Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić
Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Danas sam čitao članak o nestašicama i ekonomskom kolapsu u Venecueli. Uzrok dugih redova ispred prodavnica je dobro poznat ekonomistima koji su istraživali socijalističke ekonomije: državne prodavnice prodaju robu po subvencionisanim cenama, zbog čega tražnja za njima premašuje ponudu. Mnogi kupuju više nego što im je potrebno i bave se preprodajom po višim cenama onima koji su dovoljno bogati da plate ili onima koji su imali nesreću da zalihe nestanu pre nego što su došli na red.

Takvi kupci i preprodavci su u Venecueli poznati kao bachaquerosi, obaveštava nas Njujork tajms, a zatim citira Ricarda Hausmanna iz Kenedijeve škole na Harvardu, koji je bio ministar planiranja u Venecueli devedesetih godina: „To je najluđe u ovom sistemu. Mnoštvo ljudi ulaže napor (kroz kupovinu i preprodaju robe), a to ne uvećava ponudu bilo čega. To je potpuno neproduktivan rad“.

Tu sam morao da zastanem. „Potpuno neproduktivan rad?“ Kao što svaki ekonomista zna, taj „neproduktivni rad“ doprinosi boljoj alokaciji dobara. Dobra se preusmeravaju ka onima koji imaju veću platežnu moć, a pošto veću platežnu moć vezujemo za veću korisnost, dobra su, zahvaljujući bachaquerosima, bolje alocirana. Ako neko tvrdi da je rad bachaquerosa neproduktivan zato što „ne uvećava ponudu“, moramo se zapitati da li to znači da je svaki oblik trgovine i posredovanja neproduktivan, jer ne stvara nova dobra već ih samo drugačije alocira. Isto bi se moglo tvrditi za čitav finansijski sektor počevši od Volstrita. Aktivnostima na Volstritu nikada nije proizveden ni kilogram brašna, ni vekna hleba, ni jedna jedina sofa. Ali mi verujemo da je finansijsko posredovanje produktivno, jer usmerava novac sa mesta na kojima bi bio manje efikasno korišćen na mesta gde se efikasnije koristi. Ili od potrošača koji ne mogu da plate ka potrošačima koji mogu. To je upravo ono što rade bachaquerosi.

Hausmannov stav se poklapa sa (pogrešno tumačenim) marksističkim shvatanjem produktivne i neproduktivne aktivnosti koje se reflektovalo u nacionalnim računima socijalističkih zemalja kao koncept neto materijalnog proizvoda. U socijalističkim zemljama preovladavao je stav da su usluge (uključujući zdravstvo, školstvo i državnu upravu) neproduktivne jer ne stvaraju nova fizička dobra. Očigledno, špekulanti poput bachaquerosa su otelovljenje neproduktivnog, čak i (kako se verovalo) „društveno štetnog“ rada. Takav stav je imao i praktične posledice za obračun nacionalnog dohotka, zbog čega je nacionalni dohodak socijalističkih zemalja bio potcenjen u odnosu na vrednost koju bi imao prema sistemu nacionalnih računa Ujedinjenih nacija, dok je stopa rasta bila precenjena, jer je rast produktivnosti u načelu bio veći u proizvodnji roba nego u domenu usluga.

Marxova distinkcija između produktivnog i neproduktivnog rada je sofisticiranija. Produktivan je svaki rad koji stvara višak vrednosti. Tako, u poznatom primeru, Marx pokazuje da je rad pevačice (prototip aktivnosti koja ne proizvodi ništa opipljivo) produktivan ako ju je angažovala kompanija ili pojedinac i ako svojom aktivnošću stvara profit za poslodavca. Sa Marxovog stanovišta, dihotomija produktivnog i neproduktivnog rada nije zauvek data, već se menja sa društveno-ekonomskim formacijama. Problem sa socijalističkim vladama u Istočnoj Evropi bio je u tome što nisu mogle da utvrde šta bi u socijalističkom društvu po Marxu bio produktivan, a šta neproduktivan rad, pa su zaobišle problem proglašavajući za neproduktivnu svaku aktivnost koja nije imala za rezultat opipljiva fizička dobra.

Postoji još jedna kategorizacija koju je 70-ih godina uvela Ann Krueger, u kojoj su definisane takozvane „direktno neproduktivne aktivnosti“ ili „aktivnosti traženja rente“. U tu kategoriju bi spadale sve aktivnosti koje za cilj imaju pribavljanje državnih koncesija koje za rezultat imaju veće prihode za one koji su lobiranjem uspeli da se izbore za njih. Tu spadaju farmaceutske i IT kompanije koje danas plaćaju stotine lobista u Vašingtonu – mada je kvalifikacija izvorno uvedena da bi se vlade zemalja u razvoju stimulisale da odustanu od intervencionističkih politika (kao što je, na primer, bio sistem izdavanja poslovnih dozvola u Indiji, na snazi od 1947. do 1990, vidi Bhagawati ovde). Lobiranje je smatrano za neproduktivno jer vodi stvaranju rente. A renta je, naravno, dohodak koji se ostvaruje bez uticaja na ponudu i alokaciju dobara.

To nas konačno dovodi do teme krađe. U ekonomiji nije lako pronaći pravo mesto za krađu. Krađa za lične potrebe može se pravdati tvrdnjom da će hleb koji je siromah ukrao od bogataša gotovo sigurno uvećati količinu „društvene sreće“. (Često sam razmišljao o tome u Njujorku, gde je važilo staromodno pravilo da čovek uvek treba da ima u novčaniku 20 dolara koje će dati pljačkašu, što sigurno ima smisla kao način da se osigura „najviši stepen sreće za najveći broj ljudi“.) Stvari postaju složenije kada je u pitanju krađa radi prodaje: provala u juvelirnicu i prodaja nakita mogu uvećati opšte blagostanje ako su provalnici veoma siromašni, a juvelir veoma bogat, ali ne može se pravdati sa pozicija bolje alokacije, jer je nakit jednako dostupan onima koji žele da ga kupe bilo da ga prodaje vlasnik ili provalnici.

Problem sprečavanja krađe dovodi nas do još jedne kategorije rada koji se može smatrati neprodukltivnim: to je obezbeđenje ili „rad na zaštiti“. Radnicima obezbeđenja isplaćuju se plate da bi sprečavali krađe. Oni očigledno ne uvećavaju ponudu dobara niti doprinose boljoj alokaciji. Jedini način da se tvrdi da njihov rad ipak nešto stvara bio bi argument da sprečavanje krađe doprinosi zaštiti imovine, što stimuliše investicije i dugoročni rast. Ali to je prilično zaobilazno opravdanje, koje se, treba napomenuti, može upotrebiti da se pokaže zašto je krađa, iako kratkoročno doprinosi blagostanju, na duži rok opasna, što je stav koji se može pronaći još kod Adama Smitha.

Utvrditi šta je produktivan, a šta neproduktivan rad u kapitalističkoj ekonomiji nije uvek lako. To je još teže ako se okrenemo ekonomskoj istoriji: šta ćemo s monasima koji su živeli od obaveznog desetka; Robin Hood se može braniti sa pozicija maksimizacije korisnosti, ali i kritikovati sa pozicija dugoročnog rasta; a Francis Drake je samo otimao dobra koja su Španci ekstrahovali korišćenjem prinudnog rada…

Global Inequality, 30.05.2016.

Social Europe, 03.06.2016.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 05.06.2016.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU