Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Već sam imao prilike isticati, i to ne samo jednom, da se čitavo vrijeme nalazimo unutar različitih folklornih žanrova. Recimo, unutar anegdota. Unutar bestidne častuške.1 Unutar lubka,2 zatvorske pjesme, poslovice, zagonetke, narodnog sujevjerja…

Sadašnje vrijeme nije više anegdotalno. Ono se ne da opjevati kratkom pjesmom, prikazati jednostavnom grafikom. Ono je otvoreno bajkovito.

Zaključci i lekcije iz sižea, motiva, intriga i lukavština, koji se događaju s nama, oko nas, uz naše aktivno, a češće pasivno sudjelovanje ne treba tražiti u filozofskim traktatima, ne u temeljnim historiografskim, sociološkim ili političkim radovima, nego prije u radovima folklorista, u radovima istraživača volšebnih i drugih bajki.

A još je pouzdanije i poučnije da se jednostavno prisjetimo samih bajki, bajki iz vremena našeg djetinjstva. Te su bajke – kako narodne, tako i individualne – bile za nas prvi učitelji života, koji su nam za čitav život postavili jako jednostavne i neoborive – etičke i estetske – koordinate u procesu spoznaje svijeta.

Za mene – i sasvim sam uvjeren ne samo za mene, nego i za jako puno mojih sunarodnjaka različite dobi – ta zlatna kapija u mudro osmišljeni svijet bile su, naravno, Puškinove bajke.

Neprestano ih slušam. Posebno prije nego što utonem u san. U tim trenucima čujem glas moje majke. Čak ne mogu reći da je to bilo prvo upoznavanje s poezijom. Svijet se još tad za mene nije dijelio na poeziju i ne poeziju. To je bilo upoznavanje sa svijetom kao takvim. Sa svijetom koji je postojao s one strane utrobne tijesne topline obitelji i doma. I te su bajke s njihovim ne uvijek shvatljivim sižeima, no s prilično jasnim ritmom, koji je unosio jasnoću i mogućnost pomirenja svega sa svime, postale za mene ključ. Ključ u svakom smislu te riječi: ključ kapije u novo i nepoznato, i ključ čiste i neobjašnjive radosti koja je izbijala iz zemlje.

Recentni sižei sadašnjeg vremena, mimo naše volje, naslanjaju se na sižee i slike dječjih bajki o guskama i labudima, o sestri Aljonuški i bratu Ivanuški, o doktoru Ajbolitu i zlikovcu Barmaleju.

U djetinjstvu sam prilično često bio bolestan. Zato je u sobi, u kojoj sam ležao s termometrom pod mišicom i s neudobnom gazom na tankom vratu, uvijek bio uključen radio.

Koliko god se trudili spikeri lijepim glasovima i na repeticijama dobro uštimanim intonacijama prenijeti do moje svijesti tekst uvodnog članka i kratki prikaz novina Pravde, koliko god nastojali prožeti moju senzibilnu dušu „djelima sovjetskih kompozitora“, koliko god da je uspavljivao svojim monotonim govorom moju ionako od temperature bunovnu svijest neki „pisac za mikrofonom“, koji se žalosno uznemiravao oko perspektiva predstojeće sjetve, ja bih to na jedno uho čuo, a na drugo pustio. Sve je to prolazilo mimo mene, kao da sam prometni policajac na raskrižju Kaljininove i Šossejne, koji energično i iz nekog razloga bijesnog lica vrti svojom palicom govoreći: „Idemo! Idemo! Brže! Nema zadržavanja“.

Ležao sam i nestrpljivo brojao minute kad će nastupiti onaj sretni trenutak te će me naposljetku posjetiti Buratino i Malvina,3 Čipolino s grofom Višnjicom,4 dječak-zvonce iz grada Cin-cin i lijepa – iz dagestanske bajke – djevojčica Ajoga („ga-ga“), koja se na kraju iz nekog razloga pretvori u gusku i sa svojim jatom – netragom – odleti nekamo u južne krajeve.

Oni mi, naravno, nisu dolazili u nekoj šarolikoj i bučnoj družini, nego jedan po jedan. Danas ovaj, sutra onaj. Radi takvih dragih gostiju vrijedilo je živjeti danas, ispunjen smislom čekao sam sutrašnji dan i čak želio što dulje ostati bolestan.

Svijet bajki, koji nas je okruživao od djetinjstva, nije uvijek bio toliko vedar, toliko savršen. Nešto kasnije ispostavilo se da bajkovite sižee i slike bogohulno eksploatiraju razni promućurni fušeri, koji su pretvarali bajku u mutne slike, nečim uprljane i zapackane, koje su visjele na zidu naše kvartovske dječje ambulante i svjedočile o iznimnoj štetnosti muha.

Moja žena je nekoć radila kao urednica u izdavaštvu koje se bavilo glazbenom umjetnošću. Tamo su uglavnom izdavali note. Ali i knjige. Supruga mi je radila baš u odjelu s knjigama. Objavljivali su biografije kompozitora, istraživanja iz muzikologije, monografije, zbornike radova, memoare – sve kako priliči jednoj takvoj izdavačkoj kući. Ali i knjižice za djecu i tinejdžere. Razumije se, o glazbenim temama.

Među stalnim autorima svojom posebnom skribomanijom isticala se jedna ne baš jako mlada gospođa, koja je pisala, zamislite sad, bajke. Te bajke imale su konkretnu didaktičnu zadaću: trebale su učvrstiti kod mladih čitatelja i čitateljica prvobitna znanja o glazbenoj teoriji i praksi.

Moja žena je skapavala nad tim bezizlaznim rukopisima i ponekad bi za svoje uredničko kulučenje bila nagrađena ponekim sretnim otkrićem, koji je prepisivala u svoj blokić i potom oduševljavala mene i naše zajedničke prijatelje. Sjećam se da je u jednoj od tih poučnih bajki bila među ostalima i „zla čarobnica Disonanca“.

Bajkovitost sadašnjih vremena posebno je jasna i očita na pozadini zloglasne pandemije, koja deformira, izopačuje, boja u nevjerojatne boje sve što se događa u politici, društvu, kulturi, sportu, u privatnom i čak intimnom životu.

Što vam se čini, zašto sam se iznenada prisjetio, počeo misliti i čak pisati o totalnoj bajkovitosti našeg vremena, a također o bajkama našeg djetinjstva i o svim ostalim zlim čarobnjacima, koji nam manijakalno nastoje oteti „jelku s našeg praznika“, kao da nju nije jednostavnije kupiti na tržnici ili – još lakše – naručiti na internetu?

Zašto? Zbog čega sam progovorio o tome? Zašto je iz mojeg sjećanja iskočila ta „zla čarobnica Disonanca“, i to ne obična, već kognitivna?

Zato što sam saznao iz vijesti da se po zapovijedi moskovskih vlasti do 15. siječnja otkazuju sve predstave, a restorani i klubovi na novogodišnju noć moraju biti zatvoreni.

Odnosno doslovno nam „otimaju jelku s našeg praznika“. Pa je onda vi kitite i palite svjećice koliko hoćete…

Ruku na srce, nikad nisam volio te „masovne žurke“, kao i mnogi drugi smatram da je Nova godina događaj za obitelj ili barem uski krug prijatelja.

No to sam ja. Ali postoje i drugi, koji baš sve to vole. I njih ima puno! A da ne govorimo tek o djeci!

Nova godina će – u kalendarskom smislu – nastupiti za mjesec i pol dana, a jelku su zle čarobnice već zdipile.

A sadašnja bajka – ako bi je pisala ona ista gospođa, pripovjedačica bajki – u glavnim crtama otprilike bi ispala ovako.

Isprva u naš svijet stigoše zli čarobnjak Koronavirus. I zaraziše sve odreda. Tko ga dotakaše, taj počeše kašljuckati, cviljeti i ležati u krevetu. A najgore bijaše to da je izgubio čulo mirisa. Za njim se pojaviše kraljica Pandemija i narediše tom čarobnjaku da zamrzne sve ljude. Svi bijahu k’o kamen, nitko nikome ne mogaše otići u goste i počastiti se nečim ukusnim. Svi se zalediše u onim pozama u koje ih postaviše surova generalica Karantena.

I nitko ne mogaše dolično dočekati Novu godinu i okititi jelku! I svi plakaše i pozivaše jedni druge, no nitko se ne mogaše maknuti s mjesta.

I to bi trajalo za vijeke vjekova da ne bijaše radosne vijesti koja pruži ljudima nadu. Dolazi nam spasiteljica, govoraše neki mudri ljudi, iz nepoznate zemlje iza sedam gora i sedam mora. To je dobra i svemoguća princeza Vakcina s odredom predanih, hrabrih i plemenitih antitijela. Ona će skinuti vradžbinu, i mi ćemo ponovno moći raditi ono što smo prije mogli, a sad ne možemo.

A ako nam do toga dugo očekivanog trenutka još pođe za rukom da nekako ne zaboravimo što je to što sad ne možemo a mogli smo ranije, i ako se možemo istovremeno prisjetiti kako u principu trebaju završavati bajke, bit će sasvim dobro.

МБX медиа, 14.11.2020.

Preveo Ivo Alebić

Peščanik.net, 19.11.2020.

KORONA VIRUS

________________

  1. Kratka ruska narodna pjesma, od četiri stiha, plesnog karaktera, pjeva se uz balalajku, harmoniku, solo ili u zboru (op. prev.).
  2. Vrsta narodne (folklorne) slike u tehnici drvoreza, bakroreza, litografije (op. prev.).
  3. Izmišljeni lik, glavni junak bajke Alekseja Nikolajeviča Tolstoja Zlatni ključić, iliti avanture Buratina iz 1936. (op. prev.).
  4. Glavni lik bajke Čipolinove avanture Gannia Rodarija iz 1957. (op. prev.).