Foto: Milica Jovanović
Foto: Milica Jovanović

Ovaj esej počinje sa utopijom zvanom američki univerzitet. To je najbolja obrazovna institucija na svetu, poručuju nam svi. Zaista, ako je suditi po hvalospevima kojima ga obasipaju, američki univerzitet je možda naša najbolja institucija i tačka. Sa mirnim travnjacima i prosperitetnim inovacijama, univerzitet je duhovno ugodniji od crkve, topliji od porodice, produktivniji od bilo koje industrije.

Univerzitet se bavi snovima. Poput drugih utopija – poput Diznijevog sveta, poput cvetnih polja u reklamama za parfeme, poput takmičarske Valhale, Olimpijade – univerzitet je mesto ispunjenih želja i neograničenih mogućnosti. On je kao četvorogodišnje luksuzno krstarenje koje će nas nežno preneti preko staleškog ambisa. To su železna vrata koja vode u zemlju doživotnog prosperiteta.

Nije samo univerzitet taj koji nam ovo govori; svi nam ovo govore. Predsednik Sjedinjenih Država. Naši najcenjeniji politički komentatori i ekonomisti. Naši privredni i sportski idoli. Naš omiljeni nastavnik i savetnik, pa možda čak i naša mama-tigrica. Na kraju krajeva, svi su oni završili fakultet. Oni znaju.

Po sticanju srednjoškolske diplome, ulazimo u novi život, u univerzitetski život, kao deca koja pišu Deda Mrazu. Obećavamo da ćemo biti mnogo dobri. Otvaramo dušu voljenoj instituciji. Sakupljamo dobre ocene. Dajemo sve od sebe na testovima. Ozbiljno sortiramo svoj prvi, drugi, treći izbor. Govorimo šta bismo voleli da budemo kad porastemo. Poveravamo im svoje želje. Buljimo u reklamne fotografije nasmejanih studenata, posećujemo studentski grad i obavezno mislimo kako je sve to divno.

A kad stigne obaveštenje da smo primljeni – o, pa to je najlepša nagrada u životu za većinu nas. Sav trud se isplatio. Izabrani smo.

Zatim prođe nekoliko godina i jednog dana se probudimo i shvatimo da Deda Mraz ne postoji. Nekim čudom, prevareni smo. Dugujemo sto hiljada dolara i ne postoji jasan način da se razdužimo. Nemamo nikakvih životnih izgleda. A ako su oni naši prokleti snovi krenuli u posebno fantastičnom pravcu i naterali nas da poželimo doktorat, onda učenje tek počinje.

I fakultet i Mamon

Da se vratimo na početak, u vreme kad su ljudi prvi put poverovali da je fakultetska diploma ulaznica za uspeh u srednjoj klasi. Izgradićemo uzornu republiku građana-studenata, koji će svojim akademskim pohvalnicama obezbediti mesto u gornjim redovima korporativnog kapitalizma. Totemi savremenog američkog naprednog čoveka biće Univerzitetska priznanica i Kancelarija na kraju hodnika, a najsposobniji će biti nagrađeni prosperitetom.

Ova priča traje i danas, uprkos svemu što se dogodilo u domenima korporacija i univerziteta. Možda s vremena na vreme brinemo zbog levičarskih profesora koji su se uvukli u akademske krugove, ali škola je i dalje mesto gde čovek odlazi da „skroji svoju sudbinu“, kako je predsednik Obama 2010. godine opisao obrazovanje kao takvo. Studiraj, ili će ti sudbinu skrojiti neko drugi. Fakultetska diploma koju univerziteti izdaju je „potvrda“ i predstavlja „preduslov za poslove 21. veka“, piše na sajtu Bele kuće. I sam Obama izjednačava obrazovanje sa uzlaznom pokretljivošću – veće obrazovanje znači veći uspeh – kao i sa nacionalnom veličinom. „Prilike koje će vam biti otvorene biće određene time koliko ste daleko dogurali u školi“, izjavio je pre nekoliko godina.

Drugim rečima, što dalje odmaknete u školi dalje ćete dogurati u životu. A u vreme kada se druge zemlje takmiče sa nama kao nikada ranije, dok studenti širom sveta rade vrednije nego ikada i postižu bolje uspehe nego ikada, vaš uspeh u školi odrediće i uspeh Amerike u dvadeset prvom veku.

Ovo je toliko uobičajeno i šablonski da je postalo potpuno otrcano. Svi to govore. Očigledno je. Tomas Fridman, spoljnopolitički kolumnista New York Timesa, koji se poslednjih godina predstavlja kao lord-protektor učenjaštva, govori istu stvar bez prestanka: bolje bi vam bilo da steknete obrazovanje i veštine koje zahteva preduzetnička klasa ako hoćete da obezbedite makar minimalnu egzistenciju. Mantra o visokom obrazovanju verovatno je najveći kliše u javnom životu Amerike.

I tako se snovi množe. Školovanje je konkurentna prednost koja bi nam mogla spasiti glavu dok se sve direktnije takmičimo sa Kinom i Vijetnamom i Filipinima, tvde novinari. Obrazovanje objašnjava nejednakost prihoda, dodaju ekonomisti, a veće obrazovanje je ono što će tu tendenciju zaustaviti. U stvari, obrazovanje je praktično jedini način kako možemo da opravdamo zašto nas na poslu uopšte plaćaju; to je jedina merljiva ulazna jedinica koja nas čini vrednima ili nam daje „veštine“.

Merljiva da, ali samo maglovito. Niko ne zna šta je konkretni sadržaj obrazovanja koje će nas navodno spasiti. To je, ponavljam, san, tajna formula, crna kutija u koju sipamo novac i iz koje izlazi statusno uzdizanje, zarada ili ispunjnje želja. Kako fakultetsko obrazovanje uspeva da izvede ove divne stvari – Da li je to matematika? Ili humanistika? – pitanje je oštrog spora. Jedino što zasigurno znamo jeste da su ljudi koji su studirali imućni; pa iz toga logično sledi da ukoliko više ljudi studira, imaćete bogatije društvo.

Zaista, ako je suditi po popularnom razumevanju ove institucije iz snova, čitava stvar bi mogla biti još jedna zavera, kao „Skull and Bones“ ili „Sigma Chi“. Možda fakultetska magija uspeva zato što ljudi sa diplomom zapošljavaju samo ljude sa diplomom, i posle decenija stvaranja kontakata – koji su, kao što svi znaju, važniji od učenjaštva – oni su uspeli da kolonizuju čitavu ekonomiju. Niko ne zna kako to tačno funkcioniše, ali svi vide da funkcioniše i to je dovoljno. Stekni diplomu nekog „dobrog fakulteta“ i tvoji snovi bi se mogli ostvariti. Stekni diplomu kozmetičara ili člansku kartu Međunarodnog bratstva Timstersa, i izgubićeš.

Svi se slažu: visoko obrazovanje je industrija koja prodaje ulaznice za pristojan život. U stvari, to su jedine ovlašćene institucije koje ovo rade. Da, ima mnogo koledža – javnih, privatnih i profitnih – ali kolektivno oni kontrolišu jedino svedočanstvo koje smatramo vrednim. Sve što je s njima u vezi reklamira tu činjenicu. Heraldički logotipi, gotski tornjevi, čak i njihovi nazivi mirišu na novac, privilegije i aristokratiju: Djuk i Prinston i Vanderbilt. Ako hoćeš da uspeš, moraš tamo da studiraš; oni kontrolišu kapiju.

Drugim rečima, njihov proizvod je dragocen i skoro nemerljiv. Svako sa trunkom mozga bi za to dao ogroman novac.

Dolazak „akademskog kapitalizma“ je najavljivan i hvaljen godinama; danas je tu. Koledži i univerziteti se danas pohlepno otimaju za farmaceutske patente i vlasničke udele u tehnološkim startup kompanijama; hvale se svojim „preduzetništvom“; racionalizovali su mnoge aspekte svog poslovanja i prepustili ih spoljnim saradnicima, u potrazi za gotovinom; bore se protiv svojih radnika sa žestinom devetnaestovekovnih železničarskih barona; a najbogatiji među njima pretvorili su svoje zadužbine u interne hedž-fondove.

Sada, zamislite 17-godišnjeg potrošača na koga se nameračila ova predatorska institucija. On nestrpljivo seda za pregovarački sto naoružan istom onom lakovernošću sa kojom je, nekoliko godina ranije, dotrčavao u krilo Deda Mrazu u tržnom centru. Budite sigurni da zna sve o imperativu ostvarenja vlastitih snova i statusu koji će sigurno poneti iz ove voljene institucije. Ili će upisati fakultet kao i svi njegovi prijatelji, ili će početi da radi.

Zna dovoljno o svetu da predvidi kakav će posao naći sa srednjoškolskom diplomom, ali o situaciji na univerzitetu zna vrlo malo. On je sušta suprotnost razumnom potrošaču. Međutim, on ipak prilazi, spreman da plati skoro bilo koju cenu koju zatraži njegova škola iz snova. Treba samo da potpiše zahtev za studentski kredit i da se zauvek i neizbežno veže za finansijski instrument koji jedva da razume i koga, zahvaljujući optimizmu adolescencije, još uvek nije naučio da se boji.

To je ista ona lekcija koju smo naučili kroz mnoge druge katastrofalne privatizacije: u strasti za preduzetništvom i meritokratijom, zaboravili smo da tržište možda nije rešenje svih pitanja.

Svođenje računa

Pre nekoliko meseci mi je pisala jedna univerzitetska izdavačka kuća. Želeli su da objave jedan moj esej koji su videli na internetu, gde je dostupan besplatno. Udžbenik u kojem bi bio objavljen, rekli su, imao bi „nisku cenu“, pa zato mole autore da honorari za ponovno objavljivanje budu minimalni. Ta sasvim niska, mizerna cena koja se od studenata traži za ovaj udžbenik je 75,95 dolara. „Približno“.

Bio sam zaprepašćen, ali posle kraće pretrage shvatio sam da je 76 dolara zapravo zaista altruistično po merilima ove industrije. Dati 250 dolara za udžbenik danas je sasvim uobičajeno; prema istraživanju jednog ekonomiste, cene udžbenika su u proteklh 35 godina porasle 812 odsto, što ne samo da prevazilazi inflaciju (još kako) nego i sve druge robe i usluge – nekretnine, zdravstvenu zaštitu – za koje obično smatramo da su se otele kontroli.

Objašnjenje je jednostavno. Izdavači udžbenika koriste svaki trik poznat marketinškom umu da iz godine u godinu zastare svoje proizvode, sprečavajući tako mogućnost kupovine polovnih knjiga. Štaviše, izdavanje udžbenika je izuzetno koncentrisana industrija – oligopol – što znači da mogu da podižu cene praktično koliko im se hoće. Istovremeno, profesori koji traže ove udžbenike od studenata i koji bi mogli da učine nešto povodom tog problema, ne moraju da ih plaćaju.

Zapravo, ovo objašnjenje nije dovoljno jednostavno. Istina je da ovakvih pljački ima na pretek u akademskom svetu – da je prektično svaki aspekt visokoškolskog sna kolonizovan od strane monopola, kartela i drugih neobuzdanih grabljivaca – da je simpatično naivni američki student zapravo krava muzara, i svako ima šemu kako da odreže sebi šniclu.

Setite se industrije „menadžmenta upisa“, koja pomaže koledžima i univerzitetima da pribave željenu studentsku strukturu. Pošto u mnogim slučajevima to podrazumeva studente koji mogu da plate – što je suprotno „inkluzivnosti“ kojom se diči većina univerziteta – menadžment upisa je posao koji je najbolje prepustiti tihim konsultantskim kućama, koje koriste razne marketinške alatke da otkriju „cenovnu senzitivnost“ određenog studenta. Drugim rečima, ako date određeni popust studentu sa određenim brojem poena, da li je to dovoljno da ga ubedi da plati ostatak računa i upiše se kod vas.

Setite se slatkih aranžmana toliko uobičajenih između administracije i biznismena koji sasvim slučajno sede u upravnom odboru tog univerziteta. Setite se univerzitetskih poslova sa nekretninama, koji su često razbojnički i skoro uvek oslobođeni poreza. Setite se njihove armije vašingtonskih lobista, koja se lakta za dotacije i bori protiv usvajanja propisa o odgovornosti. Setite se njihovih masivnih investicija u sport. Ili gnusnih poslova sa duvanskim kompanijama i industrijom lekova i tehnološkim startup firmama.

I na kraju, setite se mnogih univerziteta koji su vrtoglavo podigli školarinu bez ikakvog razloga, osim da iskoriste staro uverenje američkog naroda da je skupoća odraz kvaliteta. Od ove vere u ispravnost cena naša nacija izgleda ne može da se oduči – silna razotkrivanja i izveštavanja ništa ne vrede – pa tako univerzitet neizbežno postaje luksuzna roba, kao velika Armani etiketa koju ćete nositi do kraja života, ali koja je sama po sebi bezvredna. „To je trofej, simbol“, rekao je bivši predsednik univerziteta „Džordž Vašington“ u razgovoru za Washington Monthly 2010. godine, govoreći o svojoj (uspešnoj) strategiji smeštanja tog univerziteta među vrhunske škole putem podizanja školarine. „To je svojevrstan dokaz da oni jesu to što misle da jesu.“

Sve ovo je tako fantastično cirkularno, zar ne? Znamo da nas fakultetska diploma čini imućnim jer imućni ljudi imaju fakultetsku diplomu; takođe znamo da moramo da potrošimo puno para na koledž – praktično zadužujući se doživotno – jer smatramo da statusni označitelji poput koledža treba da budu fantastično skupi.

Gde odlazi novac

Trenutno najupečatljiviji obrazovni skandal tiče se Cooper Uniona, prestižne umetničke i arhitektonske škole na Menhetnu koja je od svog osnivanja 1859. do prošle godine nudila odlično besplatno školovanje svakom ko uspe da se upiše. To je uspevala razumnim trošenjem ograničenih sredstava iz svoje zadužbine. Sada to više nije održivo i škola je objavila da će početi da naplaćuje studentima 20.000 dolara počev od jeseni. Razlog zašto je sve moralo da se se promeni je taj što je Cooper Union, pa… kao i svaka druga visokoškolska ustanova u Americi, pre nekoliko godina doneo odluku da mora da pravi velike planove i da prihvati promenu i da izgradi brend. Prvi korak u tom procesu: podizanje fantastično skupe trofejne građevine preko puta svoje glavne zgrade. (Tu je i rastući korpus administratora i odlazeći predsednik kojem je moralo da se isplati skoro 1,1 milion dolara, ali da ne ulazimo sada u to.) Nažalost, Cooper Union nije mogao da plati ovu novu glamuroznu zgradu, pa je morao da pozajmi ogroman novac, kao što rade i ostale korporacije. Ona stvar sa „besplatnim obrazovanjem“ bila je kolateralna šteta. Bolje je biti prepoznatljiv po „živoj“ arhitekturi nego po nekakvoj staromodnoj budalaštini o uzdizanju ljudi skromnog imovinskog stanja.

Priča o Cooper Unionu je tipična anegdota o vremenu fakultetskog kapitalizma, i mogu se lako navesti drugi primeri raskalašnog, nepotrebnog trošenja koje danas karakteriše američku akademsku oblast, a koje je čini „najboljom na svetu“. Nisu u pitanju samo razmetljive nove zgrade, nego i sportski timovi koji toliko oduševljavjaju bivše studente, luksuzne dvorane i šaroliki restoranski kompleksi koje svi smatraju neophodnima ako hoćete da kul klinci izaberu baš vašu štampariju diploma umesto neke druge. Pa zatim slavne ličnosti u ulozi profesora, bez obzira na to da li te ličnosti znaju bilo šta o predmetu za koji su angažovani.

Iznad svega, gospodari akademskog sveta troše plen na sebe. Kad ovo kažem, ne mislim samo na sve veći broj univerzitetskih predsednika koji odnose godišnju „kompenzaciju“ od preko milion dolara. To je naravno rasipništvo, skandalozno bacanje novca pozamljenog od Volstrita u vreme kada treba raditi upravo suprotno od pozajmljivanja novca od Volstrita. Ali ono što je zaista pogoršalo konstantno rastuću zaduženost studenata, kao što će vam reći svako ko ima veze sa akademskim svetom, jeste ludački porast broja univerzitetskih administratora.

Politikolog Bendžamin Ginzberg govori o tome u svojoj knjizi iz 2011, The Fall of the Faculty. Nekada su, govori nam Ginzberg, američkim univerzitetima upravljali profesori, koji su pravili pauze u svojoj akademskoj karijeri da se pozabave poslovnim stranama institucije. Danas je, međutim, poslovnim aspektom univerziteta zavladala posebna klasa profesionalaca koji nemaju nikakve veze sa pedagoškim radom.

Administratori: Njihove plate su izdašne, njihov broj se uvećava iz godine u godinu, dok njihov rad ne zahteva procenu stručnjaka pa čak ni mnogo truda. Kao što nas Ginzberg podseća, većina njih ne drži predavanja, ne svađaju se kao profesori engleskog u Udruženju za savremene jezike, i niko čak ni ne predlaže da se oni zamene spoljnim saradnicima ili honorarcima. Dok se školarine naduvavaju, administratori napreduju. U stvari, njihova sreća je obrnuto proporcionalna zaduživanju mladih.

Prema Ginzbergu, „administratori i činovnici su zapravo brojniji od redovnog nastavnog kadra“ danas, iako upravo nastavnici obavljaju posao obrazovanja koji smatramo toliko prokleto značajnim. Cifre su zaprepašćujuće. Dok je broj redovnih profesora rastao prateći rast upisanih studenata od 1975 – oko 50 odsto – administratori su napredovali neverovatnim tempom. Pravih administratora je 85 posto više, navodi Ginzberg, dok je broj „drugih profesionalaca“ koje zapošljavaju univerziteti porastao 240 procenata. Njihov udeo u budžetima univerziteta porastao je u sličnoj meri.

Naravno, u idiličnim univerzitetskim šumarcima izbio je novi gadni klasni sukob. Izgleda da su administratori shvatili da su njihovi interesi sasvim suprotni interesima nastavnog osoblja. Napredak jedne grupe dolazi na štetu one druge. I tako se, prema Ginzbergu, administratori neprekidno trude da uvećaju broj svojih kolega, da profesore zamene spoljnim saradnicima, da ih izlažu sitnim poniženjima, da se mešaju u zapošljavanje novih nastavnika, da destiluju stručnost profesora na nešto što se može meriti standardizovanim testom.

Međutim, tek kada pročitate Ginzbergov opis svakodnevnih aktivnosti administratora, upali vam se sijalica. Konkretna pedagogija koja motiviše ovu sortu univerzitetskog stvorenja je „teorija menadžmenta“. Oni neprekidno govore o „menadžmentu procesa“ i „izuzetnosti“. Formiraju „kulturne timove“. Odlaze u odmarališta gde igraju tim-bilding igre, i čitave divizije njih posvećene su pisanju „strateških planova“ za svoje univerzitete, koji se kreiraju godinama i zaboravljaju odmah po objavljivanju.

Činjenica da su ljudi koji imaju najveću vlast u našim institucijama visokog školstva posvećeni jednom zloglasnom obliku pseudo-znanja zaista je ironična, ali i govori nam mnogo. Poenta teorije menadžmenta je, na kraju krajeva, uspostavljanje legitimiteta društvenog poretka i društvene klase koja je, zapravo, trutovska. Groteskno vrhovno opterećenje američke korporacije je stara priča: mi imamo više nadzornika po radniku nego ijedna druga razvijena zemlja, i naravno da smo osmislili obimnu literaturu lažne društvene teorije koja uverava te nadzornike u pravednost njihovog mesta u svetu – literaturu koja pri tome savetuje svima ostalima da se pomire sa svojim podređenim položajem u Velikom lancu tržišnog organizma.

Profesori, naravno

Deprofesionalizacija nastavnog kadra je još jedna tragedija koja svake godine postaje sve tužnija, dok podučavanje studenata polako postaje zanimanje za ljude bez redovnog zvanja, bez beneficija i bez radne sigurnosti. Ovi lumpen-profesori, koji su silne godine straćili na sticanje visokog zvanja, ali koji ponekad zarađuju manje od minimalne plate, sada čine više od tri četvrtine nastavnog kadra na našim ludački skupim, toliko izvanrednim američkim univerzitetima. Njihov broj neprekidno raste, jer univerziteti još uvek proizvode daleko više doktora nauka nego novih redovnih radnih mesta na fakultetu, i svaki put kad su rezovi neophodni – dakle sve vreme – upravo se ta redovna nova radna mesta brišu.

Šta mogu da dodam ovoj jezivoj priči? Da se i dalje pogoršava, dvadeset godina nakon što je počela? Može li se bilo šta novo reći o poniženjima koja lumpen-profesori trpe od svojih takozvanih kolega? Mogu li bilo koga da šokiram opisujući bedne, očajne živote koje oni vode dok trče za svojim univerzitetskim snom? Vredi li da podsećam čitaoce kako su profesori pre trideset godina doprineli pokretanju sila destrukcije samo zato što je proizvodnja većeg broja doktoranata značila manje opterećenje na poslu za njih?

Ne. Sada je važno da je šteta napravljena. Svi smo videli kako se ovo odigralo i koje su discipline najviše stradale – ispostavilo se, iste one discipline koje su osamdesetih udomile najmodernije, najuvaženije, teoretski najnaprednije, najagresivnije, najstrahotnije ljude na fakultetu. Njihovi naslednici – njihovi rođeni studenti – transformisani su u lakeje na minimalcu. Nekad su bili vrhunski akademski igrači, a pogledajte ih sada.

Njihov sunovrat nam otkriva koliko se lako sistemi tog tipa ruše. U meritokratiji nema nimalo solidarnosti, čak ni lažne, kao što antropološkinja Sara Kendzior pokazuje u nedavnom oštrom feljtonu o vanrednim profesorima. Praktično svako u akademskom svetu misli da je bio najpametnije dete u razredu, ono dete sa dobrim ocenama i fantastičnim rezultatima na testovima. Ti ljudi misle, po definiciji, da su tu gde jesu zato što to zaslužuju. Oni su najbolji. Zato redovni profesori lako otpisuju deprofesionalizaciju svoje oblasti kao kuknjavu nesposobnih. Istovremeno, mnogi vanredni profesori ne krive sistem dok bezuspešno traže neko nameštenje sa izgledima za redovno zvanje ili dok žure na drugu stranu grada na svoj drugi ili treći posao – možda ipak nisu dovoljno dobar materijal. S druge strane, svi će oni sigurno biti zajedno kada konačno potonu na mutno dno.

Imamo samo argumente protiv

Sistem ne može dalje ovako. Pljačka je isuviše očigledna na previše nivoa, sa previše žrtava. Uskoro će se srušiti, kao što se desilo sa Enronom i mehurima internet kompanija i nekretnina, i svi hvalospevi naših mislećih lidera ponovo će ići ka tome da ih otkriju kao imbecile. Kako će se tačno kosmička pravda uspostaviti još uvek nije jasno: besplatni online kursevi, možda, ili nacionalni štrajk protiv školarina, ili dužnička propast jednog ili dva prestižna univerziteta, ili možda desničarska reakcija koja će konačno shvatiti da ekonomska logika univerziteta razjeda njegov društveni liberalizam.

Jasno je šta treba da se uradi povodom situacije u visokom obrazovanju; postoji obimna literatura o tom pitanju. Skandal je shvaćen, u različitom obimu, već decenijama. Sve primere koje sam ovde upotrebio, sve argumente koje sam naveo, već je neko drugi iskoristio i naveo; na posletku, ljudi koji su gledali kako se ovo razvija jesu ljudi koji umeju da pišu. Čitava zemlja je grmela zbog inflacije školarina krajem osamdesetih. Bil Ridings je objavio svoje deprimirajuće prediviđanje u knjizi The University in Ruins još 1996. Wall Street Journal je iste godine objavio šokantnu priču na naslovnoj strani o menadžmentu upisa. Proletarizacija doktoranata bila je tema bezbrojnih istraživačkih članaka od vremena štrajka asistenata na Jejlu sredinom devedesetih; ja posedujem dve zbirke eseja na tu temu, nema sumnje da ih ima još desetak. Knjiga Krisa Njufilda o menadžerizmu u visokom školstvu izašla je 2003, a knjiga Dženifer Vošburn University Inc. 2005. Stenli Aronovic je predvideo sporo odumiranje profesorijata 1997, a Frenk Donahju nam je ispričao tačno kako će se kraj odigrati u knjizi The Last Professors, objavljenoj 2008.

Ono što treba da se desi jeste da se sve što sam opisao preokrene. Koledž bi trebalo da postane besplatan ili vrlo jeftin. Trebalo bi da ga države bogato subvencionišu, a snažna konkurencija od strane odličnih državnih univerziteta bi sa svoje strane trebalo da spusti cenu školovanja uopšte. Besmisleno rasipanje para na brojnu administraciju, gizdavog predsednika i kvaziprofesionalni fudbalski tim treba ukinuti. Agencije za akreditaciju treba da se sruče kao malj na univerzitete koji zapošljavaju previše vanrednih i honorarnih nastavnika. Svi studentski krediti treba da budu refinansirani i da povlače malu ili nikakvu kamatu, i treba da budu otpisivi u bankrotu, poput svakog drugog duga.

Ali ponavljanje ovoga je slično kao kad ponavljamo da neće biti dobro ako novine masovno propadnu. Naravno da neće. Svako ko ume da misli to zna. Ali znati i govoriti ne znači mnogo.

Uprkos bučnom radikalizmu akademskog sveta, njegova ugrožena meritokratija jednostavno ne želi da stisne petlju i preokrene tržišni talas. Uprkos istaknutosti visoko obrazovanih – jedini članovi Obamine administracije u prvom mandatu bez magistrature ili doktorata bili su ministar transporta i ministar prosvete – praktično niko u politici nije predložio očigledne korake neophodne za rešavanje ovog problema.

Ono što će se zaista dogoditi visokom obrazovanju kada konačno pukne biće produžetak ovoga što se već dogodilo, i što kapital želi da se dogodi. Još jedna tržišno orijentisana katastrofa biće predstavljena kao katastrofa socijalizma koja zahteva još dublju penetraciju tržišnog rezona u univerzitet. Direktori i predsednici će pojačati pritisak da dostignu neku neobjašnjivu „izuzetnost“ koju povezuju sa tehnologijom, arhitekturom i korporativnim sponzorstvima. Biće više standardizovanih testova i više očajničkih priprema za testiranje. Nastavni program će se još više orijentisati na potrebe biznisa, kao što bi Tomas Fridman želeo. Moć i ugled profesora nastaviće da opadaju, i sve češće će ih zamenjivati izvođači nastave. U sistemu skoncentrisanom na poznate ličnosti, kakav će omogućiti online kursevi ili neka druga šema, konačno ćemo sprovesti masovno istrebljenje nastavnog kadra – a ova kataklizma će nekim čudom zaobići univerzitetsku administraciju. I kvalitetno obrazovanje u humanistici još jednom će postati isključivo pravo bogataške dece.

Tako završavamo u distopiji, u trci ka tržišnom dnu. A to je tragično upravo zato što je predsednik Obama u pravu kad govori o značaju obrazovanja. Ne zato što fakultet uvećava našu buduću zaradu, ili zato što nam pomaže da se takmičimo sa Bangladešom, nego zato što je potraga za znanjem vredna sama po sebi. Iz tog razloga je svaki demokratski pokret od Američkog građanskog rata do šezdesetih godina prošlog veka pokušavao da omogući visoko obrazovanje što širem krugu građana, i da ga učini pristupačnijim. Naša generacija je stajala po strani i zevala dok je šačica parazita i milijardera razbucala visoko školstvo iz sopstvenog interesa.

Jedini izlaz je da sami studenti prekinu ovaj krug. Možda bi trebalo da zahtevamo nacionalizaciju nekoliko zaduženih univerziteta, postavljajući ih na temelje suprotne tržišnim, kao što je javno vlasništvo reformisalo komunalne usluge u prošlom veku. Možda bi budući studenti trebalo da prekinu ritualno gledanje u pravcu nemačkih ili argentinskih univerziteta, kao što njihovi dedovi koriste kanadske lekove za pohode na socijalnu državu koja još nije potpuno potrošena. Možda je vreme za novi građanski pokret, nacionalni studentski protest za reformu školarine i dugova. Šta god da uradimo, vreme je da se trgnemo iz ovog sna.

The Baffler, No. 23

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 17.09.2013.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU