Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Širokoj javnosti je u obilju događaja – ispunjenih što istinskim, na stranoj, što pirotehničkim bombama na domaćoj sceni – promakao jedan na oko beznačajan, ali u biti paradigmatičan slučaj. Mada, sve manje je tu reč o slučajnosti, a sve više o pravilnosti.

Skupština Srbije usvojila je, naime, početkom ovog meseca akt pod nazivom „Autentično tumačenje odredaba čl. 27, 28, 40 i 71 Zakona o porezu na dobit i čl. 41, stav 3 Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji“. Iza tog glomaznog birokratskog imena (koje, uzgred, i nije navedeno „u celini i celosti“, jer bi bilo neizdrživo) krije se društvena činjenica od prvorazrednog pravnog i političkog značaja.

O čemu je reč?

Pomenuto „autentično tumačenje“ dato je, naime, za potrebe sudskog procesa protiv Miroslava Miškovića i još 12 optuženih koji traje evo već tri godine. Optužnica je, kako je suđenje odmicalo, stajala sve klimavije pošto su njene ključne tačke, vezane za poreske utaje, delovale sve neubedljivije. Celokupna pravna struka i nauka, tumačenjem odgovarajućih propisa, ukazivala je na to da optužnica nema utemeljenje u zakonu. Suđenje je bilo sve dalje od cilja.

Pošto nije bilo pravnog osnova za donošenje presude kakva se očekuje, sudija je – da li samoinicijativno ili pod sugestijom nije ni važno – posegla za „solomonskim rešenjem“. Odlučila je da od Skupštine, kao donosioca zakona, zatraži pomenuto „autentično tumačenje“. Na to ona bez dvojbe po zakonu ima pravo i time će ona formalno-pravno biti pokrivena, ali kada se razmotre sve okolnosti, jasno je da suštinski iza takve odluke ne mogu stajati pravni motivi, tj. želja za utvrđivanjem istine. U stvari, minimum „osećaja“ za pravdu i, što je još važnije, za zaštitu pravnog poretka, odnosno sloboda i prava građana, nalagao je sudiji da u postojećim prilikama izbegne da od jednog više nego nekompetentnog i više nego politički jasno profilisanog tela traži mišljenje o jednoj koliko usko stručnoj, toliko i politički osetljivoj stvari. Dovoljno je, zbilja, samo baciti pogled na to „autentično tumačenje“ pa zaključiti da je reč o stvari u kojoj je 99 odsto poslanika „funkcionalno nepismeno“, jer ne može ni da razume ono što u tom dokumentu piše. Ruku na srce, to i nije čudo, jer je reč o vrlo specifičnoj materiji s kojom je upoznat samo uzan krug stručnjaka.

Kakvog smisla, zbilja, ima tražiti od neke grupe ljudi da „autentično protumači“ nešto o čemu nema pojma, a u čemu istovremeno ima snažan politički interes. Smisao može biti samo u tome da se zaobiđu i pravo i pravda.

Ovde se, makar kao digresija, mora naglasiti da je reč o izuzetno važnom pitanju, ključnom za pravnu sigurnost građana i privrednika, a time i za ukupno poslovno okruženje. U jednoj nedavnoj studiji Svetske banke kao poseban problem se ističe upravo velika nesigurnost u oblasti poreza: nepreciznost propisa i velika diskreciona ovlašćenja poreskih službenika što za posledicu ima da poreski obveznici nikad nisu sigurni koliki će porez i na šta morati da plate. „Autentično tumačenje“ koje dolazi 5-6 godina nakon usvajanja zakona i koje je, treba li napominati, takvo da ga ni tužilac ne bi bolje sastavio, sigurno neće doprineti ni porastu sigurnosti ni kvalitetu ambijenta.

Prepustivši, dakle, da u jednom isključivo pravnom pitanju odlučuje jedan eminentno politički organ, sudija je u suštini ponizila i pravo i pravosuđe, i dezavuisala pravni poredak.

Ništa bolje nije prošao ni parlament. Narodna skupština Republike Srbije stavljena je, očigledno i beskrupulozno, u funkciju izvršne vlasti. Šta više, u funkciju predizborne kampanje jedne partije i jednog čoveka.

Peščanik.net, 25.11.2015.

Srodni link: Uloga presude Miškoviću u Vučićevom obračunu sa Đilasom


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.