Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Nedavno smo Thomas Hauner, Suresh Naidu i ja objavili prvu verziju zajedničkog rada (ovde i ovde) u kome empirijski ispitujemo teoriju imperijalizma kod Hobsona, Lenjina i Rose Luxembourg. Ali ovde se neću baviti našim radom (zainteresovani čitaoci mogu pogledati prvo poglavlje), već ću se osvrnuti na jednu drugu teoriju imperijalizma iz istog perioda koju je razvio Schumpeter.

Schumpeterova teorija je zanimljiva iz više razloga. Formulisana je u isto vreme kada su o imperijalizmu pisali Lenjin i Rosa Luxembourg i njihov rad mu je nesumnjivo bio poznat. Njegova teorija je odgovor na događaje na koje su i oni reagovali. Ali njegovi stavovi su drugačiji i on od svoje teorije nikada nije odstupio. Ključni tekst za njegovu teoriju je „Sociologija imperijalizama“ (obratite pažnju na množinu) objavljena 1918-19. To je veoma dugačak esej od 80 gusto štampanih strana u engleskom prevodu. Schumpeter u svojoj teoriji nije menjao gotovo ništa (od značaja), što potvrđuje njeno skraćeno ponavljanje u „Kapitalizmu, socijalizmu i demokratiji“ (KSD), knjizi objavljenoj 1942. godine (i doštampavanoj još mnogo puta).

Evo šta Schumpeter kaže. U najčistije definisanom obliku imperijalizam je „bespredmetan“, to jest nije usmeren protiv nekoga ili nečega za šta bi se moglo pokazati da ugrožava naše interese. U tom smislu on nije racionalan: imperijalizam pokreće samo volja za moć. Kanonski primeri koje navodi Schumpeter su Asirci, Persijanci, Arapi i Franci (svaki od tih primera on opširno razmatra). Kada pređe na istoriju Rima, gde je imperijalizam reflektovao klasne interese viših slojeva, Schumpeterova analiza postaje uzorno materijalistička. (O Rimu je rekao i nekoliko zaista ružnih stvari koje ću zbog nedostatka prostora ovde morati da izostavim.)

To znači da je imperijalizam kao takav atavizam i da je u suprotnosti sa „normalnim“ kapitalizmom koji je racionalan i čiji se ciljevi lakše ostvaruju u miru i uz pomoć mira. Zato bi trebalo da očekujemo da s jačanjem kapitalizma imperijalizam nestane. Najmanje imperijalističke su one zemlje u kojima je kapitalizam najrazvijeniji, na primer, Sjedinjene Države.

To je, verujem, standardno čitanje Schumpeterove teorije koje se može dovesti u vezu sa sličnim teorijama, od Montesquieove miroljubive trgovine do Doyleovog demokratskog mira (mada Schumpeter ima u vidu kapitalistički mir).

Ipak, mislim da je moguće i jedno drugačije čitanje, zasnovano na Schumpeterovim spisima i pogledima na kapitalizam.

U svojim Imperijalizmima… Schumpeter dozvoljava mogućnost javljanja imperijalizma u kapitalističkim društvima. U takvim slučajevima „[imperijalističke tendencije] očigledno moramo posmatrati kao strane elemente koji se u svet kapitalizma unose spolja, uz podršku nekapitalističkih faktora u modernom životu“ (str. 194).

Ali (to je jedno veoma važno „ali“), u slučaju da se kapitalizam ne nalazi u stanju savršene konkurencije, već je u pitanju monopolistički kapitalizam, onda je moguće, dopušta Schumpeter, da će „organizovani kapital otkriti da se stopa prinosa može održati iznad stope koju osigurava slobodna konkurencija ako se rezultirajući višak (kurziv moj) može uputiti u inostranstvo“ (str. 200). „Organizovani kapital“ shvata da će profitirati od posedovanja kolonija. Schumpeter nastavlja: „oni mogu koristiti jeftinu lokalnu radnu snagu…; mogu prodavati svoje proizvode po monopolskim cenama čak i u kolonijama; konačno, mogu negde investirati kapital koji bi ukoliko ostane u zemlji depresirao profit, a ulaganjem u druge civilizovane zemlje donosi neznatno nizak prinos“ (str. 201-2).

Takođe, u takvoj situaciji „ogroman talas kapitala [iz metropole] preplavljuje nove zemlje. Tamo se sudara sa sličnim talasima kapitala i započinje ogorčenu i skupu bitku koja se nikada ne završava… U toj borbi više nije svejedno ko će izgraditi određenu prugu, ko će biti vlasnik nekog rudnika ili kolonije“ (str. 201-2).

U opisivanju uloge monopolskog kapitala u pružanju podsticaja za kolonizaciju i imperijalizam Schumpeter je neobično blizak Lenjinu i Rosi Luxembourg. Možda je to tačno, primetiće neko, ali to su, po Schumpeteru, posebni uslovi monopolističkog kapitalizma koji se ne mogu poistovetiti sa „normalnim“ ili „uobičajenim“ kapitalizmom slobodnog tržišta.

Ali Schumpeter ne kaže tako u KSD. Tamo je jasno rečeno da je ključna odlika kapitalizma (ono što mu omogućuje rast) inovacija koja je moguća jedino u uslovima monopolističkog kapitalizma. Čak i ako monopola nema, inovacija će ga proizvesti (što se danas i događa):

„Uvođenje novih metoda proizvodnje i novih roba gotovo je nezamislivo u uslovima savršene konkurencije od samog početka. To znači da je veliki deo onoga što nazivamo ekonomskim napretkom neuskladiv sa takvom konkurencijom. Zapravo, savršena konkurencija je oduvek privremeno suspendovana kada se uvodi nešto novo… čak i u okruženju inače savršene konkurencije“ (VIII poglavlje).

Takođe, s obzirom da je monopolistička konkurencija dinamički efikasnija od školskih primera kapitalizma slobodnog tržišta, ona konačno postaje dominantna kao uobičajena forma u kojoj kapitalizam postoji i napreduje.

Ako je osnovni oblik kapitalizma onaj monopolistički, onda je „normalan“ oblik ponašanja takvog kapitalizma, kao što je upečatljivo opisano u Imperijalizmima…, nastojanje da se izvozom kapitala u kolonije domaće profitne stope održe iznad „prirodnog“ nivoa, da se jeftina radna snaga i resursi zadrže pod kontrolom, kao i beskrajno sukobljavanje sa drugim monopolističkim nacionalnim kapitalizmima. To je, dakle, po Schumpeteru, osnovni modus operandi kapitalizma.

Tvrdnja da bi savršena konkurencija i slobodna trgovina bili nespojivi sa imperijalizmom više nije relevantna: čak i ako je to tačno, takva tvrdnja se odnosi na školske verzije kapitalizma koje će, smatra Schumpeter, biti istisnute dinamičnijim i inovativnijim monopolističkim kapitalizmom.

Povezujući ta dva nalaza dobijamo reformulisanu Schumpeterovu teoriju imperijalizma koja je veoma slična, gotovo identična sa klasičnim marksističkim teorijama imperijalizma, čak i u naglašavanju značaja niskih stopa prinosa u zemlji. Da li bi Schumpeter bio zapanjen takvim zaključkom, ili je to i sam već znao, nije od velikog značaja. U svakom slučaju, rekao bih da se bliskost ovih teorija ne može poreći.

Global inequality, 04.01.2018.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 13.01.2018.