Kada sam devedesetih bio dopisnik Guardiana iz Vašingtona, moje kolege iz britanske štampe su zbijali šale na račun jednog specifičnog žanra priča, neodoljivog za naše matične redakcije u Britaniji. Ja sam ove priče zvao TLA: Ti ludi Amerikanci. Obično se radilo o za državu beznačajnim stvarima, poput samozvanog „najgadnijeg šerifa u Americi“, ponižavanja zatvorenika koji su morali da nose ružičaste gaće, ili čudnih mnogoženaca iz Jute. Ali ponekad je i nacionalna politika potpadala pod kategoriju TLA: blokada rada američke vlade 1995. i 1996, na primer, usled koje je Kip slobode bio zatvoren za posetioce, dok su veteranima, što je neverovatno, bile obustavljene isplate nadoknade.

Međutim, sad kada je američka vlada ponovo blokirana, u prestonicama širom Evrope i Azije ne vlada samo zbunjenost, nego i sve veća napetost. Ukoliko trenutna blokada potraje do 17. oktobra, i ukoliko Kongres nastavi da odbija podizanje gornje granice zaduženja i Amerika obustavi isplatu duga, udar će biti iznenadan i internacionalan. Ono što će za predstavnike Tea Party frakcije predstavljati gest sprečavanja neumerene federalne potrošnje, za ostatak sveta će biti sabotaža globalnog ekonomskog sistema.

Čak i pre nego što se dođe do ove drastične prekretnice, zbog današnje samonametnute paralize mnogi se pitaju: Ako SAD ne može da reši sopstvene probleme, kako misli da rešava svetske? „Da li je Amerika zaista spremna na eutanaziju“, upitao je jedan londonski kolumnista, pošto nije mogao da poveruje da država koja sebe rutinski proglašava jedinom svetskom velesilom mora da otpremi sopstvenu vladu u hibernaciju jer ne može da se složi oko plaćanja svojih računa.

Strane vlade nisu toliko naivne da brinu kako će i američka vojska – čvrsta sila koja daje snagu američkim diplomatskim mišićima – obustaviti rad zajedno sa nacionalnim parkovima. Ali vlada zabrinutost da američka odlučnost, sposobnost ove zemlje da odlučno deluje, opasno erodira. Kako kaže Mark Leonard, direktor Evropskog saveta za odnose sa inostranstvom: „Blokada vlade predstavlja SAD kao nepouzdanog partnera. To je samo po sebi dovoljno loše, ali kad se postavi uz kolebanje oko Sirije, reputacija Amerike kao saveznika je ozbiljno narušena.“

Sasvim sveže sećanje na oklevanje Obamine administracije po pitanju Sirije – i njena spremnost da uvede isti onaj nepredvidljivi Kongres u donošenje te odluke – pojačalo je napetost. Bez obzira na posledice ili prednosti napada na Siriju, činjenica da američki predsednik nije mogao sam da donese odluku, i da se činilo kako će Kongres odbiti vojnu operaciju, primorala je strane prestonice da se zapitaju koji će drugi ključni problemi naići na istu bezizlaznu situaciju.

Evropski i azijski lideri još nisu došli do te tačke da se nostalgično prisećaju Džordža Buša, samostalnog „odlučitelja“ i globalnog unilateraliste, koji nije osećao potrebu da se sa bilo kim konsultuje. Ali iznenada su shvatili da kolektivno odlučivanje, koje su zahtevali pre deset godina, ima očigledne nedostatke kada se primeni na Vašington. Stari pristup bio je barem jednostavniji i jasniji: bilo je dovoljno da ubedite američkog predsednika da je akcija potrebna; sada će im, računaju strane vlade, biti potrebna i podrška američkog Kongresa.

Što nas dovodi do glavne osnove strahova međunarodne zajednice povodom situacije u Vašingtonu. Nije u pitanju samo činjenica kongresnog zastoja, nego njegova priroda – uspon Tea Party tendencije i ono što izdaleka deluje kao porast američkog izolacionizma.

Gledajući republikansku partiju koja sve više liči na Renda Pola nego na Ričarda Lugera, posmatrači vide jednu frakciju zakonodavnog tela čija je odlučnost toliko čvrsta da je spremna da zatvori i samu američku vladu. Rezultat će biti, boje se oni, Amerika koja ne samo da je neodlučna u upotrebi svoje vojne moći, nego i sve manje spremna i sposobna da sprovede sve, od transpacifičkog partnerstva (TTP) – predloženog sporazuma između SAD i osam drugih država Pacifičkog obruča – do planiranog stvaranja oblasti slobodne trgovine preko Atlantskog okeana. Obamina često pominjana strategija „zaokreta prema Aziji“ – koja sve više pada u drugi plan usled događaja na Bliskom istoku – sada je čini se takođe ugrožena od strane Kongresa u zemlji. Obamino otkazivanje planiranog puta u Aziju radi rešavanja krize budžeta sada se posmatra kao alarmantan pokazatelj buduće politike.

Postoji zabrinutost da će od sporazuma kao što je TPP na kraju ispasti razvodnjena verzija, u zamenu za popuštanje Kongresa administraciji. Što je još gore, republikanska partija koja utiče na spoljnu politiku mogla bi sve više da ograničava potencijalnu svetsku aktivnost administracije. Gledajući trenutno grčenje u Vašingtonu, američki saveznici u Istočnoj Aziji mogli bi da dođu do zaključka kako SAD nije više stari pouzdani parner, pa da pažljivije raspodele svoju podršku između SAD i rastuće sile, Kine.

Naravno, takvi problemi neće svakog uplašiti. Benjamin Netanjahu, favorit Kapitol hila, neće se mnogo brinuti za podršku u Kongresu – možda mnogo jaču nego u administraciji – čak ni po pitanju potencijalne akcije protiv Irana. U međuvremenu, neki dugogodišnji američki neprijatelji će se obradovati novom, paralisanom američkom Golijatu. Zašto bi se Kim Džong Un plašio Amerike koja ne može da se dogovori da napadne Damask, pa čak ni da se dogovori oko sopstvenog budžeta.

Sve je to samo uvod u veću paniku koja će nastupiti ako Kongres odbije da podigne gornju granicu duga, i tako obustavi plaćanje. Berze u celom svetu zaokružile su 17. oktobar u svojim kalendarima, i globalna finansijska zajednica čeka bez daha.

Možda sve ovo nije toliko važno američkim biračima. Oni možda ne shvataju koliko pažljivo ostatak sveta – kako ekonomski sektor, tako i mediji i popularna kultura – prati, reaguje i trpi posledice uspona i padova američkog političkog života. Ali to je zaista tako. Sada ostatak sveta posmatra zastoj u Vašingtonu na isti način kao što gleda na povremene oružane masakre koji pogađaju Sjedinjene Države: sa nevericom. Da Amerika, moćna Amerika, toliko godina najinventivnije, najkreativnije, najenergičnije društvo na planeti, ne može da se izbori sa problemima koje su manje, siromašnije, slabije zemlje odavno rešile. Možda Amerikanci to ne shvataju, ali ova blokada, poput oružane epidemije, umanjuje američki uticaj u svetu. Ona primorava nacije i pojedince koji još uvek žele da u Americi vide svoj uzor, da umesto toga u njoj vide ludu kuću.

 
Jonathan Freedland, NYRBlog, 03.10.2013.

Peščanik.net, 05.10.2013.

Srodni linkovi:

Paul Krugman – Mogućnosti neplaćanja

The New Yorker – Vašingtonske drame

Wolfgang Münchau – Kovanica od milijardu dolara