In memoriam: Lev Rubinštejn
U siječnju tekuće godine na pješačkom prijelazu u Moskvi automobil je pokosio proslavljenog ruskog pjesnika, konceptualca, esejista, publicista i kritičara autokratskog režima.
U siječnju tekuće godine na pješačkom prijelazu u Moskvi automobil je pokosio proslavljenog ruskog pjesnika, konceptualca, esejista, publicista i kritičara autokratskog režima.
Lev Rubinštejn, koji je umro u Moskvi u nedelju, u sedamdeset sedmoj godini, izumeo je jednu novu vrstu poezije, a možda i nov način života.
Leva Rubinštejna su pregazila kola 8. januara ove godine. Umro je 14. januara. Ponavljamo njegov tekst iz 2014. u prevodu Haima Morena: Oni tamo imaju istopolne brakove, a mi Putina…
Ne može se razumeti kako je „miroljubiva Rusija“ napala „fašističku Ukrajinu“ sa ciljem da je „denacifikuje“, sem u slučaju da prihvatimo rečnik zvanične Rusije gde reči imaju suprotna značenja.
Danas me više ni ne čudi da moskovske vlasti nisu odobrile održavanje ulične izložbe fotografija na Čistoprudnom bulevaru u čast stogodišnjice rođenja Andreja Dmitrijeviča Saharova.
Pročitao sam da su rezultati još jednih socioloških istraživanja pokazali da nešto više od 40 posto mojih dragih sugrađana kategorički izjavljuje da se ne želi cijepiti ni pod kakvim uvjetima.
Falit će mi drukčiji osjećaj vremena i prostora… To da se ne moram brijati, šminkati… Nedostajat će mi distanca u transportu i trgovini… Nedostajat će mi da hranim sjenice na balkonu.
Mislim da je agresivna apolitičnost, koju danas prešutno podržava većina građana, autentična, skrivena i stabilna službena ideologija. Začepite više, dečki, s tom vašom prokletom politikom.
Bajkovitost sadašnjih vremena posebno je jasna na pozadini pandemije, koja deformira sve što se događa u politici, kulturi, sportu…
Ja bih na paklama cigareta tiskao upozorenja: Pušenje pobuđuje tajnu tugu. Pušenje pobuđuje sumnje u vlastitu nevinost. Pušenje povećava rizik od sunovrata u metafizički ponor.
U kulturnoj zajednici se zaoštrila vječna tema, koja se uvjetno može nazvati odnosom umjetnika i vlasti. Taj odnos je danas u razgovorima prisutan kao osjetljiv problem suradnje s državom.
Fale nam priče, makar i ne najljepše, ali sa sretnim krajem. Isprva ću ispričati tri obične priče, više zabavne nego poučne. A potom ćemo zajedno pokušati odrediti što ih spaja.
Sjedim i pišem ovaj tekst. Iza prozora je hladni karantenski lipanj. Pokušavam pisati o ljetu, koje će svaki tren granuti, i ja nemam pojma kakvo će ono biti. Ne u smislu vremena, ne.
6. lipnja je bila obljetnica Puškinovog rođenja i Dan ruskog jezika: Puškina kidaju na dijelove. A on se lako kida, kao da je otporan na bilo kakvu ozljedu. I u tom trganju ostaje cjelovit.
Treba li objašnjavati zašto danas mnogi od nas žele misliti, prisjećati se, govoriti o liječnicima, koje više nego ikad percipiramo kao prave junake našeg vremena. I ja bih želio ponešto reći o njima.
Hvatam sebe kako pažljivije nego obično pokušavam oslušnuti slabo dostupan unutarnji svijet mojeg mačka Dživsa, čiji je čitav zamisliv svemir ograničen prostorom našeg nevelikog stana.
Vi vjerujete u neovisnost ruskog sudstva, da su ruski izbori zaista izbori, da je virus proizveden u američkoj laboratoriji? Vjerujete predsjedniku, vladi, dumi? Prosto tako? Samo iskreno, molim!
Prema jednoj anketi predsjednik Putin je moralni autoritet za oko trećinu ispitanika, dok je patrijarh Kiril skupio jedva 1% podrške. Sada bi iz ovoga morao uslijediti neki važan zaključak.
Postojale su dvije omražene kaše: bijela i crna. Ti nazivi bili su eufemizmi koje je majka stihijski smislila kako ne bi izgovarala njihova prava imena. Jasno da je bijela bila griz, a crna – heljda.
Tko sad ne citira: „Pred kugom, ko pred zimom zlom, Zaključaj se u domu svom. Napuni čaše, uždi sveće. Oseti zaborava slast. I, gozbe praveći sve veće, Carice Kuge slavi vlast.“
Posle 10 godina i preko 500 tekstova, napustio nas je zauvek naš prevodilac sa ruskog Haim Moreno (1947-2019). Ponavljamo njegov poslednji prevod Leva Rubinštejna, za koga ne bismo znali bez Haima.
Radi se o odluci nadležnih u gradu Vašingtonu da trg ispred ruske ambasade nazovu imenom Borisa Nemcova. Ruske vlasti su Americi obećale brz simetričan odgovor. Kakav odgovor? Šta je tim ljudima?
Deset mi je godina. Nad gradom se vije nerazgovetni huk praznika. Televizor trešti. Za govornicom – Hruščov. U sobu zaviruje komšinica, čila žena čudnog imena Ganja.
To što se vlast trudi da nas navikne na to da građanin u savremenoj Rusiji može biti osuđen „nizašta“ i da se treba radovati što je kazna blaža, a mogla je biti oštrija – e to je zaista gnusno.
Patrioti žude za tim da Nobela dobije neko naš: „Da vidimo, bili su Afrika, levičarka i američki Jevrejin, buntovnik sa Gvadelupe i zaštitnica prava seksualnih manjina. Krajnje je vreme da se i nas sete.“
Predsednik Dumskog komiteta za obrazovanje izrazio je zabrinutost povodom „sankcija uvedenih protiv naših zaslužnih kolega Josifa Kabzona i Valerija Raškina. „Ako su svi oni Šarli, onda smo svi mi Kabzoni!“
To poluostrvo je mesto odakle je sve počelo, mesto gde je naša Matuška Rusija prvi put stala na noge i prohodala.
Znam da među ljudima na kijevskom Majdanu ima i „čivuta“ i „kacapa“.
Mislim o Ukrajini i zato što mi je majka pričala priče o svom detinjstvu u Poltavi.
„Savremena istorijska nauka je utvrdila da Prvi Ruski Car Ivan nije ubio svoga sina.“
Komunizam je bio zakazan za početak 80-ih, ali umesto njega se dogodila samo Olimpijada.
Predlog rezolucije o ljudskim pravima u Rusiji skinut sa dnevnog reda Skupštine OEBS.