Dakle, republikanci su možda odlučili da podignu gornji prag zaduženja – detalji još uvek nisu sasvim jasni. Možda je to kraj ove konkretne ucenjivačke taktike, možda i nije, jer u najboljem slučaju reč je o vrlo kratkoročnom produžetku. Pretnja udaranja u plafon ostaje prisutna, naročito ukoliko politika blokiranja rada vlade nastavi da se obija o glavu republikancima.

Kakav izbor imamo ako probijemo gornji prag? Kao što verovatno pretpostavljate, sve su opcije loše, tako da je pitanje koji će loš izbor izazvati najmanju štetu.

Dakle, administracija tvrdi da nema nikakvog izbora, da će američka država, ukoliko probijemo granicu, otići u opšti bankrot. Mnogi ljudi, čak i simpatizeri ove administracije, pretpostavljaju da zvaničnici jednostavno moraju to da kažu u ovom trenutku, jer ne mogu republikancima da daju izgovor da umanje ozbiljnost ovoga što rade. Ali recimo da je to tačno. Kako bi izgledao opšti bankrot?

Prošlogodišnji izveštaj ministarstva finansija kaže da bi probijanje praga dovelo do „režima odloženog plaćanja“: računi, uključujući i račune za kamate na federalni dug, plaćali bi se po redosledu prispeća, kako novac postane dostupan. Budući da bi računi koji svakodnavno stižu premašivali prihode, to bi značilo da sve više i više kasnimo. A ovo bi moglo da stvori naglu finansijsku krizu, jer bi američki dug – koji je dosad smatran najbezbednijom hartijom – bio reklasifikovan u rizičnu hartiju, što bi finansijske institucije nateralo da rasprodaju američke obveznice i potraže druge oblike kolaterala.

To je jeziva mogućnost. Mnogi su predlagali – naročito republikanski orijentisani ekonomisti, ali ne samo oni – da ministarstvo finansija umesto toga napravi listu prioriteta: moglo bi u potpunosti da otplati obveznice, tako da čitav teret nedostatka gotovine padne na druge stvari. A pod „drugim stvarima“ uglavnom mislimo na socijalno osiguranje, Mediker i Medikejd, na koje odlazi glavnina federalne potrošnje, ako ne računamo vojsku i plaćanje kamata.

Neki zagovornici prioritizacije izgleda veruju da će sve biti u redu dokle god plaćamo kamate. Navešću vam četiri razloga zašto greše.

Prvo, američka država bi i dalje bila bankrotirana, jer ne bi izvršavala svoje pravne obaveze. Možda ćete reći da penzije nisu isto što i kamate na obveznice, jer Kongres ne može da ukine dug, ali može, ako tako odluči, da usvoji zakon za smanjenje penzija i socijalne pomoći. Ali Kongres nije usvojio takav zakon, i sve dok ga ne usvoji, izdaci socijalnog osiguranja uživaju isti nepovredivi pravni status kao i isplate investitorima.

Drugo, prioritizacija isplata kamata učvrstila bi onaj užasni presedan koji smo uveli nakon krize 2008, kada je spasavan Volstrit ali ugroženim radnicima i kućevlasnicima nije pružena nikakva pomoć. Ponovo bismo poslali signal da finansijska industrija dobija poseban tretman jer može da zapreti da će srušiti ekonomiju ako ga ne dobije.

Treće, smanjenje potrošnje će izazvati velike poteškoće ukoliko duže potraje. Pomislite na korisnike Medikera kojima će bolnice odbiti da pruže lečenje jer država ne plaća račune.

Na kraju, iako bi se prioritizacijom možda izbegla trenutna finansijska kriza, ona bi ipak izazvala razorne ekonomske posledice. Govorimo o trenutnom rezanju troškova u sličnim razmerama kao pad cena nekretnina nakon pucanja mehura, pad koji je bio glavni uzrok Velike recesije 2007-09. To bi samo po sebi bilo dovoljno da nas gurne u recesiju.

I ne bi se na ovome završilo. Kada američka privreda uđe u recesiju, prihodi od poreza naglo padaju, i država bi, u nemogućnosti da pozajmljuje, bila primorana na još jedan krug rezanja troškova, što dodatno pogoršava stanje u privredi, ponovo smanjuje prihode i tako dalje. Dakle, iako bismo izbegli finansijski krah poput onog nakon propasti Lehman Brothers, pad bi ipak mogao da bude još gori od Velike recesije.

Ima li onda drugog izbora? Mnogi pravni stručnjaci misle da postoji druga opcija: na ovaj ili onaj način, predsednik bi jednostavno mogao da odluči da ide protiv Kongresa i ignoriše prag zaduženja.

Zar to ne bi bilo kršenje zakona? Možda, a možda i ne – mišljenja se razlikuju. Ali nepoštovanje federalnih obaveza je takođe kršenje zakona. A ako republikanci iz Kongresa guraju predsednika u situaciju gde mora da prekrši zakon šta god uradio, zašto da ne izabere varijantu koja će najmanje naškoditi Americi?

Naravno, digla bi se graja, i verovatno bi bilo mnogih pravnih problema – doduše, da sam ja republikanac, ne bi mi bilo svejedno da tužim državu zato što plaća bolničke račune starim ljudima. Ipak, kao što rekoh, ovde nema dobrih izbora.

 
The New York Times, 11.10.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 13.10.2013.

Srodni linkovi:

The New Yorker – Vašingtonske drame

The New York Review of Books – Blokada rada sveta

Wolfgang Münchau – Kovanica od milijardu dolara