U svijetu u kojem se od svjetla javnosti teško može umaći, ime francuskog filozofa i pisca Mauricea Blanchota zacijelo je iznimka koja potvrđuje pravilo. Jer niko od svoje anonimnosti nije načinio takvu enigmu kao on. Njegova svjesno odabrana anonimnost nije bila poza koja bi imala pribaviti njegovoj populanosti neku dodatnu auru, nego je Blanchot postao slavan upravo svojim iznimnim djelom i, što je poseban paradoks, svojim istaknutim društvenim angažmanom.

Maurice Blanchot je rođen 23. septembra 1907. u Quainu, malom burgundijskom mjestu, gdje je, pored Pariza i Normandije, proveo djetinjstvo. Nakon studija njemačkog jezika i filozofije na univerzitetu u Strasbourgu, gdje se susreće s Emmanuelom Levinasom, dolazi u Pariz (1929), gdje između 1931. i 1944. u „orto“-desničarskim časopisima (Journal des débats, Rempart, Aux écoutes, Combat, l’Insurgé) objavljuje oko dvjestotinjak članaka, uglavnom literarnih kritika. Kao i mnogi intelektualci između dva rata, poput Gottfrieda Benna, Ezre Pounda, T. S. Eliota, Fernanda Pessoe, Mircea Eliadea ili Knuta Hamsuna, tako se i Blanchot „u ime duha“ protivstavlja kapitalizmu, smatrajući ga personificiranom jevrejskom zavjerom, čime se opasno približio antisemitizmu. Izraelski povjesničar Zeev Sternhell označit će čak predratnog Blanchota kao „savršenu definiciju fašističkog duha na francuski način (définition parfaite de l’esprit fasciste à la française)“. Kad se u aprilu 1977. godine pojavila prva bilješka u La Quinziane littéraire u kojoj je bilo riječi o Blanchotovoj saradnji s „desnim“ pa i „rasističkim“ publikacijama i njegovim kolebanjima nakon sloma 1940., Blanchot nije javno reagirao niti je pak tražio ispravak, smatrajući da pisac mora pristati na eksponiranost svim vjetrovima i pustiti da o njemu bude rečeno ono što drugi osjećaju dužnim reći. No napisao je pismo prijatelju Mauriceu Nadeauu, objasnivši mu svoja ponašanja, svoj put i tražeći od njega da pismo ne objavi dok je on (Blanchot) živ. Nadeau je poštovao Blanchotovu želju, ali je nakon biografskog eseja Christopha Bidenta Maurice Blanchot – nevidljivi partner (1998), pismo ipak objavio izvinivši se Blanchotu (koji je, po svoj prilici, odobrio tu odluku) i uvjeravajući ga o svom trajnom prijateljstvu. U njemu se, između ostalog, kaže: „Neću braniti tekstove koje sam tada objavljivao. Nema sumnje da sam se promijenio. Kako mi se čini, promijenio sam se pod utjecajem pisanja (pisao sam tada Tomu mračnog i Aminadab), ali i saznavajući događaj (sarađivao sam tada u dnevnom listu koji je vodio jedan Jevrejin i mi smo primili puno njemačkih jevrejskih emigranata). Nacizam i antisemitizam vazda su mi se činili čistim zlom za koje smo bili loše pripremljeni. U času sloma prisustvovao sam sjednici Narodne skupštine, koja je tada predala Pétainu svoje ovlasti, podlo i sužanjski (čak je i Herriot izgovorio odvratne riječi). Vidio sam tada Evropu, a možda i svijet, podvrgnute najgorem. Moja je odluka bila izravna. Što god bi se moglo dogoditi, naša je dužnost bila da u Francuskoj održavamo žarišta otpora, barem intelektualnog otpora. Zato sam odbio otići u London kad su mi ponudili. Otuda moj susret s Georgesom Batailleom i tajna djelatnost o kojoj nikad nisam govorio i neću govoriti. No osjećaj užasa nije me napustio“.

Uskoro nakon rata Blanchot postaje „glavna figura kritičke inteligencije“ (Bident). Susrećemo ga u idiličnom mjestu Èze, u okolici Nice, predana epikurejskom načelu: lathe biosas, živi u skrivenosti, neprimjetno. Unatoč ličnoj izolaciji, intelektualno je i dalje angažiran. Pedesetih godina sarađuje s obnovljenom Novom francuskom revijom, a za Gallimarda priređuje svoja literarna i esejistička djela: Toma mračni, U željenom času, Literarni prostor, Zadnji čovjek, Lautréamont i Sade, Vječno prežvakavanje. Održava bogatu korespondenciju s mnogim znanim savremenicima, kao što su Georges Bataille, Levinas, Jean Pouhlan, Roger Laporte i René Char. Objavljuje u brojnim revijama (Les temps modernes, Critique), a godine 1958. pruža podršku Projektu 14 julij – antigolističkoj reviji, projektu koji će se već u drugom broju preimenovati u „savez slobodnih duhova za uvrštavanje nerodoljublja na dnevni red i propagiranje duha nezavisnosti“ (l’union des consciences libres pour mettre l’incivisme à l’ordre du jour et propager l’esprit d’insoumission). Projekt kulminira potpisom „Deklaracije o pravu na neposlušnost u alžirskom ratu“ (Déclaration sur le droit à l’insoumission dans la guerre d’Algérie), poznatije kao Manifest 121. Režim se želio obračunati sa svim potpisnicima (njih 121), ali se ponajprije oborio na dvojicu glavnih, na Blanchota kao „autora“ i Nadeaua kao „propagandista“. Prijetilo se teškim kaznama. Dvije godine kasnije De Gaulle je dao Alžiru nezavisnost i proveo dekolonizaciju.

U majskim događajima famozne 1968. uredio je Blanchot tekst solidarnosti sa studentskim pokretima po svijetu što su ga potpisali mnogi znani francuski intelektualci (M. Duras, J. Lacan, N. Sarraute). Noć proživljava na barikadama, učestvuje na studentskim zborovanjima, „anoniman, impersonalan, jednak među jednakim, prihvaćen s jednim samim opravdanjem, tim da je čovjek“ (Bident). Kao zagovornik „kolektivnog pisanja“ planira „projekt Međunarodna revija“ (projet de la Revue internationale), u kojega se pet godina uzalud trsi uključiti kritičke intelektualce iz čitave Evrope. No „pisac angažiranog povlačenja“ (l’écrivain du retrait engagé), kako ga naziva Bident, ustrajava i dalje. Potpisuje 1995. peticiju o građanskoj nepokornosti protiv Debréjeva zakona o imigraciji (la petition pour la désobéissance civile contre les lois Debré sur l’immigration), a sljedeće godine, peticiju za priznanje homoseksualnih parova (la reconnaissance du couple homosexuel). Tri godine kasnije poziva u svoju kuću Salmana Rushdija, indijskog pisca kojega je Homeini 1989. osudio na smrt. To je i vrijeme novih izvornih djela: Čas moje smrti, Intelektualci u pitanju i Za prijateljstvo.

No uprkos tolikoj angažiranosti, po pitanju uloge intelektualca u društvu Blanchot je više nego oprezan. Sa Simone Weil, o kojoj je napisao krasan esej, dijeli uvjerenje da intelektualac mora biti istovremeno unutra i vani. Kao i ona, naglašava duhovnu slobodu i njenu neovisnost o institucijama, uopće o izvanjskom svijetu. Sloboda je strašna sloboda ništine. U reviji Débat iz 1984. godine čitamo: „Kad se intelektualac pisac odluči i izjasni, trpi možebiti nepopravljivu štetu. Odriče se jedine zadaće koja je za njega značajna. Može se dogoditi da neopozivo izgubi pravo na neočekivanu riječ (droit à la parole inattendue). Između dvije nužnosti koje se nameću, a da se pritom ne nametnu, podliježe onoj za koju nije bio stvoren. Bilo mu je lako držati se po strani. Koji je dakle taj vanjski nalog na koji on treba odgovoriti i koji ga obvezuje na vraćanje u svijet u kojemu preuzima dodatnu odgovornost koja ga može zavesti?“

Da li je Blanchotu uspjelo očuvati „pravo na neočekivanu riječ“ time što mu je uspjelo prikriti dobar dio svoje „fizičke“ prisutnosti? Što je očekivao od tog govora? Kamo ga je on doveo?

U javnosti kruži tek pokoja fotografija Maurica Blanchota. Jedna je mladenačka, iz studentskih dana, na kojoj ga vidimo u društvu s filozofom Emmanuelom Levinasom i s još nekoliko drugarica. Druga je iz 1985. godine i vidimo malko pognuta sijeda gospodina što ga je objektiv ulovio pred nekim supermarketom na periferiji Pariza. Oko odsutnosti njegovih slika, zanimljiv je foto-skandal: godine 1986. za neku je izložbu pisaca umjesto svoje fotografije poslao „odbijenicu“ (lettre de refus) u kojoj izražava svoju želju „za što manjim pokazivanjem, ne zato da bismo veličali svoje knjige, nego da bismo izbjegli prisutnost autora koji pretendira na vlastitu egzistenciju“. Dosljedno tome otklanjao je i intervjue. Jedini intervju s njim načinila je povodom alžirskog pitanja Madeleine Chaysal, no zahvalom cenzure intervju je ostao neobjavljen. Njegova brojna prijateljstva rijetko su prekoračivala granicu korespondencije, samo su rijetko bili posrijedi susreti u četiri oka. Među njima je svakako najintrigantnije ono s Levinasom. Blanchot se sprijateljio s Levinasom čim je 1926. stigao na studije u Strasbourg i otada je bio trajna prisutnost u Levinasovom životu, intimna i intelektualna činjenica prvog reda. Čudan par: Blanchot je dvaput viši od niskog Levinasa. Čudno prijateljstvo: konzervativni nacionalist, literarni i politički kolumnist u desničarskim listovima naspram Jevrejina, pacifiste, liberala, koji ipak dijeli Blanchotove ideale čistoće, plemenitosti i nacionalne veličine. Čudan spoj kontradikcija koji su oni znali uskladiti, no jači su od svega bili intelektualna radoznalost, moralni imperativ i obostrana simpatija. Blanchot je usto najzaslužniji za spas Levinasove supruge Raisse Lévi i kćeri Simone pred Holokaustom. Svoj susret s Blanchotom opisao je u razgovoru s Françoisom Poiréom: „Bili smo zajedno gotovo čitavo vrijeme mojega boravka u Strasbourgu. To je teško opisati. Odmah sam dobio dojam da je riječ o izvanrednu umu, o misli koja se izražavala aristokratski i koja je politički bila vrlo udaljena od mene – u to je vrijeme bio monarhist –, ali smo vrlo brzo imali pristup jedno drugome“. I naposljetku kao da je Blanchot, pišući 1962. godine o tome što znači biti Jevrejin, iznašao definciju koja najbolje karakterizira prijatelja s kojim je prijateljevao od Strasbourga do smrti: „Postoji istina progonstva, postoji sklonost progonstvu, i ako biti Jevrejin znači odati se raspršenosti (dispersion), to je zato što raspršenost – kao što poziva na boravak bez mjesta, kao što uništava svaki čvrsti odnos moći s pojedincem, grupom ili državom – oslobađa, nasuprot zahtjevu cjeline, i jedan drugi zahtjev, te, napokon uskraćuje iskušenje jedinstva-identiteta“. I u prijateljstvu je kao odnosu prema drugome, odnosu kojem je Blanchot posvetio čak dvije knjige (Prijateljstvo, Za prijateljstvo), za Blanchota vrijedilo isto što i u odnosu prema samome sebi: do pravog, plodnog odnosa može doći samo u odsutnosti odnosa. „Prijateljstvo, istina je, nije lako odrediti: prijateljstvo za sebe sve do raspada; prijateljstvo jednoga prema drugome, kao prijelaz i kao potvrda kontinuiteta počevši od nužnog diskontinuiteta… Što je onda prijateljstvo? Prijateljstvo: prijateljstvo prema nepoznatom bez prijatelja.“ A što je onda ljubav? Za Blanchota se ljubav ne obraća ni ličnosti ni njenim posebnostima, ona cilja na enigmu o Drugome, na njegovu udaljenost, njegov inkognito, onaj njegov način da nikad ne bude na ravnoj nozi sa mnom, čak i u našim najprisnijim trenucima. Ti iz „volim te“ nije sasvim moj par ili moj savremenik, a ljubav je zaneseno istraživanje tog anakronizma. O ljubavnicima se može reći, prema jednoj formuli koja sažima jednakost, pravdu, milovanje, općenje i prevladavanje, Blanchotovoj formuli koja je prekrasna po tačnosti i ljupkosti, da su „zajedno, ali ne još“ (ensemble mais pas encore). A pitanje zašto je to tako u prijateljstvu, zašto je to tako u ljubavi, zašto je to naprosto tako, otvara središnju tematiku Blanchotova mišljenja. Imenovao bih je: tragičnost manjka bivstvovanja ili tamom u zjenici sunca. U toj tragičnosti i tami odjekuje smrt Boga kao Bivstvujućeg koje je navodno samo bivstvovanje, ali ujedno i Bivstvujuće u čiju bi suštinu (esenciju) već unaprijed pripadalo postojanje (egzistencija). Odjekuje u toj tragičnosti i tami svijest da čovjek ipak nije užaren i moćan poput jutarnjeg Sunca što izlazi iza tamnih brda, nego je u svojem bivstvovanju konačno, smrtno biće, biće što u svom bivstvovanju neprestano susreće ništinu, nalijeće na užas puke ništine.

I umjetnost danas tragičnija je kao nijedna umjetnost prije. Vrijeme umjetnosti jeste vrijeme krajnje oskudnosti (dürftiger Zeit), a umjetnik koji duboko proživljava vrijeme bez prisutnosti Boga i Istine – unutarnjost je te oskudnosti. U djelu Književni prostor Blanchot piše da je umjetnost „bila jezik bogova i, kada su bogovi iščezli, postala je jezik u kojemu se izrazilo njihovo iščezavanje (disparition), potom jezik u kojemu se to iščezavanje prestalo pojavljivati. Taj je zaborav sada ono što samo od sebe govori. Ukoliko je dublji zaborav, veća dubina govori u tom jeziku, veći ponor (l’abîme) te dubine može postati smisao riječi“. Govoreći o umjetnosti uopće, Blanchot ulazi u epohalno zbivanje umjetnosti ističući činjenicu da je ona zasnovana na izgubljenoj sigurnosti prisutnosti. Ona je u odsutnostima i u negacijama apsolutnog, Smisla i Ideala. Njezin je smisao u afirmaciji negativnog karaktera čovjekova bivstvovanja u svijetu, no ona ne smije ni sebi dati privilegij pozitivnog značenja. Zato su odredbe savremene umjetnosti kod Blanchota samotnost, zaborav, zabluda, praznina vremena, iluzija neposrednog, šutnja svijeta, pravo na umiranje itd.

Za Blanchotove romane (Toma mračni, Aminadab, Vrlo visoko) vrijedi, poput Kafkinih, da se njihove tajne daju dešifrirati samo kao topološka struktura: pripovjedački se svijet sastoji od niza blokada i prijelaza između unutra i vani, koji nisu nikakve stranputice, nego univerzalni releji. Pripovjedač vazda ostaje zatečen na obzoru neizvjesnosti svojih likova i njihovu dezorijentaciju i neuspjeh doživljava kao vlastiti usud. Svi Blanchotovi romani govore o pisanju, djelu, neuspjehu, nemogućem, o kretanjima i prijelazima pisanja. Sve je samo uzdaludan, ali nužan pokušaj. Ta je uzaludnost u samom srcu Blanchotova književnog govora: pisac nema ništa reći, mora dakle reći tu ništinu. Kako pritom bilježi Maurice Nadeau, svaki se književni govor sastoji od tri momenta: prvi je negacija postojećeg (njegovo ograničenje), drugi afirmacija (jer govor sebe samog smatra postojanjem i samim tim potvrđuje), treći sjedinjuje tu afirmaciju koja negira (egistenciju) i negaciju koja afirmira (bivstvovanje): govor donosi smrt u život i život u smrt.

Za Blanchota je „najneangažiranija književnost istovremeno najangažiranija, u mjeri u kojoj se ona zna smatrati slobodnom u društvu koje to nije, preuzeti na sebe podčinjenost tome društvu i nadasve prihvatiti mistifikatorski smisao riječi sloboda kojom to društvo prikriva svoje pretenzije. Zapravo književnost mora imati djelotvorni i izvanknjiževni smisao, što će reći da se ne odriče svojih književnih sredstava, i ona mora biti slobodna, što će reći angažirana“.

Blanchotov veliki doprinos sastoji se u tome što je krajnje izoštrio pojam književnosti. Nesumnjivo je Blanchot Mallarméov baštinik, potaknut je nadrealizmom, Heideggerom, Levinasom i ponajprije Kafkom. No on ipak ima vlastiti esejistički stil, razvija vlastitu misao, vlastito pisanje, koje ima „bdjeti nad odsutnim smislom“ (veiller sur le sens absent) u univerzumu „gdje slika prestaje biti drugostepena u odnosu na model, gdje obmana pretendira na istinu, gdje naposljetku više ne postoji original, nego stanovito vječno treperenje (scintillation) u kojem se raspršuje, u sjaju (clarté) zaobilaženja i vraćanja, odsutnost iskona“.

Kasno je otkriven. Tek kad mu je časopis Kritika posvetio tematski broj 1966. godine s prilozima Pouleta, Starobinskog, Foucaulta, Levinasa i Paula de Mana, bilo je jasno koliko je zapravo postao utjecajan. Rad Paula de Mana ne može se bez njega zamisliti, ne može se zamisliti bez njega ni Derridino radikalno propitivanje fonocentrizma, kao ni Foucaultovi „romani“ o zapadnjačkim institucijama i moćima, ludilu, prijestupu, seksualnosti. To nezamislivi, kako ističe njemački komparatist Manfred Schneider, ima pak zahvaliti Blanchotovu nepopustljivom određenju književnosti kao govora koji se svemu uskraćuje (als einem Sprechen, das sich allem entzieht): Smislu, Istini, Razumijevanju.

Radikalnost se ove koncepcije književnosti može uvidjeti usporedi li se sa starom literarnom teorijom, poput one iz Sartreova pera ili poput Jaussove teorije recepcije. Kod Blanchota nema više nikakva lutanja između pjesnikove i čitateljeve svijesti, između loše maskiranog potomka genija i narodnog duha, nego je književnost autoproblematizacija same književnosti: literarni se prostor konstituira i destruira u samopropitivanju vlastite prirode. Književnost je, kako je Blanchot zamijetio pišući o Proustu, drhtava ruka koja piše. Ne njezinom obzorju ne stoji nikakvo autorsko Ja, nikakav čitatelj-recipijent, nikakva povijest i svijet, nego titravo, monomano strujanje energije koja želi pro-iz-vesti književnost. Blanchotove zbirke eseja vraćaju se vazda iznova tematici književnosti kao književnosti: književnost kao jedini, jedinstveni govor koji se gasi upravo uslijed svoje mogućnosti.

Izvjesno je dakle da je književnost dublja od ideoloških projekata, da se ne kreće na istoj ravni kao ideologija. Formulacija da se umjetnost zbiva na području ideologije, premda sama nije ideologija, tipična je ideološka formulacija. Upravo i samo s ideološkog gledišta sve se događa na području ideologije. Umjetnička istina se tek s gledišta određene ideologije pokazuje kao protiv-istina. Jer svaka je ideologija monistična i zato ekskluzivna, kao istinu priznaje samo svoju Istinu, za nju jedinu i svu istinu. Ideološki pluralizam je jedino i samo unutar-identitetni pluralizam. I zato ne priznaje „izrode“ i osobenjake poput pjesnika i mislioca, ne priznaje logiku posebnosti i osobenjaštva, postojanje dijaboličkog reza u svakom simbolu, „strane“ elemente unutar sebe.

U filozofskoj pripovijesti Smrtna presuda (Arrêt de mort) Blanchot je ovako objasnio svoje povlačenje u samoću:

„Ako bi se odrekao šutnje, osjetio bih pritom neizmjernu žalost. Ne mogu reći kakva nesreća (malheur) snalazi čovjeka u času kad prisvoji govor (parole). Postojana nesreća, sama zavjetovana šutnji i zarad toga nesnosna, element je što ga udišemo. Zatvorio sam se u sobu, izvan skoro nikoga, ali samoća sama je progovorila, i zbog te samoće koja govori prisiljen sam i sam progovoriti; ne zato da bi se rugao, nego zato što s onu stranu nje vreba samoća koja je od potonje veća, i s onu stranu nje još jedna veća, a svaka od njih nadzire govor i, umjesto da ga uduši i ušutka, odbija ga u beskonačnost, tako da beskonačnost postaje njenim odjekom.“

Ta tišina koja nastaje u okolišu samotnosti, izdvojenosti i stranosti nije samo prostor osobne meditacije, u kojem se čovjek opušta i spaja s okolnim svijetom, nego je ujedno i početak jezika koji se mora, želi li se realizirati u svojoj cjelovitosti, spustiti u čistu šutnju iz koje proishodi. No to nije nepomična šutnja, nego kretanje iz kojega se izljušćuju riječi svagda pred bezdanom, neprestano u opasnosti da potonu natrag u ono odakle su izronile. Pisanje koje se u svijesti tišine više ili manje uspješno približava mogućnosti totalnog govora zato je za Blanchota vježba u atentivnosti i krajnje napetom očekivanju koje briše svaku posebnu sliku koja mu se nudi i gdje je sve, čemu je izraz dao oblik, u tren bačeno natrag u zaborav. No ta meditativna atentivnost i pročišćeno očekivanje u odsutnosti nije ni nasljedstvo metafizičkog purizma ni izbjegavanje materijalne konkretnosti, nego nam omogućuje da iza brbljive zavjese „tog svakidašnjeg blebetanja, nad kojim se tako neopterećeno sablažnjavamo kad u njemu sudjelujemo“, i koje je izgubilo „svaki karakter jezika“, naslutimo samo prazninu i duboku tišinu.

Postoji na koncu jedno kasno Blanchotovo djelo, djelo koje će se još dublje spustiti u tišinu: Pisanje katastrofe/raz-zviježđa (L’Écriture du désastre). Ono je pokušaj, u dugom nizu meditacija i citata, obuhvaćanja u jednom pisanju katastrofe ili, etimološki, raz-zviježđa (dés-astre) 20. vijeka, u pisanju koje samo ispisuje katastrofu te nemogućnosti. Za Blanchota je Drugi svjetski rat bio jedna bezuvjetnost (un absolute) koja je imenovana kada se izgovore imena poput Auschwitz ili Dachau. Nakon njih pisanje je pisanje katastrofe/raz-zviježđa. Blanchot naziva katastrofom ili raz-zvježđem ono što nema posljednje kao granicu, što odvodi ono posljednje u katastrofu. „Pisati ne da bi se jednostavno uništilo, ne da bi se jednostavno očuvalo, ne da bi se jednostavno prenijelo; pisati pod primamom nemoguće realnog (sous l’attrait de l’impossible reel), tog dijela katastrofe ili raz-zvježđa gdje tone, cijela i neoštećena, čitava realnost“. Pisati pod primamom realnosti koja izmiče svakoj evidentnosti (échappant à toute monstration), svakoj mogućoj riječi. Tu odzvanja jezik koji se ne može čuti, odnosno razumjeti (un langage sans entente), tu je već samo pisanje (i još jeste) nasilje. Kako onda može „sasma spaljeno“ (Holokaust) biti sačuvano, čak mišljeno? Kako misao može postati čuvar Holokausta u kojem je sve izgubljeno, pa i misao koja čuva? Dijalektika propasti u kojoj nema sukoba, u kojoj ono što uništava hoće sasma uništiti, a uništeno otkloniti uništenje i u aktu sjećanja sačuvati ga i obnoviti, rađa mišljenje koje ne može poroditi nikakvu Misao, nikakav Smisao, jer je samo pitanje Smisla besmisleno, nego je neprekidno kazivanje nekazivog, predstavljanje nepredstavljivog, produbljenje ponora, kopanje u praznini u kojoj je nestalo ono posljednje. Kad je sve rečeno, ono što ostaje da se kaže jeste još samo katastrofa sama. Ruine riječi, bljeskovi, tragovi, fragmenti… Postoji granica na kojoj upražnjavanje svake umjetnosti postaje uvreda nesreći (insulte au malheur). Blanchotovo pisanje je knjiga uništenja, ono razoreno utkano u tekst. U tekstu se napušta koncept, svaka prethodna metoda i svaki apriorij, svaka transcendencija. Blanchot iskušava krajnje mogućnosti jezika, što se najbolje manifestira u suočavanju sa šutnjom i smrću. U takvom suočenju i sam tekst postaje njihova potvrda i sebe ukida u aktu pisanja. Pitanje umjetničkog reprezentiranja Holokausta nije više i ne može biti samo estetičko pitanje. Jer Blanchotovo suočenje s ništinom jeste suočenje s prirodom onoga što svaki tekst dovodi u pitanje, čak i tekst o samom tekstu. Svaki temeljni uvid, misaoni ili umjetnički, po sebi je transgresija koja zahtijeva zagledanje u ništinu. Blanchot kroz akt pisanja zadire u ništinu koja bi imala ukinuti i sam akt pisanja, biti pismom koje se gasi u pisanju, budući da je posrijedi tekst koji svakim činom produbljuje bezdan, uspostavlja uništeno, uništava sve, pa i tekst o ništini. U posvemašnjem uništenju sve je – uništeno.

Zadnje riječi te fascinantne knjige glase: „samoća koja isijava, praznina neba, odgođena smrt: katastrofa/raz-zviježđe“ (solitude que rayonne, vide du ciel, mort différe: désastre).

 
Peščanik.net, 24.10.2013.