Podsetimo se koji su svojevremeno bili argumenti ”belih listića”. Ovde ću se zadržati samo na argumentima oko kojih mi se čini da je postojao konsenzus kod većine zagovornika ove opcije.

Dakle, ako me pamćenje dobro služi:

– Opasna koncentracija moći je u rukama Borisa Tadića, „drvoseka“ Đilasa i ostatka Demokratske stranke.

– Stvorila se politička kasta koja je sama sebi dovoljna. Niko od njih ne zaslužuje naš glas, jer je politička ponuda nezadovoljavajuća. Beli listići su pobuna protiv ovoga.

– Glasanje za “manje zlo” je nemoralno. Zlo je zlo. Ne postoji manje i veće.

Ok. Šta se u međuvremenu promenilo?

– Zar nije još više moći trenutno u rukama Aleksandra Vučića i SNS-a?

– Da li je politička kasta prestala da postoji i da li se pojavila istinski nova opcija, sa konkretnim programom koji reflektuje htenja građanski orijentisane inteligencije, sastavljena od ljudi koji nisu kompromitovani, niti spremni da ulaze u koalicije sa onima koji jesu?

– Zašto bi sad glasanje za manje zlo odjednom bilo ok? Da li i dalje stoji priča o tome kako je svako zlo jednostavno – zlo?

Ako je suditi prema navedenom, ne vidim nijedan razlog da ljudi koji su poništili svoje glasačke listiće na prethodnim izborima opet ne postupe isto. Ali, čini mi se da se to neće desiti. Zašto? Pa, neki od zagovornika ove opcije su formirali nove stranke, neki su promenili retoriku, a neki su sad, uplašeni čudovištem koje se otima kontroli, ipak shvatili da manje zlo ponekad i nije tako loša opcija.

Sve je ovo razumljivo, ali jedino što mi ozbiljno fali na kraju cele priče je – odgovornost. Smatrao sam da je kohezivni faktor koji je držao građansku opciju u Srbiji na okupu bio upravo konsenzus oko odnosa prema zločinu, nacionalizmu, Miloševiću, ratu, devedesetim, pravima manjina i onima koji ta prava krše. Čini mi se da je, u trenutku kad su ovi fundamentalni principi stavljeni u drugi plan, počela dezintegracija onoga što smo zvali “drugom Srbijom”. Kad se razmakne dim i skloni pirotehnika, ostaje mučna činjenica da su Nikolić i Vučić ljudi koji su otvoreno podržavali zločine i zločince, da su bili Šešeljevi zamenici i naslednici, i da je to nešto preko čega se nije smelo preći. Onog časa kad je smenjivanje i kažnjavanje Tadića postalo dovoljan razlog da se mračna prošlost pomenutog mordorskog dvojca zanemari, “beli listići” su se ozbiljno diskreditovali. To što su svi argumenti protiv Tadića bili apsolutno na mestu (i što je on sam arhitekta svoje propasti, kao i kum rehabilitacije radikala), i dalje ne opravdava zanemarivanje činjenice koji su mu ljudi bili alternativa. Uzevši u obzir posledice, kao i promenjenu retoriku nekih od najglasnijih predstavnika belih listića, da li je na mestu da se zapitamo da li je sve ovo vredelo?

Ako decenijama poručujemo Srbiji da mora da se suoči sa sopstvenom mračnom prošlošću i da se ne može gledati u budućnost bez raščišćavanja pitanja zločina, ne bismo smeli da naprasno zaboravimo taj savet kad je reč o nama samima. Ako nismo u stanju da javno podvučemo crtu i priznamo greške koje su druge mogle da dovedu u opasnost, zašto bismo očekivali da neko ozbiljno uzima u obzir naše mišljenje?

 
Peščanik.net, 11.02.2014.