peškir na kome piše Chalkidiki na žici za sušenje

Foto: Predrag Trokicić

Pisac Milorad Pavić je nakon prelaska preko nacionalističkog Rubikona voleo da spekuliše o romanu kao državi. Nalazio je da i romani poput država mogu biti veliki i mali. Želeo je da kaže kako sve to zavisi od tvorca građevine, odnosno od autora ili ustavotvorca. Veliki romani, verovao je Pavić, obavezno nadžive svog pisca. S druge strane, ustavotvorci poput Koštunice žele da njihovo delo nadživi njih same tako što će ih upisati u istoriju. Sada bi u povest da se upiše i Aleksandar Vučić kao „prvi otrežnjujući glas“ Srbije. Praksa pokazuje da to sa državom ide malo teže nego sa literaturom, jer je za takav iskorak neophodna samokritičnost kojom se ne mogu pohvaliti domaći političari. Pavića će možda i nadživeti Konji Sv. Marka, dok Koštunicu sasvim izvesno neće njegova kosovska preambula. Ali zato Vučić veruje da će ga večnim učiniti njegova tobožnja mitomahija.

U svakom slučaju, postoji neka sličnost između romana i države, a kada je Srbija u pitanju, ona se zasniva na fikciji koja je upisana u kosovsku preambulu Ustava Srbije iz 2006. Na toj preambuli predsednici polažu zakletvu, što je učinio nedavno i predsednik Vučić, na osnovu nje u administrativnom sistemu Srbije opstaje fiktivna tvorevina koja se u domaćem političkom žargonu naziva „Kosovo i Metohija“. Svima je, naravno, jasno da KiM ne postoji, ali onda vlasti kažu, pa pogledajte samo te silne kosovske institucije kako lepo funkcionišu u Leskovcu, Blacu, Kuršumliji, Kruševcu i Beogradu. A tu je i državno telo koje se zove „Kancelarija za KiM“, na osnovu koje se verifikuje državnost ove fikcije. Ogroman je broj državnih funkcionera i činovnika uključen u ovu veliku manipulaciju, od predsednika i premijera, preko direktora Kancelarije za KiM, te niza funkcionera, umetnika koji oslikavaju vozove, nastupaju na saborima i poselima, naposletku do aktera najunosnije sive ekonomije koja se realizuje u zoni ove fikcije. Braća Karić su vrh tog ledenog brega; nije ni čudo što se tlocrt njihovog „Beograda na makiškoj vodi“ već nazire na naslovnim stranama tabloidne štampe. To je samo znak duboke sinergije države i fikcije KiM. U našem slučaju, predsednika i podanika koji su na tom savezu stekli veliko bogatstvo.

Iniciranje nečega što je predsednik Vučić nazvao „unutrašnjim dijalogom“, nije namenjeno službenicima i korisnicima fikcije KiM, već običnom puku, koji bi trebalo da preko medija, trgova, ulica, kafana, prodavnica, zadruga i drugih str. objekata razmeni poneku reč o Vučićevom predlogu. Neki su to već učinili poput naivnog akademika Dušana Kovačevića, koji je predsedniku Vučiću nabacio „loptu na volej“, podržavši ga u odluci da konačno obustavi oružane sukobe oko Kosova, koji su u realnosti okončani kapitulacijom 9. juna 1999. Pritom je zaboravio, kao i sam Vučić u svom programskom tekstu, da bi zapravo trebalo povesti debatu u parlamentu o politici koju je Miloševićev režim, podržan radikalima, sprovodio na Kosovu devedesetih godina, što je rezultiralo ratom, zločinima i progonima albanskog življa u pokrajini. Tokom svih tih godina teklo je i enormno bogaćenje srbijanske političke elite upravo na fikciji KiM, što se nastavilo do današnjih dana. Iz takve postavke stvari moglo bi se doći do trezvenog razgovora o Kosovu i njegovom nezavisnom statusu danas, a ne iz Vučićeve mitomahije koja je samo drugi oblik mitomanije. Naime, iako se on kao odriče mitova, neprekidno insistira na veličini Srbije, koju je on, Vučić, „ponovo učinio velikom“. Pritom, Vučićevo deljenje lekcija o noju u pesku Nepoznatom Nekom koji je za problem odgovoran, ništa ne rešava, naprotiv, samo ga još dublje ukopava u pesak.

Nema sumnje da će odgovor na Vučićev poziv na „unutrašnji dijalog“ biti masovan. Pisci, akademici, crkveni velikodostojnici, doktori nauka, pekari, lekari, apotekari, traktoristi, nezaposleni, svi već „bruje“ o tome kako je dijalog „prava stvar“. No pravo je pitanje – dijalog o čemu? Činjenica je da bi iz ozbiljne debate o bilansu kosovske politike Srbije trebalo da usledi čitava serija hapšenja, suđenja, nacionalizacije, lustracije i pisanje novog ustava. Umesto toga, imamo hvalospev Vučićevoj mitomahiji koja je deo projektovane pirotehnike kojom treba da se zamaskira istinsko suočavanje zvaničnog Beograda sa poltikom koja je vođena prema Kosovu. Zapravo, kosovska kriza nije ni počela mitom o caru Lazaru, već nacionalističkim diskursom o demografskoj ekspanziji Albanaca, njihovom neplaćanju poreza niti struje, odnosno njihovom životu na račun Centralne Srbije i Jugoslavije. Kosovski mit je aktiviran tek posle toga, kao pogon za mobilisanje masa i paravan za pljačku i sprovođenje rasističke politike u pokrajini. Iz ove konkviste rođena je estradna nova klasa bogatih u Srbiji.

Takođe, autoritarni stav zagovornikaunutrašnjeg dijaloga“, po kome će on tek nakon svih reći kako vidi rešenje problema, samo je potvrda činjenice da njemu dijalog nije ni potreban. Neophodno mu je opšte dizanje larme, koju on želi da prikaže kao visoki oblik demokratskog dijaloga o ključnim pitanjima države i društva. Jer da nije tako, Vučić bi se umesto građenjem raspevane fontane, ozbiljnije pozabavio proučavanjem one linije socijaldemokratske misli u Srbiji koja se kosovskim pitanjem bavila stotinak godina ranije. Pre svega, delom Dimitrija Tucovića, čiji je grob po nalogu SNS-ovskih gradskih vlasti iskopan jedne noći, a njegova bista beslovesno postavljena kao čuvar Narodne banke Srbije. Naime, Tucović je u svojoj knjizi Srbija i Arbanija vrlo precizno opisao kosovski problem, i to u vreme osvajanja te teritorije, opisujući ga kao rezultat „zavojevačke politike srpske buržoazije“. Predsednika Srbije, ipak, ne zanima ta vrsta „unutrašnjeg dijaloga“.

Šta onda želi Vučić da postigne svojim „unutrašnjim dijalogom“? On bi želeo da kao njegov poslovični noj sakrije glavu u pesku mnoštva monoloških glasova, kako bi izbegao sopstvenu odgovornost i odgovornost političkih elita čiji je on eksponent, za ono što je zvanični Beograd učinio na Kosovu tokom Miloševićeve vladavine. A bez toga nemoguća je otvorena demokratska debata koja bi Srbiju transformisala u modernu evropsku državu. Stoga preostaje samo puka trgovina priznanjem kosovske nezavisnosti u zamenu za člansku kartu EU. Faktorima spoljašnjeg dijaloga – to je više nego dovoljno, dok na unutrašnjem planu ostajemo sa novim car-Lazarom, koji je ovoga puta umesto „carstva nebeskog izabrao carstvo zemaljsko“. Paradigma je u suštini ostala ista, a ona nikada nije isključivala nove konflikte.

Peščanik.net, 31.07.2017.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)