karte za igranje zaglavljene u armiranu ogradu

Foto: Predrag Trokicić

Objasniću zašto opoziciona javnost ne treba da upadne u zamke uključivanja u „unutrašnji dijalog“ o Kosovu, kao i koje su prave namere ove inicijative.

U demokratskim državama birači su po svojim stavovima tipično distribuirani kao po Gausovoj krivoj. Zamislimo liniju političkih podela u nekoj zemlji: to može biti podela na levicu i desnicu ili, u slučaju Srbije, na proevropske i prokosovske birače. Najveći broj birača je tipično u centru, dok se sa približavanjem ekstremnim tačkama njihov broj smanjuje. Najveći broj birača u Srbiji želi „i EU i Kosovo“, a manje je onih koji bi se odrekli jednog zarad drugog.

Politička borba je borba za centralnu poziciju (John Rentoul). Racionalne stranke i kandidati koji žele vlast teže da budu što bliže centru. Sa udaljavanjem od centra oni se udaljavaju od većine prosečnih birača i smanjuju šansu da osvoje vlast. Na primer, vladajuće stranke u Srbiji su prošlih godina zagovarale politiku „i EU i Kosovo“. Ovo je važilo za SNS, DS i DSS (u značajnom periodu dok je bio na vlasti). Jedan od razloga Vučićeve popularnosti je i zagovaranje oba ova cilja. U stvari, to je nastavak Tadićeve politike. Zato je na poslednjim izborima toliko bio napadan Jeremić, jedini opozicioni kandidat koji se zalagao za ovu ideju centra.

Dalje, ideja dijaloga o Kosovu nije nova. On je postojao godinama unazad i uključuje faze razgovora na nivou tzv. Trojke, tehnički dijalog (sa Borislavom Borkom Stefanovićem i Tahiri) i briselsku fazu (do postizanja Briselskog sporazuma 2013). Dakle, dijalog se vodio i pre i posle proglašenja nezavisnosti Kosova (2008). Ono što je sve vreme razdvajalo strane u dijalogu je shvatanje njegovog smisla: da li se raspravlja samo o „tehničkim“ ili i o statusnim pitanjima. Naravno, zagovornici nezavisnosti Kosova smatraju da je rasprava o statusnim pitanjima izlišna, i obratno.

Šta je, onda, karakteristika najnovije inicijative o „unutrašnjem dijalogu“? Vučić nije izneo nikakav konkretan predlog o tome šta bi ovaj dijalog trebalo da znači. To ostaje nepoznato. Samo znamo da je on u više navrata posle preuzimanja dužnosti predsednika kategorički odbacivao mogućnost priznanja Kosova (na primer u emisiji Ćirilica).

Vučić nam je objasnio da se on sam neće izjasniti o Kosovu kako ne bi sprečio dijalog. On u stvari ne želi da se udalji od centra. S druge strane, on želi da isprovocira opoziciju da se izjasni. Svaki potez koji bi neki opozicioni kandidat preduzeo bio bi pogrešan. Ako bi prihvatio dijalog tvrdeći da želi razrešenje kosovskog problema, odbio bi od sebe prokosovske birače, a ako bi rekao da je status Kosova rešen Ustavom odbio bi proevropske birače. Time bi Vučiću dao još jedan argument pred Evropom i svetom o tome kako on jedini može da se nosi sa regionalnim problemima na Zapadnom Balkanu.

Za ljubitelje istorije, evo jedne analogije (W. Riker – The art of political manipulation). Godine 1858. Linkoln i Stiven Daglas su se takmičili za mesto u Senatu ispred države Ilinois. Linkoln je postavio pitanje protivkandidatu da li se on zalaže za pravo država članica SAD-a da mogu da zabrane ropstvo. Daglasova dilema je bila sledeća: ako odbaci ropstvo zadobiće simpatije u severnjačkom Ilinoisu, ali će izgubiti šanse na jugu i obratno. Linkolnovo pitanje o ropstvu je bilo lukavstvo koje je trebalo da pocepa koaliciju demokrata koja je dugo vladala SAD-om u prvoj polovini 19. veka, objedinjujući trgovački sever i agrarni jug zemlje.

Vučićeva namera u Srbiji je identična. On želi da uvođenjem navodnog „unutrašnjeg dijaloga“ o Kosovu pocepa opoziciju. Na ovaj način bi osujetio šanse za saradnju proevropske i prokosovske opozicije.

Ova inicijativa zasta dolazi u pravom trenutku za Vučića. Sa zapada se čuju sve glasnije kritike na račun Vučićeve vlasti i, šire, autoritarnih tendencija na Zapadnom Balkanu, koji je evropsko predvorje. One ne dolaze iz diplomatskih krugova, ali su prisutne u respektabilnim medijima i među uticajnim međunarodnim posmatračima. Autoritarne tendencije u Srbiji nisu izolovana pojava u bivšoj Istočnoj Evropi i briselski krugovi su veoma zainteresovani za ovu temu. (Treba zaboraviti floskulu iz devedesetih godina prošlog veka o tome da je „zapad neinformisan“ o našim prilikama.)

Vučićev potez treba da ublaži ove kritike. On želi da se dodatno umili zapadu, kako bi ostao „stub stabilnosti“ u regionu. Pomirujući tonovi upućeni Kosovu su muzika za uši zapada, naročito u kontekstu narastajućih prekograničnih tenzija na Zapadnom Balkanu. Izbor Ane Brnabić za predsednicu vlade ima identičnu svrhu. Ovaj izbor treba da komunicira poruku da Srbija želi da bude moderno društvo, da se tehnički modernizuje, kao i da prihvata evropske stavove u pogledu uvažavanja ljudskih prava. Zapad će i dalje zazirati od Vučićevog autoritarizma, ali će mu, makar kratkoročno, on biti prihvatljiviji. I deo liberalne javnosti u Srbiji može biti zaveden Vučićevim nagoveštajem promene dosadašnje politike prema Kosovu.

Nastojanja raznih autoritaraca da se približe zapadu bez suštinskih promena karaktera svoje vladavine nije nova tehnika. Uzmimo za primer Žan-Klod Duvalijea (Jean-Claude Duvalier), koji je bio dugogodišnji predsednik Haitija (1971-1986). Njegova vlast je poznata po netoleranciji prema opoziciji, po cenzuri, kršenjima ljudskih prava, torturi i ubistvima hiljada Haićana. Međutim, on je bio vešt da tokom svoje vladavine unapredi odnose sa SAD-om. Duvalije je bio antikomunista u vreme kada je SAD-u ovo bilo važno, te je bio saveznik – neprijatan, ali koristan. Takođe, on je učinio Haiti primamljivom destinacijom za američki biznis, zahvaljujući više nego jeftinoj (dirt-cheap) radnoj snazi koja nije bila sindikalizovana. Pod spoljnim pritiscima, on je uvodio kozmetičke promene u ovoj zemlji. Između ostalog, u vladu je po potrebi ubacivao ministre sa „tehnokratskim“ imidžom. Tako je Haiti zasluživao periodičnu pomoć SAD-a, koja je retko stizala do građana ove zemlje.

U tom kontekstu, Vučićevi potezi u Srbiji postaju razumljiviji. On nema nameru da suštinski promeni karakter svoje vladavine, već mu se samo veoma isplati da nađe način da se približi zapadu. I on je angažovao „tehnokrate“ u svojim vladama (Udovički, Vujović, Radulović, Krstić, Brnabić). Istu svrhu ima Vučićevo angažovanje u kosovskom dijalogu, igranje po nemačkim notama u tretiranju migranata i deklarativna nastojanja da se stabilizuje region Zapadnog Balkana.

Javnost u Srbiji koja mari za stanje demokratije ne treba da bude zavedena najnovijom inicijativom vlasti. Možda bi ona delovala iskrenije ako bi Vučić objasnio svoje ideje. Ovo bi bilo i normalno očekivanje od nekoga ko pretenduje da vodi državu. Takođe, ako je vlasti stalo do toga da dijalogom dođe do političkih rešenja u Srbiji, onda ne treba da guši dijalog o drugim važnim pitanjima. Ovo bi bio suštinski test Vučićevih namera. Dok ga ne položi, za javnost u Srbiji kojoj je stalo do budućnosti ove zemlje, najbolje bi bilo da ovu igru ne igra.

Autor je politikolog iz Beograda.

Peščanik.net, 01.08.2017.

KOSOVO