Foto: Getty Images

Foto: Getty Images

Ponekad je dovoljna samo jedna rečenica da shvatimo koliko je loše stanje u društvu. „Od osoba turskog porekla koje već dugo žive u Nemačkoj očekujemo da razviju visok stepen lojalnosti našoj zemlji.“ To je upravo izjavila Angela Merkel i time izrekla smrtnu presudu istoriji integracija, nenamerno objasnivši da Nemačka mora konačno da razvije drugačije shvatanje nacionalnog identiteta ako ne namerava da prokocka svoju budućnost kao zemlja imigracije.

Sve je u toj kancelarkinoj rečenici pogrešno. Za nju su osobe sa „turskim poreklom“, koje imaju nemački pasoš, i dalje stranci. Njena konstrukcija da oni već „dugo žive u Nemačkoj“, ignoriše činjenicu da su mnogi rođeni ovde i da su deo Savezne republike Nemačke duže i od nje same.

Ali najgore je ovo „Mi“, jer ne obuhvata imigrante i njihove potomke. Da li namerno ili iz nehata, tek Angela Merkel je pokazala sve svoje znanje o integracijama – od kojeg nema ni traga.

Kancelarka jedne zemlje imigracije kao što je Nemačke podelila je svoje građane prema poreklu. To se ne sme. Njena izjava pokazuje sve neznanje vezano za realnost migracija. Možda i kapitulaciju. Izgleda da se sve više učvršćuje uverenje da od imigranata nikada nećemo dobiti „prave“ Nemce.

Nova žestoka rasprava o dvojnom državljanstvu jeste svedočanstvo ove opasne tendencije. Na ovom mestu sam nedavno napisao da je dvojno državljanstvo autogol politike integracija. Mnogi se sa tim nisu složili. Autor Imran Ayata me je optužio za senzacionalizam, dok je političar Zelenih Jürgen Trittin napisao da se „ne igramo sa rasizmom“.

U stvari mogli bismo da kažemo da pasoš nije potvrda integracije, ali da je insistiranje na posebnom imigrantskom identitetu sasvim suprotno integraciji.

Dobronamerne pristalice dvojnog državljanstva nesvesno staju na stranu turskog predsednika Erdogana. On je 2010. u veoma zanimljivom govoru održanom u Kelnu izjavio: „Asimilacija je zločin protiv čovečnosti.“ Ali društvo imigracija može na dugi rok uspešno da funkcioniše samo ako je cilj asimilacija. Kako stranaci postaju Nemci?

Nemci mogu da se prisete kako je bilo kada su u stotinama hiljada emigrirali u SAD. Danas bi te ljude opisali kao nespremne za integraciju. Bili su politički radikalni, ateisti, skloni alkoholizmu, insistirali su na upotrebi svog jezika, izolovali se od ostatka društva u svojim školama, restoranima i udruženjima.

Jednom rečju, Nemci su u 19. veku u SAD formirali klasično paralelno društvo. Većinsko anglosaksonsko društvo smatralo ih je strancima, baš kao što mi danas posmatramo muslimanske imigrante u Evropi.

Najkasnije posle Prvog svetskog rata ovi Nemci postali su Amerikanci. Već 1920-ih autor Henry Louis Mencken je zaključio: „Američki melting pot progutao je Amerikance nemačkog porekla kao nijednu drugu grupu, čak ni Irce.“ Današnji Nemci mogu da nauče mnogo iz američke, ali i iz svoje istorije.

„Multikulturalizam neće funkcionisati“, izjavio je politikolog Herfried Münkler o imigraciji: „Moramo od ovih ljudi da stvorimo Nemce“. On je istovremeno i u pravu i greši. Uspešna integracija podrazumeva i vodeću kulturu i multikulturalnost. Imigranti moraju da postanu Nemci, ali ta reč mora da ima jedno drugo značenje.

Münkler u svojoj novoj knjizi, zajedno sa svojom ženom, teoretičarkom književnosti Marinom Münkler, iznosi pet osobina koje karakterišu svakog Nemca:

1. Odluka da sami vodimo brigu o sebi i svojoj porodici i da samo u izuzetnim prilikama tražimo pomoć od zajednice.

2. Vera u to da sopstvenim radom i zalaganjem možemo da napredujemo.

3. Stav da je veroispovest privatna stvar i da u društvenom životu igra sporednu ulogu.

4. Svest da je odluka o načinu života i izboru partnera lična stvar pojedinca a ne njegove porodice.

5. I na kraju poštovanje Ustava Savezne republike Nemačke.

Biti Nemac, pišu Münklerovi, nije nešto što „treba da nas uljuljka, nešto što se dobija rođenjem i što nikada ne možete da izgubite. (…) Ovde je više reč o normativnom identitetu koji podrazumeva određene obaveze koje moramo da ispunimo“. Mnogi koji sebe smatraju Nemcima ne ispunjavaju ove kriterijume.

Ovih dana obeležavamo godinu dana od kada je Nemačka otvorila svoje granice desetinama hiljada progonanika i ponudila im utočište. Ova odluka se već sada naziva „istorijskom“, jer deli vreme na „pre“ i „posle“, pisalo je nedavno u Die Zeitu.

Pitanje je samo da li su svi učesnici, a to smo svi mi, političari, građani, mediji, imigranti, svesni svoje uloge u ovom istorijskom procesu i odgovornosti koja iz njega proizlazi –upravo mi moramo da omogućimo prelaz iz onoga „pre“ u ovo „posle“.

Spiegel, 25.08.2016.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 26.08.2016.

IZBEGLICE, MIGRANTI