Zvao me neku noć oko dva i petnaest Boris Dežulović da mi ispriča vic. Kaže: Raspravljali Japanac i Mujo o prioritetima u životu. Znam taj, prekinem ga, to je onaj gdje Japanac kaže da mu je na prvom mjestu Japan, na drugom posao, a na trećem porodica, a Mujo da je kod njega potpuno obrnuto, njemu je najvažnija porodica, poslije dolazi posao, a Japan mu je tek na trećem mjestu. A znaš li, pita me, onaj kad o prioritetima s Japancem raspravljaju Haris Silajdžić i Božo Ljubić. Taj ne znam, kažem, pa je Dežulović nastavio: Japanac kaže da mu je u životu najvažniji Japan, a Haris i Božo uglas vele da isti odgovor važi i za njih, ali ne sto posto, nego četrdeset posto. Kako mislite, četrdeset posto, začudi se Japanac. Lijepo, odgovaraju Haris i Božo, četrdeset posto ili dvije petine Japana, i to prvih četrdeset posto, dva su prva slova. Japanac i dalje ne shvata. Kako ne kontaš, kaže Haris, sebi sam prioritet – ja. Kao i ja sebi, dodade Božo.

Skoro pet i po godina poslije aprila mjeseca 2006. godine, u moru depeša koje objavljuje Wikileaks, objelodanjene su i neke koje se tiču takozvanog aprilskog paketa ustavnih promjena, a koje potpisuje onodobni američki ambasador u Bosni i Hercegovini Douglas McElhaney. One nas još jedanput podsjećaju na vjerovatno ključni trenutak političkog života u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Iz današnje perspektive, a ako zamislimo da tu situaciju opisujemo nekom ko se ne sjeća aprila 2006. godine, a zna sve o trenutnom stanju u BiH, stvar izgleda skoro nevjerovatno. Na stolu je bio paket koji signifikantno ojačava centralnu vlast Bosne i Hercegovine, osnažuje državu više nego sve prethodne reforme nakon Dejtonskog sporazuma, a taj paket u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nisu entitetskim glasanjem oborili poslanici iz Republike Srpske, već je pao zbog nedovoljne podrške iz Federacije BiH. Tačnije, oborili su ga poslanici Stranke za BiH i HDZ-a 1990, uz podršku SDA-ovih “prebjega” poput Mehmeda Žilića. U navedenoj depeši ambasador McElhaney izvještava Bijelu kuću da se ove dvije partije nisu libile ni mahinacija, potkupljivanja i podmićivanja. Kad je riječ o Silajdžićevim motivima, McElhaney prepoznaje isto ono što su u to vrijeme detektovali i svi pronicljiviji posmatrači: njegovu neutaživu glad za vlašću. Silajdžić je, naime, jako dobro znao da on nikad ne bi mogao biti izabran za predsjednika ili potpredsjednika BiH u Parlamentu, pa je isključivo zbog vlastoljublja odbio najbolju priliku za jačanje državnosti Bosne i Hercegovine. Svaka priča o “100 posto BiH” bila je čisto licemjerje, a Milorad Dodik bio je apsolutno iskren kad je onomad u Bijeljini izjavio da bi Republika Srpska zbog rušenja aprilskog paketa Silajdžiću trebala podići spomenik.

Slično kao što je za Silajdžića briga za Bosnu i Hercegovinu bila samo krinka njegovih stvarnih motiva, za Božu Ljubića i ostalu ekipu iz devedesetke zabrinutost zbog “napaćenog hrvatskog naroda” predstavljala je tek izgovor za osvetu Draganu Čoviću i pokušaj vlastitog političkog pozicioniranja unutar hrvatskog biračkog tijela u BiH. Niko tu nije ni pokušavao realno procijeniti posljedice koje bi eventualno usvajanje aprilskog paketa donijelo Hrvatima u Bosni i Hercegovini; ključ svega je bio u Čovićevoj podršci paketu. Šta god da je u tom trenutku Čović podržao, Ljubić bi bio protiv toga. Da je prošao aprilski paket, izbor Željka Komšića na poziciju šefa države, barem na ovaj način, direktno, odnosno bez podrške hrvatskih delegata u Parlamentu, ne bi bio moguć, ne bi, dakle, bilo jednog od glavnih razloga današnjih Ljubićevih jadikovki, no Ljubića “napaćeni hrvatski narod” interesuje otprilike jednako kao Silajdžića “100 posto BiH”, tek, znači, kao smokvin list koji prekriva ključni politički prioritet: 40 posto Japana, vlastito “ugrađivanje”, ono famozno IMT (Ima li mene tu?).

Svako ko voli čitati istorijske knjige, zna da u istoriji različitih naroda i država postoje trenuci koji liče na čvorove, trenuci u kojima se nešto “lomilo” i u kojima je obično sitnica odlučivala na koju stranu će klatno krenuti. Kako vrijeme prolazi, taj april 2006. godine sve se više ukazuje kao takav trenutak u istoriji (post)dejtonske Bosne i Hercegovine. Uz golem pritisak tadašnje američke administracije kojoj je onomad trebao neki vanjskopolitički uspjeh i u kontekstu desete (jubilarne) godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, teškom mukom ispregovaran je paket ustavnih promjena iza kojih su stale i ključne partije sva tri tzv. konstitutivna naroda i ključne partije koje se definišu kao građanske i najveći dio javnosti. Protiv su uz silajdžićevce i ljubićevce (ne zaboravimo i radikale iz Republike Srpske, ali oni tu ipak nisu bili ključni faktor) bili uglavnom njihovi medijski megafoni te razni tragikomični dijasporski budalaši koji su na internetu pronašli savršenu platformu za plasiranje svojih fantazija. Jedan od njihovih argumenata protiv aprilskog paketa bio je teza da je on premalo reformski. Kako to ironično zvuči danas, kad je teško zamisliti da se usvoji i 40 posto reformi koje je podrazumijevao aprilski paket, a kako još ironičnije kad se iz navedenih (internih) depeša vidi da su Amerikanci aprilski paket zaista smatrali tek prvom fazom ustavnih promjena. Njegovo obaranje, međutim, ispostavlja se, predstavljalo je tek prvu fazu u već pet i po godina dugoj krizi, najvećoj i najdubljoj nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Oslobođenje, 05.09.2011.

Peščanik.net, 05.09.2011