Vojin Dimitrijević, foto: Medija centar Beograd

Vojin Dimitrijević, foto: Medija centar Beograd

Draga Branka, dragi Branislave, članovi Vojinove porodice, koleginice i kolege, prijatelji,

„Kome to i čime to čovek mora da se `oduži` zato što ima pravo na život, slobodu kretanja i što je zabranjeno da bude podvrgnut mučenju? Jedina opšta pravna obaveza čoveka prema državi jeste da poštuje zakone. Država je dovoljno moćna da ga natera na to poštovanje pretnjom sankcije, ali savremena država ne sme da ljudima u svojoj nadležnosti nameće pravne obaveze kojima krši njihova ljudska prava… U odnosu na državu, pojedinac je slab i ima pravo da se poziva na argumente protiv njene neobuzdane svemoći.“

Ovo su reči Vojina Dimitrijevića, zapisane davno, a ponavljane često. One čine suštinu njegovog teorijskog i aktivističkog shvatanja ljudskih prava. Vojin je bio među onim retkim pravnim piscima i profesorima koji ne koriste bezličnu pravnu retoriku: nikad ga nisam čula da je kazao „fizičko lice“, nigde nisam pročitala da je to zapisao. Govorio je i pisao: čovek.

Centralna naučna i profesorska tema Vojina Dimitrijevića bila su ljudska prava. Veliki deo života njegove i brojnih drugih generacija prolazio je sputan okruženjem neslobode. Slobodni um, a Vojinov je bio jedan od najslobodnijih pravničkih umova koji je istovremeno znao da poštuje pravila profesije, morao je razmicati tesne granice u koje su promoteri neslobode nastojali da ga smeste. I Vojin ih je razmaknuo. Slobodan um u dvadesetom i na početku dvadeset prvog veka ovde, na Balkanu, aksiom je za gotovo nemoguću pomisao, da se o faktu i ne razmišlja. U jednom od svojih tekstova Vojin je pisao: „Za sada je još uvek teško nepristrasno suditi o Balkanu… Prve, skoro automatske reakcije na `Balkan`, pa i sam termin `balkanizacija`, negativne su i nadmene i impliciraju neke pežorativne pojmove kakvi su bespomoćnost i pasivnost… Balkan je bio poprište čestih razmena stanovništva što je zapravo eufemizam za kolektivno proterivanje ljudi, koji su de jure ili de facto postajali stranci; takve razmene su opet, skoro uvek ugovarale zvanične vlasti“. On sam nikad nije bio bespomoćan niti pasivan. I kad je znao da se ljuti na takve – bespomoćne i pasivne – razumeo je zašto su takvi. Kao bitne činioce odnosa države i čoveka na Balkanu, Vojin je odredio snagu etnonacionalizma, nacionalnu državu kao istorijsku neminovnost i naknadno nakalemljeni „kolektivizam“. Biti slobodan na Balkanu, uprkos njemu i predstavi o njemu, biti slobodan u Srbiji, uprkos svemu, jedan je od ciljeva naučnog i životnog opusa Vojina Dimitrijevića.

Kao centar njegovog rada, pravo ljudskih prava je velikim delom proizašlo iz njegove naročite ličnosti, iz onoga ko je on stvarno bio. U tom području pravnih nauka on je najviše pisao i odlučujuće je uticao na njegov razvoj – ne samo ovde, u Srbiji. Vojin je voleo ljude, zanimali su ga i kad nije bio spreman da se sa njima druži ili sarađuje, nalazio je način da razume i one sa malo dostojanstva, pronalazeći ga nekako u njima, ma kako da se oštro suprotstavljao idejama koje su izricali, stavovima – profesionalnim ili političkim – koje su iskazivali. Dugo je bio profesor, ali nikad nije zauzimao pozu uobraženog „dostojanstva“. Studente i mlade pravnike okupljao je oko sebe zanimljivim i važnim profesionalnim zadacima, privlačio ih je svojim suverenim znanjem i šarmom, zabavljao svojim nezlobivim gunđanjem.

Još od vremena svojih prvih radova, Vojin je delao kao neko sasvim nov, kao čovečanski pravnik. Svojim shvatanjem i upornom promocijom ideje ljudskih prava, teško se zamerio tzv. državotvornim pravnicima. Upravo takvi, demonstrirajući razobručenu lakoću prava i države shvaćenih kao sila i moć, oterali su jednog od malo britkih i lucidnih pravnika Srbije sa Beogradskog univerziteta. Vojin sebe nije hteo da doživi kao ičiju žrtvu. Okupljajući ljude oko sebe, dok su ih drugi rasterivali, uporno i sa vedrinom je gradio nove institucije – pominjem samo dve od mnogih – Beogradski centar za ljudska prava i Pravni fakultet Univerziteta Union – i sa žarom pisao, predavao, poučavao.

Način na koji je postavio teoriju ljudskih prava i način na koji je poučavao svoje studente, tražio je od njega oštar i težak javni angažman. On ga je prihvatio sa građanskom hrabrošću, ali i samoironijom: „Moja struka je vezana za ljudska prava i trudim se da struku ne izgubim, trudio sam se i trudim se da ne izgubim retoriku struke. Nastojim da se zalažem za ljudska prava u svim uslovima, bez obzira na to koga vidim kao protivnika… Kad neko živi duže od svog oca na Balkanu, pa ako je još imao sreću da nije bio u zatvoru – što je slučaj sa mnom – onda su to za Balkan viškovi života i slobode i mogu se smatrati čistim ćarom!“ (Vojin Dimitrijević, Silaženje s uma, str. 447).

Vojin Dimitrijević je umro upravo 5. oktobra, zatvorivši – ne samo simbolično – krug poštene i odvažne borbe za čoveka u državi ustrojenoj protiv čoveka. Tu borbu je vodio dugo i uporno, bez ličnog interesa, poštujući protivnike i pravila igre. Bio je veliki čovek u maloj zemlji. Iza takve veličine, praznina ostaje dugo i često se oseti – praznina, kao gola hrid na kojoj se iznenada ugasio svetionik.

Verujem ipak da varnice njegovog intelektualnog i emotivnog žara tinjaju u mnogima od nas – njegovoj intelektualnoj deci brojnih generacija, u svima koji su sa njim radili ili čitali njegove radove ili ga slušali. Vojinov višak života, uprkos njegovoj respektabilnoj životnoj dobi, doživljavamo kao teško podnošljivi manjak u životima svih nas.

Volela bih da sam umela ovo da mu nekako kažem. Ali, Vojin nije mario za iskazivanje zahvalnosti. Bojim se da bi to za njega bila samo patetika.

U ime brojnih generacija koje je oko sebe okupio, uprkos Vojinovom stalnom otporu izjavama pohvala i zahvalnosti, ne samo sada i ne samo u ovoj prilici, uspomena na Vojina jeste i biće duboka zahvalnost i istinska odanost. Kao i nezaborav.

Reč sa komemoracije održane u čast Vojina Dimitrijevića 8. oktobra 2012.

Peščanik.net, 08.10.2012.

Srodni linkovi:

Vesna Rakić-Vodinelić: Vojin Dimitrijević – Sloboda i nezaborav

Ivan Čolović – Vojin

Dubravka Stojanović – Jajinci pod Oplencem

Miljenko Dereta – Učitelj

RADIO EMISIJA – Slaba država

Borka Pavićević – Vojin Dimitrijević

Vesna Pešić – Jedna epoha je otišla u nepovrat

Peščanik: Vojin Dimitrijević 1932 – 2012

Vesna Rakić-Vodinelić – Odlazak čovečanskog advokata

VOJIN DIMITRIJEVIĆ NA PEŠČANIKU


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)