Radio emisija 06.12.2000, govore: Dušan Kovačević, Miodrag Stanisavljević, Zdravko, Mira i ostali iz Socijaldemokratske omladine.

 
Svetlana Lukić: Kao što znate, predsednik, premijer i jedna omanja ekspedicija srpskih političara bili su za vikend na Hilandaru. Predsednik Koštunica je tamo dočekan kao vladar. Kijavičava i zadrta ikona Trojeručica nije htela s njim da dođe u Srbiju. Ja verujem u priču Milorada Pavića “Ikona koja kija” po kojoj je jedna od najsvetijih srpskih ikona sama na magarcu 1389. napustila Srbiju jer je srpska država propala na Kosovu. I otada su hilandarski monasi nekoliko puta kada god su poverovali da je Srbija slobodna pokušavali da je nagovore da se vrati kući. Oni su noću ostavljali odškrinuta manastirska vrata mameći Trojeručicu da krene put Srbije. A ona bi umesto da ode, počinjala da kija na promaji i tako bi kijala sve dok monasi ne bi shvatili poruku i zatvarali manastirske dveri.

Pitanje je šta joj sada smeta da dođe kući. Izgleda to što i 1389. godine. Kosovo. Ja je potpuno razumem, pogotovo što je sasvim izvesno čula izjavu generalnog sekretara NATO-a Robertsona koji je za napade albanskih ekstremista u Preševskoj dolini rekao da to nije prekid primirja nego samo pojedinačna pucnjava. Robertson je izgleda nastavljač one diplomatije čiji je znameniti predstavnik Lojd Džordž koji je na konferenciji o razoružanju 30-ih godina uspeo da izdejstvuje da Britanija zadrži pravo da bombarduje crnce. Za ovo ga je čak pohvalio i sam Čerčil.

Robertson je valjda jedan od šofera valjka globalizacije na koji su se jedni drugima na Svetoj gori žalili predsednik Koštunica i njegovi domaćini. A domaći vozač tog valjka je, sve češće se čuje, G17, pogotovo Mlađan Dinkić kog ovih dana grde mnogi lideri DOS-a, pa i budući srpski premijer Zoran Đinđić. U današnjem Peščaniku razgovaramo sa dramskim piscem i članom G17 plus Duškom Kovačevićem.

Dušan Kovačević: Meni niko ne može reći da je gospodin Labus čovek koji je na pogrešnom mestu. Ko to kaže ne želi dobro ovoj zemlji, a to što Labus nije trenutno član neke stranke – to je njegovo pravo. Postoje sjajni stručnjaci koji nisu apsolutno nigde, jednostavno – ljudi ne vole politiku, ne vole stranke, ne vole to. Vole svoj posao. Ako neko od ljudi iz političkog života Srbije misli da ćemo praviti veselje i proslavu posle svakog njihovog poteza, onda se grdno prevario. Ostalo je izuzetno puno načina mišljenja iz Brozovog i iz Miloševićevog komunizma. To se negde već na nekakav način kodiralo, kao nekakvi čipovi u ljudima. Čovek nije komunista a u stvari jeste, nikada nije bio u partiji a ponaša se kao da je uvek bio.

Suditi i o Đinđiću i o Koštunici je stvarno neukusno u ovom trenutku, posle dva meseca i, stalno ponavljam, posle 55 godina razaranja jedne kuće, njih dvojica su ušli tu kao preduzimači, ušli su u jednu kuću koja je spaljena, opljačkana, tu je sve trulo i propalo. I oni se jednostavno još uvek osvrću, pokušavaju da nađu nekakav modalitet.

Kada se decenijama jedan strah neguje, onda prisustvo tog čoveka ne mora da bude samo materijalno-fizičko. To je iracionalni strah. Priča o pojavi Miloševića na tom kongresu je u svakom slučaju strašna, međutim, meni privatno to nije izgledalo tako užasno. Jeste me zaboleo želudac kada sam ga video, ali to je konstantan bol poslednjih deset godina. Ali negde, onako, iz čiste pakosti bilo mi je drago što se pojavio i što vidi one ljude koji su ga sačekali i od kojih verovatno 50% ne zna da se vrati kući. Znači da je video svoju nekada moćnu partiju kako polako tone i kopni, i on je došao nesigurnim korakom, i to više nije onaj čovek. On jednostavno ima oklop a na kraju izgleda da nema ništa više. I neka vidi, neka gleda kako svako veče na njegovim dojučerašnjim medijima njega više nema. I to je za njega sigurno teže od svake robije i od svakog zatvora.

Ako je tačno da Šiptara ima između 4-5 hiljada, to je skoro pola divizije stranih vojnika na našoj teritoriji koji su danas sa teškim naoružanjem gađali policiju. Mora se formirati profesionalna vojska. U ovom narodu ima dosta ljudi koji vole da ratuju i njima treba omogućiti da budu profesionalni vojnici. To sve treba da se vrlo hitno dovede u red da bismo mi imali nekakvu mogućnost i sigurnost da živimo kao ljudi. Mi sada pričamo i, što bi se reklo, dodatno dižemo paniku jer smo uznemireni i uplašeni i očekujemo da neko nešto uradi a ne znamo ko će to da uradi i ne znamo ko ima te poluge vlasti u rukama i mnoge stvari nam uopšte nisu jasne. Samo znamo da polako gubimo svi zajedno živce i da to što očekujemo treba da se dogodi što pre. Znači – lopovi da odu u zatvor i pošteni ljudi da počnu da rade kao svuda u svetu. Stvar izgleda vrlo jednostavno ali se bojim da će kod nas to malo duže trajati jer su sve institucije zapravo upropaštene i svuda su potrebni novi ljudi – oni koji nisu kompromitovani, koji nisu bili u bivšem sistemu, koji nisu učestvovali, sarađivali. A kada sve njih sklonite sa scene, mislim da će nam ostati malo onih koji će morati sve to da rade.

Mi imamo prednosti koje bi valjalo sada pametno i dobro iskoristiti. To su putevi, odnosno ovaj centralni put koji povezuje zapadnu Evropu sa Balkanom i sa jugom i jugoistokom, zatim rečni saobraćaj i nešto što je u planu, o čemu se sada samo priča u pola glasa, što je tačno, a to je da će beogradski aerodrom verovatno vrlo skoro biti predložen kao jedna od novih destinacija za kargo letove, za težak saobraćaj, i na tome se već radi. Čak je nekakva priča da će Lufthansa da investira velike pare da bi se rasteretili aerodromi u Frankfurtu i u Atini. To su prekookeanski letovi. Znači da mi imamo velike šanse da se u nekakvoj tranziciji uključimo u taj ekonomski razvoj i, ne treba kriti, nije to ulaganje Evrope i sveta samo u nas, to je ulaganje u same sebe. I mi smo se tu našli, i ako je to već priča koju mi pričamo kao papagaji, da smo sagradili kuću na putu, onda hajde da naplatimo putarinu. Živećemo od toga dobro.

Pričamo o tome da li ćemo moći i kada ćemo moći da radimo najbolje samo posao koji znamo, a ne prepodne da radite jedan, poslepodne drugi a noću razmišljate uopšte da li je i jedan i drugi posao trebalo da prihvatite ili je moralo da se radi nesto sasvim treće. I da ceo život živite na nekakav šizofren način deleći se i umnožavajući se na četiri, pet osoba, koje ujutru ustanu pa se raziđu na sve strane a onda uveče kada se skupite vidite da ste se potrošili i da ste umorni a ne znate zašto. I, uopšte, život na Balkanu je život visokog rizika a ovde ništa nije novo i ništa nije staro. Jednostavno, živimo na jednoj vetrometini, taman pomislite da ste se negde sakrili, ono naiđe nevreme i opet ste na putu. Jer, ponavljam, ovo sada što se događa na jugu Srbije jeste nova potencijalna opasnost koja može da dovede u pitanje ceo proces koji se sada zbiva u Srbiji, pa ako svet želi rat na jugu Srbije mi ćemo ga imati, niko ne može da me ubedi da to nije tačno. Danas može sve to da se zaustavi, mogu jednom jedinom ozbiljnom naredbom da se ti Albanci izbace sa teritorije Srbije, oni bi se povukli ako bi stigla ozbiljna naredba, a ako neće da se povuku, onda ima rešenje i za to kako da se povlače. A ako neko želi da ostane taj narko-diler dole sa svojom bandom, onda će on ostati i onda će opet da gađa topovima i onda će dizati tenziju i onda ćemo mi stalno strepeti i da li su to novo žariste i novi sukobi i da li opet neke nove generacije za godinu ili za pet godina ili za deset godina moraju da idu put Kosova da bi ratovale. I to mora jednom da se zaustavi.

Mora ta priča sa Kosovom da se jednom raščisti. Da nam svet kaže: “Mi želimo od Kosova to i to”, a mi ćemo reći: “Mi ćemo pristati na to”, ili se nećemo pitati pa će nam reći: “Vi se uopšte ne pitate više”. I da se jednom otvore te karte, da vidimo o čemu se radi. Šta zapravo Evropa želi sa tim delom svoje teritorije, ako mi pripadamo Evropi. Da li želi stvarno veliku Albaniju, da li žele da ih Srbi, novi Krajišnici, čuvaju ili će oni tu biti nekakav faktor mira. Ako su faktor mira, treba stvarno da održavaju mir. Ne može kroz jednu zonu koja se zove tampon zona da prođe 5.000 ljudi sa topovima. Da je prošao magarac, morali su da ga primete. Bar bi Englezi mogli da znaju o čemu se radi jer kad je na Foklandima jedan čovek isterao tri pingvina, oni su poslali 11 krstarica da to dovedu u red i rekli su – to što je mesto udaljeno 10.000 milja od engleske obale ne znači ništa, to je naša teritorija. Ali kada je reč o Srbiji, to razumevanje ne postoji jako dugo, ne samo u poslednjih deset godina nego mnogo, mnogo duže. Taj deo može uvek da bude zona koja je potencijalna za novi balkanski rat.

Čudno je i neobično da s jedne strane svi nas po jednom ramenu tapšu a po drugom biju. To je opet ono toplo – hladno. Puno vas vole a onda vas ubiše od batina udarajući vas po ramenu. Onda kažete stvarno, hajde volite nas malo manje ali budite praktični. Od te ljubavi koja je na naslovnim stranama novina mi nećemo živeti ako i unutra ne piše da je sve u redu. Srbija jeste sada zanimljiva jer se jedan istorijski proces završava. I moje osećanje je da ovo nije kraj Miloševića, ovo je kraj komunizma u Srbiji. Mi primećujemo počevši od samih sebe da smo pre svega umorni. Jedno zajedničko osećanje je kod svih ljudi veliki umor. Veliki umor koji se graniči sa depresijom, sa nevericom, sa osećanjem uzaludnosti, sa osećanjem da sve može preko noći da se preokrene, sa nekim već kodiranim strahom, sa osećanjem da štošta ne zavisi od nas. I prvi put se srećemo sa činjenicom da smo mali. Niti nas ima toliko, niti smo toliko moćni, niti značimo toliko kao što su nam pričali. I mi ćemo biti veliki onoliko koliko budemo shvatili da smo mali. Bili smo bolesni stotinama godina, ali smo i preživeli. Ja sam siguran da nekakavi normalni ljudi ovih deset godina sigurno ne bi izdržali. Običan svet koji je živeo u zemljama gde se u jednom veku ne dogode dva svetska i tri balkanska rata i kada sve to zajedno saberete – to je skoro 20 godina života u ratu. Ko to nije iskusio i ne samo životom u ovih poslednjih 10 godina nego životom svojih roditelja i svojih predaka i pričama, taj nije jednostavno spreman, ne bi mogao da izdrži sve ove strahote. Čovek bi jednostavno uvenuo i predao se mnogo ranije.

Taj odnos sa Crnom Gorom meni nije nikakav problem. Meni je veći problem to što mi ne znamo šta hoćemo. Zato što mi ne znamo šta hoćemo može svako da se ponaša kako hoće. Ono što Milo Đukanović mora da uradi jeste da priupita svoje sunarodnike da li hoće to, pa ako stvarno hoće – nema nikakvog problema što se tiče nas. A zatim, posle mojih 50 godina života, voleo bih da živim u zemlji koja se zove Srbija. I zašto da mi nosimo oko vrata tablu kao oni što reklamiraju hamburgere – Jugoslavija – kada to više ne postoji. To svako normalan zna da ne postoji. I zašto se pravimo nešto što nismo? I to nam je kazna. I bićemo kažnjavani na taj način sve dok ne prihvatimo činjenicu da smo Srbi, a to nam je izgleda najteže. I sve hoćemo da budemo samo nećemo da budemo ono što jesmo. I to me najviše nervira. To što Crna Gora ima u ovom trenutku problem sa Dinkićem i sa guvernerom banke, da nema toga bio bi neki drugi problem. Sa aerodromom, pa bi sutra bio problem sa tokom reka ili nešto drugo, tako je da suštinski problem u želji vlasti u Crnoj Gori da bude apsolutna i jedina vlast. Ponavljam, meni je veća muka što će nas drugi naterati da budemo ono što jesmo. I nas su non-stop terali 10 godina da budemo Srbi, mi uporno nećemo. Mi uvek imamo sve alternacije da budemo ili bivša Jugoslavija, ili nova Jugoslavija, ili skraćena Jugoslavija, produžena, visoka, uspravna, na sve pristajemo izuzev na to da budemo Srbija. I onda nam je kriv neko drugi. Ko nam je kriv? Krivi smo sami.

Da je neko drugi s prostora bivših republika ili država ili ne znam već kako se zovu i u krajnjem slučaju i ne interesuje me kako se zovu, imao porodicu kao što mi imamo Karađorđeviće u inostranstvu, u izgnanstvu još uvek, oni prvo što bi uradili oni bi ih vratili i napravili bi ono što su nekada bili. Oni pokušavaju da prave ono što nikada nisu bili pa uspevaju a mi ono što smo bili nećemo. I onda izmišljamo razno-razne neprijatelje, sile osovine i centre moći a ljudi jednostavno očekuju da učinimo ono što je najnormalnije, a to je da budemo ono što smo bili pre Drugog svetskog rata. Šta bi za Srbiju značilo kao što će se sada kralj vratiti i imati slavu ovde, da se njegova rodbina kao što su Huan Karlos i neko sa engleskog dvora pojavi i da dođe u Srbiju. Značilo bi i te kako. Ne pričam ja sada o tome da Srbija treba sutra da bude monarhija, nego pričam o tome da jedna porodica koja je proterana iz Srbije, koja je najstarija porodica u ovoj zemlji mora da se vrati svojoj kući. I dok sve to ne budemo rešili mi ćemo snositi sve posledice i za to ćemo biti isključivo sami krivi.

I kada slušam ljude koji su malo ljuti na Koštunicu zato što previše pominje crkvu i previše pominje red i previše pominje reč Srbija, ja ih tačno gledam šta je to. To je sve poispadalo iz Titovog džepa. Jer ako se uspostavi nekakav red onda ovde sigurno šloser ne može da bude kralj. Ja mislim da je 90% Srba koji se bave politikom rođeno za kralja, i ubeđeni su da su rođeni za kralja, međutim eto tako nemaju tu formalnost da su baš iz te familije. Niko bolji od njih. Čak mnogi sad među ovim ljudima iz DOS-a misle da noću stavljaju krunu. E sad kako im stoji to znaju njihovi najbliži ali sigurno da nema ušiju pala bi im na ramena. I mislim da ćemo se opametiti i shvatiti o čemu se radi onog dana kada budemo pogledali sopstvene lične karte u kojima piše ono što piše a ono što ne piše treba da upišemo. Onda mirno možemo da kažemo svetu – mi smo to i to, hajde da razgovaramo sada o tome ko smo. Dok smo u tranziciji, sami unutar sebe, svet može da se ponaša ovako i da kaže – granice su tu i nisu tu, vi ste to i niste to, uređenje vam je takvo a i nije takvo. Zapravo, mi se ponašamo prema vama onako kako se vi ponašate sami prema sebi. Neodgovorno i ne znate ko ste. Pa dok vi ne znate ko ste, mi ćemo se ponašati ovako i koristićemo sve prilike da ne budete još to što jeste. Prema tome, ponavljam, nije Crna Gora nikakav problem. Mi smo problem jer nećemo da budemo ono što jesmo.

Ne znam koja će generacija kod nas prihvatiti činjenicu da nismo npr. najpametniji, najveći, najlepši, najjači. Mislim da ima vrlo malo ljudi koji potajno ne pišu sabrana dela. Ovde čovek koji nije napisao zbirku pesama nije čovek. Uz sve ono što on radi i što misli da dobro radi u drugoj oblasti ali njegovo je ubeđenje da je on pesnik pre svega. To je verovatno neka potreba da se zapiše, da ostane trag da ste bili živi. Ovde kod nas na ovim prostorima nekakve materijalne vrednosti nikada nisu opstajale. Možete da sagradite tri kuće, verovatno će vam sve tri kuće srušiti. Ili će vam srušiti komšija ili će vam srušiti prva vojska koja naiđe. A to nešto što se zapiše, to može i da se spase. Stavite u džep i ponesete kada vam sruše kuću. Vi nemate ovde ljude koji mogu da kažu – znate, ja imam biblioteku koju je meni moj deda ostavio – za razliku od kuća u kojima sam bio u inostranstvu gde čovek kaže – vidite, ova kuća je sagrađena 1600. i neke godine i sve stvari u toj kući su ostale iste. Takve kuće ovde nema. Paljena je i rušena sigurno nekoliko puta, ako je uopšte preživela. Moja kuća u selu u kojem sam rođen pokraj Šapca selila se po dvorištu. Prvo su je Austrijanci tokom Prvog svetskog rata spalili, pa je onda sagrađena na drugom mestu, nije bilo dobro da se na mestu gde je spaljena obnavlja, pa je onda dva puta rušena i paljena tokom Drugog svetskog rata. I kada vi sada nešto krpite i skupljate, vama je već negde ugrađen strah u podsvest i u stomak da je možda sve to što radite uzalud.

Previše je zla bilo na ovim prostorima, pričamo samo o ovom veku koji napuštamo, da bismo imali pravo da od ljudi očekujemo da budu do kraja normalni. I ovde je uopšte pravo čudo da čovek ostane iole normalan. Svi naši planovi su praktično vezani najdalje za nedelju dana. Ovde već ne znam koliko godina niko ne sme da razmišlja mesec dana u napred. To je potpuno nerealno. Onaj ko planira danas nešto za proleće verovatno je veliki optimista ili je potpuno popustio sa živcima, ne može da se kontroliše i jednostavno čovek uzme i nešto sebi beleži i nada se da će to biti tako. Znači, to bi bio prvi znak da nešto sa čovekom nije u redu. I kada vi imate to osećanje, ovo što sam rekao malo je preuveličano, ali u suštini i jeste tako, onda je dobro da smo ovakvi kakvi jesmo. Moglo je biti mnogo gore.

Svetlana Lukić: Srpska oktobarska revolucija donela je na političku scenu mnogo izrazito mladih političara. Dinkić i Svilanović su za njih čike a Đinđić, nekada mlađani, sada je već deda. Među tim mladićima i devojkama su i članovi juniorskog tima Socijaldemokratske unije Žarka Koraća, odnosno, kako se zvanično zovu – Socijaldemokratska omladina. Oni su levičari i veruju da za njihove ideje vreme u Srbiji tek dolazi. Inače, čak i Bil Gejts, školski primer kapitalizma novog doba, sa nekoliko desetina milijardi dolara u džepu, pre neki dan je šokirao američku javnost izjavom da je izgubio veru da globalni kapitalizam može da rešava stvari. On kaže: “Danas oni koji nemaju dobro znaju šta bogati imaju pa je mržnja neizbežna, a to je tema za raslojavanje, za nered i terorizam”. Pa ako je to Bil Gejts shvatio, onda za levičare ima nade. Dakle, naši današnji sagovornici su levičari. Simbol im je crvena ruža. To je hrabro i ludo u Srbiji ovih dana. To vam je kao da ’45. idete u četnike. Ali, eto, vama će o svojim idejama govoriti Sanja Bogićević, Zdravko Janković i Mira Kovačević. Inače, Zdravko i Mira su i odbornici Socijaldemokratske unije, odnosno DOS-a u Skupštini opštine Voždovac i Novi Beograd.

-Kada sam se probudila 6. oktobra, kada su izašle one “Večernje novosti” onako svečane i obojene takoreći novim bojama, nove Srbije, demokratske i bogzna kakve, ja sam se zakačila za jedan tekst u kome je pisalo kao iz mojih sećanja, čitala sam jednom prilikom preko ramena jednom čoveku u autobusu tekst o Ceci i Arkanu u “Večernjim novostima” i to je, onako, onaj stil kratke rečenice. Arkan sedi u dnevnoj sobi. Jede supu. E tako je zvučao ovaj tekst. “5. oktobra srce Srbije kucalo je u Beogradu. Cela Srbija živela je u jednom dahu. Pobeda.” Potpuna katastrofa. Ono što mi je prvo palo u oči jeste nedostatak suštinske promene. Ja sustinsku promenu stvarno ne mogu nigde da uočim u čitavoj toj priči s obzirom na to da opet slušamo ono što mi ovih dana stvarno para uši, a to je priča o šiptarskim teroristima.

-Ja dođem kod svojih prijatelja koje znam 10 godina, pojavim se sa svojim bedžom – ružom. I oni kao: “Aaa, pa ti si za Miloševića”. Mi smo imali simulacije svega. Imali smo simulacije levice, simulaciju opozicije, simulaciju monarhista, simulaciju republikanaca. Crvena boja jeste jedan od simbola levice. I mi smo imali puno problema prethodnih godina, verujem da ćemo ih i dalje imati, barem narednih godinu dana, oko te crvene boje. Mi nećemo od toga odustati zato što je to ono pravo. Hajde da ne simuliramo više. Kao, sada ja dođem sa plavo-žutom bojom i ja sam socijaldemokrata. To je prijemčivo u Srbiji. Je l’ da?

Svetlana Lukić: Kako se slaze Če Gevara s tim?

-Ovo je majica koju je napravio Forum mladih – združena lista socijaldemokrata Slovenije, za festival na kome smo mi bili. To je Omladinska socijalistička internacionala i svake četiri godine je festival na kome okuplja ljude iz celog sveta. Ove godine nas je bilo 6.300. Onda smo mi pravili svoje, oni svoje i onda smo to tako menjali…

Svetlana Lukić: A šta ste vi njima poklonili?

-Evo je naša. Mi i nemamo drugu odeću. Mi samo nosimo tu iz predizbornih i drugih kampanja. Meni je bilo teško zbog mojih ideoloških i političkih stavova da skupljam potpise za njega. Teško da sam ikada mogla sebe da zamislim da ću toliko u politici praviti kompromise i da ću ikada biti u situaciji da za Koštunicu, čija stranka i čiji stavovi su zaista dijametralno suprotni mojima, radim kampanju. Ja sam zapravo delila letak na kome je na prvoj strani bila njegova slika sa očima u prvom planu, tek na trećoj moja, onako skromno.

-Sam taj simbolički gest odlaska predsednika SRJ na slavu u manastir Hilandar, gde ga je pratio i premijer SRJ, stvarno je užasan, kao da su otišli na mirovne pregovore, otprilike, završio se neki rat i oni sada potpisuju oko nekih granica i tu mora da bude kompletna podrška celog parlamenta, političkog establišmenta, a oni idu na slavu i tamo sede celu noć u manastiru. Onda Žižić izjavljuje da će vratiti crkvi imovinu. Na kraju će se doći do toga da će se postaviti pitanje koje uopšte nije prioritetno za društvo u ovom momentu. Prioritetno za društvo u ovom momentu je kako nabaviti mazut, kako nabaviti sredstva za održavanje socijalne sigurnosti u državi u kojoj je prosečna plata 65 maraka.

-Mi smo sada u procesu pokretanja kampanje za oslobađanje Albina Kurtija, ali ne samo njega već oko 800 političkih zatvorenika Albanaca koji su širom Srbije po zatvorima, a pri tom nisu čak ni zatvorenici jer nisu uopšte bili izloženi procesu suđenja i jer nisu postojali dokazi protiv njih već su oni u pritvoru. To je naš pokušaj da doprinesemo otopljavanju odnosa između srpske i albanske strane. Ako se sećate, mi smo u našim osnovnim školama imali one neme karte i u nemim kartama smo ucrtavali gde su rudna bogatstva, reke, planine itd. Sada deca, to možete da proverite, u osnovnim skolama uče, što se prostora bivše Jugoslavije tiče, gde su masovne grobnice Srba.

-Da bi se pronašlo ko su oni koji su oteli 1.230 ljudi srpske nacionalnosti na Kosovu treba, u interesu te Srbije, da se sarađuje vrlo ozbiljno i vrlo odgovorno sa tribunalom u Hagu. Postoji odgovor države Hrvatske da će normalizacije odnosa sa Srbijom biti tek onda kada se isporuče oni koji su osuđeni ili osumnjičeni za ratne zločine pred hrvatskim sudovima. Ja ću samo da kažem da je jedan od lidera DOS-a u Hrvatskoj osuđen na 20 godina zatvora, tako da je to još jedan ozbiljan problem u normalizaciji, ali dobro.

Taj neoliberalni koncept može da funkcioniše neko vrlo kratko, ograničeno vreme. Posle tog kratkog vremena moraće da se nastavi dalje tim putem kako se sada krenuo, znači sa onim nekim – ajd’ sad da pustimo tržište da sve to reguliše, pa će onda to dovesti do raznoraznih posledica, a to je teorijski viđeno, to će ovde na Balkanu dovesti opet Šešelja na 25% u anektama u kojima će da kažu – za sve su krivi, naravno, ne znam ko sve ne. Do toga dovodi neoliberalni koncept. Koštunica je rekao jednu dobru stvar, moram da priznam i da je to suštinski iskorak u odnosu na Miloševićevu politiku, da mi hoćemo u Evropsku uniju. Nisam iz njegovih poslednjih poteza baš do kraja shvatio da li on razume da ulazak u Evropsku uniju podrazumeva pre svega saradnju sa našim najbližim susedima a tek onda saradnju sa bogatim državama EU kao što su pomenuta Švedska ili Nemačka, Francuska itd., što većina desničara moram priznati vidi kao – OK, svi smo mi za Evropsku uniju, to znači da ćemo mi sarađivati sa Nemcima. Pa, dobro, sarađivaćemo s Nemcima ali ćemo mnogo više sarađivati s Hrvatima. Mnogo više ćemo sarađivati s Albancima, mnogo više ćemo sarađivati sa BiH. To je Evropska unija.

-Problem će biti u tome što se jednom dogodio narod. Sada kada krene da se dešava narod, na mesec dana će vlade da padaju. E, to će dovesti sve te male Perice koji zamišljaju politiku tako kao što je zamišljaju, moraće da se malo ozbiljnije porazmisle o svojoj ulozi u svemu tome. Najveći korak, najbolja tekovina 5. oktobra, kako god ga ko nazvao, meni je malo pretenciozno kao revolucija, baš i nije bilo tako, ali dobro, jednu tekovinu jako dobru ima – da je prosto ta smenjivost konačno dovedena u onaj kontekst u kome treba da bude. Počela je da postoji. To neće ostaviti prostor tim Dinkićima i, onako interno, ne mogu da odolim – kako mali Perica zamišlja da može da se vodi ekonomija jedne zemlje koja je toliko ruinirana, i privreda i ekonomija i sve pored toga, razbijeni smo potpuno. Prosto neće moći, jer on će morati da da neke rezultate. Ukoliko on ne da neke rezultate, 10.000 ljudi na ulicama u Beogradu će smenjivati vladu. Potpuno izvesno. Ne postoji više način da se neko zabetonira tako kao što se Milošević zabetonirao. Bar ne u nekom narednom periodu od 10-20 godina. Problem će nam biti s tim što ćemo imati dosta apstinenata ali dosta ljudi će osećati da živi sve gore i gore, a njihova očekivanja pred ove izbore zaista su bila velika. Oni su mnogo obećali. Opozicija je užasno mnogo obećala. Mnogo više nego što može da ispuni. A malo može da ispuni zato što su heterogeni. Zato što nemaju jasan zajednički definisan koncept koji može da donese neke rezultate.

-Mi smo ’98. bili u tom projektu antiratne kampanje koja je bila protiv rata na Kosovu. I Otpor i antiratna kampanja bile su kampanje. I jedni i drugi su imali taj organizacioni pristup koji podrazumeva aktiviste bez hijerarhije, i jedna i druga kampanja postali su poznati kada je Teodora Tabački bila uhapšena. Sličnost je da su i antiratna kampanja i Otpor u jednom trenutku rekli – jer volimo Srbiju, s tim da je antiratna kampanja vrlo jasno definisala šta znači voleti Srbiju i šta znači patriotizam. Na skupu antiratne kampanje nikada nije moglo da se čuje “za kralja i otadžbinu”, kao što se čulo na skupovima Otpora. Protiv toga niko nije imao nista u okviru Otpora. I to će biti nova podela na levo i desno. Otpor je konzervativan, antiratna kampanja je bila progresivna.

Svetlana Lukić: Hoćeš da kažeš da ta razlika postoji između tebe i Branka Ilića?

-Da.

Svetlana Lukić: Branka Ilića?

-Pa, dobro, njega ne znam, ali verovatno. Možda i ne postoji, nisam s njim razgovarao, hajde da se upoznamo.

-Mi u principu celu tu ekipu koja je pokrenula Otpor poznajemo. Mi smo drugari iz studentskog protesta, da to tako nazovem. Nismo se priključili iako smo bili u situaciji da razgovaramo sa njima i da pregovaramo hoćemo li svi skupa u Otpor, jer prosto, pod jedan, nismo videli jasan koncept borbe protiv Miloševića. Mi smo sve vreme Miloševića udarali sa levice. Izvinite, tekovine antifašističke borbe apsolutno ne pripadaju Miloševiću. I on je to prosto oteo, uzurpirao. S druge strane, Otpor je imao koncept protiv Miloševića – tačka. Mi vidimo jasno zašta smo, mi vidimo jasno artikulaciju svojih političkih stavova. Još uvek nije vreme za nas, takva je još uvek atmosfera.

Ja odem u svoju opštinu i tamo zateknem u predsedničkom kabinetu 2×2 fotografiju patrijarha Pavla i pri tom bivši predsednik opštine u izveštaju koji nam podnosi pod jedan najvećom zaslugom smatra to što je naša opstina prva uvela opštinsku slavu. Možes misliti, opštinska slava, i to je sada najveći pomak koji su oni uspeli da naprave a u mom soliteru ne rade liftovi, ukraden nam je agregat za struju, prodate zajedničke prostorije, đubre i stepenište polomljeno, katastrofa potpuna. I sad mi on tu priča o velikim zaslugama – uvođenju slave. Kada bih ja znala da me ta slava dovela do toga da mi bude čisto dvoriste pa da kažem – dobro, ajde, uveli smo slavu. Nego prosto ljudi ne žive bolje od te slave. Nemam ja apsolutno ništa protiv slave, samo idem i krkam, to je normalno, valjda slave za to i služe, koliko uspevam to da razumem. Prosto to poštujem, ja sam krštena, pravoslavne sam vere, krstili me. Vidim, razumem to, šta ću, kud ću, takva je sredina. Ali gde nas to vodi?

Odeš na venčanje, sada je mnogo popularno postalo da se ljudi žene i udaju po crkvama. Da li će da odu pred matičara to nema veze nego, kao, važno im je da se to u crkvi zaveže sve, i onda slušaš tu neku, ja slabo baratam tom terminologijom, šta je to već kada idu i priča taj sveštenik koji ih venčava i onda kaže muškarcu, njemu se obraća i kao da on bude dobar, čuva porodicu a žena da poštuje i da ga sledi slepo. Hoćemo tako u 21 vek. Slepo sledim pa me ima tamo 2% zato što kuvam, perem, peglam, pa moram malo i da narađam da bi imao ko da se bori za teritoriju. Sve smo siromašniji i siromašniji i onda ti dođu baje muškarci, lideri, ko god, uopšte me ne interesuje, bez ikakvog osvrta na sitne elementarne ljudske stvari sa kojima se susrećemo svakodnevno.

Znaš ono sa Bulevarom, kako srediti ono gde mi živimo, od čega mi živimo. Toga nema. Važan je deo strategije, važno je da je Srbija najuticajnija zemlja, mi smo sila, stali smo do neba i prosipaju stalno tu priču a u stvari ti sve gore i gore živiš, sve je manje perspektive, sve manje prostora za tebe, sve manje nade da uopšte može nešto u ovoj zemlji da se promeni. Ja mislim da će to biti suštinska razlika između levice i desnice. Oni će da žive u fantazmu da je Srbija, domaćinska Srbija, šljiva ranka i bosonoge žene koje stoje i služe, to ne može da bude budućnost. Da može da bude budućnost, ja bih je prihvatila. Ali, izvini, hajde realno da pogledamo odnose snaga u svetu, hajde realno da pogledamo šta se trenutno dešava u tom svetu, dokle smo mi stigli, koja smo mi rupa, koje mi sve tekovine civilizacije imamo, jedva smo sapun uspeli da savladamo i to su nam oduzeli u poslednjih deset godina… Ne zezam se. Statistika kaže – dva centimetra paste za zube po stanovniku Srbije ’93. godine. Za mesec dana. Pa vi vidite. A to je taj koncept domaćinske velike Srbije, sve nas okuplja, pa nam malo kralj dođe i patrijarh nam krene kao “ćale, izgore ti pederuša”, kako se zove, osvešta opštine i svi smo srećni.

A onda dođemo na fakultet, pa nema grejanja, pa nema knjiga, pa onda idemo da fotokopiramo kao mentoli. Dve trećine vremena provedeš u fotokopirnici. I sada pričamo o razmeni studenata, pa svi hrle u London, Pariz, Njujork. Ajmo do Sofije, šta fali. Imamo velike snove a stanovništvo se realno raslojava. Postoji ta manja grupa te oligarhije, ti ratni profiteri koji su uspeli da se nakradu u međuvermenu na našoj nesreći, i postojimo mi siroti što ćemo biti bosonogi za koji dan. Evo ti šta radi tržište. Skinuli nam sankcije i šta sad – ajde kupi mleko, čik da te vidim. Meni su roditelji penzioneri. Od čega mi da živimo. Gde mi je posao? Koje mi je radno mesto Dinkić otvorio, važno je da… ma ne smem da lajem do izbora.

Svetlana Lukić: U proteklih pedesetak minuta slušali ste Duška Kovačevića, pisca, člana Grupe 17 plus i člana Krunskog saveta, a potom mlade levičare, članove Socijaldemokratske omladine. A sada vam govori gospodin Miodrag Stanisavljević, pesnik i kolumnista “Republike”.

Miodrag Stanisavljević: Korak napred, par koraka nazad, to vam dođe kao neki primitivni tango. Prvo je bio ratnički plen, sada je u modu ušao izborni plen. Svakoga dana zbrka oko nekog resora, resorčića. Ta koalicija od 18 partija u kojoj treba zadovoljiti sve ambicije, sve životne planove, planove dece, planove tašti – to mi se ne sviđa. Ići će sporo ali verujem da će ići, ukoliko ovi ratni pokliči ne ukoče celu stvar, verujem da će ići. Mada, ima jedna stvar koja se meni tu ne sviđa, kaže se propala je privreda, propale su fabrike, sve je propalo, trebalo bi da se vidi kolika propast ljudski materijal zahvata. O ljudima se tu uopšte ne razmišlja. Jednostavno su pustili neke zakone neoliberalizma, kao kučiće sa uzica, pa sad – kako nam je, tako nam je. Meni su pokazali sliku jednoga od članova Grupe 17, i to vrlo govorljivih i rezolutnih, sliku sa Limonovim, sve za kulturu, za ovo, za ono. Dinkić mi se sviđa onako lično, mlad je, ali sećam se njegove posete patrijarhu. Svi vole da se pačaju s tim popovima što mi se ne sviđa. Ne znam što ih toliko vole. Ja ih ne volim. Možda zbog toga što su me baš nagrdili. Bio je jedan tekst u “NIN”-u: “Sveti Sava na tavanu spava, došo đavo pa ga zajebava.” To im se nije svidelo.

Koštunica – ima jedna vrsta oraha, onaj kod kog se slabo vadi jezgro, to se zove kod nas koštunjavče. Ja sam tamo iz tog kraja, malo dalje od njegovog. Drugo značenje je jedna vrsta koplja. Mislim da s te jezičke strane on zadovoljava mnoge nacoše jezika i na nekom podsvesnom nivou deluje na okruženje, ali ne verujem da jedan doktor nauka može biti baš neki popoljubac i neki teista zagriženi. Mislim da je to jedna zgodna maska koju on stavlja, ona maska koja će privući veći broj glasača. Ponekad se to dogodi, to imate u starim mitovima kada čovek stavi neku masku, ona mu priraste uz lice i ne može više da je skine. Poistoveti se, postane mu druga priroda.

Na onu njihovu “Gotov je” napisao sam varijaciju u stihovima. Mislim da je ta krilatica polurešila izbore, ja bar imam takvu veru u snagu reči. Ali ova najnovija mi se baš ne sviđa – “Overi”. To je prosto reč iz jezika kriminalaca. Ipak “overi” znači – pucaj mu u glavu, da se overi plaćeno ubistvo. E sad makar bila reč i o najvećim zločincima, taj čin overavanja – neka mu ostane bar jedan promil šanse da živi. Ja sam uvek negde na strani života. U poslednjem trenutku. A ne sviđa mi se ni to njihovo druženje sa popovima. Odmah svi kojima treba nešto trče kod patrijarha. Pajo, ajde pomagaj. To su oni ’96. isto radili. To se završava kandidaturom za ministra policije. U slučaju Čede Jovanovića. E pa, put od patrijarha do resora unutrašnjih poslova malo je čudna stvar.

Ja se pitam zašto ga odmah ne šalju u Hag. Postoje dva rezona. Kao, imamo prečih poslova, to je posao koji može da čeka. Onda da to ne bi bilo izborno u ovim predizbornim trenucima, probitačno. A zašto ne bi bilo probitačno? Neka je ideja da Srbi ipak vole Miloševića na neki način, što je glupost. Ako su glasali protiv njega u tolikom broju, onda znači da ga ne vole. Razvoleli su ga. Ta je ljubav gotova. A možda ga drže, čuvaju ga da plaše malu decu. Ako ne glasate za nas, on je tu, u svakom času može da uskoči u kombinaciju. Kao jednog malog bauka ga drže. Što se mene tiče, mislim da ga treba odmah poslati Karli del Ponte pa neka se ona s njim petlja. Ovaj prostor bi se onda očistio. O tim suđenjima se ovde i ne čuje. Dosta je ovde ovih suđenja, sveg tog blata koje iza toga stoji, mada bi bilo i dobro na neki način za ovaj narod da to čuje, a s druge strane, bilo bi nehigijenski opterećivati ljude, jer pre deset godina je on počeo da puca i kolje, da sada slušaju o tome. Šta njih briga. Ulaze tek u život. A oni koji su u tome učestvovali, oni znaju vrlo dobro šta je on radio.

Svetlana Lukić: Pre neko veče mi je neko ispričao da su Bojićeve devojčiće u nižim razredima osnovne škole i da su roditelji došli sa decom i da su ih uhvatili i ošišali.

Miodrag Stanisavljević: To su stvari od kojih se čovek sav naježi. Slušao sam isto nešto za Čukića, za njegovo dete. To su grozne stvari. Mnoga deca su bila žrtve i njihovog revanšizma u proteklih deset godina, makar time što su bili gladni i osuđeni na tihu i sporu smrt od gladi. Ali ipak, Dostojevski je rekao: jedna dečija suza kvari svaki veliki filozofski posao.

 
Emisija Peščanik, 06.12.2000.

Peščanik.net, 06.12.2000.