
Dobro zvuči, je l da? Jeste, maštamo malo. Al, što da ne. Zamislimo, danas stvarno generalni štrajk. Srbija stoji. I onda, par meseci unapred, nema više Vučića na čelu Srbije. I onda, par godina unapred, 24. januar – Dan republike.
Tako malo nam fali da ovi meseci posle 1. novembra postanu istorijski. Istorijski u nacionalnom smislu. S tim što se nacionalno ovde ne koristi u etničkom nego baš u (nacionalistima tako dragom) državotvornom smislu.
Dobro, kandidat za Dan republike može s pravom biti i 22. novembar, dan kada su – recimo to tako, patetično – ustali studenti. Ili dan kada su protivnici republike nasrnuli na studente. Hm, otkud sad protivnici republike, kada su to pristalice Vučića.
Isto je to, ko god je za Vučića, protivnik je republike. Pri tom, republika ovde stoji i kao antonim za monarhiju, ali i kao sinonim za pristojnu Srbiju. Vučić Srbiju ustrojava prema srednjovekovnom, kvazifeudalnom modelu. Samoga sebe postavlja kao bogom datog (tome služi crkva, koja mu se spremno predala) kralja iznad države, društva i zakona.
Za njega, svi smo podanici. Tako nas vide i njegovi kvazivazali. Mi bismo pak sebe da vidimo kao obična ljudska bića. A obično ljudsko biće, svaka osoba dakle, ne može bez dostojanstva i integriteta – jedino to je čini osobom.
Ali, nisam hteo o tome. Videti protekle mesece kao istorijske, videti tekuće događaje na ulici, u školama i na univerzitetima kao epohalne podrazumeva određenu perspektivu. Treba iskoračiti iz uzbudljive sadašnjosti i pogledati unazad i unapred.
Srbija nije država. Ili, država je utoliko koliko je susedne zemlje čine državom, tako što svojim granicama crtaju teritoriju srpske države. To tako traje od kad smo mi – mislim na moje vršnjake Srbe – rasturili prethodnu svoju državu i pokazali se kao nesposobni da napravimo novu.
Praktično od 1991, a posebno posle 2000, u Srbiji stoji otvoreno pitanje ko smo to mi, kako bismo da živimo zajedno i na kojoj teritoriji. Za teritoriju smo rekli – o tome su umesto nas, našom krivicom, odlučili naši susedi.
Ali, kao što nismo umeli da se snađemo oko teritorije, tako ne uspevamo da se dogovorimo ni ko smo ni kako ćemo živeti zajedno. Budalaštine poput ćirilice kao krunskog identitetskog obeležja samo su simptom te nesposobnosti, a ne njen uzrok.
To je dakle neposredna prošlost (opterećena pored svega još i kolektivnim zločinima, al to je sada za sve krajnje neprijatna tema, pa neka stoji ovako, u zagradi) iz koje smo ušli u ovu novu krizu. Posmatrajte Vučića ne kao Vučića, nego kao odgovor na pitanje – ko smo mi i kako ćemo živeti zajedno?
Hoću da kažem, i Vučić je, kao i ćirilica, samo simptom – istina, odvratan kao srednji prst – naše nesposobnosti da se dogovorimo. Ili, u ovoj izmeštenoj perspektivi, možemo na njega gledati kao na jedan mogući odgovor: apsolutni monarh nad pravoslavnim, ćirilično istetoviranim podanicima.
Vreme od 2000. do 2012. možemo videti i kao pokušaj, neuspeli, da se artikuliše druga, drugačija, demokratska, republikanska opcija. Treba biti pošten, pa priznati: mnogo šta od prve, ili tekuće – imenujmo je prema njenoj najgoroj varijanti – vučićevske opcije bilo je utkano u taj navodni pokušaj da se napravi nešto drugačije.
I sad opet pokušavamo da damo odgovor. Ima predivne simbolike što ovaj put odgovor traže i nude nastavnici i učenici (profesori i studenti, učitelji i đaci, kako god hoćete). S urušenim organizacijama, izloženi pritisku vlasti i nadležnog ministarstva posebno, uglavnom napušteni od svih, nastavnici imaju snagu da se odupru i samoorganizuju.
Zahvaljujući njima, prvi put u Srbiji vidimo obrise demokratske, decentralizovane, autonomne škole koja se – kako i treba – postavila u središte života zajednice. Šta su drugo roditelji, deca i nastavnici okupljeni u školskim dvorištima nego zajednica u najpunijem smislu te reči? Zajednica koja je stala naspram uzurpatora da zaštiti svoju slobodu i pravo da samostalno odlučuje. Naravno, i da zaštiti sam život.
A đaci i studenti u odbrani prava da zamisle i realizuju budućnost po svojoj meri a ne po modelu koji joj nameće vlastodržac – može li se zamisliti bolja garancija za demokratsku budućnost? Jer, o tome je ovde reč. Ukopanima u rovove spram tekuće vlasti, izmiče nam ova dugoročna perspektiva. Uopšte nije stvar u tome da se sruši Vučić (a mora se srušiti, jer je to stvar opstanka, golog preživljavanja), stvar je u izboru koji upravo pravimo.
Danas crtamo svoju budućnost. To je mnogo važnije od rušenja Vučića, koji svakako mora da ode. Možemo jadikovati što je baš nama dopalo da živimo (doslovno) pod Vučićem, a možemo se i radovati što baš mi možemo da prelomimo sudbinu zemlje i odvedemo je u neku drugačiju budućnost, bolju od ove (srednjovekovno) mračne sadašnjosti.
Tako je jednostavno – ko biste da nas povede u tu budućnost: deca i nastavnici ili Vučić? Deca i nastavnici nam pružaju ruku, pozivaju nas da se zajedno s njima dogovorimo. Od Vučića – srednji prst.
Peščanik.net, 24.01.2025.
NADSTREŠNICARAZGOVOR O OBRAZOVANJU
- Biografija
- Latest Posts


Latest posts by Dejan Ilić (see all)
- Vreme curi - 04/02/2025
- Na stolu je – država - 31/01/2025
- Kad „izdajnici“ marširaju - 28/01/2025