Da ih prvo predstavimo:

platan, aktuelno drvo koje još uvek raste na Bulevaru Kralja Aleksandra (bivšeg, a možda i budućeg Bulevara revolucije);

Platon, grčki filozof koji je projektovao idealnu državu kojom na opštu korist upravljaju filozofi;

Pluton, koji je pozajmio ime plutokratiji, vladavini bogatih.

Igrom slučaja, ono što nam se dešava može se tumačiti kao odnos ova tri lika. Platon i Pluton mogu se jasno povezati sa dva principa. Platon je projektovao državu u kojoj filozofi, koji nemaju nikakve privatne svojine, upravljaju resursima države kao javnim ili zajedničkim dobrom. Kada bi, pak, Pluton vladao državom, upravo ovo javno dobro ne bi postojalo, nego bi sve bilo privatno. Motiv Platonovih filozofa je da unaprede život svih, a motiv Plutonovih bogataša da unaprede vlastitu dobrobit. Naši platani nalaze se u žrvnju između ova dva principa.

Danas je Pluton u očiglednoj prednosti pred Platonom. Od kada smo izašli iz socijalizma, privatna svojina, privatni interes i vlasništvo postali su parola dana. Naizgled, čitava Platonova priča o javnom ili zajedničkom dobru postala je passe, jer je navodno negirala sebičnost prirođenu ljudskom biću. Međutim, problem je u tome što privatna svojina ne može da bude apsolutni princip. U pravome smislu, privatne su stvari sa kojima smo slobodni da radimo šta hoćemo, a da nikome zbog toga ne treba da polažemo račune. Kao što smo sto puta čuli da je „društvena svojina”  Alajbegova slama koju svi razvlače i bolje je da se zna šta je čije i da sve – je li – bude privatno. Međutim, stvar je u tome što dosta stvari za koje smo zaduženi nisu istovremeno privatna svojina. Na primer, prema deci ne možemo da se odnosimo kao da su naša svojina, ili prema zaposlenima u vlastitoj firmi. Ali ne radi se samo o ljudima. Baš pomenuti platani takođe nisu privatna svojina. I ne mogu ni da budu. Oni ne daju samo hladovinu, nego imaju i društveni značaj.

Problem vezan za najavljenu seču platana u Bulevaru i jeste u tome što se sa nečim što je javno dobro, svojina svih, postupa kao da je privatna svojina. O njihovoj sudbini odlučeno je u uskom krugu rukovodstva jednog javnog preduzeća i jednog profesora Šumarskog fakulteta. Svi ostali su samo obavešteni da je odluka doneta. Rečena je usput i neka „argumentacija”, ali ne zato da bi se o njoj raspravljalo. Takvi tekstovi su se uvek završavali zaključkom da je seča neminovna i opisima novog, savremenijeg drvoreda. Dakle, cela priča ima dva dela. S jedne strane, o svemu je odlučeno kao da se radi o privatnoj stvari, ali budući da platani ipak nisu formalno privatna svojina, smišljena je priča koja treba da pokrije i taj aspekt, odnosno, da objasni u kom smislu bi seča trebalo da bude u javnom interesu.

I tu se platani iz grčke filozofije sele u najsavremeniju. Sve priče koje služe tome da se privatni interes prikaže kao javni su iste. Šta mislite, šta povezuje Sadama Huseina, Slavoja Žižeka i platane u Bulevaru. Naizgled ništa: jedan je bio okrutni diktator, drugi je svetski poznati intelektualac iz liberalne Slovenije, a treće su, je li, biljke, nepokretna bića koja se bave mahom proizvodnjom kiseonika, pravljenjem hladovine i imresioniranjem prolaznika. Međutim, kada se nađu na putu nekom privatnom interesu, svi oni odjednom postaju slična bića. Sadam, o kojem se jedinom zaista nema šta lepo reći, mora pored toga imati i oružje za masovno uništenje i nameru da uništi svet, što se pokazalo kao netačno. Slavoja Žižeka novinari velikih zapadnih medija redovno najavljuju kao najopasnijeg intelektualca današnjice, koji je „pervertit” nameran da svojim bolesnim i prevaziđenim idejama o komunizmu ponovo zavodi nevinu omladinu liberalne utopije. A platani, oni se od mirnog drveća pretvaraju u „opasnost po građane i imovinu”. Glavni razlog za njihovu seču je bezbednost građana koji „žive u strahu” od platana. Stanje drveća opisuje se kao „trulež” koja je zahvatila „gotovo sve preseke stabala”.

Dakle, ove priče sadrže tako jake termine zato da bi se opravdao i zamaskirao privatni interes. Kao što znamo, u stvarnosti je Sadam Husein smetao jer je sprečavao pristup nafti, Žižek svojom pričom ometa da princip privatnog postane jedini važeći princip, a greh platana je to što bi njihovim vađenjem i sadnjom novog drvoreda neko profitirao. Ali za sve tri priče bitno je to da, ma koliko delovale apsurdno, elemenat preterivanja u njima je prevladao i postao dominantan. Nešto je omogućilo da se sve tri priče osećaju legitimno, kao da samo neki osobenjaci mogu da budu protiv njih.

Cilj je da se princip privatnog prikaže kao jedini legitiman princip. Pluton je potpuno istisnuo Platona. Žižek je izašao na glas kao najopasniji filozof, jer uporno ponavlja da je taj princip poguban, da rapidno vodi uništavanju prirodne okoline, ogromnim socijalnim razlikama, okeanima suvišnih ljudi i zaglupljivanju mladih i starih. Ono što borbu za beogradske platane čini donkihotskom jeste da vetrenjače nisu samo korumpirana vlast, nego čitava atmosfera u kojoj javno dobro ne postoji, osim kao predmet prisvajanja i tihe privatizacije. Naš problem je u tome što, iako formalno imamo zajedničku svojinu – na primer platane – stvarna pravila koja rukovode životom kažu da zajedničke svojine nema. U rezultatu imamo javna dobra kao predmet uvek istih manipulacija.

Dragi platani i ostali građani, neka nam je Platon u pomoći.

Još o platanima od istog autora:

Filozofija.info, Platani i mediji, 30.01.2010.

Peščanik.net, 09.02.2010.

EKOLOGIJA
PLATANI