Foto: Pernille Bærendtsen
Foto: Pernille Bærendtsen

Ono što se desilo meni liči na krađu.

Parada ponosa je vlasništvo onih koji su sklonjeni od osetljivog pogleda privilegovanih.

Do njujorškog Stounvola gejevi su se od bele, kapitalističke i hrišćanske Amerike krili po rupčagama i budžacima, ali nakon ove legendarne pobune (tokom koje su se tukli sa policijom), oni su sa ponosom počeli nositi svoju seksualnost: homoseksualci smo i ponosimo se time, kao što se neko ponosi time što je Amerikanac ili Srbin. Tako je “prajd”, samo ime kaže, ponos onih kojima se ponos odriče, onih sklonjenih ispod vela sramote, nenormalnosti i bolesti.

Kao protest u ime onih koji su marginalizovani, prajd bi u isto vreme morao biti uperen i protiv države,1 političke elite i mehanizma koji strukturno podrazumeva marginalizaciju nekih ljudi. Ako nije i to, onda on i nije parada nekog ponosa – nego samo pokretna žurka. To je ključna stvar o kojoj treba razmišljati kada se ubuduće bude pravila strategija ponosa. Jer homoseksualci nisu jedini koji su sakriveni od javnog pogleda: to su i siromašni, radnici, Romi – listom gubitnici tranzicije i zato su oni saveznici parade ponosa, iako se od toga kosa na glavi diže i njima i organizatorima nekog budućeg prajda.

Insistiranje na ustavom zagarantovanim pravima, na kraju krajeva, ima malo smisla u državi kojom vlada politički voluntarizam, sažet u “Vučić se pita za sve”. Glavna strategija establišmenta, koji proizvodi i podivljalu privatizaciju, je “zavadi pa vladaj”. Zato gejevi i tranzicioni gubitnici moraju shvatiti da su saveznici u borbi protiv sistemske proizvodnje njihove nevidljivosti i da je međusobna solidarnost neophodna ukoliko se žele rešiti nagomilani problemi. Homofobija je samo jedan segment daleko šire politike proizvodnje društvene margine.

Ukoliko prajd bude održan sledeće godine, on će unapred biti obeležen političkim voluntarizmom, jer ukoliko je poslednjih nekoliko puta zabranjen tako što je neko odokativno izvagao političke poene, sledeće godine će biti dozvoljen tako što će neko odokativno izvagati poene na drugu stranu. Zato je prajd ukraden i on već godinama ne govori u ime marginalizovanih, već u ime onih koji imaju moć da dozvole ili ne dozvole.

I još jedna stvar. Svake godine u septembru narasta tenzija i očekuje se neki rasplet, a kada parada bude otkazana, taj rasplet biva odložen. Postavlja se pitanje šta bi bio taj rasplet. Parade iz 2001. i 2010. su pokazale nasilno lice Srbije, hranjeno ratovima devedesetih i još uvek žedno krvi. Odlaganje prajda je tako i marketinški potez kojim establišment krije to lice.

Peščanik.net, 01.10.2013.

LGBTQIA+

________________

  1. Ovo godinama tvrdi Dušan Maljković, jedan od kritičara parade koncipirane na trenutni način. Ali Maljković je marginalizovan i unutar margine, pa se njegova reč ne čuje daleko.