Svakih mesec dana izbije novi skandal – masovno špijuniranje NSA, optužbe protiv energetskih giganata za veštačko dizanje cena, velike banke koje nameštaju kamatne stope, ogromne moderne birokratske firme kao što su Serco ili G4S koje pljačkaju poreske obveznike, voditelji nekadašnjih dečjih emisija optuženi za seksualno zlostavljanje.

Ali ove priče nikako da se slože u širu sliku. To su izolovani događaji. A naša reakcija je uvek ista – šok i užas, a onda se sve slegne i spremni smo da se ponovo šokiramo i užasnemo kad naiđe sledeći skandal.

Sve ovo podseća na neki ritualni ples – ili zapanjenu macu.

Vreba nas utisak da je neka vrsta gadne korupcije temelj velikog dela današnjeg javnog života. Iako novinari dosta dobro opisuju tu korupciju, ne uspevaju da je smeste u širi fokus. Da objasne o čemu se radi.

Ali ponekad se može pronaći kosi ugao koji nudi malo širu perspektivu.

Tamara Melon je najpoznatija po stvaranju brenda Jimmi Choo – i istoimene imperije. Osnovala ju je 1996. i do 2000. zabeležila neverovatan uspeh. To je preduzetnička priča našeg doba.

 

 
Ali Tamara Melon je potom poželela da se proširi – posebno u Americi – i tako došla u kontakt sa sistemom „private equity“. Kompanija pod nazivom Phoenix Equity Partners dala je milione dolara za većinski udeo u firmi Jimmi Choo.

Obećali su sjajnu viziju budućnosti ali se Tamara Melon se našla u zamci, kako kaže, pokvarenog sistema koji je iščupao srce iz njene kompanije. Private equity kapital nije bio plemenita sila kakvom se predstavljao. Završilo se tako što su je nemilosrdne finansijske sociopate isterale iz firme u koju ih je pustila.

Tamara Melon se naljutila i napisala autobiografiju. Knjiga je bila puna njenih poznatih prijatelja i žestokog drogiranja – ali i napada na private equity sistem.

Ovo je njen nastup u emisiji Newsnight. Pretpostavljam da je novinar želeo da što pre pređe na temu njenih cipela – ali Tamara je morala da kaže šta misli o korumpiranom finansijskom svetu koji ju je uništio.

Tamara Melon je još interesantnija od ove priče. Dospela je u javnost zbog priče o private equity sistemu. Ali njena životna priča otvara razna druga neočekivana vrata koja na čudan način osvetljavaju današnje nasumične skandale i korupciju.

Jedna od tih vrata vode nas preko sto godina u američku prošlost koja dosta podseća na naše vreme. Tada su ljudi uvideli da moć novca i ogromno korporativno bogatstvo guše politiku i korumpiraju javni život. Ali novinari su s mukom pokušavali da shvate sve razmere ovog problema – i privuku pažnju javnosti.

Zatim je jedna mala grupa novinara napravila domišljat iskorak koji im je omogućio da ne samo objasne već i iskoriste skandalozne događaje da izazovu jaku reakciju javnosti. Reakciju koja je dovela do istinske promene društva.

To je verovatno ono što danas čekamo.

 

 

Tamara Melon imala je fantastičnog oca. Zvao se Tomi Jirdaj (rođena je kao Tamara Jirdaj). Tomi Jirdaj je 1950. bio ključni čovek sumnjive klupsko-estradne londonske scene. Bio je visok metar i devedesat i veoma zgodan. U jednim novinama pisalo je da ima „pesnice kao cigle i oči poput smaragda“.

Želeo je da bude glumac – ali je radio kao dubler za Roka Hudsona i Viktora Matura. Prekretnica za Tomija bilo je snimanje jednog filma gde je s leđa glumio Viktora Matura u ljubavnoj sceni sa Dajanom Dors. Njoj se dopalo kako izgleda i spreda i otpočeli su strastvenu vezu. Daily Mail ga je ovako opisao:

„Kao rasan muškarac, zadovoljio je Dajanin seksualni apetit i davao sve od sebe da usliši njenu konstantu potrebu za pažnjom i podrškom.“

 
 

Dajana Dors je bila britanski „seks simbol“. Pravo ime joj je bilo Dajana Fluck – ali joj je majka savetovala da ga promeni, jer je postojala šansa će njeno ime biti ispisano velikim slovima ispred bioskopa pa bi jedno slovo moglo da otpadne.

Bila je dobra glumica i jedan njen film, Yield to the Night, zaista je kvalitetan. Ali pedesetih je uglavnom igrala uloge koje su bile pantomimske vizije seksa. Jedan filmski kritičar je napisao da u vreme kada je seksualnost bila bezobrazna, potisnuta i čekala da eksplodira – „Dajana Dors je bila seksualni vic“.

Evo jedne montaže scena sa Dajanom Dors iz tog vremena.

Tomi Jirdaj je započeo vezu sa Dajanom Dors 1957. Iz toga je ispala neverovatna drama koja se odigravala u bulevarskoj štampi i zahvatila čitavu naciju. Ali to se dogodilo u vreme kada je popularno novinarstvo trpelo nove pritiske – i drama se završila događajem koji će promeniti britansko novinarstvo.

Taj događaj je usmerio popularno novinarstvo na put koji će dovesti do današnjih skandala sa prisluškivanjem telefona.

Dajana Dors je bila udata za neuspešnog glumca po imenu Denis Hamilton. Jedan od njenih biografa ga je opisao kao „pravu gnjidu, razbojnika, žigola i serijskog preljubnika“. Hamilton je pri tom bio paranoičan i držao je Dajanu pod tajnim nadzorom. Postavio je dvosmerno ogledalo u svom stanu i sakrio male uređaje za snimanje da prisluškuje njene razgovore.

Iz tih snimaka Hamilton je otkrio aferu sa Jirdajom – i zatim je razlupao stan. To je kulminiralo dramatičnom scenom gde je Jirdaj upao da spase histeričnu Dajanu Dors od Hamiltona koji je u nju uperio napunjen pištolj.

Ovo je prenela štampa – koja je takođe opisala kako je Jirdaj odvezao Dajanu Dors na bezbedno u zelenom kadilaku čiji je vlasnik bio tajkun po imenu Džon Houi. Jirdaj je bio heroj – „Ja nisam brakolomac“, rekao je on „Ja sam dobar Samarićanin, uradio sam ono što bi uradio svaki čovek koji nešto vredi.“

Tok njihove veze – i raspada braka sa paranoičnim mužem – bio je propraćen u štampi krajem 1950. Izgleda da je iza toga dobrim delom stajao sam Jirdaj – on je na neki način bio ispred svog vremena. Uz njegovu prećutnu saglasnost novinari su konstruisali uzbudljivu priču o estradnom haosu i drami.

Organizovao je čak i seansu na kojoj je Dajana Dors pokušala da stupi u kontakt sa svojom pokojnom majkom.

 
 

Ali Jirdaj nije potrajao. Do kraja pedesetih Dajana Dors ga je izbacila – javno ga optuživši da je pokušao da joj ukrade hiljade funti. Ali potom se na Flit stritu dogodilo nešto što će Dajanu Dors odvesti još dalje na putu estradne seksualne drame.

Dnevnik News of the World bio je u nevolji – tiraž je padao. Deo problema je bila televizija, ali i tradicija ovih novina u prenošenju škakljivih suđenja – razbludni sveštenici uhvaćeni sa spuštenim pantalonama – delovala je zastarelo i prevaziđeno. Tako je početkom 1960. ser Vilijam Emsli Kar, alkoholičar i vlasnik News of the World, postavio novog urednika po imenu Staford Somerfild.

 

 

Prvog dana na poslu, Somerfild je okupio redakciju i – kako je rekao – „otisnuo brod“.

„Šta ćemo da uradimo povodom tiraža? Tiraž propada. Potrebna nam serija članaka od kojim će im se dići kosa na glavi.“

U svojoj briljantnoj knjizi o britanskoj štampi, Roj Grinslejd opisuje kako je Somerfild uveo „dva nova oblika provokativnog sadržaja: ispovedne ljubavne memoare i sočne istraživačke članke.“

Odmah je pronašao savršenu kombinaciju ovih stvari u Dajani Dors.

Somerfild je nagovorio Dajanu da ispriča intimne tajne svog života u nizu članaka za News of the World. Bio je fasciniran oružano-seksualnom dramom Jirdaj-Hamilton i uveren da se iz njenog života može još nešto iščačkati. Za priču je Dajani Dors platio 35.000 funti, što je u to vreme bila neverovatna svota.

Ali dobio je ono što je tražio. Posadio je Dajanu Dors pored jednog novinara koji je sve snimio – pa zatim, kako se Dors kasnije žalila, uzeo „sve gadne delove“ i napisao priču o skandaloznom, nasilnom i ofucanom životu.

U tim člancima Dors opisuje kako su Hamilton i ona pravili seksualne zabave, kako je Hamilton kroz dvosmerno ogledalo gledao parove dok vode ljubav – snimao ih, pa zatim puštao snimak svima sutradan za doručkom. Opisala je i nasilje u njihovom braku i Hamiltonove finansijske prevare.

To je bilo potpuno poniženje za Dajanu Dors i šokiralo je naciju. Kenterberijski nadbiskup nazvao ju je „raspuštenom bludnicom“. Zatim se pridružio i Tomi Jirdaj – nudeći drugim novinama svoju priču.

 
 

Međutim, strategija je bila vrlo uspešna – tiraž News of the World je skočio. Ali Grinslejd tvrdi da je uvođenjem ovog provokativnog novog sadržaja u novinarstvo Somerfild uveo i novo „pokvarenjaštvo“ u popularnu štampu.

Novinari su oduvek bili cinični u svom viđenju sveta – ali Grinslejd kaže se ispod glupih naslova u News of the World sada nalazilo „skriveno pokvarenjaštvo i želja da se trguje ljudskom bedom.“

I nije bio jedini koji je tako mislio. Godine 1969. Rupert Mardok je kupio News of the World. Dotad je Staford Somerfild napravio ogroman uspeh i Mardok ga je zadržao. Ali godinu dana kasnije ga je otpustio. Onda je objasnio zašto:

„Otpustio sam najboljeg urednika News of the World. Bio je previše gadan čak i za mene.“

BBC je uspeo da snimi neke kadrove u prostorijama News of the World odmah nakon Mardokovog dolaska. Evo ga na uredničkom sastanku sa Stafordom Somerfildom.

Pripremali su se da objave priču o seksualnom skandalu sa Kristin Kiler. To je izazvalo još veći gnev javnosti – i Mardok daje intervju u odbranu svog glasila. Ubacio sam i odličan intervju sa Somerfildom snimljen neposredno nakon što ga je Mardok otpustio. Tu on izgovara fantastičnu poslednju rečenicu.

Ali otpuštanjem Somerfilda nije ubijen virus koji je ubacio u tabloidno novinarstvo. Skoro 20 godina kasnije. 1988. godine, jedan od velikih tabloida pionira, Hju Kadlip sumirao je kako se ta gadost proširila i zahvatila novine.

Kadlip nije bio nadmeni moralista – bio je novinar starog kova koji je shvatio kako su tabloidi funkcionisali. Ali sada su mutirali u nešto drugo – popuštajući pred, kako je rekao, „nametljivim novinarstvom za lascivne gde ništa, koliko god bilo lično, više nije ni tajno ni sveto, i osnovno ljudsko pravo na privatnost ukinuto je u interesu profita.“

 

 
Mislim da je veoma zanimljivo pitanje zašto su tabloidi postali tako gadni.

Nakon skandala sa prisluškivanjem telefona možemo se osvrnuti i videti kako je opsesija razotkrivanja skrivenih života – naročito njihovih seksualnih aspekata – konstantno rasla od šezdesetih do danas. To se dogodilo tokom perioda rastuće otvorenosti prema seksu u čitavom društvu. Ali umesto da reflektuje tu otvorenost, to se manifestovalo kao uvrnuta, opaka pohotljivost.

Možda ćemo se jednog dana ovoga sećati kao reakcije starije generacije – novinara i njihovih čitalaca – koja je otkrila da kada je poklopac sa priče o seksu konačno skinut ljudi nisu znali kako da se sa tim izbore. Umesto toga, stvorili su čudan i perverzan svet koji je na kraju izmakao kontroli kako je sve dublje zadirao u živote ljudi.

U međuvremenu, Dajana Dors je sedamdesetih godina postala vodeća zveza „lake zabave“ na britanskoj televiziji. Bio je to čudan svet u kojem se mešala stara burleskna nestašnost sa ovom novom uvrnutom perverznošću.

Ovo je Dajana Dors koja u emisiji razgovara o seksualnim „signalima“ sa Dezmondom Morisom – koji je napisao knjigu „Manwatching“. Plus prilično sumnjiva pesma koju peva u emisiji sa Petulom Klark – i obe su obučene kao devojčice.

Kao „zabavni program“ ovo je bilo vrlo čudno. Evo još jedne pesme iz emisije sa Petulom Klark. Pesma govori o slavnim ličnostima rođenim u znaku škorpije.

Petula Klark šeta pored džinovskih ploča – okrećući svaku da otkrije još jedan džinovski portret škorpije kome zatim peva. Spisak ljudi kojima peva serenadu prevazilazi granice uvrnutog – a poslednji portret vas vodi direktno u tamno srce ovog bizarnog sveta.

Teška zabava.

Tomi Jirdaj je preboleo Dajanu Dors i kasnije se oženio lepom manekenkom En Dejvis. Otvorio je noćni klub u Londonu gde su gosti mogli da crtaju gole modele dok su večerali.

Rekao je da je to pokušaj „da se umetnost uvede u život prosečnog čoveka“. Ali nije uspelo.

Onda mu se posrećilo. Slopio je ugovor sa Vidalom Sasunom – da reklamira njegove proizvode za negu kose. Jirdaj je doprineo da Vidal Sasun preraste u globalni brend i postao je multimilioner.

Godine 1967. rodila se Tamara Jirdaj. Dok je bila dete porodica se preselila u Beverli Hils – zatim su je poslali nazad u otmenu školu u Britaniji gde je upoznala mnogu decu bogatih i slavnih. Kao i njen otac, dosta vremena je provodila u noćnim klubovima – ali to je bilo u ranim danima rejva krajem osamdesetih, nosila je martinke i biciklističke pantalone u čuvenom klubu Shoom.

Početkom devedesetih je odlutala u modni svet, radila u časopisu Vogue, postala opasno zavisna od kokaina i završila na rehabilitaciji. Ali godinu dana kasnije osnovala je Jimmy Choo i njena karijera je počela.

 
 

Zatim se zaljubila. Upoznala je Metjua Melona – zabavnog i zgodnog Amerikanca koji je bio neverovatno bogat, jer je bio jedan od naslednika imperije Melon. I on je bio na rehabilitaciji – predozirao se krekom. Tvrdio je da je lik Džulijana, bogatog mladog zavisnika u romanu Manje od nule, zasnovan na njemu.

Tamara Jirdaj ga je ovako opisala:

Metju Melon je potpuno lep i potpuno smešan, što je bila vrlo simpatična kombinacija. Takođe nije bio sav svoj, bio je povređen i kobeljao se, i to je ono, čini mi se, što nas je povezalo. Ja sam pogrešno pretpostavila, zato što sam uspela da se izborim sa zavisnošću, da će uspeti i on.

 
 

Postala je Tamara Melon. Evo jednog snimka Tamare i Metjua iz 2003. kako rade na brendu Jimmi Choo uoči dodele Oskara. Nažalost, zbog invazije na Irak crveni tepih na dodeli Oskara je morao da bude otkazan – ali Tamara i Metju su nastavili – Metju Melon je pokazao svoju kolekciju cipela pod nazivom Harrys.

Ni on ni Tamara ne deluju naročito srećno.

Ubrzo je njihov brak počeo da se raspada. Prema Tamari, Metju Melon je uzimao mnogo više kokaina i postajao sve paranoičniji. I kao deo te paranoje, do 2004. počeo je da sumnja u svoju ženu.

Ono što je Metju Melon zatim uradio vodi nas do samog srca ogromne tajne industrije špijuniranja privatnog života ljudi koja se razvila u Britaniji.

To je bio svet privatnih detektiva i korumpiranih policajaca stvoren da zadovolji sve veću potražnju tabloidnih novinara za skandaloznim detaljima iz privatnog života ljudi. Potražnju koju su Staford Somerfild i News of the World pokrenuli još 1960.

Ali slučaj Metjua Melona pokazuje je da bi ovo mogao biti samo vrh ledenog brega. Samo nagoveštaj narednog skandala koji će se tek pojaviti. Da tajno zadiranje u privatni život ljudi i nadziranje njihovog ponašanja ide mnogo dalje nego što se ranije verovalo.

Metju Melon je stupio u kontakt sa kompanijom u londonskom Sitiju pod nazivom Active Investigation Services – AIS. Na čelu kompanije bio je čovek po imenu Džeremi Jang koji se predstavljao kao bivši detektiv Skotland jarda. U stvari, Jang je još uvek bio aktivni policajac koji je vodio dvostruki život. To mu je uspevalo jer je konstantno uzimao bolovanje – tvrdeći da pati od stresa i anksioznosti i da ima bolove u leđima.

Za 5 godina Jang je proveo 1.640 dana na bolovanju. Pet godina je 1.826 dana.

Paranoja Metjua Melona sada je bila van kontrole. Bio je ubeđen da njegova žena krije milione funti od njega na ofšor računima – i tražio je da AIS pronađe skriveni novac. AIS – koji je nudio posebnu uslugu pod nazivom  „Hackers R Us“, je pristao.

Pokušali su da pošalju Tamari Melon mejlove koji bi joj ubacili trojanski virus u kompjuter. To bi im omogućilo da pročitaju sve sa njenog računara.

Ali u isto vreme, policija je saznala da AIS prisluškuje telefone. Tako je i sama policija počela da tajno nadgleda i prisluškuje ove privatne detektive. To je preraslo u ogromnu operaciju – pod kodnim imenom Operacija Barbatus – koja je trajala tri godine i u kojoj je učestvovalo deset policajaca i FBI.

Policija je izvršila raciju u prostorijama AIS i zaplenila 60 računara. Detektiv koji je vodio operaciju rekao je su otkrili „nacionalnu mrežu korupcije“ gde je stotine velikih kompanija i pojedinaca koristilo AIS i njihovu mrežu da ilegalno prisluškuju, špijuniraju i hakuju lične kompjutere.

Ali zatim se dogodilo nešto čudno – i pored svih navodno ilegalnih aktivnosti, niko od klijenata AIS nije optužen. Osim jednog – Metjua Melona. Policija mu je upala u stan i uhapsila ga jer je naručio hakovanje kompjutera svoje žene.

To je bilo veliko suđenje, a Tamara Melon je smislila briljantnu odbranu za svog muža. Jednostavno je rekla da je on previše glup da bi shvatio šta su privatni detektivi zapravo radili. Ustala je u sudnici i poručila svima da on ne bi umeo da pročita ni strip, kamoli knjigu. Njegov advokat je pomogao tako što je doveo psihologa koji je rekao da Metju Melon, zbog svoje nesposobnosti da se koncentriše, spada u najneinteligentnijih 11% stanovništva.

 
 

Tako se izvukao.

Od neuspešnog sudskog progona Melona 2007. konstantno se pojavljuju napisi da je mreža AIS samo deo nečega još većeg. Agencija za organizovani kriminal navodno ima izveštaj sa maštovitim naslovom:

„ODMETNUTI ELEMENT INDUSTRIJE PRIVATNIH DETEKTIVA I DRUGIH KOJI NEZAKONITO TRGUJU LIČNIM PODACIMA“

U izveštaju se navodno otkriva talas hakovanja i krađa informacija u poslednjih nekoliko godina koji daleko prevazilazi jednostavno zadiranje u živote slavnih ličnosti. S vremena na vreme dobijamo deliće te slike – kao u slučaju Tamare Melon. Ali uprkos apelima narodnih poslanika i drugih ljudi, Agencija za organizovani kriminal odbija da objavi izveštaj.

 
 

Ako razgovarate sa privatnim istražiteljima koji poznaju ovaj svet, reći će vam da ne samo da nemamo pojma o tome kako se on proširio – nego da ni konceptualno nismo svesni punih razmera onoga što se dešava.

Da u isto vreme dok policija prati sumnjive privatne agencije poput AIS, koje prisluškuju hiljade ljudi, ta ista policija – zajedno sa službama bezbednosti, GCHQ i NSA – radi upravo istu stvar milionima drugih ljudi. Jedina razlika je u tome što je to legalno – jer im je dozvoljeno Zakonom o istražiteljskim ovlašćenjima iz 2000. i drugim uredbama.

I dok se ovo dešava – svi mi spremno dopuštamo gigantskim internet kompanijama da pretražuju sve intimne lične podatke u našim mejlovima i sve što šaljemo preko društvenih mreža.

To znači da smo s pravom paranoični. Baš kao što je bio i Filip K. Dik.

Ali postoji jedan paradoks. Mnogi od onih koji su šokirani neverovatnim obimom tajnog nadzora – radikalni novinari, sajber-revolucionari, internet libertarijanci – takođe se zalažu za potpunu transparentnost informacija.

Oni ne samo što prihvataju da sada ne postoji privatnost na mrežama nego veruju da je pravi način da se u društvu razbiju korumpirane elitne strukture moći – objavljivanje svih tajnih informacija.

Nekada se, kažu oni, stara aristokratska struktura održavala na vlasti ograničavanjem pristupa tim informacijama. Sada postoji tehnologija da se zaobiđu ti stražari i da se sve objavi – kao što su pokazali Čelsi Mening i Edvard Snouden.

Ovaj paradoks transparentnosti deo je mnogo šire današnje konfuzije. U proteklih nekoliko godina gledali smo skandale koji, čini se, dokazuju postojanje jakih sila koje podrivaju i individualne slobode i politički sistem koji treba da ih štiti.

Ti skandali se kreću od NSA i GCHQ, preko globalnih banaka, private equity kapitala, ogromnih međunarodnih energetskih korporacija, do delova medijsko-industrijskog kompleksa – kao što je News International (i verovatno mnoge druge novine).

Ali skandali se ne sklapaju u veću sliku. A naše reakcije su ponekad konfuzne i kontradiktorne – kao u slučaju transparentnosti i nadzora.

Kao da su skandali deo ogromne slagalice – a mi čekamo da neko dođe i spoji deliće i pokaže nam jasnu, veliku sliku onoga šta se dešava.

Pre sto godina, u vreme sasvim nalik našem, mala grupa novinara uradila je upravo to. A čovek koja nas vraća u to doba je bivši muž Tamare Melon – Metju Mellon.

 
 

Krajem 19. veka, predak Metjua Melona – Endru Melon – bio je jedan od najmoćnijih i najbogatijih ljudi na svetu. Pripadao je maloj grupi bankara i industrijalaca koji nisu samo vladali Amerikom – nego su koristili moć novca za podrivanje, potplaćivanje i kontrolisanje političara, sudija i čitavog sistema demokratije.

Zvali su ih „pljačkaški baroni“. Ovi ljudi su koristili nove tehnologije – poput železnice i globalnog sistema finansija – da se obogate više nego iko drugi u istoriji. Ljudi poput Džona D. Rokfelera – koji je na besprizoran način stvorio gigantsku firmu Standard Oil of America. Rokfeler je kontrolisao gotovo celokupnu naftnu industriju u Americi kao i železnicu kojom se nafta transportovala.

 

 
I Henri Klej Frik koji je napravio ogromnu korporaciju US Steel. Bio je poznat kao „Najomraženiji čovek u Americi“. Njegova specijalnost bila je da unajmi radnike jedne emigrantske grupe da razbiju razmažene radnike iz druge.

Jedne godine je unajmio Mađare da razbiju štrajk italijanskih radnika. Ali dve godine kasnije morao je da angažuje Rumune da oteraju Mađare.

Frik je imao jedan odličan komentar o tome – Emigrant, koliko god bio nepismen ili neobrazovan, uvek prerano shvati o čemu se radi.

 
 

Džej Guld – kralj železnice. Bio je iskreniji čak i od Frika – „Mogu da unajmim jednu polovinu radničke klase da pobije drugu polovinu.“

 
 

A najmoćniji od svih bio je bankar Džej Pi Morgan. On je redovno sklapao dilove koji su omogućavali pljačkaškim baronima da izgrade džinovske industrijske monopole. Zvali su ih „trustovi“. Ovo je poznata karikatura Morgana kako sedi na prestolu i u rukama drži dizgine američke ekonomske moći.

 
 

U isto vreme, američko društvo su potresali skandali i strašne priče o posledicama rastuće nejednakosti. Političari su potplaćivani, policajci su hapsili i prebijali nevine ljude, prodavana je neispravna hrana, a teroristi su bacali bombe. Dok se rascep između bogatih i siromašnih širio.

Ali niko nije znao šta da uradi povodom toga. Otmena srednja klasa koja je verovala u reformu bila je sluđena i zbunjena.

Znali su da su svi ti skandali na neki način deo ogromnih promena u američkom društvu. Ali znali su i da nove tehnologije i ogromne industrije donose fantastične prednosti i transformišu njihov svet i međusobne odnose. Činilo se da niko ne može da shvati prave razmere toga što se dešava.

Čovek koji je doprineo izoštravanju slike bio je pisac Frenk Noris. On je 1901. napisao knjigu pod naslovom Hobotnica o tragičnoj sudbini malih farmera u zabačenim prerijama.

 

 
Zabeležio je gnev ljudi koji su prvi otišli da žive na zemlji da ostvare san o individualnoj slobodi.

Ali sada su se našli u klopci. Njihov san je gazila moćna železnica Pacific and Southern koja ih je sistematski opkoljavala i eksploatisala.

To je briljantan i dramatičan prikaz korumpiranog društva. Noris pokazuje prvo kako su železnice dobile zemljište praktično za džabe – a zatim primoravale poljoprivrednike da ga otkupljuju od njih po naduvanim cenama. Istovremeno su poljoprivrednicima sve skuplje naplaćivale prevoz njihovih useva do luka – dok ovi nisu propali i morali da založe svoju zemlju kod vlasnika železnica.

Ali poljoprivrednici nisu mogli ništa da učine da se tome suprotstave.

Noris opisuje kako je železnica zavukla svoje pipke u svaki deo demokratskog sistema – podmićujući i korumpirajući sudije, članove nezavisnih komisija, lokalne i državne političare i vlasnike novina. Svaka institucija koja je trebalo da pomogne poljoprivrednicima da sačuvaju svoju slobodu pala je pod kontrolu železnice.

To je sjajna knjiga. I drugi novinari i pisci su pre toga opisivali ovu korupciju – ali Noris joj je dao neverovatnu oštrinu i emocionalnu snagu. Knjiga je postala senzacije jer je presekla konfuziju i dala jednostavnu, jasnu sliku o onome što se dešava u Americi.

Nisu samo železnice pokušavale da profitiraju. Iza njih je stajao novi finansijski sistem koji je shvatio da porobljavanjem poljoprivrednika može da stvori masovno industrijalizovan poljoprivredni sistem koji bi mogao i da nahrani svet (što je dobro) i da od šačice pojedinaca napravi toliko bogate i moćne ljude da mogu da unište demokratiju (što nije dobro).

Ovo je deo američke televizijske istorije, snimljen sedamdesetih, koji objašnjava ovu neverovatnu promenu. Stil je staromodno propovednički – ali je dobar.

Ima i dobrog materijala o neverovatnom svetu pljačkaških barona izgrađenom u ovoj korupciji.

Jedan od ljudi koji su podsticali Frenka Norisa da napiše Hobotnicu bio je urednik malog ali rastućeg časopisa McClures, čija je publika bila nova gradska srednja klasa. Zvao se Sem Meklur i bio je fasciniran fantastičnom reakcijom javnosti na Hobotnicu.

Odlučio je da svoje novinare pokuša da navede da urade isto to – ali faktografski, na široj ravni. Meklur je želeo da napravi novu vrstu novinarstva koje će zgrabiti maštu i savest srednje klase. Cilj mu je bio da pokaže kako je koncentracija ekonomske moći u Americi potpuno preplavila i korumpirala politiku i zakon.

Želeo je da preko novina promeni način na koji su ljudi videli svet. Pa tako i da promeni svet nabolje.

To je bila neverovatna ambicija. Meklur ju je ostvario objavljivanjem čuvenog broja svog časopisa u januaru 1903. koji je šokirao Ameriku.

 

 
U tom broju Meklur je objavio tri vrlo dramatične priče. Troje novinara koji su ih pisali postali su zvezde – a njihov stil je dobio novo ime – „muckraking“.

Prvi članak je napisala žena po imenu Ajda Tarbel. To je bila priča o nezakonitim metodama i skrivenoj korupciji u usponu najbogatijeg čoveka u Americi – Džona D. Rokfelera.

Ona je dve godine istraživala svaki detalj stvaranja njegove ogromne naftne imperije. Kada je otkrila da su dokumenta uništena ili na neobičan način iščezla iz arhiva – nastavila je, ubeđena da će se kopije kopije nestalih izveštaja ili istraga Rokfelerovih aktivnosti negde „pojaviti“.

Njena otkrića su postala nacionalna senzacija. Meklur joj je rekao – Postali ste najpoznatija žena u Americi – toliko da sam počeo da vas se plašim.

 
 

Tarbel opisuje kako su Rokfelerovi agenti dolazili u neku oblast poput Pensilvanije i upotrebljavali razne bezočne i nezakonite metode da preuzmu mala preduzeća i unište njihove vlasnike.

Kao i sa poljoprivrednicima, Rokfeler je kontrolisao železnicu koja je prevozila naftu – ali Tarbel je pokazala da se služio i podmićivanjem, prevarama, dampingom i zastrašivanjem da uništi svakoga ko mu je stajao na putu stvaranja ogromnog monopola.

Evo jednog snimka Rokfelera – kad na kraju progovori zvuči vrlo uvrnuto i jezivo.

Drugi članak se zvao „Sramota Mineapolisa“. U njemu je novinar Linkon Stefens razobličio čitav politički sistem koji je upravljao gradom Mineapolisom. Skoro svi u gradskoj upravi bili su potpuno korumpirani, uključujući i šefa – gradonačelnika Ejmsa, njegovi doglavnici i policijski načelnici uterivali su reket čitavom gradu. I koristili su mrežu kriminalaca za preuzimanje novca.

Stefens je priču napisao kao strip.

Ovo je gradonačelnik Ejms – a McClures ga vrlo otvoreno prikazuje kao pokvarenjaka.

 

 
Sve je dokumentovano „faksimilima“ poslovnih knjiga u kojima se svakodnevno beležio novac uzet od „naivčina“.

 
 

Treća priča je predstavljala veliko iznenađenje. Govorila je o korupciji u sindikatima koji su manipulisali i obmanjivali svoje članove. U šokantnim detaljima je pokazala kako su sindikalci napadali a ponekad i ubijali radnike koji su odbili da štrajkuju. Iznenađujuće je bilo to što je članak stao na stranu rudara koji su odbili da štrajkuju.

 

 
To je niz potresnih svedočanstava rudara i njihovih porodica o strašnim kompleksnostima oštrih sporova. Štrajkova koji su na prvi pogled izgledali kao jednostavna borba radnika i kapitala.

Radilo se – kako je rekao Meklur – o „drami ljudske patnje, ljudske odanosti i ljudskog straha – sukobima u rudarskim oknima, ogorčenosti između sindikalaca i nesindikalaca, beskompromisnoj mržnji koja otvara rane koje samo smrt može da izleči.“

Na poslednjim stranama, Sem Meklur je napisao fantastičnu kolumnu. Objasnio je šta ova tri članka znače kada se uzmu skupa.

 
 

Bilo je to jednostavno i vrlo upečatljivo. Meklur je rekao da ovi članci pokazuju da su svi korumpirani – najbolji advokati u državi angažovani da savetuje korporacije kako da zaobiđu zakon, sudije koji koriste sitne „propuste“ da oslobode ljude koji su po zdravoj logici bili potpuno korumpirani, političari koji robuju sili novca, i policija koja je postala organizovana kriminalna mreža.

Ali, iznad svega – kaže Meklur – sve ostale institucije koje bi trebalo da se suprotstave ovom talasu korumpirane vlasti su poražene. Od crkve do fakulteta.

Oni ne razumeju.

I zaključio je:

 
 
Nikog više nema; nikog osim svih nas.

 
Meklur je hteo da kaže da je ovo prevazilazilo korupciju. Pravi problem su bile stare institucije koje nisu mogle da shvate ili da se izbore sa novim silama koje su se pojavile u društvu.

Pozvao je obične ljude da shvate da su jači i da bolje razumeju probleme od bilo kojih starih institucija. I da treba da dignu glas i prisile političare da preuzmu kontrolu i izbore se sa problemima na novi način.

Što su oni i učinili.

Novo novinarstvo koje je Meklur pokrenuo širilo se kao požar – i političari su ga primetili. Predvodio ih je novi predsednik, Teodor Ruzvelt, koji je odlučio da upotrebi zakon da razbije monopole – to jest ono što je nazvao „hobotnicom“ koja guši demokratiju.

Ovde je stari novinar BBC-ja Alister Kuk koji opisuje šta Ruzvelt je uradio.

Doneti su novi zakoni i uvedene nove birokratske strukture za borbu protiv sile kapitala. Tako je nastala nova vrsta državnih službenika koji su verovali da mogu da se obračunaju sa velikim monopolima jer su prvi put shvatili šta se zapravo dešava.

Da biste stekli utisak o kakvim se ljudima radi, evo isečaka iz dva dobra dokumentarca iz 1960-ih i početka 1970-ih u Apalačkim planinama Kentakija i Zapadne Virdžinije.

Jedan govori o advokatu koji se bori za prava rudara u oblasti koja je pod potpunom kontrolom rudarske korporacije. On se zove Hari Kodil.

Kodila muči stradanje stotina hiljada rudara i njihovih porodica ugroženih mehanizacijom rudnika. On vodi snimatelje po zabačenim dolinama i rudarskim kućama – ubeđen da mora da pomogne rudarima da se suprotstave vlasnicima rudnika.

On je čovek iz drugog vremena. Sviđa mi se kako objašnjava nejednakost snaga ženi na čiju kuću padaju stene. Stene se odranjavaju od eksplozija dinamita koji se detonira svuda oko nje. Ona stoji i strpljivo sluša njegovu progresivnu viziju.

Proverio sam šta se dogodilo sa Klodilom. Do kraja života se borio protiv korporacija u Apalačkim planinama. Ali 1990. ozbiljno je oboleo od Parkinsonove bolesti – i izvršio samoubistvo pucajući sebi u glavu.

Drugi dokumentarac je priča o ubistvu Džoka Jablonskog. On je pobedio na izborima za šefa rudarskog sindikata United Mine Workers, ali su odmah nakon pobede on, njegova žena i ćerka, ubijeni iz vatrenog oružja.

Svi su bili ubeđeni da je za ubistva odgovorno korumpirano staro sindikalno rukovodstvo – i film istražuje ko je to uradio i zašto. To je sjajan prikaz teškog, korumpirang sindikalnog sveta i nasilja u Zapadnoj Virdžiniji. A razgovor sa pajtašem korumpiranog šefa sindikata u isto vreme je jeziv i zabavan.

Oba filma sadrže elemente davnog vremena prvih novinara istraživača – ali i novog stava za koji je rad tih novinara dobrim delom zaslužan.

Naravno da je naše vreme potpuno drugačije od njihovog. Nema užasnog siromaštva – ni nasilnih štrajkova u kojima radnike ubijaju privatne vojske.

Ali s druge strane postoje sličnosti. Nove tehnologije i džinovski finansijski sistemi transformišu društvo. Donose velike prednosti i uzbudljive nove načine života – ali istovremeno drastično podižu nejednakost.

U Britaniji, najbogatijih 1 odsto ljudi sada plaća 30 odsto svih poreza na dohodak. Pre trideset godina, najbogatijih 1 odsto plaćalo je samo 11 odsto poreza – ali u to vreme su porezi za bogate bili mnogo veći. Istovremeno, prosečna zarada stagnira deset godina. Sva nova povećanja bogatstva od produktivnosti odlaze bogatima.

Političari deluju bespomoćno. U ekonomskoj krizi 2008. skandali u finansijskom sistemu su otkrivani jedan za drugim, ali nije bilo prave reforme. Kada je otkriveno da je HSBC prao novac za meksičke narko-kartele niko nije krivično odgovarao, jer bi to „moglo da destabilizuje sistem“.

A skandali dolaze i odlaze poput serije udaraca koje doživljavamo kao nepovezane događaje – i svaki od njih izaziva šok i užasavanje. I ništa se ne dešava.

Čuveni američki istoričar Ričard Hofštater napisao je rad o istraživačkim novinarima. Napisao je da je pre čuvenog broja časopisa McClures vladala „difuzna nelagoda – i upravo je istraživačko novinarstvo ovu difuznu nelagodu izoštrilo pred očima javnosti“.

Mislim da danas vlada ista takva difuzna nelagoda – koja čeka novu vrstu novinarstva da je izoštri. Kao i sa časopisom McClures to neće biti samo spisak šokantnih činjenica – nego inovativni skok koji će povezati sve skandale i pokazati da su oni deo nekog novog sistema moći koji ne razumemo u potpunosti.

Možda smo mi – poput poljoprivrednika u preriji – postali sastavni delovi nove mašinerije društvene organizacije.

Kompjuteri, „finansijski inženjering“ i krediti, društveni mediji, algoritmi koji predviđaju vaše želje, nadzor NSA, džinovske nove holding korporacije sa nazivima poput Master Limited Partnerships – sve nas to okružuje i obavija u komplikovanu modernu mrežu. Jedan deo toga je divan, drugi delovi su preteći – ali najveći deo je prosto neshvatljiv.

A iza svega toga stoji sila novca – ogromnih institucija i pojedinaca koji mogu da kontrolišu političare kako im je volja. Ukidanje zakona Glass–Steagall 1999. godine – verovatno dobrim delom odgovorno za izazivanje finansijske korupcije našeg vremena – samo je jedan primer.

A stare institucije stvarane u poslednjih sto godina radi naše zaštite sada su se našle u situaciji da ne shvataju nove sisteme moći, ili ne mogu da se sa njima izbore. Političari, regulatorne agencije, obaveštajne agencije, veliki mediji, policija, BBC, fakulteti – svi oni, kako je rekao Meklur 1903, „ne razumeju“.

Izolovane od pravih borbi za moć – ove stare institucije počinju da kidišu jedna na drugu. Ostavljajući nas zbunjene i nezaštićene.

Jedan urednik, pišući o gubitku nezavisnosti poljoprivrednika pre sto godina, ovako je sumirao novi sistem:

Poljoprivrednici obrađuju zemlju, biznismeni obrađuju poljoprivrednike.

Možda danas novi sistem vlasti obrađuje nas. Ali ne možemo potpuno da shvatimo kako – i potrebno nam je novo novinarstvo da nam objasni šta se stvarno događa.

Za to vreme, evo Dajane Dors koja noću u svojoj bašti peva lepu ali tužnu pesmu. Pozvala je Rasela Hartija i još neke ljude da proslave otvaranje njenog novog bazena. Ovo je deo njenog kasnijeg života u ulozi lakog zabavljača.

 
bbc.co.uk, 05.12.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 14.12.2013.