilovanje. Zaista, Kasacioni sud je već februara 1927. vratio predmet mitrovičkom prvostepenom sudu koji je, ne oklevajući, predložio da se Draga ne kazni “jer su dela zastarela”, pa je oslobođen kao nevin. Politička trgovina je dovela i zloglasnog kačaka Šahzimana Orhana iz zatvora na mesto predsednika opštine, pošto je 1926. dao pismenu izjavu kako pristupa radikalima.

Nadrealni kontekst upotpunjuje i slučaj iz septembra 1927. kada je uoči parlamentarnih izbora radikal Toma Popović u Gnjilanu, po završetku predizbornog skupa, razdelio prisutnim Albancima 500 državnih pušaka. Štaviše, poslanici opozicione Demokratske stranke su predočili ministru unutrašnjih dela kako je u sred Skoplja viđen Bajram Curi u uniformi jugoslovenskog žandarmerijskog pukovnika! “Šepurenje” vođe kačaka skopskim ulicama su predstavljali kao apsurd i krunu radikalsko-džemijetske koalicije, najavljujući neminovnost skorog raspada države u kojoj su takve stvari bile moguće. Demokrata Jovan Magovčević je marta 1924, povodom interpelacije grupe poslanika Džemijeta o stradanju civila u Labu, Dumnici i Vlahinjama, na prilično originalan način došao do uzroka tih tragedija:

Pre svega, gospodo, ja se moram zapitati, koji je uzrok pomenutim događajima? Odgovor je gotov. Kačaci, kačaci su uzrok. Ko podržava i pomaže kačake? Odgovor je: Džemijet. Ko podržava Džemijet? Vlada. A zašto? Zato što je njoj Džemijet potreban da se održi na vlasti (Pljesak). To je logika!

Peščanik.net, 24.04.2013.

KOSOVO