Fotografije čitalaca, Damir Romanov

Fotografije čitalaca, Damir Romanov

Aktuelna vlast je na dobrom putu da uvede kolektivnu krivičnu odgovornost. Na takav zaključak upućuje najnoviji istup ministra policije Nebojše Stefanovića, koji je na konferenciji za novinare onako đuture, kao da je reč o krompirima, osamdesetak građana Srbije okrivio za desetak krivičnih dela. U suprotnom, tj. ako nije tako, Stefanovićev postupak se ne može okarakterisati drugačije nego kao „eklatantan“ primer onoga za šta on optužuje druge – teška zloupotreba službenog položaja.

Ako zaista želi da javnost obavesti o nekoj policijskoj akciji, konkretno o hapšenju, onda on mora za svakog pojedinog uhapšenog građanina da kaže zbog čega je tačno uhapšen i za šta se konkretno sumnjiči. Paušalno „raspaljot po kaljektivu“ sumnjičenje možda je moguće u istočnjačkim despotijama, ali nikako ne i u evropskim sistemima zasnovanim na vladavini prava. Jednostavno, ovako je svakom, imenom pomenutom ili nepomenutom, osumnjičenom na dušu stavljeno i nešto što on nije uradio. To je prosto nedopustivo.

To onda i nije obaveštavanje (pravo na obaveštavanje – član 51 Ustava Srbije) nego zbunjivanje i uzbunjivanje javnosti širenjem lažnih vesti. Jer, niko od tih „79 žigosanih“ nije osumnjičen za sva nabrojana dela, već za jedno ili nekoliko njih, ali ko je za šta osumnjičen i zbog čega je uhapšen – ne zna se. Šta daje za pravo ministru policije, tačnije državnom aparatu, svim onim ljudima koji su u tom trenutku stajali iza ministra policije, da se tako teško poigravaju ugledom i životom više desetina ljudi (pravo na dostojanstvo – član 23 Ustava Srbije)? Ništa. Osim gole sile kojom, trenutno, raspolažu.

O čemu, to je zanimljivo, ubedljivo govori slučaj „insajdera“ Saše Mirkovića, donedavnog člana SNS-a i predsednika Skupštine grada Zaječara. Reagujući na pismo koje je gradonačelnik uputio premijeru (u kome ga je, Mirković Vučića, oštro optužio „za apsolutizam, osvetoljubivost, represiju i zastrašivanje“) poslanik SNS Vladimir Đukanović je izjavio da „Mirković sad ovo radi zato što policija češlja njegove firme i pokušava da pismom izbegne krivičnu odgovornost i podigne javnost kako je on navodno žrtva“. Đukanović je ovim praktično priznao da je policija Mirkovićevo poslovanje počela da proverava tek kada je on došao u sukob sa SNS-om i napustio stranku. Lepo svedočanstvo o metodima koji se koriste u obračunu sa političkim i/ili drugim neprijateljima, odnosno partijske (zlo)upotrebe državnih organa, nema šta.

Posebno je, međutim, da se vratimo glavnoj temi, sumnjiva Stefanovićeva rečenica da su „svi uhapšeni zbog sumnje da su od 2004. počinili više krivičnih dela čime je država oštećena za više od 100 miliona evra“. Ko je i kako utvrdio visinu štete? Time što „prejudicira“ visinu štete, Stefanović zapravo, iako se formalno drži „prezumpcije nevinosti“, prejudicira i presudu. Za koliko je država oštećena i da li je uopšte oštećena, to će utvrditi tek sud, kada bude „rasvetljavao slučaj“, tj. utvrđivao da li je i gde zakon prekršen. Stefanovićev „lapsus“, međutim, nije slučajan; ministar policije misli da je policija ta koja utvrđuje istinu, jer kaže izričito: “Javnost može da očekuje da policija nastavi intenzivno da radi na rasvetljavaju slučajeva i neće dozvoliti da se bilo ko izvuče”. Time je ministar policije zadro u nadležnost suda i opet narušio jedno od temeljnih ustavnih odredbi (pravo na pravično suđenje – član 32 Ustava Srbije).

A ni to da policija „neće dozvoliti da se bilo ko izvuče“ nije izrečeno omaškom. Kao što smo videli – ako neki sudija ne ispunjava zadatak, odmah bude smenjen i degradiran.

Kao da Srbija nije država nego nekakav rijaliti šou u poređenju sa kojim Farma deluje kao oličenje pristojnosti. I melem za dušu.

Peščanik.net, 27.12.2015.

Srodni link: Dejan Ilić – Policija u kampanji


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)