Kada sam dobila poziv da prisustvujem konferenciji koja nosi naslov „Politika sećanja u bivšoj Jugoslaviji“, ja sam razumela da je reč o konferenciji o „Politici sećanja o bivšoj Jugoslaviji“. Veza između „u“ i „o“ je ključna. Mislim da je sa naučne i etičke tačke gledišta potpuno opravdano da se više ne govori o „bivšoj“  Jugoslaviji. Ona je istorijska činjenica od 1919. do 1991. godine, zvala se Jugoslavija i nema razloga da je zovemo „bivša“, jer njeno ime više ne postoji u političkoj, ali zato postoji u istorijskoj praksi.

Politike sećanja u bivšoj Jugoslaviji su imale vrlo ambivalentu ulogu, one su se usklađivale sa kulturnim monopartijskim planovima, te sam u tom smislu veoma zahvalna bivšoj partiji što je u moju mladost pustila Politikin zabavnik, a poštedela me partizana sve do poznih 70ih godina, tako da je njihov upad u edukacioni sistem nastupio relativno kasno.

Sa druge strane ta tvrda organizacija sećanja, posebno sećanja na Drugi svetski rat, imala je negativnu posledicu u tome da se sa prvim širenjem medijskog prostora, slobode i liberalizacijom raširio i dijapazon identitarnih naracija koje su parazitirale na Drugom svetskom ratu. Tako da je vrlo teško ozbiljno govoriti  o „u“, sem ako „u“ ne povežemo sa jednom vrlo negativnom pojavom, koju ja u svome radu nameravam da dekonstkonstruišem, a to je nostalgija. Nostalgija je katastrofalna pojava i koliko god je za neke ljude i u neko vreme bila dobra terapija mislim da je krajnje vreme da se izbaci iz naše, bar ozbiljnije, upotrebe.

Daću dva primera koji pokazuju da mišljenje „o Jugoslaviju u Jugoslaviji“, i „u Jugoslaviji o Jugoslaviji“ treba da se stavi u jedan moderan kontekst. S jedne strane to je razvoj nauka i naučnih disciplina koje su prilično zapostavljene, kao što su balkanologija, kritika kapitalizma, kao i filozofska disciplina „filozofija sreće“. Mislim da se Jugoslavija upisuje u filozofiju sreće koja je nekako napuštena od 18. veka pa nadalje, ako izuzmemo Ernesta Bloha, i da je krajnje vreme za reviziju filozofije sreće u nekom utopijskom prostoru koji se, bar na ovome terenu, može zvati Jugoslavija.

Daću dva primera kako se mišljenje o Jugoslaviji mora upisati u kolonijalne diskurse i postkolonijalnu teoriju. Krajnje je vreme da taj element uzmemo kao instrument i da njime vratimo neke od ignorantskih udaraca koji se danas zadaju ne samo u području medija i popularne kulture, već na žalost i u naučnom diskursu.

Pre nekog vremena me je zvala jedna holandska TV autorka i molila za pomoć jer hoće da snima dokumentarni film o Jugoslaviji, o „dve strane rata“, da joj ja pomognem da nađe te dve strane rata. Kada sam je pitala koje su to dve strane rata, ona mi je objasnila da su to oni koji su bili protiv Nemaca i oni koji su posle trpeli. Kako živim u Sloveniji, gde je vađenje kostiju na televiziji bilo popularno skoro četiri godine, manje-više dva puta nedeljno, znala sam na šta misli. Pošto se u meni akumuliralo mnogo iracionalnog besa, odgovorila sam joj tako što sam je pitala da li su u Holandiji imali javnu debatu između onih koji su za spasavanje Ane Frank i onih koji su protiv, odnosno koji su za denunciranje porodice Frank. Pa neka se te dve strane demokratski sukobe u javnoj debati, da vidimo ko je tu u pravu – oni koji smatraju da Jevreje treba ubijati u konc logorima ili oni koji su smatrali da Jevreje treba spasavati. Naša saradnja nije nastavljena, ako ne na obostranu korist, ono na jednostranu štetu.

Drugi primer je primer naučnoga diskursa. U jednom evropskom projektu koji sam predložila ovoga leta, ključnu tačku sam zamislila kao ponovno čitanje i naučno valorizovanje jednoga časopisa koji su u Jugoslaviji izdavali jedan Hrvat i jedan Srbin, Petar Skok i Milan Budimir – Revue internationale des Études balkaniques, između 1932. i 1938. godine. Taj časopis je ne samo sačuvao prvobitnu projugoslovensku energiju onih koji su Jugoslaviju zamišljali u Beču pred Prvi svetski rat, nego je istovremeno ponudio i jedan model balkanologije koji je, na žalost, posle Drugog svetskog rata potpuno rasturen i koji je prešao na nacionalnu osnovu. Tako danas više nema međunarodne balkanologije, već postoje bugarska balkanologija, grčka balkanologija i druge, koje su međusobno duboko posvađane, posebno oko pitanja Makedonije.

Ukratko, ja sam izložila situaciju toga časopisa u kojem su pisali najveći umovi i stručnjaci toga doba i dobila recenziju jednog gospodina iz Prinstona koji je u komentaru napisao „Is it a matter of faith?“ Pošto gospodin ne zna za taj časopis, niti zna šta je to balkanologija ni šta se dešavalo na Balkanu, on ironično pita „Da li mi to treba da verujemo?“. Naravno da ne treba da verujete, treba da pročitate. Problem je u tome što je Revue internationale des Études balkaniques pisana na svim jezicima, svako je mogao da objavi na kom god jeziku hoće, naravno, predominantni su bili engleski, francuski, nemački, italijanski, ali bilo je grčkog, slovenačkog, srpsko-hrvatskog i drugih jezika.

Dakle, na ta dva primera insistiram – da je kolonijalna reinvencija Jugoslavije do te mere napredovala i da je danas do te mere opasna da mi moramo smatrati svojom dužnošću da ponovo uzmemo Jugoslaviju u ruke, ne možda kao politički projekt, ali svakako kao naučni projekt. To je dobar zadatak za mlađe intelektualce, da se pozabave time šta se zapravo događalo i koje su zapravo recepcije Jugoslavije. S jedne strane, to je sigurno otvaranje Pandorine kutije, toga sam svesna, jer sam veći deo svog aktivnog života provela takoreći rušeći bivšu Jugoslaviju, sa određenim posledicama i cenama koje sam platila, smatrajući da onakva kakva je može da se popravi. Drugi su smatrali da ne može da se popravi i danas živimo sa tim rezultatom.

Prospast Jugoslavije se više ne upisuje u lokalne i regionalne pojmove, ona se mora upisati u dekolonizaciju i krizu kapitalizma, jer drugačije rešenje ne može da se misli. U nekom smislu kriza kapitalizma nam pomaže da revidiramo, odnosno da rekonceptalizujemo Jugoslaviju.

Zašto mislim da je nostalgija tako negativna? Zato što iz depresije i očajanja, iz jedne melanholične filozofske misli, uglavnom reinventira ono što je u nekadašnjoj kulturi bilo najvidljivije, najjednostavnije i najkičastije. Obnova partizanstva na nivouabažavanja novih stripovskih heroja ili nošenja uniformi o proslavama ili pevanja partizanskih pesama sa babama i dedama, je naravno emotivno zadovoljavajuća, ali kognitivno uništavajuća. Duboko sam uverena da nova konceptualizacija Jugoslavije toga mora da se odrekne, da prestanemo da patimo za sirom Buca i Gavrilović paštetom, uostalom imamo je, nije nestala, ali neke druge stvari jesu.

Na nivou kristalizacije svakodnevice u šećeru, treba da je se odreknemo i da primenimo jedan drugi model kristalizacije, isto toliko transparentan koliko i šećer, ali zdraviji za naša tela i duh. Ta vrsta nostalgije značila bi pre svega legitimizaciju žala za Jugoslavijom u intelektualnim krugovima. Dakle, dozvoljeno je žaliti za Jugoslavijom i njenim realnim, produktivnim i još uvek važnim dostignućima, od kojih su neka direktno upisana u današnju svetksu krizu kapitalizma, kao što su jednakost, pravo na rad, zdravstvena zaštita, jednakost rodova i tako dalje.

Drugi aspekt upotrebe i dekonstrukcije nostalgije jeste vrlo praktično pitanje „Zašto da uništavamo terapiju koja je tako uspešna?“ Pa upravo zato što se ne sme prihvatiti stereotipizacija koja je dovela do katastrofalnih posledica, onoga trenutka kada se reciklirala u novopečenim medijima. Tu opasnost treba po svaku cenu izbeći.

Ponovo se vraćam otkriću filozofije sreće, iako nisam naklonjena Ernestu Blohu, ali mi je jako stalo do francuskih misliteljki 18. veka i njihove konceptualizacije privatne sreće. Tako gospođa Emili di Šatle prevodi Isaka Njutna sa latinskog na francuski, ljubavnica je Volterova i nalazi sreću koju opisuje u terminima filozofskog zadovoljenja onoga što inače radi, a to je matematika i prevođenje sa latinskog.

Konačno, mislim da je rešenje za nostalgiju njeno dislociranje. Nostalgiju treba premestiti na novo područje koje nije dovoljno istraživano. Premda ima sjajnih primera u postjugoslovenskim kulturama, mislim da nostalgija ne može biti ugrožena i ne može ugrožavati druge jedino ako je smestimo u smejačku kulturu, koja u ovim krajevima nikada nije bila dovoljno razvijena, a sada bi mogla biti – jer raspadnutost institucija to u velikoj meri dozvoljava.

Izlaganje na konferenciji Politike sećanja u bivšoj Jugoslaviji

CZKD, 11-13. decembar 2008.

Peščanik.net, 13.12.2008.

JUGOSLAVIJA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)