50 godina „Peščanika“ Danila Kiša
Nastao posle trilogije „Mansarda“, „Psalam 44“ i „Bašta, pepeo“, roman „Peščanik“ zaokružuje porodični ciklus koji je Danilo Kiš sa sebi svojstvenom ironijom nazivao i porodični cirkus.
Nastao posle trilogije „Mansarda“, „Psalam 44“ i „Bašta, pepeo“, roman „Peščanik“ zaokružuje porodični ciklus koji je Danilo Kiš sa sebi svojstvenom ironijom nazivao i porodični cirkus.
Glava tu, likovno gledano, nema šta da traži. Ona bi samo unela pometnju u savršenu igru i sklad pokretâ, ona bi mogla samo da psihologizira, da mudruje, da se koleba, da odmerava svaki pokret…
Postoje cenzori koji su i ispod i iznad svih: pisac koji sam sebe cenzuriše – osoba koju bismo u savremenim terminima interneta mogli nazvati kreatorom sadržaja. Ta osoba sam ja – i to ste vi.
Kako kaže R. Forlani u prevodu D. Kiša (govori maršal Peten): Francuska će biti lepša, jača, zemlja bez mitinga, parlamentovanja, i bez sindikata, stranaca i droca, zemlja policije, oca-vladaoca!
Hajde da čisto primera radi stavimo u istu rečenicu „Grobnicu za Borisa Davidoviča“ i „Kreiranje vrednosti kroz proces restrukturiranja i privatizacije – teorijske koncepcije i iskustva Srbije“.
Danilo Kiš je ipak proglašen počasnim građaninom Subotice, protiv volje zaštitnice njegovih prava i od iste većine koja je htela da ukine fondaciju Danilo Kiš i osnuje centar pod imenom Brane Crnčevića.
Da se Danilo Kiš proglasi počasnim građaninom Subotice, pokušaj je da se njegovo ime zloupotrebi za prikupljanje političkih poena vladajućim strankama, ni po čemu bliskim Kišovim svetonazorima.
Sećam se svog prvog čitanja ove zbirke priča. Vraćala sam se iz Ljubljane poslovnim vozom, u novim čizmama i sa tašnom kupljenima u Bolonji, gde sam overdozirala sa maniristima.
Reflektor poklanja priču Danila Kiša, čita Miki Manojlović.
„Da nije bilo strahota ratnog detinjstva“, rekao je jednom prilikom Kiš, „ne bih postao pisac.“
Danilo Kiš (1935-1989), pisac beletristike, plodonosni prevoditelj, karizmatični bonvivan i protukomunistički disident, bio je estetski osloboditelj od jarma zagušljivoga realizma.
Bješe mu dato da razumije utvaru i sne, a čemu je trebalo mudrosti da bude bolji od vrača i zvjezdara.
Kišovo je delo neka vrsta svetog prikazanja ludila ovoga veka, njegovog ukusa krvi, blata i laži, izmešanih sa suzama žrtava.
Čitam “Poslednje pribežište zdravog razuma” i već imam utisak da sedim u jednom bistrou, blizu Trokadera, pred Danilom koji mi govori onim svojim moćnim i hrapavim glasom.
Četvrtak, 07.04. u 12.00, konferencija za štampu povodom objavljivanja knjige Danilo Kiš (1935-2005) Između poetike i politike, CZKD, Birčaninova 21.
Slomiti Novskog bilo je za Fedjukina pitanje časti, iskušenje najvećeg stepena… Novski je sad stajao pred njim kao neka vrsta naučne zagonetke, nepoznat organizam koji se ponaša sasvim nepredvidljivo i netipično u odnosu na celokupnu praksu.
Niti je to baš nama pao Berlinski zid, niti je to baš nama umro Danilo Kiš, mada smo ga „mi“ pokopali i opojali, i to sve u rutinerskoj izvedbi onoga koji će opojati i Zorana Đinđića.
U sredu, 14. oktobra u 12 sati u Rimskoj dvorani Biblioteke grada Beograda projekcija filma – Danilo Kiš: uspomene i sećanja – reditelja i scenariste Dragomira Zupanca.
Kakav dobro obavljen posao, Smrti,
kakav uspeh,
srušiti takvu tvrđavu!
Nacionalizam je prevashodno negativitet jer živi na poricanju i od poricanja.
Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost.
Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju.
Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
Mišljenja sam da Mu vaše knjige
nisu zadavale odveć velike brige
primite moja čestitanja.Imate li još kakovih pitanja?
Zamolili smo Mirjanu Miočinović da nam pošalje nekoliko tekstova Danila Kiša. Ovo je njen izbor: Mehanički lavovi, Simon Čudotvorac, Knjiga kraljeva i budala, Apatrid, Banalnost je neuništiva kaoplastična boca, Ne verujem u piščevu fantaziju.