Foto: Henrik Sturman bit.ly/1wze6au

 
Govor gradonačelnika Udina Furija Honsela kod spomenika ubijenim slovenačkim antifašistima u Bazovici.

Sa velikim uzbuđenjem danas ću govoriti o jednom etički, politički i ljudski značajnom događaju. Duboko osećam značaj koji on ima za slovenačku zajednicu u Trstu i koji bi morao imati za čitav Trst, za Italiju i sve one italijanske i slovenačke građane koji osećaju dužnost da ponovo potvrde vrednosti slobode, pluralnosti, solidarnosti, jednakosti, jednakih mogućnosti, pravde, demokratije. Ove vrednosti su naša jedina nada za društveni napredak čovečanstva. Ali ovo je ujedno i prilika da se osude fašizam i negovo varvarstvo, politika homologizacije koja teži negiranju razlika i dostojanstva različitih identiteta i kultura koje su – baš naprotiv– pravi temelji zajednice.

Surova politika prinudnog odnarođivanja, tačnije fašizacije, koju su italijanske vlasti dvadeset godina sprovodile nad govornicima slovenačkog jezika u ovim krajevima, zauvek će ostati simbol zločina i varvarstva. Ukidanje slovenačkih škola, slovenačkog jezika u školama i crkvama, zabrane kulturnih pa čak i sportskih društava, gašenje slovenačkih novina, ukidanje svih kulturnih aktivnosti na slovenačkom, postupna eliminacija prezimena i geografskih naziva, počev od naziva reka, predstavlja neke od najgnusnijih i najpodmuklijih oblika negiranja kulture neke zajednice. Naročito je podla bila zabrana slovenačkog u sudovima, koja je građanima oduzela pravo na jednaku mogućnost da se brane pred zakonom.

Otvoreno kršeći međunarodne sporazume, italijanske vlasti nisu sankcionisale fizičko nasilje koje su nad slovenačkom manjinom vršili škvadristi. Naprotiv, jačanjem fašizma nasilje je bilo legitimisano i dovelo je do spaljivanja brojnih kuća i Narodnog doma u Trstu. Ono je dostiglo vrhunac interniranjem slovenačkih intelektualaca i iseljavanjem slovenačkih nastavnika i sveštenika.

Ove dramatične događaje, toliko tragične za one koji su ih iskusili na vlastitoj koži ili kroz priče svojih starih, danas treba posmatrati ne samo kao problem tlačenja manjine, već u njima treba videti širu simboličku vrednost. Priznati i preuzeti svu odgovornost za ova dela „etničke melioracije“ sada je za države poput Italije, koja nikada nije bila u stanju da se pomiri sa svojim fašističkim zločinima, koja nije imala svoj Nirnberg – dužnost. Danas, kao pravi evropski građani, građani antifašističke Evrope čiji je slogan „jedinstvo u različitosti“, što je antiteza zamisli nacifašističke Evrope, moramo reći, „svi smo mi slovenački partizani“. Ovi junaci su univerzalni jer su smogli snage da se suprotstave diktaturi, da se žrtvuju u ime vrednosti ljudskih i građanskih prava za sve nas. Oni su naši mučenici!

U čast ovih junaka, mučki ubijenih 6. septembra 1930. u 5.43, posle stravičnog mučenja i bez suđenja, dovoljno je izgovoriti, odnosno uzviknuti njihova imena: Ferdinand Bidovec – 22 godine, Franjo Marušić – 24 godine, Zvonimir Miloš – 27 godina, i Alojz Valenčič – 34 godine, i njima pridružiti ime hrvatsko-istarskog junaka Vladimira Gortana, streljanog u Puli 17. oktobra 1929.

Bili su tako mladi i tako hrabri. Shvatili su da je važno pružiti otpor, da je kucnuo čas za akciju. Bilo je lakše tada, a možda je uvek lakše, biti samo posmatrač, a ne akter. Ovi mladi ljudi su pre ostalih shvatili da prava etika zahteva reakciju, jer je čekanje, a pogotovo ravnodušnost prema nepravdi, uvek saučesništvo. I u današnjoj krizi, koja je više antropološka nego ekonomska, čije su prve žrtve mladi, mladost ovih junaka je izvor inspiracije. Iz mladosti se rađa sloboda i pravda. Bili su mladi, a bili su divovi.

Današnja svečanost je mala u odnosu na veličinu njihove epopeje. Međutim, za nas je ovo ipak važna prilika da obnovimo univerzalni značaj onoga što su svojim delima pokazali. Ovi junaci su uzor koji ne smemo zaboraviti. Duboko sam počastvovan što imam mogućnost da u ime čitave zajednice Udina prisustvujem ovoj svečanosti.

Fašizam zapravo još uvek postoji, naročito u Italiji. Kako je Gobeti rekao nakon marša na Rim: „Ovo nije revolucija, već razotkrivanje drevnog italijanskog zla“. U svakom trenutku postoji rizik od fašističkog, totalitarističkog posrnuća. To smo primetili poslednjih godina u Italiji, kao i u drugim državama „civilizovane“ Evrope. Fašizam se širi sporo, skoro neprimetno i hrani se predrasudama i stereotipima, sve dok dok ne bude prekasno i dok ne izgubimo demokratska prava i ne padnemo u diktaturu. Zatim je za naše oslobođenje potrebna krvava oslobodilačka borba. To je velika lekcija dvadesetog veka, tog tragičnog kratkog veka. Zato se moramo odupreti i moramo uvek osuđivati fašizam, žigosati njegove čak i najslabije signale čim promole glavu. Nije dovoljno biti svestan rizika fašizma; moramo svakog dana iznova graditi antifašističke saveze, čak i kad se čini da je opasnost daleko. Zato svečanosti poput ove nisu samo retoričke ceremonije, nego i vrlo važna etička i politička delatnost.

Ali ovaj dan je takođe veoma značajan iz istorijske perspektive, jer nam pruža priliku da istaknemo nešto što možda nije dovoljno poznato, ili je zaboravljeno, ili svesno pogrešno predstavljeno: evropsku dimenziju slovenačkog i hrvatskog antifašističkog otpora u Trstu i Gorici, na Krasu, u Istri i na primorju.

Takođe vam se lično zahvaljujem što ste mi danas omogućili da se i sam podsetim i interpretiram događaje koji su nažalost još uvek nedovoljno poznati, i o kojima bismo morali progovoriti i u školama: „Ono što se po slovenačkim krajevima širilo od dvadesetih godina prošlog stoleća bilo je prvi autentični narodni oblik borbe protiv fašizma u Evropi“. Ako se prisetimo stavova koji su istih godina vladali naročito u italijanskoj javnosti, prožetoj fašističkom propagandom i mistifikacijama, shvatićemo istinski idejni i proročki značaj tog događaja. Sa izuzetkom nekih krugova antifašističke intelektualne elite i članova komunističke partije, samo su retki u Italiji bili sposobni da shvate šta se događalo. Potpuno osvešćenje Italijana i otvoreno suprotstavljanje fašizmu usledili su tek nakon prvih vojnih poraza nemačkog bloka u imperijalističkom ratu, dakle skoro dvadeset godina kasnije. Tek od 1943. pa nadalje Italijom je krenula da se širi zaista masovna antifašistička svest i pristupanje idealu otpora, koji su doveli do kolektivnog pokreta i potrebe za aktivnim učešćem u oružanom ili građanskom otporu.

Tek je zatim italijansko stanovništvo postalo ono što Kalamandrei divno opisuje i što je danas upisano na spomeniku otpora u Udinama: „Gledajući ovo tajanstveno i divno kretanje ljudi, ovo dobrovoljno okupljanje skromnih ljudi koji su do juče bili nenaoružani i miroljubivi i razbudivši se iznenada osetili da je vreme da pođu u šumu, da uzmu oružje, da se okupe u planinama u borbi protiv terora, pomislim na neobjašnjive kosmičke ritmove života, tajanstvene nebeske zapovesti koje regulišu kolektivne pojave, kao što pupoljci počnu da cvetaju istog dana, ili lastavice koje istog dana odluče da je vreme da se krene na put. To je bilo vreme otpora, muškosti: umreti kao muškarac, da bi živeo kao čovek.“

Kako u etičkom tako i u istorijskom pogledu, danas je presudno priznati da su u Italiji prvi prepoznali odvratnu i varvarsku fašističku pošast upravo slovenački građani Trsta i Goriške, koji su bili tako brutalno gaženi. Ti junaci su prvi antifašisti u Evropi. Njima prvima pripadaju zasluge i čast. Njihov život je velika pouka o civilizaciji i slobodi i svi smo njihovi dužnici. Da su tada italijanski građani obratili pažnju na svoje slovenačke sugrađane, mogli su da prepoznaju prve znake tragedije koja ih je nedugo zatim snašla. Koliko je samo bola, patnje i nasilja nad nedužnim ljudima moglo da se izbegne.

Zato treba naglasiti „koliko je pospana“, kako je govorio Dante, italijanska svest tih godina bila, i priznati i osuditi nasilje nad slovenačkim i hrvatskim stanovništvom koje je sprovodila fašistička vojska u naredne dve decenije i koje je kulminiralo italijanskom invazijom na Sloveniju 1942. godine, uz represiju i masovne deportacije slovenačkih disidenata u italijanske koncentracione logore kao što je Gonars.

Ovde na Krasu i u Istri i na slovenačkom primorju, velika slovenačka duša predvidela je tragediju, ali i oslobođenje. Za šta su se borili ti mladi ljudi, ako ne za dostojanstvenu budućnost koju nikad nisu upoznali, nego samo mogli da je zamišljaju snagom svojih ideala. Kakvu su svest imali ti dečaci, pioniri budućeg masovnog antifašističkog otpora u Evropi! Upravo njihova mladost omogućava nam da shvatimo koliko su duboko u slovenačkoj zajednici bile ukorenjene vrednosti slobode i pravde.

Manifestacije poput ove važne su jer predstavljaju trenutak kada moramo ponovo potvrditi i stupiti u borbu protiv istorijskog revizionizma, koji upravo u Bazovici ima još dramatičniji značaj. Posleratnu tragediju italijanskih izbeglica iz Istre i Dalmacije ne smemo ni zanemariti ni zaboraviti, jer su i oni bili žrtve nacifašističkog imperijalističkog rata. Ali pamtiti Bazovicu samo po jamama, a ne po ovim junacima, predstavlja prevaru koja ne doprinosi razumevanju istorije i ne sprečava ponavljanje grešaka i strahota. Takvo shvatanje samo jača predrasude i stereotipe i vređa sećanje na ove junake. Treba priznati da je retoriku jama izmislila nacistička propaganda još 1943. godine, još pre nego što su se, paradoksalno, dogodili oni događaji za koje je davno ustanovljen dan sećanja. Za stvaranje Evrope mira i suživota presudno je važno priznati fašističke zločine i osloboditi se obmana u vezi sa svim tragedijama, bez prebrojavanja žrtava i traženja neprihvatljivih opravdanja. Zato treba odbaciti i osuditi svaki pokušaj novog pisanja istorije. Odgovornost se nikada ne može izbrisati. Sila nazadnjačkog revizionizma uvek vreba, što dokazuju brojni napadi na ovaj spomenik.

Završiću sa tri kratke konstatacije. Prva je da je najvažniji spomenik neke zajednice njen jezik, u ovom slučaju slovenački. Nije se slučajno fašističko legalizovano nasilje toliko silno obrušilo baš na slovenački jezik. Jezik je kultura. Potreba za identitetom neke zajednice i naroda može se ostvariti kroz pripovedanje. A upravo jezik tog pripovedanja i sam postaje pripovest, jer „medij je poruka“. Jezik je pripovedni identitet u najčistijem stanju. Mislim da bi bilo dobro da kao neku vrstu iskupljenja za žrtvovanje ovih mučenika, mladi iz ovih krajeva imaju mogućnost da nauče slovenački jezik. Makar u ovim krajevima, trebalo bi u svim školama učiti slovenački, a brojne škole bi morale postati makar dvojezične.

Značaj slovenačkog otpora je presudan za razumevanje smisla nove evropske pripadnosti, koju moramo izgraditi. Kad nacionalizmi postanu fundamentalizmi, pretvaraju se u čudovišta. Slovenački otpor u ovim krajevima omogućava nam da shvatimo kako odbrana sopstvenog identiteta ne podrazumeva uništavanje drugog, nego predstavlja priliku za susret s drugačijim. Pluralizam je najveća demokratska vrednost i treba ga braniti, ali je ujedno i odlična prilika. Upoznajemo sami sebe preko suprotnosti! Zamisao nacifašističke Evrope predviđala je potpunu homologizaciju i ukidanje razlika. Evropa, rođena iz otpora, osnovana je upravo na razlikama: „ujedinjeni u različitosti“ je njeno geslo. Nacionalizam je drama u kojoj se zauzima položaj, kao u poslednje vreme sa nekim političkim pokretima u Italiji, za negiranje i uništavanje različitih identiteta. U stvari, razlike predstavljaju mogućnost obogaćivanja i treba ih živeti s ponosom i tolerancijom kakvu ovde imamo. Da bi ispunila svoj potencijal, Evropa bi morala da napusti 19-vekovni koncept nacionalnih država. Čitava Evropa mora biti naša domovina; pluralitet jezika i kultura temelji se na zajedničkim vrednostima demokratije i tolerancije.

Nakraju par reči o dilemi koju je slovenski otpor u ovim krajevima tako duboko doživeo: legalni, ili ilegalni i oružani otpor? Dvadeseti vek je pokazao da je, kad demokratija nestane, oružano delovanje nažalost neizbežno. I to je još jedan razlog da svim snagama branimo demokratiju i prava manjina. Pa mi smo svi manjine, pripadnici neke manjine. Ako neka vlada delegitimiše neku manjinu, svi postajemo potencijalne žrtve. Iz tog razloga, kao što s pravom podsećamo ovde u Bazovici, ovi mučenici su dali svoje živote za sve nas, bez obzira na naš maternji jezik. Svoju borbu za potpuno priznavanje slovenačkog identiteta vodili su i za naš identitet, za čovečanstvo, za demokratiju.

Hvala vam, dakle, Ferdinande, Franjo, Zvonimire i Alojze, za vašu žrtvu, odužićemo se našom antifašističkom i demokratskom posvećenošću odbrani slovenačkog jezika i kulture.

Kao što kaže pesnik Miroslav Košuta:

In da nikdar ne zamre spomin
Na čas, ki naj se ne povrne.

I da nikada ne zamre sećanje
na vreme koje neka se ne vraća.

Završavam junačkom parolom kojom je svoj zemaljski život okončao mladi Ferdo Bidovec: Živela Jugoslavija – Smrt fašizmu. Živeo otpor naroda fašizmu, živela istina, sloboda i pravda! Živela prava manjina.

 
Furio Honsell, Bazovica, 7. septembra 2014.

Primorski dnevnik, 08.09.2014.

Mladina, 19.09.2014.

Prevod sa italijanskog na slovenački: Radio Trst A

Prevod sa slovenačkog Ivica Pavlović

Peščanik.net, 20.09.2014.