Peščanik u Rexu, 25.09.2013, govore: Biljana Srbljanović, Nadežda Milenković, Dejan Ilić i Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Mi smo bili pozvani ove godine od strane Bobana i Gorana da gostujemo u ovoj nedelji koja je svih ovih prethodnih godina zapravo jako mučna, zato što 13 godina već ne uspevamo najelementarniju stvar, a to je da se organizuje Parada ponosa. Baš nešto gledam ovih dana: Vojadžer je otišao u međuzvezdani prostor, Makedonija će pre da reši problem svog imena i Turska da uđe u Evropsku uniju – nego što će Srbija uspeti da organizuje Paradu ponosa. E sad, čini mi se da će ove godine, makar sudeći po tome šta su izgovorili prvi potpredsednik i prvi predsednik vlade, biti izvedeno nešto što bi moglo da se nazove Paradom ponosa. Međutim, mislim da je vreme da posle 13 godina porazgovaramo malo o tome u čemu se grešilo sa tzv. naše strane, kada to nije uspelo. Da li će ako to opet bude strogo kontrolisana Parada to nekome koristiti I kome, koliko će sve to imati smisla. I mislim da iz svega što je izgovoreno i što će se izgovoriti ovih dana od strane izvršne vlasti možemo da pročitamo kako aktuelna vlast, koja će kako stvari stoje godinama vladati ovom zemljom, shvata evropske integracije i ljudska prava.

Biljana Srbljanović: Mislim da je jako dobra ideja i prirodna je veza da Peščanik u okviru ove cele nedelje nešto uradi i da se ta veza na neki način javno i pokaže. Zbog toga što mislim da je jako važno u javnosti razbiti tu priču o tome da je Parada ponosa pitanje organizacije i jedino pitanje koje se tiče homoseksualaca u Srbiji. I vrlo često se čuje taj diskurs u kome se naglašava – pa oni ne mogu ni da se dogovore oko te stvari, pa oni su razjedinjeni, pa kad oni barem budu ujedinjeni ja ću da dođem, šta ja imam da idem za njih kada ni oni sami ne mogu međusobno da se dogovore. I ljudi to govore uopšte ne shvatajući da je to usputna, domaćinska verzija mnogo gore i mnogo opasnije homofobije. I ne samo homofobije nego jedne mržnje i jedne netrpeljivosti prema drugom. Ja nemarno ne koristim reč različitost zato što mislim da to zaista nije pravo na različitost, nego je to ljudsko pravo, elementarno ljudsko pravo na postojanje. Sama tema toga kako treba da izgleda Parada ponosa, da li ovakva ili onakva, potpuno je sekundarna. Niti me zanima da se insistira na tome da postoji nekakva sabornost među organizacijama za gej prava, kao što insistiramo na tome da ne moraju svi Srbi da misle isto ili sve žene da misle isto ili sve brinete da misle isto, ja ne znam zašto bi sve organizacije i svi ljudi aktivisti ili na neki način simpatizeri organizacija za LGBT prava morali da misle isto. Naravno, ne moraju, hvala bogu da ne moraju.

Onog momenta kada kažemo: kad se oni dogovore i kad budu svi zajedno izašli ja ću da izađem sa njima, a u međuvremenu neću – kad ljudi budu shvatili da se time doprinosi govoru mržnje, jer tog trenutka kada tako govoriš – oni kad se slože, ti nastupaš sa potpuno iste pozicije kao ovi koji pokušavaju da zabrane Paradu ponosa ili kao ovi što je elegantno otpisuju, kao što je dosadašnji gradonačelnik govorio – to je sve u redu, ali neka idu u svoje ćoškove. To nije nikakvo pravo na različitost, to je elementarno ljudsko pravo da ljudi izađu na ulicu. I kako ću ja uopšte u subotu da dođem tamo, kako ću da izađem ispred kuće, i tamo će možda da bude obezbeđenje ili neće da bude obezbeđenje, videćemo. Ali građani kao što smo mi treba da izađu iz svoje kuće da odu na pijac tog jutra. Ja nisam sasvim sigurna da uopšte treba da izađem iz kuće tog dana zbog toga što je meni zaista smatram život ugrožen.

Tako da, dokle god ljudi sa barem građanskom svešću i sa građanske scene ne budu shvatili da to ako se oni ne pojave tog dana i to što oni nisu ovde večeras sa nama i to što i oni ne rade nešto u okviru svih svojih aktivističkih aktivnosti za održavanje Parada ponosa – doprinosi tome da niko od nas ne može u subotu da izađe iz kuće.

Svetlana Lukić: Šta ti misliš o ovim izjavama koje si mogla da čuješ od strane izvršne vlasti?

Biljana Srbljanović: Moram da kažem i to je moja zamerka s jedne strane organizaciji Parade ponosa zbog toliko insistiranja na tome da se tu pojavljuju imena političara. Ja to razumem sa pragmatične tačke gledišta i razumem da oni treba da se guraju i guraju da se izjasne. S druge strane, mene stvarno uopšte ne zanima da Ivica Dačić treba da se izjašnjava o bilo čemu, a kamoli šta on uopšte misli, jednostavno u tome ne mogu da učestvujem. Jer ja mislim da on zapravo i ne misli ništa, nego da zaista u ovom trenutku golu guzicu spašava. I on sad gleda samo kako to da uradi, jer to su mnogo jedna mutna posla koja se nama dešavaju. Za mene je to jedna skupina uzurpatora koji su uspeli da obrnu svest građana, uz veliku pomoć onih koje su smenili, i da nam dovedu jednu potpuno drugačiju političku klimu u kojoj smo mi svi u nekoj vrsti potpunog jednoumlja.

Davati tim ljudima uopšte priliku da se izjašnjavaju o bilo čemu, osim da ćuteći rade svoj posao, da ćutke izvršavaju obaveze našim ustavom zagarantovane, a ne samo EU, da ih uopšte ne pitamo šta oni o tome misle, nego samo da omoguće svima nama da možemo najnormalnije da živimo kao što oni mogu da žive. E, ja ne bih išla na Paradu ponosa gde Ivica Dačić može da se pojavi, zato što bi mi to bio znak da je to neka lažna priča, zato što ja znam sigurno da on čovek ne poštuje ništa, da o ljudskim pravima ne zna ništa i da je veoma odgovoran zbog toga što su ta ljudska prava do te mere potpuno uništena. I ne samo danas, nego svih ovih prethodnih gotovo više od dve decenije.

Ja nemam ništa protiv da oni obrnu mišljenje, da se promene, da promene svoje glasačko telo, da shvate da moraju drugačije, ali to neka rade na svojim partijskim skupovima. Ja ne vidim mesto tim ljudima sa nama uopšte, ja nekako držim taj front, ubeđena sam u to. Ali ne treba zaboraviti huligane i razbijače, ove koji će da dođu da prete bezbednosti – procena bezbednosne situacije u ovom trenutku je takva da taj Ivica Dačić gleda da li policija regrutuje ili ne regrutuje huligane da dođu da biju. Jer to nisu neki ljudi sami od sebe se skupe, pa sami od sebe nabave oružje, pa sami od sebe se nabilduju, pa siđu sa nekih banovih brda i dođu do grada sami od sebe, pa onda kao odjednom polude pa krenu da biju.

To su ljudi koji su plaćeni da to rade, njihova je to profesija, oni to rade godinama, oni to prenose s generacije na generaciju. Oni malo idu u rat, malo idu na utakmice, malo se bave organizovanim kriminalom, malo biju po ulicama onoga na koga ukaže prstom onaj ko ih plaća. Prema tome, to procenjivanje bezbednosne situacije sa strane policije za mene je smejurija, to je procenjivanje da li si regrutovao ili nisi, da li plaćaš dnevnice huliganima tog dana ili ne. Ja bih nekako to zaoštrila ipak i očekivala da oni ćuteći obave svoj posao.

Svetlana Lukić: Nadežda, da li se ove godine desilo ili će se desiti nešto novo u odnosu na ove prethodne godine?

Nadežda Milenković: Pošto je Biljana počela sa ‘hvala bogu’ ja ću sa ‘daj bože’ da se desi nešto drugačije nego prošle godine. Ali stvar koja je već drugačija, ne znam da li ste primetili ove godine, odnosno ove nedelje nema Bobana i onog iz Dveri Glišića. Prošle godine su oni kako upališ koju od ovih emisija koje su govornice, oni su se selili bukvalno. Sad, loša stvar je što nema predstavnika LGBT aktivista, ali je dobra stvar što nema Glišića, jer je on prošle godine mnogo bolje promovisao sebe i svoju partiju – da ne zaboravimo da oni nisu grupa građana okupljena oko neke ideje, nego partija.

Šta su uradili lukavo? Znači, umesto onog Palminog ‘šta da radim kad vidim dva muškarca da se ljube’, oni su samo prebacili to na viši nivo, kao ‘ne, ne, to nisu ljudska prava, to je u stvari gej lobi na svetskom nivou, zavera’, što se ovde naravno bolje prima. Izmakli su nama ispod nogu temu koja je suština. Znači, mi pričamo o bazičnim ljudskim pravima, oni su to pomerili na viši nivo i imali mnogo bolju publiku, mnogo bolje se izrazili i mnogo bolje iskoristili tih sedam dana neviđene promocije. I sad, ako razgrnemo tu svetsku zaveru, gej lobi i tako, vi vidite da kao i Palma i Dveri istu frku imaju. Znači, niko nema tu frku sa dve žene, štaviše, ja verujem da to rado gledaju i zamišljaju još radije, ali njih oblije panika od dva muškarca. Šta njih u stvari toliko stravi, šta je problem? Ako se sad malo time bavimo, ja bih rekla da je problem jer je to udar na patrijarhat: ti si niko kad nemaš žene kojima ti dominiraš.

I cela ta priča njihova o identitetu koji nestaje, taj gej lobi koji sad udara na naš identitet, ja mislim da oni tu ne lažu, to jeste udar na njihov lični identitet, na privatni, jer oni su izgradili identitet oko lične karte – muško, hetero, Srbin, pravoslavac. I sad, ako toga nema, pošto je sve što je zahtevnije od lične karte mnogo teško da se izgradi, znači, ako im ovo oduzmeš oni ne znaju ko su. Znači, kad bi mi svi bili ravnopravni, i žene, jer ovo jeste čini mi se u velikoj meri žensko pitanje, ne samo LGBT pitanje. I ja bih molila stvarno, ako ima taj gej lobi da ga nađete i angažujete, mislim, spasa nam nema. LGBT organizacije i aktivisti, izvinite, to mi je struka, komunikacija vam je…, kaskate, prošle godine ste kaskali jedan korak, ove godine vas i nema. Znači, ne u javnosti, utoliko što u svakim vestima bezbednosne procene vidimo Gorana i još tako dve-tri osobe, ali spasa nam nema dok ne nađete, kao što je ovaj našao Štroskana, Guzenbauera i tako, molim vas, angažujte i platite taj gej lobi, inače smo pukli potpuno.

Dejan Ilić: Premijer je izjavio da jedan broj građana u ovoj zemlji nisu normalni, da su bolesni i da zato ne smeju to javno da pokazuju, da je sramota da se javno pokažu. I to u istom dahu kada izgovara kako su tim istim ljudima koje on naziva bolesnima i nenormalnima garantovana sva prava. Ti onda pitaš premijera – pa dobro, kako su im garantovana sva prava ako ti imaš pravo da ih nazoveš bolesnima i nenormalnima? I druga stvar koju je rekao – ako budemo morali organizovaćemo. To ‘ako budemo morali’ to znači ako nas EU pritisne, ako je to uslov, ako oni su odlučili baš tako da moramo onda ćemo mi to da uradimo, šta da radimo, ne možemo protiv njih. To ima veze sa bezbednosnom procenom.

Kad oni kažu da se radi bezbednosna procena oni zapravo utvrđuju da li su oni država ili nisu država, jer ja ne razumem šta znači bezbednosna procena, da li ima neko jači od njih, to oni utvrđuju. Ja ne mogu da shvatim kako jedni te isti ljudi iz godine u godinu govore kako ovde nema države, jer kad je bezbednosna procena takva da oni ne mogu nekom da garantuju bezbednost, to znači da neko raspolaže većom silom od njihove. To znači da oni više nisu država, to znači da je država neko drugi. I sad, imaš tu nesrećnu vladu koja je priklještena s dve strane, s jedne strane, unutra ima nekog ko je jači od nje, a s druge strane ima spolja nekog ko je jači od nje. I ovaj spolja i ovaj unutra nikako da se dogovore i da se usaglase šta bi oni da ta vlada uradi, pa oni moraju tako svako malo da izgovaraju razne stvari.

I sad, mi razgovaramo da li će u subotu biti Parade ponosa. Ajmo da ne pričamo više o suboti, ajmo da pričamo o ponedeljku. Koja su dva moguća scenarija za Paradu ponosa? Prvi scenario je 2010, Parada se održava, došli su ljudi koji hoće da se biju, policija ih sprečava, biju se oni sa policijom, ljudi su odšetali jedan krug i to je to. Ponedeljak već kao da ništa nije bilo, osim što je ta vlada tada ubeležila neki poen, štiklirala tamo da je nešto uradila, da je ispunila neku obavezu. To je jedan scenario, drugi scenario je da zapravo, ja mislim da to nije nemoguće, da zapravo nikom neće ni biti u interesu da izađe od ovih što bi da se biju, ali da će opet mere bezbednosti biti velike i da će se opet napraviti taj jedan krug gde će se opet svi razići i u ponedeljak opet neće biti ništa. I opet ćemo skrenuti u priču Parada 2014. I šta će se dogoditi?

Znači, ponedeljak, ajmo da zaboravimo, ova Parada je gotova, ova Parada se odigrala, ajmo da pričamo o Paradi 2014. Složili smo se da sa Paradom 2013. nismo postigli previše. Najviše što mogu da postignu s tom Paradom to je ova vlada koja će se nekom pokazati kao ne znam kakav solidan, pouzdan partner i to je sve. Šta je postigla grupa ljudi koja hoće da organizuje Paradu zato što zahteva ravnopravan položaj u društvu? Pa nije postigla ništa, jer taj isti koji im garantuje bezbednost ih je nazvao bolesnima i nenormalnima. Dakle, oni u ovom trenutku rade za njega, ako Parade bude on je dobar, ako Parade ne bude on je dobar, a oni koji u Paradi učestvuju nisu dobili ništa. Dakle, Parada 2013. je gotova, završena, šta god da se desi u subotu ona je gotova. Ajmo da vidimo ponedeljak i Parada 2014.

I šta će da rade ljudi koji su organizovali Paradu 2013. ako se desi da treba da organizuju i Paradu 2014, pa hoće li opet da rade sve isto? Hoće opet da pregovaraju sa tm vladom, hoće opet da pregovaraju sa Dačićem i Vučićem, hoće opet da mole strane ambasadore da vrše pritisak na vladu? Je li to put? Ja mislim da nije, jer će onda i Parada 2014. da ima isti učinak koji ima Parada 2013. Ja mislim da moraju da se traže drugi putevi, da moraju da se prave savezništva koja nisu savezništva sa vlastima. Nemojte da mislite da mislim da ljudi koji organizuju Paradu da su oni nešto grdno pogrešili, ja mislim da ti ljudi izvanredno čitaju ovo društvo. Ovo društvo se oblikuje i uređuje sa vrha i svako ko hoće nešto da napravi u ovom društvu ne može da se dogovara, nema horizontalnog dogovaranja, moraš da se dogovaraš s onim ko je na vrhu. I kad god se nešto dogovoriš i kad god nešto uradiš to je poen i za onog na vrhu i za tebe. I to je ne samo sa Paradom ponosa, nego sa svim drugim slučajevima u ovoj zemlji, apsolutno sve, uzmi šta god hoćeš uvek je to, uvek zavisiš od vlasti.

Mi nismo stvorili mehanizam da možemo da ucenjujemo vlast da se ponaša pristojno, da možemo da kontrolišemo vlast. Ja sam poznat u ovom nekom uskom društvu oko Peščanika kao naivčina, kao čovek koji ima te neke neostvarive zamisli. Ljudi koji organizuju Paradu ponosa, uz našu pomoć ako im treba bilo kakva pomoć, ako im ne treba opet dobro, bi mogli na sebe da preuzmu jedan ozbiljan zadatak, jedan istorijski zadatak, da promene ovo društvo i da kažu – nećemo da budemo kao i svi drugi, probaćemo da napravimo savezništva da kada se približi taj datum za Paradu da ne budemo mi jedini ti, da ne budu strani ambasadori jedini koji pritiskaju, da se ne oslanjamo na pritisak EU, pa nas onda optužuju kako smo nekakvi izdajnici, stranci koji se pozivaju na ne znam koga.

Nego da postoji neki savez koji će pritiskati zajedno sa tim ljudima koji organizuju Paradu ponosa. Vi morate, mi moramo od ponedeljka da imamo jasan plan koji su to savezi i sa kim ćemo vršiti pritisak. I moramo da pokažemo da nam je stalo do ovog društva. Ne da nam je stalo do vlastitih prava, ne da nam je stalo do vlastite sigurnosti, nama je stalo do čitavog društva, jer problem koji je naš je problem čitavog društva. I pošto drugi nisu toga svesni, a mi jesmo, mi ćemo da odradimo posao za sve, nije nam teško, pokazaćemo da brinemo o ovom društvu, ne tako što ćemo govoriti samo o našim pravima, mojim pravima, govorićemo o pravima nekih drugih ljudi.

Je l’ imamo ove izbeglice nesrećne, je l’ se bliži zima? Ovi ljudi što beže sad iz Sirije. Zašto ljudi koji organizuju Paradu ponosa, zašto grupe koje predstavljaju LGBT zajednicu ne bi prikupile odeću i hranu za izbeglice? I zajedno sa Peščanikom, ili ne mora sa Peščanikom, s kim god hoće, odnesu to ljudima. I onda se pokaže kako ti ljudi nisu samo zaokupljeni, iako bi imali sva prava da budu zaokupljeni samo sobom, jer su im životi toliko teški da imaju pravo na to, ali nije dovoljno. Dakle, pokazali bi da ih se tiče ovo društvo, da ih se tiču neki drugi ljudi. Ili neki ljudi se negde okupe, nešto rade, evo, idemo i mi s vama. Pazite, verovatnoća da će ti ljudi reći – e, ne trebate nam vi, je velika, ali neka oni to kažu, a vi pružite ruku i neka oni kažu – nama vaša ruka ne treba. Neko je neće primiti, neko hoće.

I sad, ja znam da je ljudima koji organizuju Paradu ponosa sve ovo što ja pričam poznato i čitao sam, mislim da je Boban baš napisao tekst o tome, gde on kaže – ali nije moj identitet samo ovaj kada organizujem Paradu ponosa ili kada se predstavljam u javnosti kao borac za prava pripadnika LGBT zajednice, nije to moj jedini identitet, ja mogu da pomognem izbeglicama kao slušalac Peščanika naprimer. Mogu da se pridružim radnicima kao radnik. Ali koliko god vi identiteta imali, koliko god mi identiteta imali vi ste ugroženi zbog ovog jednog jedinog i taj jedan je sporan i taj jedan morate da vezujete za ove druge svoje identitete. I da pokažete da ste vi isto, niste nikakvi posebni ljudi, nikakvi različiti ljudi, da vas tišti sve što tišti druge, kao što to i sami kažu. To mora da se pokaže, znači, s tim spornim identitetom morate da ulazite u ove saveze.

Radnik koji je recimo homoseksualac on može da bude član sindikata kao radnik, ali je super za LGBT zajednicu da bude član sindikata kao homoseksualac. I onda, kada ovi krenu da razmišljaju hoće li ili neće, prave bezbednosne procene onda se ne jave samo organizatori Parade ponosa, onda se jave i sindikati, onda se javi i nevladina organizacija koja brine o izbeglicama. Znam da za decu romsku da su potrebni ljudi koji će raditi s tom decom. Ta deca imaju problema u školi i sad su potrebni ljudi koji će da rade matematiku, srpski, ne znam ni ja šta. Javite se, javite se, pošaljite i onda objavite to, kažite – evo, mi imamo ovde ljude koji su školovani, koji to mogu da rade.

Biljana Srbljanović: Ja se apsolutno slažem sa tobom, načelno to je tačno ono što ja mislim i to je ono tačno što ja zameram čitavoj ovoj organizaciji na dva plana. Hoću da kažem da ima jedna velika nesolidarnost u LGBT organizacijama sa ženama i sa bilo kojom vrstom onog identiteta koji patrijarhat ugrožava i to si super rekla. Mi smo jezivo ugrožene u ovom društvu, mi smo ugrožene na hiljadu načina. Ja ne čujem nikada, nijednog trenutka da se skupine LGBT organizacija, koje su uglavnom okupljene oko organizovanja Parade ponosa, oglase povodom nasilja nad ženama, o tome što čovek koji udavi devojku svoju, znači izvrši krajnji čin nasilja, dobije osam godina robije i koji je davio s leđa gledajući je kako se davi u ogledalu, do toga na koji način mediji tretiraju te ubijene, masakrirane žene, na najgnusnije načine.

Do toga da oni vade njihove slike sa Fejsbuka i govore – ona je bila kurva, zaslužila je, on je bio ljubomoran, ona je bila manekenka, ona se slikala u kupaćem kostimu. Onog momenta kada si ti sponzoruša, narodna poslanica koja je nekada pevala u nekoj stravičnoj grupi je izložena svakojakoj vrsti pre svega dikriminatorske mizoginije. Onda onog momenta kada krene kao što su se žene sa interneta pobunile sada protiv razvlačenja u našim medijima neke aktivistkinje u Crnoj Gori. Ja nisam uopšte pratila niti koja je aktivistkinja u Crnoj Gori, niti o čemu se radi, ali samo znam da su njene fotografije sa nudističke plaže preplavile medije. Ta vrsta seksizma, mizoginije najgore, iživljavanja…

Ja znam da nikad nijedan aktivista ili političar, čak ni omraženi Čedomir Jovanović ne dobije to što dobijemo mi kao žene u toj vrsti komentara. Svaki put nam prete grupnim silovanjem. Hajde da skrenem sa prava žena i sa prava aktivistkinja i sa prava sponzoruša, navešću vam jedan glupav primer, koji je mene poprilično potresao. Jovanka Broz, znači, nju su doneli polumrtvu sa otvorenim ranama na telu u bolnicu, onda su se skupili paparaci i slikali, a onda, ne, to nije nikakva tajna dojava, nego je izašao direktor Kliničkog centra, lekar, zakletvu je dao lekarsku, koji ima zakonsku obavezu da štiti pacijentovu tajnu, to se zove lekarska tajna, on nema pravo da otkriva ništa o njoj. On je izašao i pod imenom i prezimenom u novinama danima pričao o tome da li se ona kupala, da li ima rane od dekubitisa, gde su joj rane na dojci. I sad, ti se pitaš – pa, što ta žena nije htela da ide da se leči, pa, zbog tebe, majmune i zbog toga što niko neće da se oglasi oko toga. Ja sam taj ceo jedan dan kad se to pojavilo na onom mučenom Tviteru davila, davila, davila, maltretirala onoga sirotog čoveka zaštitnika građana i on se na kraju dana javio i rekao novinama – nemojte vi to da objavljujete. Pa, nema novine šta da objavljuju, nego imaš ime lekara.

E, u tome ja vidim, ja vidim u širinu više nego to možda neko organizovanje za sva pitanja društva, kao prava radnika itd. Nego svuda gde ti vidiš da je nešto što je onako dodiruje, uzdrmava patrijarhat ti ljudi koji uzdrmavaju patrijarhat na bilo koji način su ugroženi. E, na to ja mislim da uvek mora da se oglasi sve zajedno LGBT organizacije, a pogotovo ove koje su angažovane oko organizovanja Parade ponosa i da kažu – čekaj. Mi u stvari govorimo o istoj stvari, mi drmamo ovde temelje patrijarhata i to je problem ovde. Ja kao žena ovde nemam ista prava kao bilo koji muškarac i možemo da razgovaramo, može da me razume samo gej muškarac i nijedan drugi, a mnogo niža prava ima gej žena, mnogo niža prava i od gej muškarca. Gej žene, to je otvorena sezona lova uvek. E, na to ja ne vidim neku solidarnost, da se udružimo i da kažemo – čekaj, bre, ne možeš da stavljaš slike gole žene sa nudističke plaže jer je ona politički nešto rekla. Pa, neka je rekla, kao što oni kažu da je ona četnik, pa neka je i četnik. Pa, neka je i ova Adžemović za Velju Ilića…

Ti ne možeš njih da maltretiraš na osnovu njihove rodne pripadnosti. E, u tome ja ne vidim nikakvu solidarnost među nama. Mi smo rascepkani na hiljadu strana, ja zato ne smem da izađem na ulicu u subotu, ja se bojim puta dok dođem do vas uopšte, jer je to jedan brisani prostor u kome ja nisam na Paradi ponosa, ja nisam LGBT aktivistkinja. Ja sam Biljana Srbljanović, na mene je uvek otvorena sezona lova, ja kad odem u samišku mene može neko da pljune, kao što me i pljune. Ne moram da budem LGBT, ali ja sam ugrožena na potpuno isti način jer uzdrmavam temelje patrijarhata i od toga očekujem vašu solidarnu podršku i pomoć.

Dejan Ilić: Nije cilj da se prošeta, cilj je stvarno da se društvo promeni. To je ozbiljna stvar, ne možete jednom šetnjom promeniti društvo, ali možete svakodnevnim radom više godina promeniti neke male stvari.

Nadežda Milenković: Ali šta je u stvari dobra stvar? Sad, ne menjanje društva, nego menjanje ponašanja ljudi. To je u našem slučaju užasno lako. Setite se, molim vas, pomračenja Sunca posle bombardovanja, niko na ulici nije bio, autobusi otkazivali vožnje. Pet dana je samo bilo potrebno da vama u dnevniku kažu da je opasno gledati Sunce golim okom, što naučiš kad si dete. Znači, bilo je bombardovanje mi smo svi izlazili, gde ide avion, gde baca bombe i sad kao opasno. Pritom, ja živim u selu, ljudi su se u podrume krili, ne da su bili u kući, u podrume, pa šalone one. Znači, za pet dana si ti dobio to. To je dobra vest, mi smo društvo kao u filmu ‘Varljivo leto ’68’ Bata Stojković – drug Tito je rekao da su studenti u pravu, vraćaj televizor. Znači, nama kada drug Tito kaže – sakrij se od pomračenja Sunca, mi se sakrijemo kao miševi. Samo nam fali taj drug Tito koji će da kaže – gej je okej. Ljudi, Velja Ilić, na primer, Velja da-nadžga-babu Ilić, on je na TV to objašnjavao, nadžgati, hajde, možeš i da pogađaš iz tri puta šta ti padne na pamet pod tim glagolom.., da joj pročita bajku za spavanje. Znači, taj Velja Ilić kad smo došli do hrasta, da li se sećate, projekat jedan, pa će tu jedna pasarela da to ne padne grana, pa da ljudi mogu…, projekat dva, onda to dignemo od asfalta da ne smeta putu…, i hrast je izvršio samoubistvo, nije više mogao da sluša Velju Ilića koji je tri projekta imao i ne žali para. Isti taj Velja Ilić, koji bi u drugoj situaciji nadžgao hrast, kao one ovce što je pominjao.

Znači, kad kaže drug Tito ‘studenti su u pravu’, Ružić, šta je radio prošle godine, isto je bio u vrhu partije, ove godine on će da izađe na Prajd, rekao drug Tito da je to okej. Znači, nama je potrebno uz ovo, uz pritisak odozdole, gej lobi koji će da natera druga Tita, to očito delimično može da bude i EU, ali za sledeću godinu da on kaže – gej je okej i da Velja Ilić i Palma prvi povedu.

Biljana Srbljanović: Ali ja neću sa Ružićem na Prajd, mi ne delimo nikakav svetonazor, mi ne delimo nikakav sistem vrednosti ni u čemu, ni u filozofskim, u etičkim, ni religioznim…

Nadežda Milenković: Dobro, nećeš ni Ivicu Dačića, razumeli smo…

Biljana Srbljanović: Ja samo hoću da ja bez njih mogu da idem.

Nadežda Milenković: Slažem se, ali da bi se to desilo…

Biljana Srbljanović: I da ne treba uopšte bilo kakva prava od njih…, nego da ja baš hoću jer se meni baš hoće i baš njih neću i da oni moraju da ćute i da gledaju.

Svetlana Lukić: Kad ste spomenuli to, stvarno je pitanje koje nije retoričko za Gorana, Gorane, da li bi mogao da odgovoriš? Ako se bude Parada ponosa organizovala, odnosno desila kao što za sada izgleda, ja se ograđujem, a to je da će u 900 i nešto koraka da se skupe neki ljudi, da će to biti predstavnici nekih ministarstava spoljnih poslova Švedske i ambasadori, kordon policije, nekoliko desetina ljudi iz LGBT populacije, koja je razlika između toga i onoga što oni govore – što niste ostali u četiri zida? Meni to liči na četiri zida.

Goran Miletić: Generalno, nema nikakve preterane razlike, naravno, to je paradoks, u četiri zida, ono na šta smo bili prinuđeni i šta smo mogli da uradimo. To je to pitanje solidarnosti, pozvali smo ljude da budu solidarni sa nama. Ja se slažem, treba više solidarnosti u celom civilnom društvu i među građanima i to je to. Ja pokušavam svima da objasnim da je model cele manifestacije da ga ti prijaviš godinu dana ranije, a vi se sećate podvala koje smo mi imali ranije, kaže – ne smete zbog bezbednosti da govorite datum do mesec dana unapred. Nismo pristali više na to, sad godinu dana unapred prijavite manifestaciju koja traje deset dana, znači, ima da se ide napolje, ima ovo i naprosto to tako funkcioniše. Koliko policije imamo i koliko nam treba napolju njih svako veče i koliko nam kordona treba govori o Srbiji danas.

Ja lično mislim da će to u subotu da bude zbog ovog ili onog razloga, ali mislim da će to biti u subotu. To opet, slažem se sa tobom, Svetlana, da će to biti kordoni policije, dakle, kao da smo u četiri zida, videće nas troje ljudi, a to je troje koje sam ja video otprilike gore da imaju terasu u Kralja Milana pa gledaju odozgo, pa mogu negde da nas vide. Ostali ne mogu da nas vide, mogu da nas vide oni sa Studija B odozgo i to je to. Dakle, nema neke preterane razlike i naravno da nismo slobodni. Međutim, ne znam koliko možete unapred da razmišljate, i kada se desi Prajd ove godine postoji mnogo veće pitanje – šta naredne godine.

Biće huligana na primer 300, to je najoptimističkiji scenario kao kad Karadžića su uhapsili itd, do na primer 3 i 5 hiljada huligana. Prvo, mediji neće da prenesu nas sa zastavama itd, videće se 5%, a 95% će biti kamenice, pa makar to bila i jedna kamenica i razbijen ovde prozor u Rexu, to će biti prikazano kao najveće, to će biti non stop prikazivano i ja znam da će to biti ono najgore. Ljudi će govoriti: nasilje, vi ste to izazvali itd, do naredne godine će nas potpuno poklopiti. Dakle, Prajd mora da se desi i mora da nastavi da se dešava. Gledajte svaku zemlju, svuda su imali problema u Evropi, gađali su ih paradajzom, jajima, kamenicama itd. Vi morate da budete uporni i svake godine da nastavljate dok to ne dođe do nekih pristojnih okvira.

Biljana Srbljanović: Ja sam samo htela da kažem, čini mi se da ono što se dešava sa Prajdom je ona zamka u koju na primer svaka policija na ovom svetu u svakom opresivnom sistemu na potpuno isti način upravlja. I vi da ste upali u tu klopku, i to je ono što su radili na primer Brankici Stanković. Oni njoj procenjuju bezbednost, njena bezbednost je ugrožena, a njena je bezbednost ugrožena od njih. I ti ljudi koji prete Brankici Stanković su na platnom spisku BIA i tu nema govora. I sad je to ta jedna igračka u kome ona od jedne slobodne novinarke ima četiri godine 24 sata zaštitu od četvorice muškaraca i ona time više nema svoj integritet i nema svoju slobodu niti kretanja, niti rada. Znači, kako će ona da ide s nekim da razgovara, da pravi svoju emisiju kad sa njom idu četiri pandura koji javljaju tim ljudima – ej, sad će ovaj, sad će onaj. Nju su jednostavno time izolovali.

Mislim da to rade i vama, da vam govore da vi zavisite od njihove odluke da li će biti Prajda ili ne. Oni vas umivaju, vi idete tamo s nekim ambasadorima. Kakvi, bre, ambasadori, Prajd je Prajd, travestiti, muzika, to je Prajd, a ne oni stalno da se pokažu u prvom redu kao mi imamo ove kao sve fine gej aktiviste koji ne izgledaju kao pederi, vidiš kakav je fin, on može da izgleda kao ti. Ne, zna se šta je Prajd. Svaka druga akcija i ova što smo mi bili u centru grada koja govori o danu protiv homofobije, tralala, to tako neka bude umiveno i neki službenici. Prajd zna se šta je, bre, to je žur, čoveče, to je proslava slobode, to je proslava svog identiteta. Oni vas umivaju, uvlače vas u njihovu igricu da će oni da vam daju ili ne.

Ne, mi održavamo Prajd, a vi ili obezbedite nas ili se piškajte, ili se ispišite i recite, ovo što kaže čovek, od vas je neko jači. Nemoj da se šalimo, mislimo da imaju neki stvarno huligani koji se samoorganizuju. Naravno da to nije tako, nego oni njih dovezu, bre, službenim prevozom i daju im dnevnicu i topli obrok, bre, čoveče, oni su njihovi i ne treba da igramo uopšte nikakvu igricu ca njima, da će oni nama da kažu zbog EU. Pa, i danas Dačić kaže, što je sumnjivo da je taj datum Prajda uvek blizu oktobra kad se pravi izveštaj EU. Pa, nemoj da ulazimo uopšte u taj diskurs, ja pravim moj Prajd danas i tražim od ove države da mi to obezbedi. Državo, ti se izjasni, nemoj da mi daješ dozvolu, zabrani me. On je vama danas napravio obrt odličan, nije on mutav uopšte, on je rekao – mi ne zabranjujemo, odnosno mi ne dopuštamo, mi možemo samo da ukinemo to. Zabrani me, bre, čoveče, nemoj da tražiš dozvolu, jednostavno ne pristajati na to da te ta policija vrti u krug ovako, mi tebe čuvamo, kao što čuvaju Brankicu Stanković, ali ti da ostaneš ipak u svoja četiri zida kao što ona ostaje u svoja četiri zida.

Dejan Ilić: Kao što je Biljana rekla, živimo u opresivnom režimu, živimo u režimu koji počiva na tome da fragmentira društvo. Vas sistem vaspitava da potrebe ne rešavaš tako što se udružuješ nego tako što direktno pregovaraš sa onim ko je najjači i tako najjači ostaje najjači. Dakle, ovo je sistem koji čuva poziciju najjačeg. Vi možete da vam se desi smena na poziciji najjačeg, ali ne može da vam se desi promena strukture najjačeg, jer sistem je postavljen tako da će svaka grupa za svoja prava da pregovara sa najjačim, jer je najjači taj koji će ti dati. Čoveče božji, onaj čovek koji je predstavnik Roma u SNS-u, koji je poslanik, kako se čovek muči da artikuliše svoje stavove unutar te stranke i tačno vidi da ga ta stranka manipuliše i da zapravo legitimiše sebe njegovim prisustvom. Tu on pokušava da uradi nešto ipak, jer zna da je to put, tako su ga naučili. Moraš da daš dušu da bi ti mi dali zauzvrat da jedeš.

Pazi sad ovo, ajde na stranu LGBT zajednica, na stranu Romi, na stranu čitav niz ljudi koji su ovde diskriminisani, imaš predstavnika Udruženja malih i srednjih preduzetnika koji je ušao u SNS da bi mogao da se izbori za promenu nekakvih zakona. Pritom, to je čovek koji govori za Peščanik, govori savršene stvari. Dakle, mi smo vaspitani, mi smo socijalizovani da ako hoćeš nešto da promeniš pričaj s najjačim. To je priča i zato nema solidarnosti. I sad, prva grupa koja uzme na sebe taj zadatak da to promeni i da kaže – ja tu igru neću da igram, pa po koju god cenu, nije bitna cena, osim ako nije život u pitanju, onda je svaka cena u redu. Dakle, ja tu stvarno nisam tako radikalan da bih mislio da vredi žrtvovati život za neke stvari, ali tek kad se stvari potrefe pa kažeš više me nije briga nizašta. Možda će se i takve stvari događati, ali ako nije tako visoka cena pa neću da se igram te igre s vama na taj način. Pa, da izdržim godinu dana kao jedini, evo ga, već sledeće godine će se tu neko pojaviti.

Ja mislim da je to jedini put i zato ja kažem da je na ovim marginalizovanim grupama istorijska uloga da menjaju ovo društvo. Ovo društvo neće promeniti mejnstrim, neće ga promeniti intelektualci jer su oni taj sporazum s đavolom već potpisali, oni su svoju dušu već prodali. Neće njih biti na ulici, osim kad to ne bude apsolutno sigurno bezbedno i ako mogu da vuku neku korist od toga. Dakle, moraš da juriš ljude koji su u istoj poziciji kao i ti, koji su jednako ugroženi, koji su jednako marginalizovani, jednako diskriminisani, njima da pomažeš i da se nadaš da će oni tebi pomoći. Šta je problem sa diskriminisanim zajednicama? Što oni imaju strahovit odbrambeni mehanizam i što su one užasno izolovane. Što je veći pritisak one su više izolovane i zato ne mogu da se otvore prema drugima koji imaju iste probleme. To su sociološke sve poznate stvari, ništa tu nije novo, nama se ne događa ništa neobično. Pošto sve to znamo ajmo da kažemo – nećemo da igramo igru tako.

Na kraju krajeva, ja ne vidim šta je problem da se eksperimentiše. Radili ste par godina na jedan način, pa potrošite jednu godinu da radite na drugi način. Šta je problem? Mislim, stvarno imamo svo vreme ovog sveta. Ne znam, ovde su stvari takve kakve jesu i ja mislim da smo mi za nekih 6-7 narednih godina zapečatili svoju sudbinu, pa ćemo onda da vidimo kad se ponovo dele karte šta će biti. Ali sad smo u nekoj situaciji da stvarno možemo da se igramo i da eksperimentišemo.

Boban Stojanović: Ono što je urađeno recimo zadnje 3-4 godine ili od 2009, ogroman je pomak napred uopšte u percepciji problema homofobije, odnosno postojanja LGBT zajednica. Ali mislim da je bitno da je ta tema zaista uspela da dođe, jer to je tema koja u nekom, kako bih rekao, socio-kulturološkom smislu ovde ne bi bila otvorena na drugi način. Ja to sagledavam kao super, oni pričaju, bezbednost, ispražnjena priča i to je deo tog nekog procesa koji mora da se prođe i koji je nekako neminovan. Prosto, situacija je takva kakva je i ja sam nekako zadovoljan jer mislim da je jedino ta velika tema Prajda uspela da možda i demistifikuje unutar institucija, jer kad se bavite ovim i to onda pogledate, institucije su sve potpisale, sve može, sve smo mi antihomofobije, zakucaš na vrata i kažemo – ajde samo da prošetate ulicom, e, to ne može. Dakle, mislim da ona razbija tu deklarativnost države.

Ja ne mogu više da slušam stvarno ni predstavnike domaćih institucija, verujte mi, jer kad ih posadiš na stolicu oni pričaju isto, mi smo uradili to, to, kao da mi podnose godišnji izveštaj samo u različitim mesecima. Tu se negde zapravo vidi ta ispraznost sistema.

Biljana Srbljanović: Mislim da si potpuno u pravu kad kažeš da i zahvaljujući vama, odnosno ovim septembrima poslednjih nekoliko godina samo pitanje LGBT prava postalo vidljivije i ljudi se odnose prema tome itd. Ali, evo, sad kad pomislim samo ove nedelje gde mi fali vaše saopštenje, jer mi uporno govorimo o tome da je ljudski identitet jedna komplikovana stvar. Mislim, vi niste samo LGBT aktivisti. Evo ti, danas Miladin Kovačević je potpisao ugovor za prvoligaša sponzorisan od velikih firmi, državnih firmi. Znači, tu mi fali danas vaše saopštenje. Uoči Prajda kakva je poruka da jedan siledžija izlazi iz zatvora, čoveče, kao oslobodilac Beograda.

Znači, pod brojem jedan, pod brojem dva, ova devojka sa golim slikama, pod brojem tri, moram da vam kažem nešto što će da vam zvuči sada odvratno, ali ja zaista ne mogu da podnesem tu vrstu kulturfašizma koja vlada civilnim sektorom ovde. Znači, ova neka Verica Rakočević se oženila nekim čovekom koji je mlađi od nje. Ne postoje novine koje u naslovu nemaju ‘baba’. Ne čujem vas da kažete – čekaj, bre, kakav je ovo rečnik. Čak i u tabloidima, Dominik Stroskan je došao ovde, ta količina šala i pošalica na temu čoveka, znači, ne radi se o satiru, radi se o silovanju, ljudi. On je pred sudom kao čovek koji je iskorištavao tela dovedenih žena, možda iz Srbije, iz bivše Jugoslavije sigurno. Znači, taj čovek, jedno je pitanje da li on ima ugled ili ne, a drugo je pitanje da se vi oglasite, ne zato što je on angažovan, nego protiv javnog diskursa zajebancije na temu silovanja, zajebancije na temu njegovih seksualnih aktivnosti, podsmevanja žrtvama.

Prema tome, evo sad u nedelju dana sam pobrojala stvari gde meni fali da mi neko izađe i nešto kaže. I ne mogu više da se okrećem i da očekujem to od nekog medija, jer ti mediji ne postoje, nemam partiju od koje to mogu da očekujem, ja mogu to da očekujem onda od aktivista sa kojima se osećam onako najprirodnije da pripadam vama. I mislim da je to dokaz da LGBT aktivista ne znači da mora da si lično zainteresovan isključivo za LGBT pravo. Ja sam i za to zainteresovana, ali kao jedan deo i svog prava. Jer kad si ti stalno u toku godine prisutan u tome onda ti nekako gradiš neki identitet čoveka koji se zaista bavi ljudskim pravima, a ne samo jednim događajem koji je, de fakto, u pravu ste potpuno, jako važan.

Peščanik.net, 28.09.2013.

Srodni link: VIDEO – Grad bez ponosa

LGBTQIA+