Dana 24. jula 1967, u velikom amfiteatru univerziteta u Freiburgu, čitao je svojim jednoličnim i zavodljivim glasom svoje pjesme Paul Celan. Kako nas izvještava Rüdiger Safranski, “ni u jednom trenutku svojega života Celan se neće sučeliti s tako brojnom publikom. Prisutno je više od tisuću ljudi. Martin Heidegger je u prvom redu. Prije toga je obišao knjižare i zamolio ih da u izlozima vidljivo istaknu Celanove zbirke poezije. Tako je i bilo. Šetajući po Freiburgu, pjesnik je ugledao svoje knjige u svim knjižarama: sat vremena prije javnog čitanja nekolicini je poznanika u predvorju svojega hotela povjerio koliko ga to bješe obradovalo. Martin Heidegger je bio prisutan, ali nije otkrio ulogu koju je odigrao”.

A slušateljstvo je iskazalo takvo oduševljenje da je Celan dodao velik broj još neobjavljenih pjesama.

Četrdeset godina prije toga – Paul Antschel (Celan) je tada bio još u Bukovini – upravo je tu, u istom amfitetaru, kao novi rektor univerziteta prvi put nastupio Martin Heidegger. Tada je govorio o Samopotvrđivanju njemačkog univerziteta, o “službi znanja” koja bi se smjestila između “obrambene” i “radne službe”.

Celanove roditelje su ljeti 1942. godine odveli iz Černovaca u kazneni logor u Transnistriji. Nikada ih više nije vidio. Otac je umro od iscrpljenosti, majka od metka u zatiljak. Kad je sam pobjegao iz radnog logora, napisao je svoju do danas najpoznatiju pjesmu Fuga smrti. Raskorak između Heideggera i Celana nije mogao biti dublji. No Celan je detaljno poznavao Heideggerova djela, a i filozof je iznimno zauzeto osluškivao pjesnikove riječi. U Celanu je vidio Hölderlinova nasljednika. I tako je nakon spomenutog predavanja došlo do sudbonosnog dogovora koji će Celana odvesti do Heideggerova utočišta.

Krenuli su tako sutradan rano ujutro pjesnik-Jevrejin i mislilac-Nijemac iz Freiburga (Breisgau) prema Todtnaubergu (Smrtna gora) u Schwarzwaldu, utočištu mislioca. Izlet je trajao jedan dan. U Heideggerovoj kolibi (Hütte), na zadnjem sjedištu automobila kojim su se vozili i tokom šetnje po močvarnom tresetištu razgovarali su o nečemu čiji sadržaj nije otkrio ni jedan ni drugi. Kako je Celan napisao svojoj ženi Gisèle de Lestrange: “Bio je to ozbiljan razgovor, u automobilu, s jasnim riječima s moje strane. Gerhard Neumann, koji mu je prisustvovao, poslije je rekao da je za njega taj razgovor imao epohalni aspekt”.

U knjizi gostiju u kolibi koju je Heidegger predstavio svojim gostima Celan bijaše napisao ove riječi: Ins Hüttenbuch mit dem Blick auf dem Brunnenstern, mit einer Hoffnung auf ein Kommendes Wort im Herzen: U knjizi iz kolibe, s pogledom na zvijezdu zdenca, s nadom u nadolazeću riječ u srcu (25. jula, Paul Celan). U pjesmiTodtnauberg, iz zbirke Prisila svjetla, koju je napisao sedmicu dana nakon toga i poslao Heideggeru na dar, Celan će ponoviti:


Todtnauberg

Arnika, Augentrost, der
Trunk aus dem Brunnen mit dem
Sternwurfel drauf,

in der
Hütte,

die in das Buch
—wessen Namen nahms auf vor dem meinen?—,
die in dies Buch
geschriebene Zeile von
einer Hoffnung, heute,
auf eines Denkenden
kommendes
Wort
im Herzen,

Waldwasen, uneingeebnet,
Orchis and Orchis, einzeln,

Krudes, später, im Fahren,
deutlich,

der uns fährt, der Mensch,
der’s mi anhört,
die halb-
beschrittenen Knüppel-
pfade im Hochmoor,

Feuchtes,
viel.


Todtnauberg

Arnika, utjeha oka,
gutljaj iz zdenca sa zvjezdanom
kockom na vrhu,

u toj
kolibi,

taj u tu knjigu –
čija li je imena uzela prije moga? –
taj u tu knjigu
zapisan redak o
nekoj nadi, danas,
u  mislioca nadolazeću
riječ
u srcu,

šumska ledina, neporavnata,
orhis i orhis, pojedinačno,

grubo, kasnije, u vožnji,
jasno,

taj koji nas vozi, čovjek,
koji sve sluša,

polu-
prohodna od oblica
staza u dubokom tresetištu,

vlažno,
mnogo.
 

Čini se da ova riječ u srcu (riječ objašnjenja? samilosti? oprosta? pokajanja?) nije došla, ali prije nego što se okupamo u alegoriji i izvučemo gigantomahijske zaključke o nijemosti bivstvovanja, koju germanist Gerhard Baumann suprotstavlja svjedoku nesreće, ne bi trebalo zaboraviti da su se oni u nekoliko navrata ponovo vidjeli u Freiburgu i da je, sudeći prema riječima Emmanuela Lévinasa, svaki od Celanovih boravaka “duboko uznemiravao” Heideggera. Ne bismo trebali naposljetku zaboraviti ni pismo što ga je Heidegger napisao autoru Fuge smrti 30. januara 1968, pola godine nakon susreta u kolibi i dvije sedmice nakon što je primio separat pjesme Todtnauberg: “Poštovani, dragi Paul Celan! Kako da vam zahvalim za neočekivani veliki dar? Riječ pjesnika koji kaže Todtnauberg, imenuje mjesto i krajolik gdje je mišljenje pokušalo napraviti korak unatrag u neznatno (ins Geringe). Riječ pjesnika potiče i opominje istodobno, čuva sjećanje na raznovrsna raspoloženja (tog) dana u Crnoj šumi. No dogodilo se već večer uoči Vašeg nezaboravnog nastupa pri prvom pozdravu u hotelu. Otada smo jedan drugome mnogo toga prešutjeli. Mislim da ćemo jednoga dana razriješiti u razgovoru mnogo od toga o čemu nismo progovorili… A moje želje? Da u danom satu čujete jezik u kojem Vam se obriče ono što treba opjevati.”

Filozof u pismu otvara prostor susretu, u razgovoru je ukazao na put kako “neizgovoreno” možemo dovesti u jezik. U riječi “opomena” počiva čak mig da je Heidegger začuo glas svoje savjesti. Ključna rečenica: “mnogo smo toga prešutjeli” naglašava tihu saglasnost, izvjesno razumijevanje, no upućuje nadasve na spoznaju pjesnika i mislioca da riječi mogu više prikriti nego izreći.

Mislilac priželjkuje pjesniku da čuje kako neizgovorene tako i izgovorene riječi i uzdigne ih u svoj jezik, jezik pjesništva. Samo se u tom jeziku pjesnik i mislilac mogu približiti, ostajući kao povijesni pojedinci jedno drugome stranci.

Kako uočava Stephan Krass, Celan nije mogao neposredno razgovarati s ljudima koji patnju nisu osjetili na vlastitoj koži. S njima je mogao komunicirati samo preko pjesničke riječi, prikriveno. Samo oni koji su sami vidjeli sav užas, mogli su se otvoriti jedan drugome. Ostali govore drugim i drukčijim jezikom. Kada hoćemo s njima govoriti, riječ mora naći (svoj) put u pjesmi.

Možemo samo spekulirati je li Heidegger to naslutio želeći pjesniku da čuje jezik u kojem mu se obriče ono što treba opjevati. Heidegger je zasigurno u svom pismu prodro daleko, u prostor koji je do tada izbjegavao, no ostajući daleko iza onoga što je Celan od njega očekivao.

Pitanje na koju je riječ Celan čekao mora ostati otvoreno i nakon čitanja ovog pisma.

Ali nemojmo zaboraviti niti da je Celan bio nepoznat u Francuskoj kada ga je Heidegger proslavljao i da mu je njegovo germansko slušateljstvo u Freiburgu ili Vaduzu pribavljalo slavu. Podsjetimo se da je on potajno napustio Rumunjsku i sovjetsku Madžarsku otputovavši za Beč, zatim za Pariz, gdje je stigao 13. jula 1948. godine. Pariz mu je skupo naplatio taj “grijeh protiv budućnosti”. On tada nije bio židovski bjegunac iz Shoaha, nego antistaljinistički politički izbjeglica i u to ime (ako je vjerovati Celanovom prijatelju Isacu Chivi) intelektualna sredina prema njemu odnosila se kao prema kužnom bolesniku, dok je danas odviše čedna, odajući pobožno i bez diskriminacije počast njegovoj tragičnoj sudbini, njegovoj obiteljskoj prepisci i neobičnom djelu koje je strastveno gradio.

Četiri tjedna nakon posljednjeg susreta s Heideggerom, u aprilu 1970. godine, Paul Celan je dobrovoljno završio život skokom s mosta Mirabeau u Parizu. Tu smrt ne možemo odgonetnuti, znamo samo da je rijeka Sena odnijela njegovo tijelo, a rijeka Leta nije odnijela duh njegova pjesništva.

Na njegovu radnom stolu ostala je otvorena Hölderlinova biografija s podcrtanom rečenicom: “Genij se često pomrači i potone u trpki zdenac svojega srca”.

Neizgovoreno je bilo snažnije od svih nadolazećih riječi.

 
Peščanik.net, 30.03.2010.