Radio emisija 19.04.2000, govore: Dušan Kovačević, Golootočani i Mileta Prodanović.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Evo, ogrejalo nas je sunce, sve je u redu, jel’ tako, i predsednik je dobio još jednu plaketu, zlatnu naravno, a reč je o plaketi Takovski ustanak. Na njoj piše – U Takovu, na temeljima Srbije, gde je zavet predaka uklesan u kamen i hrast, slava pripada samo onima koji nepokolebljivo brane svoju otadžbinu, njene granice, slobodu i čast.

Darodavci izgleda veruju da će ovim poklonom razveseliti i osokoliti predsednika, međutim, mislim da je to potpuno pogrešna pretpostavka i da će se on naljutiti. Prvo, čovek ne želi ni da čuje za srpske ustanke, a ni za pretke koji su umrli samo da bi njemu napakostili.

Te pretke, na primer kneza Miloša i njegove vojvode, on bi ako se naljuti mogao da proglasi nacionalnim izdajnicima, američkim lakejima i da naredi da ih posthumno streljaju, za početak.

Ili ako je bolje volje, bolje raspoložen može da ih po zakonu o informisanju otera pred Privredni sud, gde će, na primer kneza Miloša išamarati neki patriotski orijentisani pripadnik obezbeđenja, možda isti onaj koji je juče išamarao jednog člana Otpora.

Sve je u redu i u opoziciji, natpevavanje o izbornim listama traje, ekspertski tim udružene opozicije koji je zadužen za usaglašavanje kriterijuma za jedinstvenu izbornu listu održao je juče sastanak. Niko se nije naljutio i niko nije izašao sa sastanka.

Moguće je da je to zbog toga što su, kako kažu, tek definisali pitanja na koja lideri opozicije tek treba da daju odgovore, dakle, borba za mirno usaglašavanje liste biće takva da ni kamen na kamenu neće ostati.

Do tada će lideri opozicije biti gde i sada – na pola puta između trona i vešala, a i mi sa njima.

Nema razloga za žurbu, imamo još pet godina da oborimo dobitnika zlatne plakete na pleća. Amerikanci su smislili kako da preradom, tj. kako se moderno kaže, reciklažom, vodu iz WC-a pretvore u vodu za piće. Projekat će biti gotov taman za pet godina, a zove se – od toaleta do slavine.

Primali smo raznu pomoć: Energija za demokratiju, Obrazovanje za demokratiju, pa Asfalt za demokratiju – i šta fali projektu Reciklirana voda iz toaleta za demokratiju.

To je dosta od bele Amerike, a od onih koje drže u rezervatima možemo da preuzmemo ime za bolest koja nastaje kao posledica dugotrajnog straha – susto. Imati susto znači ostaviti dušu negde drugde.

U današnjoj emisiji Peščanik govore Dušan Kovačević, komunisti i Mileta Prodanović.

Mileta Prodanović: Na miting je došlo puno ljudi i to je lepa vest, ali ima i loša vest, a loša vest je ta što sam ja sve vreme hteo i pre svega sam došao da čujem neku vrstu najave strategije. Izuzev studentskog pokreta Otpor, niko drugi nije dao nikakve naznake. E, sad ja se pitam koliko dugo će još naša opozicija ovako tretirati narod kao neke pudlice koje se pozovu kad treba da naprave neku masu, a da za uzvrat u stvari ne daju ništa od sebe. Zastrašujuća je ta nemogućnost da se postigne realni dogovor.

Ja sam na Radiju B292, dan posle mitinga čuo izjavu jednog od lidera, namerno neću da kažem ime, jer ni on ga nije izgovorio, ali svi će znati o čemu se radi. Znači, tu je palo pljuvanje dragih kolega koje nisu ni jednom rečju pomenule državni terorizam. Pa pobogu, valjda je svako od njih dovoljno pametan da zna šta će da kaže i na šta bi to ličilo da toliki broj ljudi kaže istu stvar. Meni su se, moram da kažem, na tom mitingu najviše dopali prilično racionalni i lepo skovani govori pre svega Rasima Ljajića i Jožefa Kase. To Beograd nije čuo do sada, a sada je čuo, ali bojim se da na sledeći miting neće doći ovoliko ljudi ako se ništa realno ne dogodi u međuvremenu. To znači da spreme efikasnu i realnu strategiju koja će proći između te zastrašujuće mogućnosti građanskog rata, sa jedne strane, i koja će učiniti kraj ovom destruktivnom režimu s druge strane.

Mislim da postoji mnogo parametara koji govore da gde god se ovaj režim hvata batine, na kraju je dobio batine, ali nažalost tu ide i ta međufaza, a to je da između ta dva trenutka stoje stotine hiljada postradalih ljudi. Jedna debela knjiga bi se mogla napisati o ponašanju takozvane međunarodne zajednice prema srpskoj opoziciji. To je sada valjda svima jasno da se na dan mitinga u Bosni okači 5000 plakata i da pet ljudi sa liste dobije vizu za Francusku. I oni su ovim svim što je učinjeno u poslednjih godinu dana lepo njega ostavili u jednoj sigurnoj jazbini i svaki spoljni pritisak je prosto više nemoguć.

Moje sve crne slutnje vezane za ličnosti sadašnje vlasti potiču u stvari iz domena vizuelnog. Ja vrlo dobro pamtim ikonografiju, prostornu sintaksu VIII sednice, znači njega koji sedi iznad svih ostalih, ljudi koji se tu ređaju za govornicom, način na koji on hvata beleške kada govore ljudi koji su protiv novog talasa. Ja sam to gledao u svom momačkom stanu sa ocem i ja sam tada rekao – ovaj čovek će nas upropastiti. I zanimalo me je, pošto je dugogodišnji član te stranke, šta će moj otac reći na to. On je ovako ćutao dugo, dugo, dugo, i rekao – mislim da si u pravu. E, onda je dalje sve to krenulo da se događa jednom neverovatnom brzinom.

U tom nekom međuprostoru sam ja otišao na godinu dana u London, mislim, mi smo plaćali neverovatne telefonske račune, zašto – zato što ujutru kupiš novine, vidiš na prvoj strani ludilo, okreneš telefon – šta se događa, odgovor – ništa. To je isti odgovor koji bih ja dao nekom da me sad zove, šta se događa – ništa. I za vreme bombardovanja – ništa, kao tu sediš i nešto čuješ, ali fascinantni su ti znaci, recimo otvorim Independent i sad na drugoj ili trećoj strani je ogromna fotografija iz Crne Gore, gde ovako stoje musavi pripadnici romske manjine, jedan debeli milicioner naslonjen na banderu, ali onako potpuno stravično sve to izgleda. I sad ta musava deca nose parole na kojima je ćirilicom napisan sledeći tekst, sve je jedna reč: čekamoteđesičikaSlobodođibrzo.

Pa onda dođe neko iz Jugoslavije i donese Politiku i ja nekako u trenutku shvatim da su to novine koje ja više neću čitati zato što je naslov teksta veći od zaglavlja, preko cele stranice piše samo jedna jedina reč – Ustav. Ta reč Ustav je veća nego logotip Politika i ja otprilike shvatim da to ide ka nečemu ludačkom. A onda se pojavi ceo taj kompleks jednog sređivanja, koji ustvari nas ubedi da treba da se vratimo ili da treba na neki način da i ja i ljudi iz mog kruga stanemo iza toga racionalnog dela koji je na kraju ispao pobeđen. Ja sam kasnije i u nekim diskusijama dolazio u konflikt sa ljudima iz drugih sredina baš po pitanju tog Ante Markovića i toga svega. Onda su čudne te amplitude ljudi koji su u jednom trenutku spremni da održe pijani govor sa bureta u slavu sopstvene nacije, a da onda posle budu jugonostalgičari. Nekako mi se činilo da je vrlo vulgarno uletati u taj neki nacionalni stereotip. Mislim, mi imamo pre svega nacionalnu kulturu koju moramo da negde negujemo, potpomognemo. Meni su o srpskoj kulturi govorili u 90-im godinama ljudi koji ne znaju padeže. Čovek ima neki poriv da se pojavi kao protivnik takvih ljudi.

To je neverovatno koliko smo mi u 80-im godinama bili udaljeni od svake primisli na politiku. Ima jedan divan stih iz pesme Idola sa ploče Odbrana i poslednji dani, koji je po meni ovako jedan neočekivani moto možda tih godina. Mislim, neočekivani u smislu da ga ni oni možda nisu tako videli. Ta rečenica glasi: Gledam sa svog balkona na barikadu. To je znak tih godina. Ne znam, možda smo mi bili zaneti tim nekim svojim projektima, tim možda i malo eskapističkim godinama i nismo videli da se u nstvari baš u tim strukturama koje su se nama gadile i tada, iza naših leđa izvršava to pregrupisavanje i zauzimanje pozicija za dekadu koja će tek nastupiti i u kojoj će se prosuti krv.

Prvi put mi je nekako ta slutnja se javila u trenutku kada je umro Aleksandar Ranković. Ja sam tada stanovao u 29. novembra i kroz moj prozor se u daljini videlo Novo groblje. I sad, umro Aleksandar Ranković, dobro, čovek, njegova stvar, kad sam pogledao kroz prozor, kada sam video reke ljudi koje idu prema tom groblju, autobuse, ja sam tad okrenuo mog prijatelja koji je tu blizu stanovao, Ninoslava, i rekao sam – čoveče, ovo nije normalno, ovi ljudi idu da odaju počast ubici. A onda negde 86. godine sam ja otišao u vojsku. Na tom aerodromu u Somboru prosto fizički sam osetio da mi te 86. godine živimo u jednom organizmu u kojem smisao daje jedno prazno mesto. Nikada niko od njih o Titu nije govorio kao o mrtvom čoveku. To se osetilo i u jednoj od prvih diskusija na televiziji, kada je tadašnji general Mirković u nekoj diskusiji govorio – naš komandant kaže, a onda, ne znam da li Koštunica ili neko od tih, on se okrenuo i rekao – čoveče, pa vi morate da shvatite da je vaš vrhovni komandant mrtav već devet godina. Ovaj čovek je rekao – vi mene vređate, ustao je i otišao.

Jedna od zgrada Fakulteta likovnih umetnosti u kojoj je moj otac radio dok je tamo radio je bila baš naslonjena na rezidencijalni kompleks Titov i ja kad sam bio mali, otac kada je imao časove on bi me pustio da idem tamo. Taj je muzej bio vrlo zanimljiv, onako kao Ali Babina pećina sa potpuno neobjašnjivim predmetima, recimo hromirani voz, makete brodova. To su tako razne stvari koje je on dobijao, šta ja znam, ako je neka firma nešto dala, onda druga mora da da više, onda u tom nekom nadmetanju se stvara ta jedna neverovatna kemp kolekcija, gde jedna pored druge stoji recimo skulptura od paunovog perja i slika Nadežde Petrović. Onda je bila ta danas zaklonjena mapa njegovih putovanja, kao Magelanova, Kolumbova, kao misija apostola Pavla.

Kada je negde sredinom 90-ih, u tom kratkotrajnom interegmumu, kada je bila vlada Milana Panića in charge, oni su po ko zna koji put pokrenuli pitanje te kolekcije. Ja sam tada, na užas nekih ljudi predložio da se ta zgrada pretvori u Muzej pokornosti sa svojim postojećim fondom i da se skupljaju elementi buduće pokornosti. Recimo, ti transparenti sa kontra mitinga ili sa mitinga na Ušću, oni su sačuvani na fotografijama, bilo bi divno imati ih jednog dana u originalu. Recimo fotografiju žene koja pleše valcer sa fotografijom Slobodana Miloševića.

Bojim se da ćemo mi, ako se ikada situacija u ovoj sredini normalizuje, doživeti neku vrstu blage verzije sarajevskog sindroma. Oni koji su otišli tvrdili su da su pobegli od nepodnošljivog totalitarizma i da su ujedno svi koji su ostali voljni ili nevoljni kolaboracionisti. Opet, oni koji su ostali će opet biti u pravu kada budu tvrdili da je bez tih 300.000 ljudi nama bilo ovde teže da stvari postavimo kako treba. A na stranu unutrašnje pročišćenje i gledanje šta sa ovim ljudima koji su ovo sve napravili. Kako to izvesti. Recimo, ja bih ih vratio u stanove iz kojih su pošli u svoju istorijsku misiju. Ja se vrlo često vraćam nečemu što je rekao jedan moj prijatelj arheolog u trenucima ovog IV Kongresa vladajuće stranke, kad su one nesrećne ljude kao i za kontra miting doveli tako beslovesne na ulice da nešto podrže ili već šta. Onda je on rekao – vidiš ove ljude što su sad došli, oni će jednog dana da viču – na smrt, na smrt, na streljanje, a mi ćemo da vičemo – nemojte, ljudi.

Kad je počinjao taj rat, ja sam pisao neku poludnevničku esejističku knjigu koja se zove Pas prebijene kičme. Ljudi su mi tada zamerili, pa kao – šta sad ti pišeš o tome kako prolazi vreme, to svi znamo. Međutim, već posle dve-tri godine, kada neko uzme tu knjigu u ruke, tu su stvari za koje će 70% ljudi tvrditi da se nikada nisu dogodile. Danas-sutra će neko reći da Dobrica Ćosić nije rekao da prvo treba ići na izbore, a ne na ustavotvornu skupštinu. Danas će neko reći da Slobodan Milošević nije dobio 104% glasova ovog naroda. I jednog dana će neko reći da Milan Milutinović nije vladao sa 98000 albanskih glasova iz Kline ili Junika, već ne znam odakle.

Slušaoci moraju znati da trenutak u kome Milica progovara, a Milica je naš pas, je uslovljen time što je ona 23. marta prošle godine dobila premiju na imigracionoj lutriji Sjedinjenih američkih država i taj trenutak radosti u stvari je provocirao njenu verbalnu komunikabilnost:

– Pa, kako se sada osećaš, upitao sam, sada kada imaš taj papir. Poznajući naše razdragano, čupavo kuče najviše što sam u tom trenutku očekivao bio je odgovor u vidu lajanja ili nekog gesta šapom, ali Milica je rekla sasvim razgovetno i glasno – Činjenica da sam postala deo najmoćnije, najbogatije, tehnološki najnaprednije, najodvažnije, najpametnije nacije na svetu ispunjava me ponosom. Zatim se protegla i nastavila: Vi Srbi ste obične plačipičke, bolesni od istorije za koju vam je jedan naš čovek lepo objasnio da je ionako lažna. Opterećeni ste manijom veličine i kompleksom niže vrednosti u isto vreme, što na prvi pogled deluje nelogično, ali je upravo tako. – A do sada ti nije smetalo što si Srpkinja, promucao sam. – Ne pokušavaj da me nasilno uguraš u tu ozloglašenu kategoriju, ja sam pas bila i ostala. To što je danas mnogo bolje biti pas nego Srbin, sažaljevam slučaj, to je tvoj problem a ne moj. – A to što smo u prijavi za lutriju pod odrednicom nationality napisali da si Serbian? – Nisi me pitao.

Svetlana Lukić: Svi se peru, ko god može.

Mileta Prodanović: Ako sami sebe ne reorganizujemo nama to sleduje, nema tu šta, celom društvu, resetovaće nas. Mislim, valjda ljudi treba sve više da budu upoznati sa tim kako stvari stoje u Republici Srpskoj, pa da znaju, da li je slučajno što je Banjaluka postala jedna od omiljenih emigrantskih destinacija za Beograđane, da li ste to ikada mogli da zamislite, pre pet godina? Da ljudi odavde idu na tezge tamo. Moja prijateljica jedna je dobila konkurs jedan arhitektonski u Banjaluci, vratila se fascinirana činjenicom da od prelaska granice do Banjaluke nema nijednog prljavog toaleta. E sad, zajedno s tim ide i ono – mi mislimo da vi trebali da uradite to i to, nije to nikakav pritisak, mi samo to mislimo, a sad vi vidite.

Treba pre svega uvek imati u vidu koliko su ljudi oni ubili, već do sada i to treba stalno ponavljati, to treba stalno ponavljati.

Svetlana Lukić: Ovo je Radio B292, sada će govoriti oni koji nisu izgubili polet i koji se nisu razočarali u svoje ideje, komunisti, Golootočani. Ova četvorica ljudi su zbog svojih ideja na Golom otoku ukupno proveli 30 godina, zamislite, poslednji od njih je izašao sa Golog otoka 1960. godine. Posećujem ih s vremena na vreme svih ovih godina, a pogotovo otkako je počeo rat. Jedan od njih, komesar, je u međuvremenu umro, međutim, videćete da njegove ideje i dalje žive.

– Ja ću vam ispričati jedan detalj za Miloševića. On je primio jednu delegaciju našeg udruženja. Mi smo bili odbačeni od svakoga i to istorija ne pamti, razumiješ, koliko smo mi bili torturisani. On je ukinuo prema nama tu torturu i tako dalje i on je nas primio, petorica smo bili. Mi smo sada postavljali pitanje, mene je interesovalo to, pa kažem – zašto su se mnogi ljudi odrekli komunizma. Kaže, mi smo sada ugroženi od pape, ugroženi smo, kaže, od Nemačke i od Amerike i mi moramo malo da taktiziramo. Ja sam ga potpuno razumio, to bih i ja radio da sam tamo.

Svetlana Lukić: Kako ste mu se obraćali?

– Mi njemu – druže, mi smo njemu – druže, on kaže – to je pravilno. Ja sam mu lično rekao – ne mogu da te, komunistu, zovem gospodine, nego druže. Pravilno, kaže. Eto, to je predsednik lično rekao – pravilno.

Svetlana Lukić: Vi vašu ženu zovete drugaricom ili kako?

– Drugarica, a kad pobrkam, pa kažem – moja žena, isto mi dođe malo neobično i popravim se pa kažem – drugarica.

Svetlana Lukić: Da li ste vas dvoje bili drugovi i u toku rata?

– Mi smo iz rata i bračni par i drugovi i sve.

– Mi smo se upoznali 1942, a već u proleće 1943. smo se ja i ona povezali. Mi smo se vjenčali u duhu toga morala španskog građanskog rata. O Španiji smo čitali preko novina i gledali sliku u Politici kako se tamo povezuju drug sa drugaricom i kako se žene. Jedinica okruži, recimo bataljon, među njima je šator jedan i pod onaj šator se vjenčaju drug i drugarica, stanu jedno kraj drugoga, drže se čvrsto za ruku, u drugu ruku puška, borci pjevaju neku pjesmu borbenu i to je vjenčanje. I mi smo se tako vjenčali jedanputa, to prvi put kad smo se povezali.

– Ali kaži kako, preko vrapca, ti ispričaj.

– Evo, sad ću da ispričam. Bio je jedan musliman, Bećo Bašić se zvao, dobar komunista bio, talentovan kao pjesnik i on je ispjevao Vrapca. Bilo je strogo da se ne smije ilegalno ljubaviti radi čuvanja morala. Ako neko nekog voli mora to biti javno. I ovaj Bećo Bašić je ispjevao Vrapca i počinje Vrabac, ja znam samo početak, Vrabac je počinjao: Neka u bataljonu svi znadu, Radivoje voli Radu. Evo, ovako smo mi to vjenčanje sproveli prvo. Mi smo se tri puta vjenčali prije svega, jedanputa partizanski način, drugi put pred Odborom kao ovo sad što se vjenčavaju, ovo savremeno vjenčanje, a treći put u crkvi pred popom. Bili se oslobodili, slobodna je teritorija bila i mene su poznavali ovako više ono rukovodstvo crnogorsko, i poruče mi – obavezno se vjenčaj u crkvu radi približavanja narodu, jer četnici su govorili da se mi ženimo sa sestrama. Propaganda, znaš kako je, i da bi mi se približili narodu i suzbili tu propagandu četničku, mi smo na Božić išli te sekli badnjak i ko se ženio u to vreme morao je pred popom u crkvu da se vjenča. I za nas dvoje treće vjenčanje bilo je u crkvi.

– Kapitalizam mora preći u jednu savršeniju i bolju fazu, a ta faza je zna se ko. To je istorijska nužda. Može li ko zabranit da raste trava u proljeće? Može li ko? I da cvetaju šljive i jabuke? Niko, a kad će biti, to je drugo pitanje. Može li se uništiti materija – materija je neuništiva. To je istorijski proces, to nema šta da zaustavi. Kočnicu da, ali voz ide, voz komunizma ide i doći će.

Svetlana Lukić: Da li mislite da ćete to da doživite?

– Ne vjerujem.

– Ne bih rekao.

Svetlana Lukić: Takve ideje kakve vi imate, da li ste ih ikada videli otelotvorene makar delimično u bilo kojoj zemlji?

– Kako da ne, u Sovjetskom Savezu.

Svetlana Vuković: Mogu vam reći, osim vas, moj otac je jedini čovek koji je bio u Sovjetskom Savezu i koji se vratio odande i rekao da Rusi divno žive.

– Pa, jeste, ja to i sada tvrdim. Uzmimo upravo dve najveće sile, Ameriku i Sovjetski Savez. U Americi 30 miliona gladnih ima konstantno već 200 godina. Kad svane jednostavno ne znaju šta će da jedu. Da ne govorimo o drugim porocima te države i da ne govorimo još i o tome da ona postoji 215 godina i da za 215 godina nije uspela da te poroke i pored sve demokratije, slobode o kojoj oni govore, da iskoreni. Kako, zašto? Pa, normalno, zato što je sistem takav, sam sistem to ne omogućava. A Sovjetski Savez za samo 40 godina, Sovjetski Savez je sve te poroke koji su u Americi postojali iskorenio. Odmah da navedemo primere, glad, u Sovjetskom Savezu se nije gladovalo. Svaki građanin Sovjetskog Saveza je svakog dana imao tri puta da jede. Odmah da samo malu digresiju napravim, Kina sa milijardu i 200 miliona stanovnika – prvi put u socijalizmu je svaki Kinez imao tri puta na dan da jede, dotle su gladovali i godišnje je umiralo po 30-40-50 miliona Kineza od gladi. A prvi put u socijalizmu svi Kinezi su počeli da jedu, naravno, po šaku pirinča, ali dozvolićete da je to jedan od najvećih progresa koje je čovečanstvo ikad u istoriji doseglo, omogućiti milijardi i 200 miliona ljudi da mogu tri puta dnevno da dobiju po šaku pirinča. To je socijalizam omogućio.

Svetlana Vuković: Problem sa socijalizmom nastupa posle te šake pirinča, šta posle? Posle, u stvari, ništa.

– Nije tačno, dolazi nadgradnja, obezbediti najveće pravo ljudsko koje čovek uopšte rođenjem ima, to je pravo na rad. Svaki mlad čovek, ako u 10 sati pre podne primi diplomu bilo čega, on je u 12 već mogao da bira gde će da se zaposli. Kud ćete veće dostignuće? Prva država u istoriji koja je opismenila svoj narod, kompletno, potpuno, i to ne sada, nego pre 50 godina još, to je Sovjetski Savez. U Americi 80 miliona nepismenih funkcionalno i 40 miliona potpuno. Vidite, to je ta nadgradnja duhovna. Jedini narod koji je živeo punim duhovnim životom, pa zar to nije onda korak dalje od te šake pirinča? Jeste.

– Tradicija naše narodno-oslobodilačke borbe živjeće vječno kod naroda, a birokratija ju mrzi. Evo, pojedinci iz opozicije, nije opozicija sva jednaka, u opoziciji isto ima poštenih ljudi, ali pojedinci smatraju narodno-oslobodilačku borbu najvećim zlom na svjetu. Partija je bila donjela odluku da se bori protiv Njemaca do smrti, do istrebljenja našeg ili njihovog.

Svetlana Lukić: Da li je to trebalo da i mi uradimo sa Amerikancima, sad kad su nas napali?

– Svakako, svakako, kasarne da zauzmu, ovo, ono, saobraćaj da uzmu nesmetano u svoje ruke, to je okupacija. Otpor Amerikancima apsolutno je istorijski opravdan, naučno je opravdan i progresivan.

Gorbačov i Jeljcin i njihovo društvo, oni su pred teškoćama kapitulirali. Oni da su bili pametni ili ukoliko nijesu špijuni, to se sad još ne zna, oni su trebali da idu na reformu komunizma, pa su trebali ići na analizu i greške otkloniti. E, njima je to falilo, pred Amerikom su odmah kapitulirali, Amerika ih je raskućila, oni su pali na koljenima. Na koljenima, ništa, i američki kapitalisti i CIA se uvukla. Pa Gorbačov je priznao, ja kaže nijesam mogao sam ništa, CIA je zagospodarila sa Rusijom. A to je njegova krivica bila, a Kinu je spasio jedan veliki reformator njihov, zvao se Deng Sjao Ping. Njegove ideje se tamo sprovode i prema njegovim idejama se komunizam učvršćuje, upravo, sada je socijalizam, ali socijalizam je prva etapa komunizma. Pa, Kuba drži komunistički front, Kubanci se dobro drže, onda Vijetnamci se drže dobro, organizovani su i oni su i pobjedili Amerikance. Amerikanci su izgubili bitku u Vijetnamu i neku sličnu tom porazu u Vijetnamu pretrpjeli su poraz kod nas, sličan.

Svetlana Lukić: Znači, Rusija, Kina, Vijetnam, mi, Kubanci, koga biste još nabrojali?

– Sjeverna Koreja čak ima atomsko naoružanje i Amerika svim silama se bori da obori taj režim, ali ga ne može. I ona sad ima rakete i iz Sjeverne Koreje može da tuče Ameriku i ne smiju da je napadnu.

– I taj američki imperijalizam je vrlo jak i komanduje svjetom, je li to činjenica? To su opet buržoaske zemlje, buržoaske partije, on sa njima komanduje. Komanduje li on sa Indijom, komanduje li sa Kinom, komanduje li sa Azijom čitavom, sem Pakistana?

– Komanduje, jer mu je pao na ruke Japan koji je jedna od najjačih industrijskih zemalja.

– Ne, Japanci se odupiru, bogami.

– Ne, ne, Japan je pao i Japan se saglasio sa bombardovanjem.

– A da, to da.

– Drugo, Kina, Kina je skrenula udesno, Kina ukida plansku privredu. O socijalizmu se ne može govoriti bez planske privrede, pa molim vas, ne može bez toga.

– Još u ratu smo pjevali ruske pjesme, on je meni bio komesar, svaku pjesmu i sad znam rusku napamet, Kaćuša, pa ne znam, vintovačka hej, hej, vintovačka bej, bej, sve smo pjevali, prvo jer je slovenska bila, drugo jer je bila partizanska, jer je Rusija bila zemlja socijalizma i mi smo to zavoljeli, jer na našu dušu je lako posaditi to cvijeće, jer uspjeva, jer je naše.

Svetlana Lukić: A sada ćete čuti gospodina Dušana Kovačevića koji opet muke muči sa Emirom Kusturicom. On naime priprema scenario za njegov novi film po motivima svog teksta, Lari Tomson, tragedija jedne mladosti. Dušan Kovačević.

Dušan Kovačević: Da, u pripremama smo, odnosno u poslednjoj fazi rada na scenariju i kao što to obično biva, ovo je peta ili šesta verzija poslednje ruke i nadam se da ćemo završiti do leta, a onda ako bude sve u redu snimanje bi trebalo da počne negde krajem godine. Kao što je u svoje vreme bilo snimanje Undergrounda po jednom motivu, jedan čovek skriva najboljeg prijatelja u podrumu i ne govori mu da je rat završen. Ovde je opet ta matrica, jedan glumac ne dođe u pozorište, a jedan jako loš, očajan glumac laže publiku i ono što je najlepše, publika uživa. Zapravo to je priča o tome da je stvarno danas laž postala umetnost i da postoje te velike globalne laži i postoje male, primitivne laži kao što nas naša vlast laže već deset godina. A to je već šarmantna i stara priča o balkanskoj podvali. Nešto što je bilo osnova i što je bio kodeks među ljudima, što se zvalo reč, čast, dostojanstvo, ti pojmovi više ne postoje. Postoje dobro plaćeni advokati i ugovori koji se u principu ne poštuju. Čovek je zapravo danas postao najveća štetočina na planeti, znate, on je gori jedno hiljadu puta od pacova, a onda diže dreku na pacove da bi skrenuo pažnju sa sebe. Čovek je u stvari najveći glodar i pacov.

Vi ste danas imali temperaturu na suncu od 30 stepeni, polovina aprila. To zapravo nije sunce, to je rerna. Ova civilizacija visoko razvijena je uspela da isprži nebo. Znate, evo sad 50 000 vojnika apsolutno ne znači na toj teritoriji ništa, oni su po nekakvim bazama gde samo gledaju da ne stanu bosom nogom na zemlju, jer će biti ozračeni. Njima je jedini sad problem šta jedu i šta piju. Ne bi bilo čudo ako bi se planeta jednog dana narogušila i onako kao kuče otresla nas sa sebe. Ali u celoj toj priči o toj globalnoj nesreći mi imamo naravno pravo na našu intimnu, privatnu, dodatnu, u kojoj uživamo. Mi evo već 60 godina se jurimo među sobom, vadimo oči jedni drugima i svaki dan neko nekome ovde u ovoj zemlji radi o glavi. I praktično možemo reći da smo 60 godina izgubili u nasilju, budalaštinama i da je 60 godina srpski narod u stvari u jednom velikom, jednim delom globalnom, a jednim delom privatnom eksperimentu, koji nikako na dobro neće izaći sigurno. U tom istorijskom cenjkanju vi imate jedan trenutak kad možete nešto da dobijete sa minimumom gubljenja. Ako propustite tu šansu, vaša cena je sve niža i niža, a onda jednog dana se uopšte ne pitate, čak jednog dana dođete u situaciju da molite da vam se pomogne.

Ono što je tragično i gde je jedna od suštinskih grešaka Miloševića, to je što ovo više nije Jugoslavija, ovo je jedan mali ostatak jedne bivše bogato finansirane i zaštićene zemlje i što Jugoslavija takva kakva jeste u ovom trenutku, izigrava ceo istočni blok koga nema. Mi to naravno možemo da čuvamo na ovaj način, autističan i u samoizolaciji, ali njima vreme ne znači ništa i životi im ne prolaze kao što prolaze nama. Oni mogu normalno da nas drže ovako još dve godine, pet godina, šta to njima znači – ne znači ništa, a onda jednoga dana kad se sve uruši, kad sve zarđa, kad ovi autobusi ne budu više uopšte imali platforme nego budu potpuno goli kao dresine i kad se ljudi budu nogama odgurivali u autobusima, onda će oni gledati i pitati se – evo, dok im popucaju gume pa će onda valjda nas moliti. I može se desiti vrlo lako da postoje dve opcije – ili će doći bankari ili vojska.

S vremenom, naša odluka o našoj sudbini više neće biti uopšte bitna. Jednog dana i ako budemo rekli – mi bismo želeli to i to, biće verovatno kasno. Onda opet mislim da naša priča ima vrlo precizan scenario sa krajem. Mi idemo prema tom kraju, ali kao u lavirintu, krećemo se u krug i samo u jednom trenutku ćemo izaći negde i videti gde smo.

I osnovna podela dan-danas na početku novog milenijuma u Srbiji je na komuniste i antikomuniste. Mi još uvek nismo raščistili sa tim, ovde još uvek nekome nije jasno da je komunizam jedna od najpogubnijih, najstrašnijih ideologija XX veka. Po dužini trajanja i po broju žrtava gora od nacizma. Ovde nije reč o emocijama nego o statistici. Iako Boga uvek zamišljamo, satanu uvek možemo da vidimo na planeti, znate, on se u ovom veku pojavio sa brkovima nešto većim, a onda se pojavio sa brkovima nešto manjim, u Rusiji i Nemačkoj, i otvoreno govorio da je to on. I ljudi nisu verovali i onda se na planeti napravio pakao jer su krenuli za njim i i tom prvom paklu je nestalo 60 miliona, a u drugom 100 miliona ljudi. I ako se čovek ili jedan narod između Boga i đavola opredeli za đavola, onda dobije pakao i tu nema nikakve dileme da mi danas živimo u paklu. Još uvek je dilema da li komunizam ili demokratija, to je strašno.

Nade je sve manje, ali još uvek postoji, i u šta ja jedino verujem, to su ova deca koja dolaze, pre svega mislim na Otpor i na nove generacije koje strašno brzo sazrevaju, stari se prema mladosti i to je isto užasno. Oni već sa deset godina, sa 12 godina su u situaciji da misle da li će ostati ovde ili će već sa 15 godina pokušati da odu, jer ovo je jedna turska kasaba, kaznionica turska. I svako naravno, ko god može da pobegne iz zatvora, on pobegne, a ako si osuđen bez krivice, ti imaš moralno ljudsko pravo da pobegneš iz zatvora. I priče o tome da se delimo na one rodoljube koji ostaju ovde da bi živeli u zatvoru i one koji beže iz zatvora su apsolutno netačne. To mogu samo da pričaju oni koji su kapoi ili koji su plaćeni od gazde zatvora i kojima je lepo. Nije to priča o današnjem zatvoru, to je priča o oslobodiocima koji su smenili okupatore, to ja stalno ponavljam, 1945. godine je izvršena smena okupatora, otišli su Nemci, došli komunisti. Svuda su i ti okupatori otišli, u svim zemljama gde su bili, samo ih je Srbija sačuvala zato što su autentični. Mi uz Ruse imamo autentične komuniste, imamo rođene, odnegovane u našim kolevkama, nisu doneti.

Znate, u zemlje istočnog lagera voz je dolazio i donosio komunizam uz trube i tenkove, a onda su jednog dana ti vozovi spakovali te orkestre i tenkove i otišli. A mi smo ovde imali autentične ljude koji su ubeđeni komunisti i opet možemo da ratujemo kao partizani i četnici, nije nam bilo dosta. Pre deset godina je lepo pisalo i svako ko je normalan video je, ko se razume malo u saobraćajne znake istorije, da idemo na slepi put i bio je veliki znak svakom iole normalnom čoveku da taj slepi put ima kraj i da je to zid. To što je jedna grupa ljudi rešila da ide tim putem po svaku cenu i da probije taj zid, evo, probijamo ga već nekoliko godina i šta nam se dešava – poslednji put je bilo bombardovanje. Građanski rat u Srbiji i Crnoj Gori bi bio, najblaže rečeno, strašan. Meni se čini da bi ovi prethodni ratovi izgledali kao svadbe, jer ovde se verovatno pamte nekakvi neraščišćeni odnosi i životi od pre 50-60 godina.

Mislim da je najbliže zdravoj pameti da se insistira na izborima i da se postavljaju uslovi i artikuliše cela politička priča opozicije oko izbora i da se tu ne popušta. To je ono što ljudi razumeju, to je ono što je konkretno. Ovaj miting je opet pokazao da postoji volja i velika želja ljudi da se menja suština, da krenemo jednostavno sa dosta zaostatka, ali bar kaskajući za Evropom, pa ćemo jednog dana stići. I ljudi su spremni na tu trku i na taj maraton za svetom. Ono što je sad posle tog stvarno veličanstvenog skupa u Beogradu pred opozicijom, da tu energiju opet ne razvodnji, da je ne potroše u nadmetanjima ko je bolji, značajniji, lepši. Ovo im je verovatno poslednja šansa, jer sledeći put neće se ni oni pitati, sledeći put će se pitati neko kao što se danas pita na Kosovu ili u Republici Srpskoj, a onda će se tačno znati ko će biti šta.

Ja se bojim da bi moglo da nam se desi jednog dana da ovim gradom šetaju strani vojnici i da gradonačelnik bude crnac na primer, za kaznu i da uslov da izađemo u grad je da budemo i mi crnci, odnosno da se mažemo imalinom. Tako da između imalina i ovoga što još možemo da uradimo sami, bilo bi pametno da lideri opozicije što pre naprave nekakav realan, praktičan i pametan program koji će razumeti svi ljudi u Srbiji. Naravno, ako se ne bude poštovala volja naroda, onda će narod da odluči šta će da radi. Imam osećaj da je bar tokom ove godine narod pokazao veću zrelost i od vlasti i od opozicije. Možda mi i ne verujemo u tu nekakvu demokratiju, ali hajde, priča se o tome, hajde da vidimo i to čudo, nećemo se prepasti, naučili smo na veća zla, istrpećemo i demokratiju. Ali zarad naše dece, ako ona već pričaju da je to nešto što se danas nosi, daj da vidimo, obući ćemo i mi. Znate, i to treba iskoristiti, jer u protivnom će nam se stvarno desiti imalin u ruke i maži se, između 6 i 8 ideš u grad.

I ako se ove godine ne bude desilo nešto, da se stvarno suštinski promeni, da stvarno na ovoj tamnici otvorimo prozor i da počnemo da dišemo, mi ćemo jednostavno nestati. Nestaćemo ili će doći da nas spasavaju, a spasiće nas tako kao što su spasili one u krajevima gde je došla vojska, bićemo jednostavno deo velikog protektorata. Ja se nadam da se to neće desiti i da ovaj skup izdajnika od 200-250 000 će opomenuti i vlast i opoziciju da bi sledeći put, u nekakvim drugim uslovima i okolnostima, kad im bude život ugrožen, taj skup prerasti u pola miliona i da više neće biti pod kontrolom ni vlasti ni opozicije, i da će tad kad izađe pola miliona od njih bežati i jedni i drugi.

Ova vlast neće nikada pristati na izbore. To je verovatno dosta tačno, da neće pristati na izbore i da će uvek pronaći nekakvu soluciju da izbora ne bude, jer zapravo, to su izbori za nas, nisu izbori za njih, za njih su izbori samo ako sigurno pobeđuju. Oni nemaju izbor, oni imaju izbor samo da ostanu, a mi imamo izbor da li da biramo jedne ili druge. Oni mogu samo da biraju sebe i to je to što je teško i nerešivo i ne znam kako tu formulu uopšte postaviti. Ono što vrapci znaju je da vlast više ne brani vlast, brani život, a život se brani svim sredstvima. Znate, poznato je da miš skače mački u oči kad ga pritera o zid. Tačno je i to da svet čini nešto što je prosto neverovatno, kao da priželjkuje građanski rat u Srbiji. Znate, i ako se malo nešto ovde smiri, a oni znaju vrlo dobro gde je ostao žar, oni krenu iz sve snage da duvaju u žar da bi se razvio plamen. I naravno da su mogli Dejton da smisle u nekom drugom gradu pet godina ranije, i to nisu učinili, i sad vrlo dobro znaju šta bi se desilo ako dođe do bilo kakvog građanskog rata u Srbiji i Crnoj Gori i ništa se ne čini da se to spreči. Naprotiv, sa tim poternicama, to je to duvanje u žar.

Teško je bilo šta predviđati i niko se ne bi začudio ako bi se noćas na primer nešto desilo. Apsolutno, mi smo spremni na sve vrste nesreća i ja mislim, kad bi nam se nešto lepo desilo da bi svi poumirali. To bi bio šok i to bi malo ko preživeo, ali na zlo smo se nekako spremili, nekako smo se zgrčili i kao čovek koji se sprema da ponese strašan teret kažemo – sad ćeš morati ovu vreću od sto kila da nosiš jedno godinu dana, čovek se šćućuri i kaže – to je fizički nemoguće, ali hajde da probam. A da mu kažu nešto lepo, njemu bi srce prepuklo, od velike sreće bi verovatno izdahnuo. Tako da nam lepe stvari verovatno treba saopštavati malo po malo i ako se nešto lepo bude desilo mora se izdaleka početi da priča. Znate, to bi bila cika i vriska, ja mislim da bi ljudi skakali kroz balkone sa solitera.

Svetlana Lukić: To sam htela da vas pitam, šta treba da se desi u ovoj zemlji, pa da je vi zauvek napustite?

/snimak se prekida/

Emisija Peščanik, 19.04.2000.

Peščanik.net, 19.04.2000.