Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha
Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Ovih dana smo dobili dve naizgled nepovezane informacije. Dva policajca su uhapšena zbog sumnje da su odali službenu tajnu istupom u javnosti u oktobru 2016. godine; doneta je i presuda kojom je ministru unutrašnjih poslova dosuđena naknada nematerijalne štete od 300.000 dinara. Potonje je uzrokovano (sada već sudski utvrđenom) povredom ugleda ministra Stefanovića od strane nedeljnika NIN, koji ga je u junu 2016. nazvao glavnim fantomom iz Savamale. Oba događaja su ipak povezana ne samo time što se tiču policije, već i zato što daju jasan odgovor na pitanje – šta se dešava onome koji se drzne da progovori o nepostupanju i nezakonitom postupanju unutar policije?

U prvom slučaju, dva policajca su nadređenima prijavila da su im izdata nezakonita naređenja da prate predsednika Vlade u njegovoj poseti Bosni i Hercegovini 2015. godine, a bez jasnog cilja. Reč je bila o usmenoj naredbi na dan putovanja: da se putuje bez policijskih oznaka, legitimacije i prijave sprovođenja policijskih aktivnosti na teritoriji strane države. Policajci su naveli da je tokom komemoracije u Potočarima 2015. godine čak 19 policajaca bilo na događaju u ovom nerazjašnjenom svojstvu i da im je dat zadatak da tajno snimaju događaj, o čemu postoje i medijski zapisi. Takođe, oni navode da se kritičnih dana u izveštajima MUP-a navodi da su policajci boravili na zadacima u Srbiji, a ne tamo gde su se zaista nalazili i da su beleške iz Potočara korišćene u nepolicijske svrhe. Obraćanju javnosti od strane dva policajca u oktobru 2016. godine je prethodilo obraćanje unutrašnjoj kontroli policije putem službene beleške te podnošenje krivične prijave za zloupotrebu službenog položaja. Međutim, ove prijave su ostale bez odgovora, nakon čega je jedan od policajaca degradiran, a drugi otpušten iz službe. Više od dva meseca od iznošenja podataka u javnost, praktično u novogodišnjoj noći, počinje njihov krivični progon zbog navodnog odavanja službene tajne.

Šta je u stvari trebalo da se dogodi u zemlji koja pretenduje da bude demokratska i ozbiljna? Prvo, dvojica policajaca bi bili tretirani kao uzbunjivači, koji su iskoristili sve mehanizme koji su im bili na raspolaganju da zaštite javni interes i prijave potencijalne zloupotrebe u službi. Podsetimo, uzbunjivanje je otkrivanje informacije o kršenju propisa, kršenju ljudskih prava i vršenju javnog ovlašćenja protivno svrsi zbog koje je povereno. Upravo o ovim pojavama su dva policajca prvo obavestila svoje nadređene, a pošto je izostala reakcija unutrašnje kontrole i pošto su bile odbačene krivične prijave od strane tužilaštva, oni su se obratili i javnosti, u skladu i sa domaćim Zakonom o zaštiti uzbunjivača. Dvojici uzbunjivača je trebalo da bude omogućena sudska zaštita, koja uključuje i zaštitu od osvete i gubitka posla. Na to obavezuju domaći propisi. Zatim bi postupak ispitivanja navoda uzbunjivača bio predmet interesovanja istražnih organa i javnosti, dok bi služba koja je optužena za zloupotrebu – u ovom slučaju policija – bila dužna da građanima objasni da li su navodi o zloupotrebama osnovani. Na kraju, ovaj slučaj bi pokrenuo preispitivanje istih ili sličnih praksi sa ciljem da se onemogući njihovo ponavljanje. Naime, u službenoj belešci dostavljenoj unutrašnjoj kontroli se navodi da događaj u Potočarima nije bio jedini slučaj zloupotrebe i da su pripadnici MUP-a imali i druge slične zadatke, poput praćenja osoba koje pripadaju opozicionim strukturama. Isto tako, u belešci se navodi da su neovlašćeni snimci bili dalje na raspolaganju šefu kabineta ministra Stefanovića.

Međutim, vidimo da je srpski pravosudni sistem, uprkos obavezi odbijanja policajaca da izvrše nezakonito naređenje nadređenog, uprkos mogućnosti za uzbunjivanje unutar službe i putem javnosti, i uprkos obavezi da se zaštite uzbunjivači u sudskom postupku, čitav ovaj događaj sveo na službu onima za koje postoji sumnja da su prekršili pravila postupanja. Odnosno, na proganjanje dvojice policajaca, navodeći da su okrivljeni za odavanje službene tajne. Ovo je posebno zanimljivo, jer policajci 2015. godine nisu mogli biti obavezani na čuvanje službene tajne, koja u srpskom pravnom sistemu ne postoji još od 2009. Krivično delo odavanje službene tajne je opstalo u Krivičnom zakoniku, ali je za radnju izvršenja potrebno da odati podaci ili dokumenti zakonom, drugim propisom ili odlukom nadležnog organa donesenim na osnovu zakona budu proglašeni službenom tajnom i to zbog mogućnosti nastanka štetnih posledica za službu. MUP zaboravlja ne samo na „penzionisanje“ službene tajne već i na jedan od postulata pravila o tajnosti podataka – tajnim podatkom se ne mogu prikrivati krivično delo, prekoračenje ovlašćenja ili nezakonita postupanja. Tako ostaje zaključak da su dvojica policajaca deo imaginarnog postupka čiji je jedini cilj progon i prekid radnog odnosa. Zakon o policiji omogućava prekid radnog odnosa zaposlenom protiv koga je po službenoj dužnosti pokrenut krivični postupak od strane tužioca i to bez obzira na ishod samog postupka. Kako je jedan od dvojice policajaca i dalje u radnom odnosu u MUP-u, postupanjem tužilaštva će se staviti tačka i na ovaj „problem“.

Dakle, tužilaštvo vodi postupak koji očigledno predstavlja osvetu za podatak koji narušava ugled policije, dok iz istog razloga ministar policije tuži i dobija pravo na naknadu nematerijalne štete nastale radnjama nedeljnika NIN. Slično dvojici policajaca, NIN je postavio uzbunjivačka pitanja – zašto policija 25. aprila prošle godine nije odgovorila na pozive građana, ko je u vrhu policije naredio nepostupanje (Zastitnik građana je utvrdio da je postojala ovakva naredba), te zašto unutrašnja kontrola mesecima ne istražuje kako je došlo do ovog propusta (negirajući svoju zakonsku obavezu)? Pošto je na čelu policije ministar Stefanović i pošto unutrašnja kontrola policije odgovara upravo ministru, jedini smisleni zaključak do koga je NIN mogao doći jeste da sve ovo nije bilo moguće učiniti bez njegovog znanja. Tu se dakle ne radi o povredi časti i ugleda ministra, već o pravnoj i političkoj odgovornosti za obavljanje javne dužnosti. O tome koliko se granica izveštavanja o postupcima javnih vlasti pomera u korist javnog interesa, nasuprot privatnih interesa vršilaca javne dužnosti, već je detaljno pisala profesorka Vesna Rakić-Vodinelić.

Međutim, donosioci odluka u izvršnoj vlasti, a pogotovo onim njenim delovima koji raspolažu silom, ne mogu da prihvate da ovakva odgovornost uopšte postoji. U tome im svesredno pomažu i beskičmeni pravosudni organi. Nosioci vlasti ne mogu da prihvate da su njihova moć, naređenja, pa i poriv za osvetom omeđeni određenim pravilima. Ministar policije i njegovi saradnici ne mogu da prihvate da oni odgovaraju na naša pitanja, da su dužni da deluju u javnom interesu i da su isto tako dužni da nam polažu račune o tome da li su neka od svojih ovlašćenja zloupotrebili. Umesto toga, pitanja odgovornosti za neučinjeno i pogrešno učinjeno svode na povredu časti i ugleda. Očigledno imamo posla sa ljudima koji misle da su na javnim funkcijama u privatnom svojstvu, postavljeni od strane više sile i da je zbog toga sasvim legitimno i časno zataškavati sopstvena nedela. Koliko god je za pristojne građane bolno da budu izloženi ovakvoj samoživosti vlasti, jednog dana će stići potvrda da su nosioci javnih funkcija o kojima ovde govorimo bili u teškoj zabludi. Tek onda ćemo moći da posvedočimo ko je u današnjem vremenu zaista bio častan i sasvim je izvesno da će taj zaključak biti suprotan onom do kog su u poslednjih nekoliko dana došli domaći pravosudni organi.

Peščanik.net, 05.01.2016.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Jedan narod, jedan fantom

Vesna Rakić-Vodinelić – Fantom pravosuđa

Dejan Ilić – Gole pretnje

NIN: Vesna Pešić – intervju

Dejan Ilić – Postrojavanje

Vesna Rakić-Vodinelić – Ministarska parnica

Nadežda Milenković – Uvreda nedelje

Dejan Ilić – Tužba

Vesna Pešić – Dosoljavanje

TEMA – PLAGIJATI

BEOGRAD NA VODI
PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)