Ivan Čolović

Ivan Čolović

Razgovor vodio Đorđe Krajišnik

Biblioteka XX vek već osmi put organizuje svoj sajam knjiga. U čemu se vaš sajam razlikuje od drugih beogradskih sajmova?

Specifičnost sajma Biblioteke XX vek je u tome što je to sajam jednog izdavača i to izdavača koji nema firmu, nego knjige izdaje u svojstvu lica koje pravnici zovu fizičko lice. Da bi lepše zvučalo, to se ponekad zove autorska serija. U stvari, prodajna izložba Biblioteke XX vek, koju organizujemo jednom godišnje i nije sajam u pravom smislu. Nazvana je sajmom i to međunarodnim, šale radi, šale na račun velikog sajma knjiga u Beogradu, koji se po pravilu u medijima zove praznik knjige. Na velikom sajmu knjiga – sa velikim K – slavi se u ozbiljnoj, svečanoj atmosferi, uz učešće važnih domaćih uglednika i gostiju.

Parodirajući ritual otvaranja velikog Sajma, mi na našem sajmu knjizi vraćamo malo k i spuštamo je među ljude. Naša publika sa smehom dočekuje fanfare koje – kao i na velikom beogradskom sajmu – objavljuju početak ceremonije otvaranja sajma Biblioteke XX vek. Pokazujemo da negujemo neceremonijalan odnos prema knjizi i tako što na našem sajmu organizujemo tombolu.

Već decenijama se bavite izdavačkim poslom, kako gledate na položaj izdavača danas? Šta su najveći problemi izdavačke djelatnosti?

Već dugo se izdavačkim poslom bavim uzgred, to jest, između ostalog, tako da nisam najbolje obavešten o problemima sa kojima se susreću danas oni kojima je izdavaštvo profesija. Primećujem da su se poslednjih desetak godina u Srbiji pojavili uspešni privatni izdavači – Laguna, Vulkan, Evro Đunti i drugi – koji žive snabdevajući tržište knjiga onim što se tu traži, takozvanim lakim žanrovima, bestselerima i tome slično. Pored knjigolikih proizvoda, oni objave i po neku knjigu, da bi se u javnosti predstavili i kao izdavači s kulturnom misijom. Drugu vrstu uspešnih izdavača u Srbiji predstavljaju velike državne firme, pre svega Službeni glasnik i, u manjoj meri, Zavod za izdavanje udžbenika. Službeni glasnik zarađuje prodajući zakonske spise, formulare i publikacije koje sva pravna lica, institucije i firme moraju da imaju i deo tog novca ulaže u izdavanje velikog broja knjiga iz humanistike i beletristike. Motiv ovog izdavača i štampara službenih spisa da objavljuje stvari koje se od njega ne očekuju – filozofska i književna dela – nije komercijalan, nego politički. Ako ima zarade, onda je ona politička. Na čelu Službenog glasnika uvek je neka ličnost bliska partiji na vlasti i njen zadatak je da deo kulturne elite, proizvođače nekurentne intelektualne i književne robe, ako ne “kupi”, ono svakako omekša kad je reč o njenom odnosu prema vlasti.

XX vek je, čini se, uvijek ostao vjeran svojoj tradiciji, u smislu da ste uvijek težili objavljivanju knjiga koje donose mnogo više od pukog štamparskog posla. Koliko je ta specijaliziranost vaše biblioteke bila otežavajuća okolnost sve ove godine?

Još verujem da ima smisla da održavam Biblioteku XX vek zato što ona i dalje ima čitalaca, što ima ljudi kojima su knjige koje objavljujem u toj meri potrebne da su spremni čak i da ih kupe. Istina, takvih nema mnogo, jer danas je rasprostranjena zabluda da sve što treba da pročitaš imaš besplatno na internetu. Ta specijaliziranost, koju vi spominjete – odnosno ograničenost izbora knjiga koje nudimo na područje antropologije i srodnih disciplina – danas može da bude prednost. Kažem, može, jer da bi to zaista bila prednost potrebno da uvek nudimo nešto novo, nešto što drugi nisu objavili. Zato je moje prvo pravilo u selekciji naslova stranih pisaca, da autor tog naslova ranije kod nas – to će reći u regiji koju povezuje isti jezik raznih imena – nije bio preveden.

Koliko je XX vek prisutan u drugim nekadašnjim jugoslovenskim republikama, i može li se izdavačkom djelatnošću i protokom knjiga obnoviti nešto što bih označio kao “jugoslavenski kulturni prostor” ili on već u tom smislu postoji?

Biblioteka XX vek je bila jugoslovenska i ostala verna toj orijentaciji. Sada se prostor na koji se takva orijentacija odnosi zove regija, pa u skladu s tim možemo govoriti o regionalnom kulturnom prostoru. On, taj regionalni prostor kulture, po mom mišljenju, nije rekonstrukcija nekadašnjeg jugoslovenskog kulturnog prostora, nego stvaranje jedne sasvim nove mreže koja povezuje ljude koje nacionalizmi njihovih etnonacionalnih elita guše. Dobar primer rada u tom prostoru je nedavna koprodukcija glumaca i pisaca iz Prištine i Beograda koji su u ta dva grada izveli predstavu “Enciklopedija živih”, koju je režirao Zlatko Paković. Naravno, mogu da navedem i primere kako se taj prostor oblikuje u Biblioteci XX vek. Evo, za ovu priliku pomenuću knjigu “Nebeska Jugoslavija”, koju su napisali hrvatski istoričar Vjekoslav Perica i slovenački antropolog Mitja Velikonja, a objavljena je u Beogradu. Sada tome mogu da dodam da je ova knjiga, zahvaljujući vama, nedavno feljtonizirana u sarajevskim Danima. Dakle, izgleda da nebeska Jugoslavija ima uporišta i u ovome našem zemaljskom svetu.

Radite na knjizi “Ubistva na polju Kosovu. Istorija kosovskog mita”. U kojoj je mjeri kosovski mit još modus vivendi srpskog društva?

Predlažem da razgovor o ovoj temi ostavimo za kasnije, da sačekamo da knjiga iziđe. Sada pišem predgovor i pogovor, i još ne znam šta ću na kraju izneti kao zaključak. Ali, dobro, mogu već sada da kažem da je moje istraživanje pokazalo da su političke evokacije Kosovske bitke bile praktikovane od XIV veka do danas ne samo u Srbiji nego i u drugim balkanskim zemljama, tako da je kosovski mit – bez obzira na koji način se prema njemu odnosimo – i dalje nešto što nam je na Balkanu zajedničko.

Važan segment ove vaše knjige, kako se čini iz nekih njenih poglavlja, odnosi se i na rehabilitacije srpskih kvislinga. Kako gledate na cijeli taj proces i da li sve više nadirući revizionizam može potpuno preokrenuti istoriju XX vijeka na ovim prostorima?

U diskusiji povodom najave moguće sudske rehabilitacije Milana Nedića govori se – i to s razlogom – o njegovoj nesumnjivoj odgovornosti za zločine okupacionih vlasti u Srbiji – pre svega za likvidaciju Jevreja – koji su počinjeni uz saradnju Nedićeve policije. Pažnja je posvećena i motivima kojima se Nedić rukovodio kad je dozvolio da njegova država učestvuje u zločinu. Oni koji danas hoće da ga rehabilituju tvrde da je Nedićev cilj bio visoko moralan, jer je to bio spas srpskog naroda od uništenja. Da nije dozvolio da nacisti uništavaju Jevreje i komuniste, oni bi navodno uništili ceo srpski narod.

Na stranu što je to etički sumnjiv argument, on ne stoji iz prostog razloga što Nedić nije bio nevoljni saradnik okupatora, prilikama nateran da se “žrtvuje” za spas Srba tako što će biti lojalan nacistima, nego je bio njihov istomišljenik. On je bio simpatizer Hitlera i pre Drugog svetskog rata, održavao je prisne odnose sa Dimitrijem Ljotićem, i zbog toga bio smenjen sa položaja ministra vojske 1940. godine. Kao predsednik kvislinške vlade za vreme nemačke okupacije Srbije on je bio svoj na svome.

Reafirmacija nacizma i fašizma i u Evropi i na Balkanu sluti na zlo, podseća me na misao francuskog pisca Davida Rusea, sa kojom je izašao iz koncentracionog logora Buhenvald. Citira ga Hannah Arendt u knjizi Izvori totalitarizm: “Normalni ljudi ne znaju da je sve moguće”. Ja sam ovo prvi put naveo u jednom antiratnom tekstu iz 1992. Sada sam se Rusea opet setio. Ponavljam se bez razloga? Voleo bih da je tako.

Oslobođenje, 26.12.2015.

Peščanik.net, 28.12.2015.

IVAN ČOLOVIĆ NA PEŠČANIKU