Kad sudija Višeg suda Slobodan Keranović u svojoj presudi NIN-u kaže: „Ne može tužilac kao ministar unutrašnjih poslova zbog eventualnih propusta u radu lokalne policijske stanice ili određene policijske uprave biti označen kao lice koje je znalo za nezakonite radnje i pomagalo potencijalnim učiniocima krivičnog dela“, on – ma koliko se to nekima neće dopasti – zaključuje ispravno. Ministar policije zaista ne može, a i ne treba, da u svakom trenutku zna šta radi svaki policajac pa ne može ni da snosi odgovornost zbog toga. Uzmimo nedavni „čačanski slučaj“ kada je zbog (navodnog) primanja mita uhapšeno tridesetak policajaca. Da li je zbog toga – zbog korupcije njegovih službenika, a ne njihovog hapšenja – neko optužio ministra Stefanovića? Nije niko naravno.

Dotle je, dakle, pravna logika sudije bila u redu. Odatle, međutim, dotični sudija pravnu logiku zamenjuje političkom. Da se opet vratimo u Čačak. Zašto niko u javnosti nije rekao ni reč na račun ministra Stefanovića? Pa zato što je ministar svojim delovanjem, tj. policijskom akcijom, „istražnim radnjama“, pokazao da sa počinjenim nepočinstvima nema veze, već je, naprotiv, učinio sve da počinioci (pardon – osumnjičeni; konačnu istinu će utvrditi sud, hm, pa zar ovakvi kakvi su i sudovi nisu sumnjivi, ali dobro, da sad u to ne ulazimo) budu otkriveni i „stavljeni iza brave“.

U „slučaju Savamala“, međutim, upravo je to potpuno izostalo. Jedan u kriminalističkom smislu krajnje jednostavan problem, sa obiljem i materijalnih dokaza i pouzdanih očevidaca, kako je vreme više prolazilo, postajao je sve komplikovaniji i bio sve dalje od rešenja. Umesto da istražuje i otkriva, policija je zatrpavala i zataškavala. U strogo hijerarhizovanoj organizaciji kao što je policija, jasno je da tako nešto nije moguće bez „glave“. Ne kaže džabe lepo naš narod da „riba od glave smrdi“.

Uostalom, protiv takvog rezonovanja nije se žalio ni sam ministar policije iz čega se nedvosmisleno može zaključiti da je i on, kao visoki državni funkcioner, uviđao njegovu opravdanost. Jer, tužbu sudu nije ni podneo ministar Nebojša Stefanović; tužilac je građanin (pokorni) sa istim imenom i prezimenom (i brojem lične karte). I pošto je već građanin Stefanović napravio taj oštar rez između sebe i ministra Stefanovića i u(s)tvrdio da između njih nema ničeg zajedničkog, to je i sud morao da se drži te distinkcije. A ne da svojevoljno tu dvojicu izjednačava i time, možda, nanosi duševnu bol građaninu Stefanoviću poistovećujući ga sa ministrom Stefanovićem sa kojim očigledno građanin Stefanović ne želi išta da ima. Sudija Keranović je, dakle, očigledno prekoračio svoju nadležnost; još gore, prosto je pomešao babe i žabe, i zato valja očekivati da Apelacioni sud poništi prvostepenu presudu.

Međutim, ako je sud (i to Viši) presudio da ministar policije Nebojša Stefanović nije „glavni fantom Savamale“ postavlja se pitanje ko jeste? Premijer Vučić je u prvi mah za to optužio „idiote“ iz (beo)gradske uprave, ali je kasnije gradonačelnik Siniša Mali to u više navrata demantovao tvrdeći da sa rušenjem u Hercegovačkoj nema nikakve veze. I, mora se priznati, delovao je ubedljivo. A i logično je: taj posao prosto ni na koji način ne spada u njegovu nadležnost. Ako, međutim, glavni fantom nije načelnik glavnog grada, ako nije ni načelnik policije, ni ministar, onda to može biti samo neko iznad njih. To jest – iznad svih. Možda je to u stvari (skrivena) poruka presude, neki su pomislili poslušnog, a u stvari, ispada, hrabrog, sudije Keranovića.

Peščanik.net, 08.01.2017.

Srodni linkovi:

Vesna Rakić-Vodinelić – Fantom pravosuđa

Dejan Ilić – Gole pretnje

Sofija Mandić – Uzbunjivanje

NIN: Vesna Pešić – intervju

Dejan Ilić – Postrojavanje

Vesna Rakić-Vodinelić – Ministarska parnica

Nadežda Milenković – Uvreda nedelje

Dejan Ilić – Tužba

Vesna Pešić – Dosoljavanje

TEMA – BEOGRAD NA VODI


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)