Fotografije čitalaca, Ribar Gyula, Love-locks, freetimephoto

Fotografije čitalaca, Ribar Gyula, Love-locks, freetimephoto

Građani Srbije po svoj prilici još zadugo neće živeti u dosadnoj zemlji. Upravo minula 2014. bila je tako krcata događajima da ne bi bilo lako izdvojiti ni 50 – od kojih se za mnoge ne zna da li su tužniji ili smešniji – a kamoli pet najzanimljivijih, koliko ih se nalazi na ovoj listi. Ipak, nekada je logika priče zahtevala da se izađe iz uskih okvira „jedan događaj – jedan glas“ principa, te da se više njih poveže u jedan zajednički utisak. Takođe, osim (donekle) prvog, događaji nisu poređani po jačini, tj. značaju, već više u skladu sa potrebama teksta, odnosno sa samim pristupom temi.

Poplava. Najsnažniji utisak u 2014. godini ostavile su nesumnjivo majske poplave. Ali, ne zato što su bile „najveće u poslednjih sto godina“, kako je to voleo da kaže premijer Vučić (što je, najblaže rečeno, vrlo diskutabilno, ali nije ni važno), nego zato što su na površinu izbacile gotovo kolosalnu nesposobnost države da se s tom elementarnom nepogodom izbori. Dezorganizacija, sa znacima panike, u vrhovima vlasti bila je očigledna, tako da su zapravo samo požrtvovanje i samoorganizovanost građana sprečili teže posledice. Tamo gde time nije mogla da se nadomesti nedoraslost nadležnih – kao što je, recimo, ispumpavanje vode iz potopljenog površinskog kopa „Tamnava“ koje je trajalo šest umesto tri meseca – štete su bile mnogo veće.

Ni sa drugim „tokovima“ prošle godine nije bilo sreće. Naša najveća nada, u koju smo investirali i finansijski i politički kapital, gasovod Južni tok, pokazao se kao čardak na nebu. Nasuprot tome, prizemljio se Er Srbija, ali pravo na leđa građana Srbije, prevalivši na njih ne samo sve dugove bivšeg Jata, čiji je „pravni naslednik“, nego i one koje je sam, kao zajedničko vlasništvo srpske države i arapskog Etihada, napravio. Uzgred, slabo je zapažena vest da Er Srbija ne plaća aerodromske usluge zračnoj luci Nikola Tesla. Ova 2015. godina treba da pokaže da li je Srbija dobila vazduhoplovnu kompaniju ili je Etihad dobio državu.

Okupacija bioskopa „Zvezda“. Događaj je počeo kao neki daleki eho okupacije Vol strita, ali se ubrzo shvatilo da u našem domaćem slučaju to „okupacija“ ima negativan prizvuk, pa se počelo govoriti o „oslobođenju“. Bilo kako bilo, događaj je pobrao gotovo sve simpatije javnosti, naročito kulturne, u Srbiji. Spadam u retke pojedince koji o tom potezu – uz sve simpatije za sam čin pobune i za pokušaj mladih da izbore šansu da rade – nemaju baš najbolje mišljenje. Iz jednog jednostavnog i na prvi pogled sasvim prozaičnog razloga – jer je, naime, reč o uzurpaciji privatne svojine. I drugo, jer se, obrni-okreni, u suštini radi o pokušaju da se na sebe preuzme uloga koju u pravoj i pravnoj državi može da ima samo sud. Začuđujuća je, blago rečeno, lakoća s kojom je intelektualna elita u Srbiji prihvatila i stala uz to da se tek tako može upasti u tuđe. Dok, sa druge strane, postoji čitav niz državnih kulturnih institucija koje ne rade mnogo duže nego „Zvezda“ ili rade sa petinom kapaciteta. Ima, dakle, mesta koja bi trebalo još pre zauzeti, tj. osloboditi od neodgovornih državnih činovnika. Takođe, postavlja se pitanje i zar oni sami, kao vlasnici intelektualne svojine, ne bi trebalo da budu najviše zainteresovani da mehanizmi zaštite privatnog vlasništva funkcionišu besprekorno. I vlasništvo i sudstvo su, zapravo, u Srbiji još uvek vrlo krhke institucije i građani ne bi trebalo da pomažu vlastima da ih dodatno slabe, zloupotrebljavaju i urušavaju.

Štrajk advokata. Budući da traje tri meseca, a bez obzira na to što je reč o jednoj relativno uskoj grupi (od oko 8.000) ljudi, sigurno da je štrajk advokata zaslužio da se nađe na listi događaja godine. Istovremeno (i) on ilustruje nesposobnost države. Jednu dobru stvar kao što je uvođenje javnih beležnika vlast je uspela da iskompromituje i da napravi ogromnu štetu. Umesto da stvari postavi tako da konkurencija notara i advokata donese brže i jeftinije pravne usluge (i da istovremeno rastereti sudstvo administrativnih poslova), vlast je pokušala da stvori privilegovanu kastu čije će izdržavanje finansirati iz džepova građana Srbije. Ali, nisu samo oni žrtva tog opskurnog pokušaja. Žrtve su i pravosuđe i pravo i pravda. Koliko to košta – procenite sami.

Utisak nedelje. Kao metafora ili, bolje, kao paradigma sukoba medija i aktuelne vlasti. U čemu vlast nije uvek bila na krivoj strani. Kao onda kada je izlagana kritici zbog svojih prozapadnih poteza koji su, doduše, bili mnogo očitiji na spoljnom nego na unutrašnjem planu. Zbog čega mnogi misle da je evropska orijentacija samo maska. I da je sukob između Nikolića i Vučića obična gluma, igra dogovorena da bi se olakšalo sedenje na dve stolice. Ali, ima i ne manji broj onih koji misle da je sukob stvaran, a ne izmišljen.

Bio sam, da se vratimo temi, na prvom protestu, među svega stotinak okupljenih, nakon ukidanja Utiska nedelje, na kojem ni sama Olja, pretpostavljam opravdano, nije bila prisutna. U Srbiji i inače ima veoma malo rasprave o važnim društvenim temama, a Utisak je – bez obzira na to što je, takav je moj utisak, tu bilo previše Koštunice, u raznim izdanjima i agregatnim stanjima – u tom smislu bio značajna i preko potrebna tribina. Ne mogu, međutim, a da se u ovom času ne setim da se 2015. navršava tačno pet godina otkako je sa javne scene nestao jedan izuzetno značajan nedeljnik – Ekonomist magazin. Niko se tada, ni u intelektualnoj ni u poslovnoj eliti, nije zapitao šta se to dešava i nije se zabrinuo što sa scene nestaje možda i jedino liberalno glasilo u Srbiji. Slutim da su mnogi, i u medijskom svetu, odahnuli. I zato nam se, između ostalog, danas dešava to što se dešava: slobode se sužavaju, a putinofilstvo, naročito kroz državne medije, širi. Pa je i šef Poreske uprave Srbije odlučio da strogoću trenira na jednim, bez uvrede, provincijskim novinama, Kikindskim. Kikindske su, takođe, paradigma.

Izbori u Mionici. Opet kao paradigma. Pokazuju koliko aktuelna vlast ništa ne prepušta slučaju, tj. nastoji da kontroliše svaki kutak Srbije. Pa je tako, u borbi za vlast, i kraj 2014. protekao onako kako je ta godina počela – u daljem zaoštravanju sukoba između vlasti i opozicije. Tako da je na kraju pala i krv. Pretučen je kandidat Demokratske stranke za predsednika opštine Mionica. Kao inicijalna kapisla za to nasilje poslužio je nastup premijera Vučića u Skupštini Srbije. Sticao se utisak da se opoziciji može uraditi šta se hoće (a neke, blago rečeno, neprimerene reakcije pojedinih njenih poslanika bile su pre svega odraz nemoći da se toj beskrupuloznosti suprotstave). Taj utisak je pojačan nekoliko dana kasnije, na završnoj godišnjoj konferenciji za novinare gde je predsednik Vlade rekao da „smo Srbiju oduzeli razbojnicima i vratili je građanima“. Kriminalizacija političkih protivnika sigurno nije put do stabilizacije političkih prilika u Srbiji. A kapital je, kao što je poznato, vrlo plašljiva zverka. Osim ako i sam nije kriminalnog porekla.

Izgubljena godina. Po sistemu „platiš pet, dobiješ šest“, kako je glasila jedna stara reklama za porodično pakovanje sladoleda, evo i šestog, sveuopštavajućeg utiska. Ako je za obnovu jednog rudnika uglja izgubljeno par meseci, za obnovu zemlje izgubljena je cela 2014. godina. Ili, da budemo blaži, gotovo izgubljena – ako se u obzir uzme i (delimična) normativna priprema terena za reforme što ćemo tek videti kako će funkcionisati. Još krajem 2013, naime, manje-više znalo se šta treba da se uradi, bili su čak spremni i odgovarajući zakoni, ali se umesto u reforme ušlo u izbore. Dečko koji obećava, Lazar Krstić, posle devet meseci „trud(be)ničkog“, spontano je spakovao kofere. Ipak, ostaće upamćen kao „prvi Srbin“ koji je uspeo da (makar približno) izbroji sve zaposlene u državnom sektoru.

Uzavrela politička klima ohladila je investicionu klimu – takva je nažalost priroda veze između politike i ekonomije – pa su ulaganja prošle godine bila 4-5 odsto manja nego pretprošle, kada su bila za 10 odsto manja nego „one tamo“, tj. 2012. godine. A bez investicija nema novih preduzeća, nema novih radnih mesta, nema plata. Nema boljeg života.

Krilatica „Obrenovac pod vodom, Užice bez vode, Beograd na vodi“ ostaće možda kao utisak koji će najduže odražavati sliku i priliku godine za koju se u početku činilo da će biti upamćena pre svega, ako ne i samo po tome što je došla tačno jedno stoleće posle one slavne 1914.

Peščanik.net. 01.01.2014.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)