Premijer je povodom svog rođendana pozvao nekolicinu pisaca u goste. Nema tu ničeg neobičnog. Poželeo čovek da ih lično upozna i da malo porazgovara o bolnim temama. Možda ima nekih problema. Možda ih kritičari napadaju ili su izdavači preterano pohlepni. Ili ih je možda pozvao da prosto popričaju na opšte teme o sudbini zemlje i sveta. Uzgred rečeno, pisci mogu da budu veoma zanimljivi sagovornici. To su ljudi angažovani i bez dlake na jeziku.

Ništa neobično. Pozivi slične vrste uobičajeni su u mnogim zemljama.

Među pozvanima je bilo mojih kolega pisaca koji su mi simpatični, a bilo je i onih koji baš i nisu. Neki od meni simpatičnih odazvali su se pozivu, a neki nisu. Odmah da kažem: smatram da je moralisati na ovu temu glupo. Ovo nije pitanje ubeđenja ili ideologije. Ovo je, molim lepo, pitanje ličnog i umetničkog temperamenta. I mislim da je jednako glupo da one koji su se odazvali pozivu svrstavamo među konformiste, kao i da one koji to nisu, odmah svrstavamo u heroje otpora. Svako od nas ima svoje predstave o tome šta može da pomogne, a šta da odmogne njegovoj sopstenoj reputaciji.

Tome još treba dodati i radoznalost, tu neizbežnu crtu profesije pisca, i zato po meni tu nema mesta razgovorima o „veću bezbožnika“. Nije to taj slučaj. I na kraju, najvažnije. U ovom konkretnom slučaju ne bih želeo da budem taj koji će da preuzima glupavu ulogu moralnog arbitra.

Poslednjih dana me razni ljudi pitaju: a ti, da su te pozvali, da li bi ti pošao na taj sastanak? To me je podsetilo na jedan događaj od pre nekoliko godina. Grupa mladih pisaca poslala je putem interneta otvoreno pismo naslovljeno svim kolegama. Suština pisma je otprilike bila sledeća: za prvog laureata jedne nove književne nagrade proglašen je autor otvoreno fašistoidnih pogleda na svet i zato su autori pisma pozivali svoje kolege da ovu nagradu, ako se ona bilo kada nekom od njih slučajno i dodeli, unapred odbiju. Saglasnost je trebalo potvrditi svojim potpisom na rečenom pismu. Ja, naravno, pismo nisam potpisao, s obrazloženjem da sam navikao da odluke o problemima slične vrste donosim tek kada oni stvarno nastupe.

Setih se zatim i pitanja koje su mi postavili na jednom od mojih nastupa na nekoj književnoj večeri u Beču: „Recite nam gospodine Rubinštejn, da li vam je za vreme sovjetske vlasti bilo teško da sačuvate svoje principe i svoj talenat?“ Odgovorio sam da pitanja ovakve vrste sablažnjivo mame pisce da veoma efektno zveče svojim okovima, ali da to nije moj slučaj, jer na sreću u to doba se niko nije ni trudio da bilo šta od mene kupuje. Stvarno mislim da sam imao sreće, jer mi je život i bez toga bio pun iskušenja. Sovjetska vlast i ja smo te godine proživljavali paralelno, skoro ne primećujući jedno drugo, uz, kako se to kaže, punu saglasnost obeju strana.

A onda se prisetih da sam jednom prilikom čak i prisustvovao jednom sastanku s našim sadašnjim premijerom. Bilo je to dosta davno, kada još nije bio predsednik, nego je takođe bio premijer, ali „tek“ premijer, a ne „već“ premijer, kao danas.

On je tom prilikom rešio da poseti ruski Pen klub, čiji sam ja tada bio član i čiji sam član i danas. Na sastanak sam došao iz radoznalosti. Sećam ga se kako je tokom sastanka bio ćutljiv, stidljiv i da se svojski trudio da sebe prikaže kao osobu koja nije dorasla ovakvom skupu. Prenemagao se u stilu, kao on je eto niko i ništa, a mi smo „inženjeri ljudskih duša“. Toliko se snebivao, da tokom čitave večeri ni zalogaja nije okusio. Ništa neobično. Bio je to klasičan primer razrađene tehnike vrbovanja.

Istine radi, moram da priznam da se on, za razliku od nekolicine moje braće pisaca koji su se utrkivali u naporima da iznesu na videlo što više „najvećih problema“ s kojima se susreće literatura, ponašao manje više adekvatno. Što se mene tiče, tada sam čvrsto rešio da me na sličnim sedeljkama više u životu neće videti.

A setih se još i sajma knjiga u Parizu. Šest godina je od tada već prošlo. Na taj se sajam sjurio čitav roj ruskih pisaca, a među njima i ja. Sajam ko sajam, književne sedeljke, kokteli, večerinke, od svega po malo. Jednoga dana sve nas je zatekao elegantan koverat zaboden između vrata i dovratka naših hotelskih soba, u kome je bila pozivnica kojom smo pozvani da sutradan posetimo Jelisejsku palatu, gde će predsednici Širak i Putin lično pozdraviti cvet ruske književnosti. Nismo ni znali da je i „ovaj naš“ takođe tu, u Parizu!?

Sutradan za doručkom, jedni drugima smo krenuli da saopštavamo svoje planove povodom poslatog poziva. Društvo se podelilo na dva nejednaka dela. Više je bilo onih koji su rekli „da, ja ću svakako poći“. Neki su rekli da idu iz radoznalosti, neki da je nepristojno odbiti takav poziv, a neki nisu mogli ni da zamisle situaciju u kojoj bi mogli sebi da dopuste pomisao da ne odu. Manji deo nije želeo da pođe, objašnjavajući tu svoju odluku takođe raznim motivima – od političkih i moralno-etičkih, do prostog „a šta ću ja tamo“. Moj pokojni drug Prigov i ja, ničim nismo motivisali našu odluku. Prosto smo pošli u šetnju po predivnom prolećnom Parizu, smatrajući da je naš izbor mnogo interesantniji i veseliji od onog koji nam je u pozivu predložen. I ne daj bože da smo bilo koga od onih kojima je žurka u Jelisejskoj palati bila interesantija u bilo čemu prekorevali. Jer to nije pitanje koje se tiče morala.

To je pitanje ukusa. I to je pitanje ličnih prioriteta. Uzgred, zahvaljujući nekima od onih koji su ipak otišli, kasnije smo mogli s uživanjem da pročitamo, lepim književnim jezikom napisane, gomile šaljivih i zabavnih epizoda s tog „susreta s predivnim“. Za to im se treba stvarno zahvaliti.

A šta se može reći o ovom poslednjem susretu? Pa dobro, otišli su. Popili čaj. Poklonili slavljeniku po jednu svoju knjigu. Postavili su njegovom veličanstvu nekoliko teških pitanja, na koje je on, kladim se, dao lake odgovore. Ti odgovori su ličili na one koje je u sličnim prilikama davao jedan drugi top menadžer prilikom razgovora s progresivnim zapadnim ili svojim („ a ja drugih i nemam“) piscima i novinarima u stanu Gorkog. Lako im je objašnjavao da ta sveopšta euforija kulta ličnosti i svi ti portreti obešeni po svim ćoškovima i njega nerviraju ne manje nego njih; da presude za streljanja ne donosi on, već nezavisni narodni sud; da je „vrtoglavica izazvana uspehom“ nedopustiva; da „deca nisu odgovorna za grehe svojih roditelja“; da posla ima toliko mnogo da je prosto nemoguće sve držati pod kontrolom. Nakon tih odgovora, humanisti su izlazili iz Kremlja ili vile gospodina Rjabušinskog tako prosvetljeni, da je njihov vid mogao da percepira isključivo plavičaste i roze tonove spektra, a surovo pitanje „a na čijoj ste vi strani majstori kulture?“, postajalo je najednom besmisleno, kao bezvoljno obešena slina o gusti vazduh sovjetske Petoljetke.

Vraćam se na pitanje „šta bih ja kad bih“ i odgovaram da ne znam. Primio bih poziv, a potom donosio odluku. I još jednom ću ponoviti. Socijalno ponašanje bilo koga od mojih kolega znatno me manje zabrinjava nego moje sopstveno.

I na kraju da dodam da sam još u ranoj mladosti od svojih starijih i iskusnijh drugova naučio jednu vrlo važnu lekciju: nikada ne ići na privatne razgovore s kagebejcima. Ako im se prohte da porazgovaraju s tobom, nek zvaničano pošalju poziv (na informativni razgovor).

Uostalom, ovo nema nikakve veze s temom našeg razgovora. Zar ne?

 
Стенгазета, prvi put objavljeno 08.10.2009. na sajtu Grani.ru

Preveo sa ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 14.10.2009.