Foto: Zdenko Petrovski, Civil Rights Defenders
Foto: Zdenko Petrovski, Civil Rights Defenders

U medijima nije dovoljno zapažena izjava premijera Vučića koju je dao prilikom nedavnog susreta sa nemačkom kancelarkom Merkel, a povodom velikog broja takozvanih „lažnih azilanata“ koji u Nemačku dolaze iz Srbije:

„Mi ćemo doneti još jedan zakon u Srbiji čime ćemo pomoći i sebi i Nemačkoj, a to je da oni koji traže azil, a ne dobiju ga – dakle potpuno je jasno da su bili lažni azilanti – više neće moći da očekuju socijalnu pomoć u Srbiji. Verujemo da će to dramatično smanjiti priliv takvih azilanata iz zemalja Zapadnog Balkana u Saveznu Republiku Nemačku.“

Na stranu to što premijer ne zna da se ne može donositi zakon koji „lažnim azilantima“ oduzima prava koja imaju kao građani Srbije – to bi bio zaludan i mukotrpan pravno-tehnički posao – neverovatna je ideja da se populacija koja se žali na prekršaje svojih prava dalje lišava tih prava diskriminatorskim odredbama uvedenim samo za nju.

Kada je dobio opravdanu kritiku od Amnesty International, premijer je nastavio u istom stilu: azilanti su lažni zato što uopšte ne žele posao u Nemačkoj, već samo da uzmu novac koji nemačke vlasti obezbeđuju tražiocima azila dok traje postupak odlučivanja i – za povratak u Srbiju, opet o trošku nemačke vlade i nemačkih građana. Izjavu ministra Vulina koji se nadovezao na premijera, o tome da bi diskriminacija bila kada se tražioci azila ne bi diskriminisali – ne vredi komentarisati.

***

Šta je pravo na azil i kako funkcioniše sistem azila u Srbiji, već je pojašnjeno u jednom tekstu na Peščaniku. Zakon o azilu Republike Srbije donet je 2007. i od tada se nije menjao, tako da je gotovo sve u tom tekstu i dalje aktuelno. Situacija nije sjajna za tražioce azila u Srbiji.

Šta se dešava kada neko iz Srbije potraži azil u Nemačkoj? Prema nemačkim propisima, pravo na azil može ostvariti samo politički progonjeno lice, dok ekonomski uslovi u kojima živi nisu od značaja. Drugim rečima, svi oni koji kao razlog traženja azila navode ekonomsku i socijalnu izolovanost, u Nemačkoj nemaju šanse za uspeh. Srbija se smatra „sigurnom zemljom porekla“, što znači da građani iz Srbije ne mogu biti žrtve političkog progona. To što je ovaj režim bio deo režima koji je pre samo 15 godina fizički eliminisao svoje političke neistomišljenike, nije važno. Sistem „sigurne zemlje porekla“ služi da se unapred ograniči priliv azilanata, odnosno da im se formalno oduzme svaka šansa da azil dobiju. Njihova stvarna ugroženost nije predmet preispitivanja u postupku.

Dakle, šansa da dobijete azil u Nemačkoj ako dolazite iz Srbije praktično je ravna nuli. Isto važi i kada o azilu odlučuje Evropska unija – i ona pribegava sistemu bezbednih trećih zemalja, pa tako ne možete tražiti azil u državama EU ako ste prethodno prošli kroz neku bezbednu zemlju, ili iz takve direktno dolazite. Amnesty je kritikovao sistem bezbednih zemalja, „jer suštinski ugrožava pristup fer i efikasnoj proceduri za dobijanje azila, koja mora uzeti u obzir pojedinačne okolnosti svakog slučaja“.

***

Premijer je stigao i da posavetuje nemačku koleginicu, pa se založio da se iznos koji Nemačka daje tražiocima azila drastično smanji. To će, kaže premijer, destimulisati lažne azilante. Naveo je primer osmočlane porodice koja u Nemačkoj dobija 900 evra mesečno, što je tri puta više od prosečne zarade u Srbiji. Pa naravno da će tražiti azil, pokupiti parice i vratiti se sa te ekskurzije srećna i zadovoljna, konstatuje premijer.

U ovoj izjavi dve stvari nisu u redu. Prvo, premijerova računica pokazuje da ili on ne zna da je prosečna zarada u Srbiji veća od 300 evra, ili nas Republički zavod za statistiku obmanjuje. Drugo, ova izjava je odraz aktuelne socijalne politike. Odnos prema siromašnoj populaciji uopšte, a naročito romskoj (otkud baš osmočlana porodica?), pokazuje da krajnja desnica još uvek tinja u premijerovom inače mekom srcu.

Pogledajmo neke mere „socijalne politike“ sprovedene u poslednjih godinu dana.

Najpre je uveden prinudni rad za korisnike novčane socijalne pomoći (Rad oslobađa, Rad oslobađa – nastavak ludila). Nikada nismo dobili odgovor zašto se ljudima koji se na ovaj način angažuju na javnim radovima ne pruži šansa da ostvare zaposlenje, ili makar privremeno radno angažovanje, kada već postoje poslovi koje bi mogli da obavljaju? Umesto toga, nekoliko hiljada dinara socijalne pomoći oni odrađuju neproporcionalnim ulaganjem rada. Sasvim je jasno da je ova mera fokusirana na pripadnike romske manjine, koji (prema uvreženim predrasudama – masovno) primaju socijalnu pomoć i rade na crno, pa na taj način pljačkaju državu. Zato nije dovoljno ponuditi im zaposlenje. Oni moraju da odrade to što su (sasvim zakonito) uzeli od države.

Potom je ministar rada najavio da će ukinuti dečiji dodatak za decu koja ne pohađaju školu. O besmislenosti i nemoralnosti ovakvog pristupa takođe je bilo reči. I ova mera pogađa pre svega romsku populaciju. Romska deca masovno odustaju od školovanja, mnoga još u osnovnoj školi. Dečiji dodatak iznosi oko 2.500 dinara mesečno – što nije dovoljno ni za osnovne potrebe deteta, bez obzira u kojem je uzrastu. Možemo samo da spekulišemo o tome kakav mentalni sklop je potreban da bi se donela odluka da se deci ukine i ova simbolična pomoć.

Obe navedene mere su diskriminatorske prema Romima. I sada, kao vrhunac, nekome je palo na pamet, a premijer je oduševljeno prihvatio: hajde da im ukinemo i pravo na socijalnu pomoć ako (bezuspešno) potraže azil. A šanse za uspeh su im, imajući u vidu nemački/evropski sistem dobijanja azila, ravne nuli.

***

Kako se zapaža u izveštaju Amnesty, Romi su sistemski i sistematski izolovana društvena grupa – faktički i fizički odavno, a uz nove mere socijalne politike postaće to i formalno pravno. Amnesty navodi da Romi čine 85% tražilaca azila iz Srbije u Nemačkoj – samo ovaj podatak čini meru ukidanja socijalne pomoći tim ljudima diskriminatorskom, bez obzira na druge okolnosti.

Romi u Srbiji su diskriminisani pri zapošljavanju, na radu i generalno u svim aktivnostima vezanim za oblast rada. Amnesty navodi i da su mnogi Romi raseljeni iz privremenih smeštaja i nelegalnih naselja ostali bez mesta za život, jer im nije ponuđena alternativa. Često im se uskraćuju usluge i pristup određenim objektima i aktivnostima (zabrane ulazaka na bazene i u ugostiteljske objekte). U većem broju nemaju lična dokumenta – ne zna se čak ni tačan broj Roma koji žive u Srbiji.

Ogroman procenat Roma je nezaposlen, a oni koji jesu rade na teškim i slabo plaćenim poslovima. Praktično ih nema u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi, kao ni na bilo kojim rukovodećim pozicijama. Izostavljeni su iz sistema, a nemaju ni volje da u njega uđu, jer nemaju poverenja u institucije države. Umesto da se to poverenje pažljivo gradi, aktuelna vlast samo potvrđuje da je nepoverenje Roma izraz objektivnih okolnosti, posledica jalovog delovanja države, koje je u poslednje vreme uznapredovalo do legalizacije diskriminacije.

U istraživanju od pre nekoliko godina, a stanje se sigurno nije poboljšalo, daju se primeri odbacivanja zaposlenih Roma, samo zbog njihove nacionalnosti. Na primer, zaposleni Rom je otpušten kada je poslodavac shvatio da ga neko potkrada. Kada se ispostavilo da je krao drugi zaposleni, on nije vraćen na posao. Ili: poslodavac je otpustio Roma sa gradilišta kada je shvatio da je on pripadnik romske nacionalnosti. On nije imao zamerki na njegov rad – prosto nije zapošljavao Rome. U ovim slučajevima nisu pokrenuti sudski postupci – oštećeni Romi su zaključili da je lakše naći drugi posao nego ići na sud gde je neizvesno da će njihova prava biti zaštićena.

Prekršajni apelacioni sud je nedavno oslobodio prekršajne odgovornosti restoran koji nije želeo da primi romsku decu. Deca su bila u pratnji odrasle osobe, inače profesorke koja je želela da im plati večeru i tako se predstavila obezbeđenju koje ih je zaustavilo na ulazu. Sud je utvrdio da radnik obezbeđenja nije želeo da pusti decu u restoran ne zato što su Romi, nego zato što je mislio da su prosjaci. Neverovatno je da nešto ovako izađe iz glave nosioca pravosudne funkcije.

***

Amnesty poručuje premijeru: „Ako Srbija ozbiljno želi da obeshrabri svoje građane da odlaze, onda bi vlada, umesto što ukida socijalnu pomoć, trebalo da preduzme konkretne i smislene mere za rešavanje problema kršenja ljudskih prava zbog kojih njeni građani odlaze iz zemlje, uključujući i sistematsku diskriminaciju Roma“. Ovo je sasvim tačno. Koliko ljudi koji imaju posao, stan, porodicu, uključeni su u društvo i žive pristojnim životom, odlazi u Nemačku da traži azil? Čak i oni koji žive sasvim skromno neće to uraditi, sve dok su deo sistema i nadaju se promeni na bolje.

Ali premijer stvari vidi drugačije, jer je odrastao zadojen politikom isključivosti i isključenja. Država je dužna da pomaže drugačijima ne zato što je to dobar marketing za vlast, već zato što država tome služi – da olakša život svojim građanima, da ih unapredi kao pojedince i kao grupu i da im pomogne da se staraju sami o sebi i na taj način doprinesu sistemu u celini. Ništa od toga nije u fokusu premijera i njegovih ministara. Problem se rešava represijom a ne pričom, prinudom a ne pažnjom i empatijom, isključenjem a ne traganjem za prihvatljivim rešenjima za ugrožene. Empatija je izraz slabosti, a onima koji su slabi – nema pomoći.

Političar izabran na neku funkciju predstavlja sve građane, bez obzira na to da li su glasali za njega/nju, bez obzira na njihovu nacionalnu, versku pripadnost, seksualno opredeljenje, sindikalnu aktivnost ili bilo koju drugu ličnu karakteristiku. Da li je u interesu svih građana da zanemarimo svoje sugrađane Rome, da ih dodatno guramo u izolovanost i siromaštvo, da se prema njima odnosimo kao prema nužnom zlu i da oni percipiraju državu isključivo prema represivnim merama (ili izostanku zaštite kada neko drugi prema njima sprovodi takve mere), izolaciji i diskriminaciji, koje se prema njima svakodnevno i sistemski sprovode? Da li su i Romi građani sa pravom glasa? Ili njihov glas ne vredi ništa u naprednoj evropskoj Srbiji?

Naš problem nisu lažni azilanti, već lažni političari koji oblikuju državu prema svojim, krajnje desnim pogledima na svet – pri tome nas uveravajući da je sve to demokratski, legitimno, čak i dobro za njihove žrtve. Bez njih bi sasvim sigurno bilo manje povoda za postojanje „lažnih azilanata“. I sve je jasnije da je u celoj priči lažna samo posvećenost naših državnika evropskim idealima i ljudskim pravima, kao i navodnoj želji da svi živimo bolje. Razmislite – možda smo svi potencijalni „lažni azilanti“. I to već za nekoliko godina, ako aktuelna politika potraje.

Peščanik.net, 14.09.2015.

IZBEGLICE, MIGRANTI

The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)