Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Vučić nas je ponovo iznenadio. Ispostavilo se da je Ministarstvo kulture Srbije jedan od osam najvažnijih resora radi čijeg reformisanja se raspisuju vanredni parlamentarni izbori. Tako je bilo i ovog puta, tresla se gora, rodio se Vladan Vukosavljević na funkciji koju je do juče obavljao jedan od najgorih ministara kulture Srbije do sada – Ivan Tasovac. Problem je samo u tome što je Vukosavljević bio jedan od najgorih sekretara za kulturu Grada Beograda. Kako onda razumeti ovaj gest koji rezultira rotacijom pri kojoj jedan loš biva zamenjen drugim lošim. A pritom, da bi se to dogodilo, neophodno je da prođe četiri meseca i skoro 400 stranica „ozbiljnog“ ekspozea, koji će mandatar izložiti „pred narodom“ u maratonskom čitanju u stavu mirno. Pametnije bi bilo da se to čitanje organizuje poput javnih čitanja Džojsovog Uliksa na Bloomsday, pri čemu bi svaki poslanik vladajuće koalicije izašao na binu i čitao fragment te vanserijske proze budućnosti po dvadesetak minuta. Pošto nova vlada treba da ima devetnaest resora, broj stranica ekspozea predviđen za pitanja kulture ne bi trebalo da bude manji od dvadeset. Budući da je to jedan od osam ključnih resora u razvoju Srbije, moglo bi se dogoditi da je mandatar Vučić kulturi posvetio i celih pedeset stranica. To bi neizostavno trebalo saslušati, jer je tehnička vlada već pokazala koliki je značaj kulture u mehanizmu nove politike, opredelivši se za konceptualnu izložbu Necenzurisane laži, kao uvod u narednu fazu rada.

Iako se ex-ministar Tasovac poslednjih dana batrgao u kulturnoj baruštini koju je kreirao za vreme svog mandata, nije uspeo da se umili mandataru, pa je tako odlučeno da sa tog mesta ipak ode u prošlost, odnosno nazad u Filharmoniju gde ga sigurno čeka direktorsko mesto. Neka tamo nastavi da radi sve ono što ga je kandidovalo za ministra. Njega je nasledio stručnjak o kome je već bilo reči na stranicama Peščanika, bilo da je u pitanju stvaranje Privremenog tela u Beogradu, promena formata i koncepta Oktobarskog salona ili smena direktorke KCB-a. Svi ovi potezi koje je Vukosavljević povlačio, kreirajući jedan novi kulturni ambijent, ne bi ga mogli preporučiti ni za upravnika Muzeja voštanih figura pored Aqua parka u Jagodini. Međutim, Vučićeva Srbija nije Palmina Jagodina, pa takav kadar ima neizmernu vrednost u prestonici.

Velike nade koje su polagane u ministra Tasovca raspršile su se kao zvezdana prašina rijalitija „Ja imam talenat“, u kome je ex-ministar odigrao najvažniju ulogu svog života. On sam je prošao put od talentovanog menadžera iz Filharmonije do trivijalne starlete sa šarenih stranica tabloida. Za svog mandata nije uspeo da uradi ništa osim da podrži Vučića u svim njegovim ofanzivama protiv medija i nezavisne kulturne scene. Od svih njegovih marketinških pokušaja da predstavi svoj nerad kao fantastični evropski brend, ostaće samo ona slika pokislog i uvelog ministra kulture na Vojnoj paradi, u društvu premijera zadivljenog ruskim letelicama. Tasovčevo neprepoznavanje realnosti došlo je do samog vrhunca pred kraj njegovog mandata, kada je ponovo počeo da se pojavljuje u javnosti u ulozi ministra i to sa pričom kako on zaslužuje još jedan mandat, da bi završio sve ono što je započeo, a što se nije radilo trinaest godina pre njega.

Budimo realni. Ništa se u ovoj kulturi nije novo i drugačije radilo od obeležavanja manifestacija Dva veka Vuka i Šest vekova od Kosovske bitke. Kako to biva u kulturnim institucijama, ono u šta je država uložila najviše novca, ostaje kao deo stalne postavke, da bi vremenom preraslo u deo enterijera koji se nakon nekoliko decenija više i ne percipira kao prežitak nekog kulturnog proizvoda. Tako je velika kulturna energija Srbije, koja je pokrenuta u vreme buđenja razornog nacionalizma s kraja osamdesetih, trasirala njenu kulturnu politiku do današnjih dana. Mimo toga postoje samo incidenti, poput povremenih izložbi u Muzeju istorije Jugoslavije ili u nekoj drugoj instituciji. Takvi ispadi zavise od slučajnog susreta stručnih ljudi koji se u određenom trenutku nađu na istom mestu i pomisle da mogu da ulaganjem ogromnog napora naprave nešto. Sve ostalo potpada pod kosovsku kulturnu transverzalu koja je ovde postala kamen temeljac. Kada se pogledaju svi konkursi koje je Ministarstvo kulture raspisalo za poslednjih tridesetak godina, može se lako detektovati kako je novac raspoređivan: glavna masa je odlazila upravo na programe i sadržaje koji se tiču kosovske kulturne transverzale, kao da u Srbiji ne postoji kultura izvan ove matrice. Manastiri, žitija, dijaspora, KUD-ovi, kondiri kosovke devojke, mediji posvećeni odbrani Kosova, stradalnički žanrovi u svim umetnostima, udruženja za čuvanja sećanja na sva stradanja Srba, srpske institucije na Kosovu i još više one koje su „privremeno izmeštene sa Kosova“ – sve to zajedno čini veliku kulturnu laž koju građani Srbije, preko resornog ministarstva, bespogovorno finansiraju već decenijama. I nijedan premijer, nijedan ministar do sada nije promenio ništa ni za crtu u agendi ove kulturne politike. Tek to neće učiniti dverjanin Vladan Vukosavljević. Naprotiv. On je ideološki produkt ovakve višedecenijske kulturne politike. Ko ne veruje, neka posluša Vukosavljevićevo slobodno filozofiranje na jednoj od mnogobrojnih tribina o Jasenovcu.

Imenovanje Vladana Vukosavljevića za ministra kulture nije neočekivan gest mandatara koji ne prestaje da kalkuliše između Istoka i Zapada, Putina i Merkelove, nacionalizma i eurofanatizma, uz održavanje permanentnog hladnog rata u regionu. Vukosavljević garantuje stabilnost u sprovođenju davno utvrđene kulturne politike Srbije kao i komfor u smenjivanju i otpuštanju ljudi, što je druga važna odlika ovog kadrovika. On će se već po svom habitusu priključiti tvrdom desnom krilu Vučićeve Vlade, gde ga čekaju Vulin, Stefanović i Dačić. Moglo bi se reći da je on neka vrsta srbijanskog odgovora na hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Stoga nezavisna kulturna scena u Srbiji već može da spakuje kofere i krene migrantskom rutom. Vulin će ih dočekati u Horgošu, podeliće im konzerve i ispratiti preko granice.

Peščanik.net, 09.08.2016.

Srodni linkovi:

Saša Ilić – Kulturna hirurgija

Saša Ilić – Zla kob statistike

Zlatko Minić – Skromni učinak

Danilo Ćurčić – Šta smo ono imali

Nadežda Milenković – Reklamni uzorak vlasti

Mijat Lakićević – Malo mera, mnogo namera

Goran Miletić – (Ne)iskren izbor Premijera

Aurelija Đan – Švedska preko noći


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)