Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Šta se može očekivati od Vlade Srbije u suzbijanju korupcije kada prva rečenica u Vučićevom ekspozeu posvećena ovoj oblasti ne samo da ne govori o tome šta će se raditi ubuduće, već netačno i neistinito prikazuje i ono što je do sada učinjeno?

Da li ćemo ponovo imati ispunjavanje samo onoga što traži Brisel, i to po principu “nešto ćemo da im podvalimo, a nešto će valjda da nam progledaju kroz prste”, ili se može očekivati da će u nedostatku brzih i popularnih aktivnosti (zvučna i masovna hapšenja su potrošena) biti načinjeni i neki ozbiljni sistemski koraci?

U državi u kojoj sve zavisi od jednog čoveka i, što je još gore, od njegove trenutne inspiracije i volje, nije zahvalno analizirati bilo kakve dokumente, pa ni njegov ekspoze, i na osnovu toga donositi zaključke, ali da ipak pokušam.

Odmah se uočava da je borba protiv korupcije u ovom dokumentu dobila veoma malo prostora u poređenju sa tim koliko zvaničnici insistiraju na značaju borbe protiv korupcije u kontekstu evropskih integracija i otvaranja Poglavlja 23. Ipak, u to malo prostora (3 od 68 stranica) stalo je i nekoliko konkretnih planova i ideja i dosta pohvala na sopstveni račun, odnosno za ono što je učinjeno u prethodnom periodu, kada su premijer i njegov omiljeni ministar dr Stefanović najavljivali i odjavljivali hapšenja i kada je premijer predsedavao Koordinacionim telom za sprovođenje Nacionalne strategije za borbu protiv korupcije.

Koliko god premijer bio zadovoljan “uspešno sprovedenim glavnim merama”, nema sumnje da je u prethodnom periodu učinjeno malo i da je borba protiv korupcije bila van fokusa vlade. Ta tema je postala marketinški nezanimljiva onoga časa kada je Vučić krajem 2013. proglasio da su rešene “24 privatizacije” (iako do danas gotovo nijedan od tih slučajeva nije procesuiran do kraja). Prva rečenica u delu ekspozea posvećenom korupciji svedoči o tome da umesto borbe protiv korupcije imamo borbu da se javnosti u Srbiji (i ako može Briselu) predstave navodni rezultati i tamo gde ih nema.

Vučić je, ne trepnuvši, naveo da “Srbija uspešno primenjuje svoju Strategiju za borbu protiv korupcije iz 2013”. Koordinator nije pomenuo da su, prema izveštaju Agencije za borbu protiv korupcije, od 422 aktivnosti iz Strategije, predviđene za poslednji izveštajni period, realizovane samo 82, a od toga samo 29 “na predviđeni način i u propisanom roku”. Novi izveštaj biće, međutim, sigurno povoljniji, jer je tehnička Vlada u međuvremenu izmenila Akcioni plan za sprovođenje Strategije: izbacila je aktivnosti za koje smatra da su realizovane, a za mnoge produžila rokove, tačnije odložila njihovo sprovođenje.

Vučić nam je priredio i malo iznenađenje – nije prebrojavao uhapšene u policijskim akcijama, izbegavši tako dve zamke: da se bavi onim što nije nadležnost vlade (što sumnjam da ga mnogo brine), ali i da izbegne opasnost da neko postavi pitanje o epilogu tih akcija. Novi pristup – predstavljanje sistemskih problema i rešenja – vredi pohvaliti. Da je u prethodne četiri godine bilo više volje da se suzbijanju korupcije pristupi sistemski umesto marketinški, danas bismo možda imali bolji indeks percepcije korupcije, veće poverenje investitora, mehanizme uz pomoć kojih bi mogli da se sankcionišu funkcioneri koji su se obogatili (i dalje se bogate) od korupcije. Možda bismo prosečno imali više od dva učesnika u postupcima javnih nabavki. A hoćemo li sve to dobiti sa merama koje je Vučić najavio?

Kao jedan od tri stuba sistemskog pristupa otkrivanju i sprečavanju korupcije, on je naveo primenu Zakona o uzbunjivačima. Nismo čuli kakvi su stvarni efekti tog propisa – koje nepravilnosti i koliko krivičnih dela su nadležni uspeli da otkriju zahvaljujući građanima koji su (eventualno) bili ohrabreni da prijave nadležnima svoja saznanja, uvereni da će dobiti adekvatnu zaštitu, niti koliko javnih resursa je sačuvano zahvaljujući tim prijavama. Nismo videli ni intenzivne informativne kampanje kojima bi se građanima objasnilo kakva im se zaštita nudi i kome i kako mogu da se jave.

Drugi “stub” je sprečavanje da kriminalci saznaju za akcije policije pre nego što one počnu. Curenje informacija, ne samo o hapšenjima i akcijama, već i iz istraga, jeste ozbiljan problem već nekoliko godina. Zanimljivo je da su i sami zvaničnici (poput dr Stefanovića) tvrdili da je tako nešto teško otkriti i sprečiti, ali nema sumnje da su pojedine informacije i hotimično plasirane u omiljene medije, a imali smo i situacije u kojima sam premijer označava ko je najveći narko bos kome predstoji hapšenje.

Kao izuzetno važan mehanizam najavljena je (re)organizacija nadležnih državnih organa, kako bi se obezbedilo da se “pripremi dovoljno dokaza da bi se na sudu jasno dokazalo delo korupcije”. Reč je, zapavo, o operacionalizaciji Strategije istraga finansijskog kriminala. Strategija je usvojena još u maju 2015, a Nacrt zakona o organizaciji nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala i korupcije koji predviđa uvođenje četiri specijalna tužilaštva – četiri “čvorišta za policiju, finansijske eksperte, tužioce i sudsku administraciju, odakle će se efikasno boriti protiv korupcije” – pojavio se još u avgustu 2015. Ako bi se ovoj meri moglo prigovoriti da nije novina, mora se priznati da postoji potencijal da ona jednom donese pozitivne efekte.

Nije, međutim, izvesno da li će pozitivne efekte doneti po ko zna koji put najavljeni zakon o poreklu imovine. Iz onoga što je Vučić naveo u ekspozeu može se zaključiti da je reč o unakrsnoj kontroli imovine i prihoda, što je mehanizam koji je omogućen poreskim propisima važećim već 13 godina. I kao u slučaju tih poreskih propisa, i u slučaju da dobijemo Zakon o kontroli imovine, ishod kontrole bilo bi oporezivanje a, kako je premijer naveo, posle toga “neće biti isključeno eventualno vođenje krivičnog postupka”. To što neće biti isključeno ne znači da će biti moguće, jer se korupcija koja je mogla biti izvor neobjašnjenih prihoda i imovine veoma teško dokazuje retroaktivno.

Efikasan mehanizam da se krivično gone funkcioneri koji su se korupcijom obogatili jeste uvođenje krivičnog dela nezakonito bogaćenje, što je predviđeno i Strategijom za borbu protiv korupcije, a u skladu sa Konvencijom UN protiv korupcije. Ta obaveza iz Strategije i Akcionog plana, međutim, niti se realizuje, niti ju je premijer pomenuo u ekspozeu. Zanimljivo je da se zakon o poreklu imovine, o kome Vučić i nekolicina ministara pričaju već četiri godine, ne pominje ni u jednom strateškom dokumentu ili akcionom planu posvećenom borbi protiv korupcije, koji su u prethodne četiri godine usvojili vlada i parlament.

Na kraju, treba pohvaliti entuzijazam sa kojim je premijer u ekspozeu najavio izmene zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije, kojima će se “proširiti nadležnosti Agencije”, a ovo telo dobiti nove “instrumente za rad”. Takav entuzijazam je nedostajao u prethodne tri i po godine, koliko je prošlo otkada je agencija Vladi Srbije i Ministarstvu pravde dostavila inicijativu za izmenu zakona.

I najavа premijera da će Agencija “od Vlade dobiti svu podršku za dalji rad” i da će se u “narednim godinama ova institucija graditi kao jedan od glavnih oslonaca države u borbi protiv korupcije” zaslužuje ako ne ovacije kako to poslanici vole da prirede permijeru u parlamentu, a ono bar aplauz. Umesto naklonom, na taj aplauz bi premijer i Vlada mogli da odgovore tako što bi počeli da izveštavaju parlament o postupanju po preporukama Agencije (ali i drugih nezavisnih tela), što je obaveza koju su u prethodne dve godine ignorisali.

Ukratko, nekoliko potencijalno dobrih propisa i/ili mehanizama koje su ministri i premijer medijski već eksploatiali u prethodnom mandatu, najavljeni su kao ključne aktivnosti za predstojeći period. Teško, međutim, da će i ti mehanizmi imati dugoročan efekat bez istinske promene odnosa prema nezavisnim telima, bez medija koji slobodno otvaraju relevantne antikorupcijske teme, bez tužilaštva i policije koje rade ne čekajući “mig spolja”, bez departizacije i profesionalizacije upravljanja preduzećima u državnom vlasništvu. Sve to je, da je bilo istinske volje, moglo da se učini u prethodne četiri ili dve godine. A da li se nešto u međuvremenu promenilo što bi nam dalo “osnov sumnje” da takva volja sada postoji?

Autor je novinar iz Beograda i saradnik Transparentnosti Srbija.

Peščanik.net, 17.08.2016.

Srodni linkovi:

Danilo Ćurčić – Šta smo ono imali

Nadežda Milenković – Reklamni uzorak vlasti

Mijat Lakićević – Malo mera, mnogo namera

Goran Miletić – (Ne)iskren izbor Premijera

Saša Ilić – Ministar kulture

Aurelija Đan – Švedska preko noći


The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)