Konferencija u Splitu

Konferencija u Splitu

Dan kada je u riječkom Novom listu objavljen tekst Davora Velnića o Deklaraciji o zajedničkom jeziku (2. travnja 2017.) lokalni bi kroničari trebali posebno zabilježiti i ostaviti u vidu markacije budućim generacijama, i to kao trenutak snažnoga simboličkog raskidanja s jednom tradicijom, moment od kojega – zahvaljujući nepokolebljivoj uredničkoj volji – dotad ugledna novinska kuća skreće u medijsku kanalizaciju.

Novi list, u kojem pišu neki od najboljih novinara u ovoj zemlji, znao je biti svakakav, i odličan i grozan, i neposlušan i discipliniran – u vlasničkoj eri Roberta Ježića poduzimao je čak konceptualno složene cenzorske operacije – ali se nikada, baš nikada, nije zatekao u zoni hrvatske medijske kanalizacije. Sada, tekstom Davora Velnića, odvažno je zaplutao tim gustim vodama. Za nekoga tko je dugo godina u profesiji, poput ovoga potpisnika, to je bezmalo potresno: datum od kojega ne uočavaš razliku između priloga u Novom listu i priloga na portalu Dnevno.hr ili u televizijskoj pljuvačnici Velimira Bujanca, zavrjeđuje da s osjećajem poraza začepiš nos i priznaš mu historijski značaj.

Nakon što se, povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku, salvama pravedničke domoljubne srdžbe oglasio cijeli orkestar desničarskih truba, sam članak autora koji za sebe tvrdi da je književnik (član DHK-a i Matice hrvatske) nije dakle interesantan zbog svoga sadržaja, već zbog činjenice da je taj sadržaj obnarodovan baš u Novom listu, kao uvertira u neminovni spektakl novinske autodestrukcije, ili čin dobrovoljnog izlaganja pogubnoj infekciji, ili zorna ilustracija neopozivoga gubitka nevinosti nečeg što zovemo mainstreamom, ili – posve sigurno – prelazak preko ruba od kojega prestaju važiti zadnji profesionalni uzusi i obziri, a na snagu stupaju kanalizacijski kriteriji. Ovi su pak, u skladu s općim ambijentom, takvi da urednički poslovi postaju pacovske kreacije.

U usporedbi s Davorom Velnićem – koji u tekstu o svetosti hrvatskoga jezika masakrira hrvatsku gramatiku, ne umije pravilno upotrijebiti veliko (ili malo) početno slovo, ne zna kako rečenicu opskrbiti subjektom, predikatom i drugim zamornim formalnostima – čak se i jedan duhom siromašni i ovlašno opismenjeni Nino Raspudić nadaje kao seriozan i dobronamjeran novinski pisac; jedan Ivica Šola, koji u boj za nacionalni jezik mobilizira i svoga osmogodišnjeg sina, vjerujući da je ovaj već sad ideološki zadrt na ćaću, postaje umjeren i ostavlja kamiličasti utisak; jedan Josip Jović, sa svojim komesarskim čizmama i histeričnim pozivima na linč, djeluje kao uravnoteženi profesionalac… U samom je Novom listu, ostalom, Zlatko Crnčec objavio regularno glup komentar o Deklaraciji, kakvoga je Crnčec jedino i u stanju sročiti, no sve je to daleko od šovinističkog baleganja velnićevskog tipa, od one vrste prodora kojima se, preko paranovinarskih fenomena, na scenu uvodi golo medijsko divljaštvo.

Potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku za Davora Velnića su ‘olinjala jugoslavenska nejač’, nositelji ‘četničkog zla’, ‘hrvatski izdajnici’, ‘podgrijani orjunaši’, ‘petokolonaši’, ‘yugointelektualisti’ formirani pod ‘Karađorđevićevim kundakom i Titovom partijom’, ‘priučeni novinari’ što su u boljševičkome mraku ‘žarili i palili’, a danas su ‘propala agitpropovska roba’, ‘najveći proračunski paraziti’, ‘nezahvalni pripuzi’, ‘uljezi i hrvatski apatridi’ koji ‘intenzivno žive u fikciji propale i nepostojeće države’, koji se ‘prežderavaju i bogate na hrvatskom proračunu’, ali ‘ne prestaju rovariti protiv Hrvatske’. Zloglasna Deklaracija je ‘pokušaj hegemonizacije jugoslavenstvom’, odnosno ‘preambula 3. Jugoslavije’, odnosno politička platforma ‘nove jugoslavenske nakaze’, odnosno ‘zlo u službi velikosrpstva’, odnosno ‘oružje srbo-jugoslavenstva usmjereno protiv samostalne i suverene Republike Hrvatske’.

Srbi su za Davora Velnića zauvijek ‘turski vazali’, dok je Srbija ‘država koja je pala pod Turcima i preskočila renesansu, barok i prosvjetiteljstvo’, a potom i sva druga civilizacijska postignuća, ‘da bi tek stvaranjem kraljevine Jugoslavije pokušala lažima i prijevarom steći poželjne kulturološke atribute’. No bolje nije prošla ni Rijeka: tamo su od ‘45. naseljavane ‘horde opančara ‘bratstva i jedinstva”, dovedeni su ‘legionari jugoslavenstva’, te je grad do danas ostao ‘Jugoslavija u malom’, postao je ‘projekt SAO Rijeka’, gdje se vodi ‘protuhrvatska politika’ i vlada ‘mizerna nacionalna osviještenost’, gdje caruje ‘orjunaštvo Sušaka’, i to pod upravom SDP-a, čiji birači ‘podržavaju jugoslavensku državotvornost’, to jest ‘samo prikrivaju srpsku umreženost’, što znači da su ‘Hrvati u Rijeci postali politička manjina’, a također i da će buduća ‘Prijestoljnica’ (!) europske kulture, umjesto da širi hrvatsku uljudbu, raditi na ‘promociji jugoslavenske kulture’, dakako ‘pod budnim okom Beograda’.

Fond muklih fraza ovoga napaljenog Hrvata, rekoh, nije vrijedan osvrta, ali spoznaja da su one osvanule na stranicama novina što su donedavno slovile za jedno od zadnjih utočišta profesionalnog novinarstva svakako jest. Jer kada se psovački nacionalizam, harangistički naboj i šovenska stilistika ‘Bujice’, lišeni minimuma pismenosti i boljeg ukusa, usele u Novi list, pa se zanatska perjanica mainstreama preobrati u glasnik podzemlja, to je bogme prvorazredan kulturni događaj. Zašto je dakle friško postavljeni urednik Robert Frank odlučio novi Novi list priključiti hrvatskoj medijskoj kanalizaciji i tu se, shodno zatečenome ambijentu, profesionalno realizirati kao glavni i odgovorni glodavac?

Da nije riječ o ekscesu, jasno je već neko vrijeme. Prije nekoliko dana, na primjer, Robert Frank je načinio intervju s predsjednikom DSS-a, novoosnovane stranke ‘poželjnih Srba’, a početke pitanja što ih je tada postavio vrijedi – kao malu ilustraciju tehnike žurnalističkoga beščašća – citirati onim redom kojim ih je intervjuist nizao: 1. ‘Pupovčev SDSS, pretpostavljam da se slažete, u velikom dijelu hrvatske javnosti sa sobom nosi hipoteku rata…’ 2. ‘Slažete li se da je Pupovac od srpstva napravio biznis…’ 3. ‘Ponekad se stječe dojam da Pupovac svjesno, na razini odnosa Hrvata i Srba, najprije stvori i forsira problem…’ 4. ‘Njegovi postupci pokazuju da ne pokazuje interes za unapređenje položaja Srba na lokalnoj razini…’ 5. ‘Čini se da je oko Pupovca i njegovog javnog djelovanja po pitanju zaštite interesa srpske zajednice itekako prisutan element novca… Možete li to komentirati?’

Da, možemo li to komentirati? Možemo li nekim stručnim terminom obuhvatiti taj oblik plaćeničke tendencioznosti kada se intervjuist i intervjuirani rasporede u streljački stroj, kako bi zajedničkim snagama ucmekali obilježenog Zlotvora, a ako je prvi dovoljno inicijativan, ovaj drugi mu nije ni potreban, već postoji tek u ulozi konvencionalnoga novinskog dodatka, malo kao dekor, malo kao alibi, da bi se forma smaknuća uopće mogla nazvati intervjuom?

Preobrazbu novina u potjernice uvijek prati sirovi entuzijazam odriješenih ruku. Opskurni univerzum u kojem odzvanjaju Velnićeva sočna proklinjanja, gdje ratoborno klokoće ideologija vjekovnog hrvatstva, gdje se oštre noževi za obračun s ‘hrvatskim izdajnicima’, ‘četnicima’ i ‘olinjalom jugoslavenskom nejači’, ukazuje se kao prostor slobode, prostor u kojem ne žuljaju zanatski okovi, pa će i kreativni subjekt s uredno podšišanim krznom, šiljatom njuškicom i funkcijom glavnog i odgovornog, usprkos novinarskom invaliditetu, napokon doći do punog izražaja, jer ništa ga u tome ne priječi, jer ograničenja profesije, istine, pravde, etike, gramatike ili najobičnijega dobrog ukusa više ne važe.

Besmisleno je u medijskoj kanalizaciji mjeriti razinu zagađenja, kao što je – iz perspektive rukovodnog glodavca – besmisleno utvrđivati razliku između prostačkih komentara čitalaca na internetskom portalu i temeljnoga novinskog štiva. Robertu Franku nije smetalo ni to što se među potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku, koji prema ocjeni Davora Velnića ‘rovare protiv Hrvatske’ i šire ‘četničko zlo’, nalazi nekolicina novinara Novog lista. Naprotiv, njima su te prijetnje ponajprije upućene, ne zbog toga što su potpisali mrski akt, već zato što su novinari: takvi se, naime, pokazuju suvišnima kada građanska štampa zaplovi otpadnim vodama.

Kako će putovanje završiti, tek ćemo saznati. Zasad dominira čista buka. Čvrsta urednička desnica lupa hrvatskom batinom tako intenzivno da se ne čuje ništa drugo, pa ni to da se utemeljitelj Novog lista, Frano Supilo, okreće u svom jugoslavenskom grobu.

Novosti, 08.04.2017.

Peščanik.net, 10.04.2017.

Srodni link: Sinan Gudžević – Pismo kardinalu Bozaniću

DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM JEZIKU
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)