Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Patrick Wright, bivši direktor britanske diplomatske službe, u svojoj novoj knjizi Iza diplomatskih linija / Behind Diplomatic Lines daje poučan uvid u pogled na svet Margaret Thatcher. Bivša britanska premijerka je želela da Južnoafrička Republika postane „zemlja belaca“ i smatrala je da izbeglice koje su iz ratom ugroženog Vijetnama bežale na brodovima treba baciti u more pre nego što stignu do Hong Konga. Osim toga, pokojna premijerka je naročito bila obuzeta „germanofobijom“.

„Bila je opsednuta idejom nemačke dominacije u evropskoj zajednici“, piše Wright. „Samo pominjanje ujedinjenja Nemačke za nju je bilo noćna mora“. U jednom trenutku situacija je postala tako loša da je bivši ministar inostranih poslova Douglas Hurd izjavio: „Kabinet premijerke čine tri dela: skupštinska zasedanja, unutrašnji poslovi i ksenofobija.“

Nemački ambasador u Britaniji je bio na dobrom tragu kada je ove nedelje izjavio da su pristalice brexita opsednute Drugim svetskim ratom. Ukazujući na popularnost filmova kao što su Najmračniji čas / Darkest Hour i Dankerk / Dunkirk, ambasador Peter Ammon je rekao: „Istorija je puna dvosmislenosti i uspona i padova, ali ako se fokusirate jedino na to kako je Britanija sama stajala na braniku slobode u Drugom svetskom ratu, kako se hrabro suprotstavila nemačkoj dominaciji, pa, to je lepa priča, ali ona ne rešava nijedan od problema današnjice“. (Ako nas je Drugi svetski rat ičemu naučio, to je da ništa ne možemo sami. Zato se naime i kaže da smo bili jedna od zemalja saveznica.)

Bilo je nekoliko dobrih razloga da se glasa za izlazak iz Evropske unije – iako ih je kampanja za izlazak retko pominjala i izvesno nije zbog njih pobedila. Nostalgija za specifičnom i osobenom verzijom naše istorije znatno je starija od brexita. Podsećajući na reči pesme koju Britanci skandiraju kad god Engleska i Nemačka igraju fudbal – „Dva svetska rata i jedan svetski kup“ – akademik Paul Gilroy u svojoj knjizi Nakon imperije / After Empire kaže: „Hvalisanje koje ovo skandiranje odražava sastavni je deo šireg stanja poricanja. Ono nam pokazuje da silazna putanja britanske 20-ovekovne istorije nije bitno uticala na naš doživljaj sebe samih. Mi verujemo da su generacije koje su trijumfovale u svetskim ratovima 1918. i 1945. godine i dalje među nama – nevidljive, ali opipljive.“

Ammon je samo donekle u pravu. Iako se u pozadini brexita svakako naslućuje melanholična čežnja za slavnom prošlošću, period koji brexit priziva nije Drugi svetski rat već jedan duži, manje cenjeni i manje otvoreno slavljeni period – doba imperije. Podsećanja na svetske ratove su u nekim ljudima pojačala već prisutno osećanje prkosa, ali sećanja na imperiju su bila presudna. Naša kolonijalna prošlost i nesposobnost da se izborimo sa njenim ishodima kod mnogih ljudi stvaraju utisak da smo mi daleko veći, snažniji i uticajniji nego što zaista jesmo. U jednom trenutku smo ubedili sebe da je razlog zbog kojeg se nalazimo u centru većine mapa sveta to što se svet vrti oko nas, a ne to što smo ih mi crtali.

Većina je glasala za izlazak iz EU posmatrajući svet kroz tako iskrivljeno sočivo („Vratimo reč ‘velika’ u Veliku Britaniju“). Ammon objašnjava te fantazije ratnim pričama koje su pobornici brexita slušali u detinjstvu. „Naravno, svaku državu definiše njena istorija, a neke sebe posebno definišu kroz iskustvo ratova prethodnih generacija – mnogi se neizmerno ponose onim što su njihovi očevi radili u ratu“. Ali imperija je u imaginaciji ljudi nadživela rat i deo je identiteta mnogih pobornika brexita.

Douglas Carswell, jedini poslanik Stranke za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) u vreme referenduma, odrastao je u Ugandi; Arron Banks, koji je finansirao UKIP i ksenofobnu Leave.EU (Napustimo EU) kampanju, proveo je detinjstvo u Južnoafričkoj Republici, gde je njegov otac bio upravnik na plantažama šećera, kao i u Keniji, Gani i Somaliji; Henry Bolton, aktuelni vođa UKIP-a, rođen je i delom odrastao u Keniji; Robert Oxley, šef medija u organizaciji Vote Leave (Glasaj za izlazak) ima čvrste porodične veze sa Zimbabveom. Možemo samo da pretpostavimo kakav su uticaj te formativne godine izvršile na njihove političke svetonazore (Carswell svoj libertarijanizam pripisuje „despotskoj vladavini“ Idija Amina).

Imperija nije bila prisutna samo u kampanji za izlazak iz EU. Ona sada uobličava našu pregovaračku strategiju. Tako smo u proteklih 18 meseci prešli put od oholosti do poniženja. Već nekoliko generacija unazad mi posmatramo svoje prednosti i slabosti drugih kroz pogrešnu stranu uveličavajućeg stakla. Iako je naš oslabljeni položaj u svetu sasvim očigledan mi, baš kao naš ministar spoljnih poslova Boris Johnson koji u Mjanmaru recituje Kiplingovu pesmu natopljenu imperijalnom nostalgijom – nismo u stanju da se prilagodimo.

Naše buđenje iz imperijalnog sna bi bilo smešno (mada nam se mnogi smeju) kada njegove posledice ne bi bile tako teške. Boris Johnson je u donjem domu parlamenta izjavio da će 27 zemalja članica EU „malo sutra“ dobiti ogromnu odštetu zbog izlaska Britanije iz EU. To malo sutra je stiglo i sad ćemo morati da platimo 35-40 milijardi funti.

Po ugledu na Margaret Thatcher, Theresa May se u toku izborne kampanje prošle godine hvalila da je „jako teška žena“. „Sledeća osoba koja će to iskusiti biće Jean-Claude Juncker“, tvrdila je ona. Onda su predsednik Evropske komisije i njegov tim gledali zbunjenu Theresu May u čijem ponašanju nije bilo ni traga nadmoći i ratobornosti. Nakon jedne večere u Dauning stritu, evropski pregovarači su zaključili da ona „ne živi na Marsu, nego u nekoj veoma udaljenoj galaksiji.“

U toku nedavnog sastanka iza zatvorenih vrata između Therese May i nemačke kancelarke Angele Merkel, dve liderke su navodno vodile tragikomičan razgovor nalik pokvarenoj ploči. Theresa May je pitala Angelu Merkel: „Koja je vaša ponuda?“ Angela Merkel je odgovarala: „Ali vi odlazite – ne treba mi da dajemo ponudu. Kažite šta želite“. Na to je Theresa May uzvraćala: „Koja je vaša ponuda?“ I tako u beskraj.

Promena lidera ne bi donela ništa novo. Theresa May, kojoj nedostaju ne samo autoritet i koherentnost, već i relevantnost i kredibilitet, u ovom trenutku je slika i prilika ne samo sopstvene vlade nego i cele zemlje. Zagovornici brexita su na prvi pogled dobili ono što su hteli: brexit. Oni su mislili da ćemo moći da diktiramo uslove. Ne možemo. Mislili su da ćemo moći tek tako da odemo. Ne možemo. Njihov plan je kao plan psa da vozi kola za kojima trči. Sada im postaje jasno koliko malo suverenitet znači za zemlju veličine Britanije u neoliberalnoj, globalizovanoj ekonomiji – osim ako ne računamo to što ćemo imati plave, a ne crvene pasoše (koje smo mogli imati i bez brexita). Nije nam potrebna promena lidera već promena pravca kretanja.

Theresa May je lično odgovorna za krizu u kojoj se nalazimo u onoj meri u kojoj je Anthony Eden bio lično odgovoran za Suecku krizu 1956. Kad smo već kod toga, ta kriza nam pruža bolju paralelu za razumevanje situacije nego ona sa Drugim svetskim ratom. Bilo je potrebno da Britanija i Francuska nastupe sa preteranom samouverenošću – kaznivši Egipat zbog preuzimanja Sueckog kanala od kolonijalnih sila i njegove nacionalizacije – da bi uvidele koliko je njihov uticaj opao posle ulaska SAD na svetsku scenu.

„Francuska i Engleska nikada neće biti sile na nivou SAD-a“, rekao je tadašnji kancelar Zapadne Nemačke, Konrad Adenauer, francuskom ministru spoljnih poslova. „A neće ni Nemačka. Preostaje nam samo jedan način da zaigramo odlučujuću ulogu u svetu: da ujedinimo Evropu… Nemamo vremena za bacanje. Ujedinjena Evropa će biti vaša osveta.“

Britanija ponovo nastupa s preteranom samouverenošću. Radije živimo u prošlosti nego da od nje nešto naučimo. Zato je naš sadašnji položaj oslabljen, a budući neizvestan.

The Guardian, 03.02.2018.

Prevela Neda Radulović-Viswanatha

Peščanik.net, 08.02.2018.

Srodni link: Kenan Malik – Velika imperijalna debata

BREXIT