Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

(DE)STABILIZACIJA

Najveći uspeh (n)ove vlade jeste ekonomska stabilizacija, a neuspeh politička destabilizacija. Tako bi se, u maniru premijera, jednom rečenicom moglo oceniti prvih 100 dana druge (ili je možda ispravnije reći treće) vlade Aleksandra Vučića.

Baš zbog toga što je praktično reč o staroj koalicionoj vlasti i staroj, samo malo renoviranoj vladi, pitanje je da li je ispravno, tj. da li se njen rad može ocenjivati sasvim nezavisno od onoga što je (u)radila prošla. Zato, naime, Milojko Arsić, profesor beogradskog Ekonomskog fakulteta, sa dobrim razlogom na molbu da oceni prvih sto dana vlade polušaljivo odgovara: “100 ili 1.000 dana?” I dodaje: “Ovo je nesumnjivo vlada kontinuiteta. I kad je bila tehnička, prošla vlada je radila kao da je u punom kapacitetu. Zato se i postupci nove moraju posmatrati kao nastavak politike prethodne, tim pre što za dva, dva i po meseca nije moguće uraditi nešto konkretno; moguće je postaviti nove temelje, odnosno nove strateške ciljeve, ali oni su, kada je reč o ovoj vladi, odavno postavljeni”.

Konto kontinuiteta

Konkretno govoreći, ako bi se, kojim slučajem, u uspeh ove vlade uračunalo 40 kilometara auto-puta od Ljiga do Preljine (u stvari, nekoliko kilometara manje jer je ova deonica izgrađena tek od sela Dići, ali da u to ne ulazimo), onda je najveći deo posla (započetog ugovaranjem kredita za vreme Cvetkovićeve vlade) zapravo obavila prethodna ministarska garnitura.

Ili, napredak na “Doing business” listi Svetske banke, koji je takođe došao na početku mandata nove vlade, rezultat je pre svega novog zakona o planiranju i izgradnji, tj. pojednostavljenom izdavanju građevinskih dozvola, donetom prošle godine.

Konačno, ono što smo okarakterisali kao najveći Vučićev uspeh – makroekonomska stabilizacija, tj. smanjenje fiskalnog deficita. Ova vlada je sa uspehom prošla šestu reviziju aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom, ali upola manji minus u državnoj blagajni (oko 80 umesto 160 milijardi dinara, odnosno dva umesto četiri odsto bruto domaćeg proizvoda) sigurno nije rezultat mera i napora u poslednja 2-3 meseca.

Milojko Arsić navodi još dva “pozitivna brojanja” za Vučićevu vladu. Jedno je privredni rast, koji će ove godine iznositi 2,5 odsto (možda i više jer Vučić iznosi procene o rastu od 2,7-2,8 procenata), što je osetno više od, da podsetimo, planiranih 1,8 odsto. Drugo je rast izvoza, koji će ove godine biti 10 odsto viši nego prošle. Ipak, ne treba ni naglašavati da su i ti rezultati plodovi zbivanja (čitaj investicija, i finansijskih i nefinansijskih) u ranijim godinama, kao što to u ekonomiji, a i inače u životu, po pravilu biva. Dakle, da su “inputi” bili bolji možda je i “autput” mogao biti veći.

Bilo kako bilo, tu se nažalost, bar kada je o ekonomiji reč, evidencija pluseva na Vučićevom kontu završava. Kontinuitet, naime, ima i svoje loše strane, kada se nastavlja sa onim što nije bilo dobro.

A nije bilo dobro, u najkraćem, oklevanje i izbegavanje da se preduzmu radikalni reformski zahvati. “Ovu godinu karakteriše zastoj u reformama”, kaže Arsić. I za to navodi dva razloga. Najpre – izbori, kada obično sve staje, pa se to desilo i ovog puta, uprkos suprotnim Vučićevim najavama; a onda (neočekivano) dugo formiranje vlade – opet uprkos Vučićevim obećanjima da će vlada biti obrazovana odmah po konstituisanju Skupštine.

Zatišje je vladalo na takoreći svim frontovima. Privatizacija je trebalo da bude okončana, tj. sudbina preduzeća u restrukturiranju osim 17 tzv. strateških, rešena do kraja prošle godine. Proći će i ova, a to se neće desiti. Štaviše, “privatizacija” nekih među njima, pre svega vodoprivrednih, rešena je tako što su ona – podržavljena. Kada je reč o “strateškim”, i tu je rok 27. maj ove godine probijen. Pažnja javnosti usmerena je na 4-5 najvećih i najproblematičnijih (Rudnici Resavica, RTB Bor, Petrohemija, Azotara, MSK Kikinda), ali će po svoj prilici još toliko ostati da se rešava dogodine.

Ipak, dok se na ovom polju klupko kako-tako, malo pomalo raspetljavalo, na restrukturiranju javnih preduzeća, osim organizaciono-tehničkih promena, ništa se nije uradilo. O tome smo već pisali (NM br. 254), pa nećemo ponavljati, ali ćemo ipak naglasiti da je najmanje urađeno tamo gde su problemi (potencijalno) najveći – u EPS-u i Srbijagasu. Najdalje se odmaklo u Železnicama.

Uprava ukrivo

Ubedljivo najmanje je urađeno na reformi javne uprave. Koja, nije zgoreg podsetiti, ne obuhvata samo republičku i lokalnu administraciju nego i obrazovanje i prosvetu, a moglo bi se u širem smislu tu pridodati i pravosuđe, mada ono strogo gledano (treba da) spada u posebnu, nezavisnu, treću granu vlasti.

Značaj reforme javne uprave gotovo da je teško preceniti, jer je njen više indirektni nego direktni uticaj na celokupno društvo praktično nemerljiv. “Jeftina i efikasna država, sa kvalitetnim uslugama zdravstva, prosvete, državne administracije i drugo, ključna je za trajnu fiskalnu stabilnost i visok privredni rast”, potencira Fiskalni savet

Upravo u tom kontekstu i Arsić ističe “skromne rezultate u promeni opšteg ambijenta. O tome svedoči odsustvo boljeg plasmana na Globalnom indeksu konkurentnosti Svetskog ekonomskog foruma, koji uzima više i šire kriterijume od Svetske banke. Po više merila napravljen je znatno manji pomak, a Srbija posebno loše ocene dobija u oblastima kao što su funkcionisanje institucija, inovativnost i slično”. Upravo je nedavno na ovim stranicama (NM br. 289) rečeno da je Srbija na ovoj listi postigla vrlo skroman napredak, popevši se sa 94. na 90. mesto (2008. bila je 85), dok je na listi Svetske banke sa lanjske 59. dospela na pristojnu 47. poziciju.

Pojednostavljivanje nekih administrativnih procedura, kao kod dobijanja novih zdravstvenih knjižica ili to što roditelji više neće imati obavezu da prijave novorođenče, olakšaće malo život ljudima, a i medijski je atraktivno, ali ipak nije ključno. Dve stvari bile su najvažnije kada je reč o promenama u javnoj upravi: racionalizacija broja zaposlenih i uređenje sistema zarada.

Ništa od toga nije urađeno. “Mere Vlade usmerene ka reformi javne uprave ni izbliza nisu dale očekivane rezultate – probijali su se rokovi i nisu se ostvarivali kvantitativni ciljevi. Međutim, još veću opasnost vidimo u tome što su, i pored drugačijih najava, sprovedene mere išle više u pravcu smanjenja, a ne povećanja kvaliteta javne uprave”, kaže Fiskalni savet.

U stvari, Pavle Petrović i ekipa prethodno upozoravaju da je Pozicionim dokumentom “Moderna država – racionalna država: koliko, kako i zašto”, kabineta Kori Udovički, iz maja 2015. godine, “Ministarstva za državnu upravu definisalo osnovna načela za racionalizaciju broja zaposlenih i reformu sistema zarada. Tu je rečeno da smanjenje broja zaposlenih ne sme da bude linearno već da mora da se zasniva na funkcionalnim analizama i reformama najvažnijih delova javnog sektora. Od tada je prošlo više od godinu dana, a praktično jedini mehanizam za smanjenje broja zaposlenih i dalje je prirodni odliv, tj. odlazak u penziju”. I umesto 50.000, broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen je za manje od 20.000.

“Drugi princip iz Pozicionog dokumenta bio je ‘jednaka plata za jednak rad’, ali je i on u međuvremenu grubo narušen. Vlada je u prethodnih godinu dana, opet bez analiza, počela nejednako da uvećava zarade u javnom sektoru. To za posledicu ima da, na primer, računovođa zaposlen u policiji dobije povećanje plate, a u Poreskoj upravi ne iako radi isti posao”, zaključuje Fiskalni savet.

Ovo važi ne samo za državnu administraciju nego i, možda još više, za prosvetu i zdravstvo.

Stabilno rizično

“Mnogi ministri su u ovim prvim danima nove vlade takoreći nevidljivi, niko od njih nije izašao s nekim predlogom politike u svom resoru, sve se svodi na aktivnost premijera”, primećuje Arsić.

“Nismo čuli od ministarke pravosuđa šta namerava da radi. Za ministra prosvete kao da postoji samo osnovno i srednje obrazovanje, visoko i nauka se drže u drugom planu. U zdravstvu takođe nema najava šta će da se radi”, nastavlja naš sagovornik.

Zbilja, upravo je zdravstvo primer kako se naopako radi. Nedavno je, kao što je poznato, smenjeno 11 direktora bolnica širom Srbije, ali kao na nekom prekom sudu, po kratkom postupku, na osnovu nekakve kontrole koje su radile javnosti nepoznate komisije.

To je samo jedan od pokazatelja pravne nesigurnosti.

Slučaj “Savamala” nikako da dobije svoj epilog, štaviše čini se da je od epiloga sve dalje, a javnost se kao teniska loptica, kao kad su igrali Đoković i Nadal – beskonačno, prebacuje od policije do tužilaštva i nazad. Istovremeno, taj slučaj je i najbolji primer teškog položaja u kome se nalazi čitav pravosudni sistem, a pre svega sudije koje trpe velike pritiske od uskih krugova aktuelne političke vlasti.

Skupština je posebna priča. Odnos parlamentarne većine prema manjini najčešće karakteriše netrpeljivost i gola sila, tako da Srbija sve više deluje kao duboko rascepljeno društvo, što nikako ne može biti dobro upravo sa stanovišta njegove stabilnosti.

Konačno, na te unutrašnje “bezbednosne izazove”, nadovezala se i “afera Jajinci”, koja se odlikovala “jakim elementom inostranosti”, kako se to stručno izrazio premijer.

Sve to čini da Srbija deluje, ako ne baš kao nebezbedna zemlja, a ono sigurno kao zemlja s nezanemarljivim potencijalnim opasnostima i rizicima. I, naravno, ko ne bi voleo da je predsednik Vlade u pravu kad kaže da je Srbija stabilna, ali se onda nameće pitanje zašto se stvara suprotan ili bar znatno drugačiji utisak. Tek onda se naivni posmatrač nađe u čudu jer, je li, kome je u tom slučaju potrebno da se stvara slika nesigurnosti i permanentne opasnosti ako zemlja, u stvari, stoji postojano “kano klisurine”.

Smanjenje poreza i doprinosa

Izjava premijera Vučića na jednoj televiziji, pomalo neočekivanom mestu za tako krupnu stvar, da će u drugoj polovini iduće godine doći do smanjenja poreza i doprinosa na zarade, kao i do smanjenja nekih drugih poreskih stopa, delovala je, pa, gotovo kao grom iz vedra neba. Zbilja, tako nešto nije se moglo ni naslutiti iz dosadašnjih javnih nastupa ni predsednika ni drugih članova vlade, ministra finansija naročito.

No, sama ideja o smanjenju dažbina na plate nije nova. S takvim predlogom izašla je još pre 5-6 godina tadašnja ministarka finansija Diana Dragutinović. Njen predlog je, međutim, sadržao i kontrameru, odnosno u tom paketu je rasterećenje rada bilo praćeno povećanim opterećenjem potrošnje, što je praktično značilo poreza na dodatu vrednost. Ovaj predlog, međutim, izazvao je podelu na pobornike i protivnike čak i u ekonomskoj struci, ne toliko načelno koliko konkretno. Postavljeno je, naime, pitanje da li će povećanje PDV-a moći da nadoknadi prihode izgubljene smanjenjem doprinosa. Nezavisno od toga, predlog je propao pre svega zbog toga što je protiv njega bio Mlađan Dinkić, tadašnji ministar za privredu.

Nešto slično je za vreme svog kratkog ministrovanja predlagao i aktuelni lider pokreta „Dosta je bilo“ Saša Radulović, a ideju je prošle godine ponovio (u prilično razrađenoj formi) Libertarijanski klub Libek, nevladina organizacija, ali već i zbog samog njenog statusa to nije privuklo širu pažnju javnosti.

Vučićeva odluka da baš sada lansira tu ideju predstavlja iznenađenje i zbog činjenice da pre samo tri meseca, u svom ekspozeu, kada se iznose strateške “mere i namere”, smanjenje poreza i doprinosa nije ni pomenuo. Govorio je, doduše, o “reformi poreskog sistema”, ali se u datom kontekstu ona više odnosila na organizaciono-tehničke stvari; govorio je izričito o smanjenju parafiskalnih nameta, ali ni slovo više od toga.

Nema sumnje da je opterećenje plata u Srbiji veliko (mada, istini za volju, isto takvo je i u Sloveniji i Hrvatskoj, pa su ove tri zemlje u tom pogledu najgore u jugoistočnoj Evropi) i da bi ga trebalo smanjiti. U prvim reakcijama ekonomisti se više pitaju da li je realno da do smanjenja dođe već iduće godine. Vladimir Vučković, član Fiskalnog saveta, tim povodom kaže: “Nije realno očekivati tako nešto sledeće godine.

Realno je da se o tome razmišlja tokom sledeće godine, a da se eventualno određene mere primenjuju od 2018. jer još imamo deficit i potrebu da se on smanji, pa bi u takvoj situaciji bilo loše praviti promene na prihodnoj strani, da se ne bismo vratili na početak. Ali, ukoliko bi se Vlada opredelila za čvršću kontrolu javnih rashoda, ako recimo odustane od nekog većeg povećanja plata i penzija u 2018, i ukoliko u međuvremenu smanji neke rashode, a sa druge strane ‘utera’ sivu ekonomiju u red, što znači da Poreska uprava počne da prikuplja visoke prihode, onda bi se stvorili uslovi i za smanjenje poreza i doprinosa”, smatra Vučković.

Arsić: Rast plata i penzija najviše 3,5 odsto

“Napredak u ekonomskoj politici jeste ostvaren, ali treba imati u vidu da fiskalna konsolidacija nije završena. Čak i ako cilj u narednih godinu-dve bude dostignut, on mora da se održi, a već se najavljuje povećanje rashoda po isteku sporazuma sa MMF-om. Plate i penzije dogodine bi mogle da rastu najviše do porasta BDP-a, dakle 3,5 odsto, a verovatno i manje ako bi hteli da znatnije porastu investicije koje su sada niske, tj. ispod nivoa potrebnog za ubrzaniji rast privrede”, kaže Milojko Arsić.

Novi magazin, 24.11.2016.

Peščanik.net, 25.11.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.