Radio emisija 21.02.2001, govore: Srbi sa Kosova, bivši članovi pokreta Otpor, Branko Ilić, Ana, Kristina iz Valjeva i Uroš iz Kruševca.

 
Svetlana Lukić: Čuli ste ovih 300 junaka koji demonstriraju u centru grada zahtevajući da se poništi taj Zakon o amnestiji. Valjda je to griža savesti što su među njima oni koji su ostavili svoje sunarodnike za koje su se toliko borili na Kosovu.

Ako neko bude video Bakija Anđelkovića neka mu kaže – ja sam danas bila u njegovoj kancelariji i još uvek je njegova zastava i njegov grb tamo, i njegovi papiri i njegovo veštačko cveće, tako da može da ode da ponese odozdo svoja znamenja, a čuli ste takođe da njegova svetost patrijarh srpski gospodin Pavle i mitropolit Anfilohije nisu stigli danas u Gračanicu na opelo.

Dole na Kosovu vlada potpuna panika. Ne znam tačno ali pretpostavljam da je u pitanju bilo obezbeđenje, da je bila pratnja, KFOR je u velikoj panici posle svega što se desilo. I ja imam nekih neodumica, čuli ste i sami da se postavlja pitanje kako to da posle toliko dana ne mogu da identifikuju ljude koji su nastradali.

Naravno, postoje razne mogućnosti, neke govore o tome da je u pitanju ta čarobna brojka 10, strašna brojka 10, jer ispod 10 žrtava to je onda kao običan zločin, a posle deset se tretira kao masakr. Međutim, posle onoga što sam videla, bojim se da je u pitanju jedan strahoviti haos jer na Kosovu nikakva logika ne važi.

Ovi sa zapada pokušavaju da se ponašaju logično u nekim stvarima, tako da su prvo govorili da je 56 ljudi u autobusu, međutim onda shvate da se deca ne upisuju, da su možda bila i deca, pa onda shvate da su neki ljudi ulazili posle rampe i da nisu upisani, da su upisani kao pešaci, tako da nisu mogli da ustanove najprostiju činjenicu nekoliko dana.

Naravno, ostaje sada da se identifikuju ostaci ovih tela preko DNK i to će očigledno potrajati. Inače, ja sam stigla na tu granicu tačno sutradan po ovoj strašnoj tragediji i, kako valjda to uvek ide iza takvih tragedija, na rampi je bilo oko stotinak ljudi koji su pokušali da uđu, da se vrate kući, da vide šta je bilo sa njihovima, međutim, u isti mah još više je bilo ljudi koji su trgovali, advokata albanskih i srpskih, s jedne i s druge strane granice, koji su se sretali na toj ničijoj zemlji i na haubi kola potpisivali prodaju imanja.

Čućete jedan kratak razgovor sa ljudima koji su čekali 24 sata da uđu na Kosovo, da se vrate svojoj kući, pošli su na zadušnice, a potom ćete čuti priču iz Gračanice.

– Sad sam izašao. Još jednom ću da izađem, i treći put kad izađem više se ne vraćam.

– Mi smo iz Kosovske Kamenice, bili smo u Kruševcu a sada idemo kući. Ostavili smo snaju samu, unučiće, puca se na sve strane. Gde će s nama. Prete nam, bacaju kamenje. Selite se odavde kažu, šta ćete ovde, ovo je naše. Šta da razmišljam. U njivu da otideš ne smeš. Sve sa strahom. Ako radiš nešto moraš da se okrećeš. Stoka tu sedi, na jasle. Šuma je sva šiptarska tamo, zajednička nije, ne smemo.

Svetlana Lukić: Kako se grejete?

– Doterali smo drva, Rusi nas pratili. Imamo doktore, lekove nemamo, šta da radimo. Nemamo ni nade jer toliko se ogorčalo da ne može da se smiri nikada. Kako ćemo da odemo kući kod dece, to je najvažnije, pa sad šta bude bude. Zajedno da budemo. Ako vidimo nešto, u kola ćemo decu pa gde vide oči da idemo. Samo da ti kažem, mi smo iz složnog sela, ne sme Šiptar da dođe u selo. Oni se nas plaše i mi njih.

Svetlana Lukić: Od Merdara do Gračanice prolazi se pored Podujeva. Inače, obično se kaže da je ta tragedija bila kod Podujeva, međutim to je praktično odmah iza granice, iza prve krivine. Celo pre podne su radile KFOR-ove neke alatke i to je bilo veoma uredno i čisto mesto već petnaestak sati posle ove nesreće.

Usput, naravno, to je vrlo zanimljivo pošto može da se gleda zemlja, nema obrađene zemlje, uglavnom se trguje, grade se nove kuće. O tome koliko su se svi uplašili tamo govori i činjenica da se KFOR, iako vas prati od vrata do vrata, to je dakle isporuka do kuće, strašno uplašio da uđe u Gračanicu i onda su pogrešili za jedan ček point pa su me ostavili malo ranije i to je bilo 20 najdužih trenutaka u mom životu. I kako je to čudno kada naiđete i vidite da ulazite u srpsko selo, kako prepoznate svoje.

Međutim, onda su vaši sumnjičavi prema vama zato što ste uopšte živi prošli kroz albansko selo. Zaista je tako bilo – ako ste živi i bili ste s Albancima, vi ste onda po definiciji sumnjivi. To je, dakle, bio strašan dan, u Gračanici je bilo nekoliko hiljada ljudi i bila je velika napetost u vezi sa blokadama puteva jer KFOR insistira na tome da sve to bude otvoreno i predveče umalo nije došlo do sukoba, međutim, koliko vidimo, to je nekako dobro prošlo. Evo priče iz Gračanice, Lapljeg Sela, Preoca i tih sela koje zovemo centralno Kosovo gde žive Srbi.

– Oni tvrde da ih je sedam a vidimo se za petnaest dana pa ćete videti koliko je mrtvih. Mi smo nesrećni. Sve su ovo naši ljudi. Ali, eto, Gračanica je zaobiđena ovaj put, nema mrtvih, ali je nesreća tog vozača a naša sreća da je taj autobus koji je najviše Gračanicana vozio njih u Merdarima prestigao i zauzeo prvo mesto.

Mi uvek govorimo sudbina, a sudbinu nam kroje ljudi tako da nam je crno sve. Igra mi svaki damar u telu jer ne može više da se izdrzi, zato što smo nemoćni. Ostavljeni smo i zaboravljeni. Uvek su se rađali ljudi sa anomalijama, ali da ceo svet bude gluv i slep i da niko ne preduzima ništa… Kao da smo životinje. Mi i jesmo retke ptice ovde ali nas ne drže kao suvenire, nego kao glinene golubove, da nas love. Ni za šta drugo ne služimo.

Mi smo odslužili svoje. Mi smo izrabljeni ljudi. Deca su nam starci. To je strašno. Oni su sada ubili sve nas. Dokle će da traje taj život ne znam. Pitanje je samo vremena kada će sve da nas očiste. Mi nećemo da idemo milom. Nećemo možda ni silom, dok svi ne umremo, neko će umreti od ubistva, neko od prirodne smrti, ali vise ljudi crkava nego sto umire.

– Mi se svi ovde znamo. Ako kažem da se svi znamo, onda vidite koliko nas je malo i zato kažem da smo ostavljeni. Oni su sada recimo ubili sedam, i da je samo jedan ranjen za nas je mnogo. A za njih je sedam znate koja poslastica. Vidite da smo mi išli mirnim protestom samo kilometar i po. Što nismo išli do Ajvalije, što nismo išli do Kišnice. Jer se zna da tu… Oni su spremni na sve. Šta će biti sa ovom njihovom mobilizacijom? Šta su isplanirali, bog jedini zna. Ne treba im toliko ljudi za ovako malo Srba. Verovatno je u pitanju Srbija, napad na srpske snage.

– Ne znam da li će taj naš Koštunica moći nešto da uradi, i Čović, ali vrlo teško. Ovde nisu u pitanju ljudi, u pitanju je teritorija. U pitanju je to da Srbi priznaju da su poraženi, da oni vršljaju kao što ovde vršljaju. Ko zna kakav će sutrašnji dan biti i šta se danas događa, što ovi helikopteri lete nad Guštericom i Dobrotinom. Kad helikopter uzleti, mi znamo da se nešto dogodilo, koga prevozi hitna pomoć? Samo Srbe. Mi smo osuđeni do smrti.

– Spavam uveče, iskreno rečeno, od početka bombardovanja, u trenerkama. Imam nešto čime bih se branio, nož i slično, inače nemamo nikakvu zaštitu, nikome da se požalimo. Svakoga dana odlazim na posao od pola sedam. Pratnju KFOR-a nikada nisam koristio. Pratili su me ali kada sam video kako oni prate – oni idu napred, ako imate kvar na vozilu oni ne intervenišu, ne čekaju vas – shvatio sam da je veći rizik ići sa njima, kao što se i pokazalo.

Većina ljudi koja je stradala stradala je što je bila u pratnji KFOR-a a ne što su išli samostalno. Onda najčešće poranim i jednostavno krenem na svoj rizik.

Kuće su prodate, prodaju se i danas, i to po niskim cenama. Postoji tu jedna taktika. Vi je cenite, pretpostavimo, na 70.000 maraka – oni vam obavezno daju polovinu toga, to je 35.000. Nakon toga pošalju nekoga drugoga i on sada ne nudi 35.000 ili 40.000 nego nudi 30.000. Onda pošalju nekoga ko još manje da, i onda dovedu tog čoveka u situaciju da kaže: “Jao, pa šta sam uradio, davao mi je 40.000 a ja vidi šta sam uradio.” I onda se posle sretnu negde na 30.000 i on je sav srećan – ipak je to više od onoga što su mu nudili prethodni.

Svetlana Lukić: A da li ste vi razmišljali o tome da prodate svoju kuću i imanje i da se iselite?

– Čudo, nikada o tome nisam mislio. Nikada mi to nije došlo na red. Ne smem na to da pomislim. Prosto ne znam kuda bih. Izdržavam šestoro članova porodice i to je jedan od razloga. Nije da ja nekome prkosim nego ne znam gde ću. Zaista ne znam gde ću. Ostaću bez posla, nikada na more nisam išao, uvek sam provodio svoje slobodno vreme na selu i verujte mi da sam jednom u životu primio pomoć za sve to vreme.

Prosto mi se čini da to meni ne pripada, da sam ja zdrav čovek i da mogu to na neki način da dobijem. Sve mi se čini kao da idem u javnu krađu, a sada zamišljam kud ću ja sa šest članova porodice ako bih otišao negde. Da živim od pomoći, država je osiromašena. Teško je, to je jedna dobrovoljna robija. Kupio sam tablice KS, morao sam. Sada imam dve tablice, imam dve države, sve mi je duplo.

Svetlana Lukić: Vama je neko poginuo u onom autobusu?

– Poginuo mi je jedan rođak koji je pošao ovamo da dođe u Prištinu i poginuo je. Juče sam saznao da je prvi na spisku poginulih.

Ima od mene obrazovanijih i školovanijih ljudi koji su više prošli ali ljubav prema rodnom kraju niko nije tako zadržavao kao ja. Dok su mi roditelji bili živi dolazio sam, nikada na more nisam otišao, uvek sam dolazio ovde, svaki slobodan dan, moji seljani svi znaju da sam dolazio i možda sam jedini čovek koji je u tom pasivnom kraju dosta izgradio, tako da smo se mi braća i sestre uvek okupljali tamo. Bili smo najsložnija braća, ostali smo to i dalje ali više se ne okupljamo. Braća su u Beogradu, jedan je brat u penziji. Svi smo rekli da ćemo se kada se penzionišemo vratiti. Došlo je ovo što je došlo i ako ovako potraje žao mi je što ne mogu da obiđem ni grob roditelja, ali tako je.

– Ja kažem da ne treba KFOR da nas brani, treba samo da nam dozvoli da nosimo oružje. Mi nećemo da ubijamo nikoga, jednostavno se branimo. Evo, ja ću sama da krenem kolima za Srbiju ali moram da imam oružje. Ja se Šiptara ne plašim. Ja sam rođena u Podujevu gde su najveći Šiptari. Ne daju ti ništa da imaš. Ni kamen ne smeš u rukama da držiš. A oni nas pljuju, evo, prolaze, pljulju: “Majku ti srpsku”, oni ništa. Gledaju. I kako da se mi čuvamo, čime. Jednostavno, samo neka nas puste i neka nam daju oružje, videće ko smo mi Srbi. Imam sestru, operisana je, ima rak, treba da ide na kontrolu svaka dva meseca u Beograd, kako da ode sada u Srbiju na kontrolu. Gotovo je sa nama, nema nam više pomoći. Možemo samo da crkavamo.

– Ja sam operisana od raka, gde ću sad, šta ću? Ko će da me vodi? KFOR. Nemam više poverenja u njega, nema šanse. Neću da idem pa makar umrla. Šporet nemaš čime da greješ. Kuća jeste dobra ali grizi tu kuću, jedi kad nemaš. Nemaš mesto ni ovde, ni u Srbiji, nemaš nigde mesto. Bolje da sam krenula tim autobusom pa da poginem da ne vidim kako će decu da ubijaju. Ne razmišljam o bolestima, samo razmišljam o deci, šta će da bude. Od najmlađeg su unuci anđeli. Mala ima 16 meseci. Pa nemamo s njom kud, niti mogu da je nosim, niti mogu da bežim.

– Mom bratu Mići Stevoviću poručujem da se ne sekira za sestre, da smo svi zdravo i dobro ali da smo opkoljeni i da nam nema izlaska. Kako ćemo da se spasimo – ne znamo. Zdravo smo za sada, a šta će biti s nama dalje – ne znamo.

Predstavnik KFOR-a: Još jednom sam sa vama, Gračaničani, ali danas to nije sa dobrim razlogom. Juče su vaši građani ili sunarodnici bili napadnuti terorističkim i varvarskim aktom. Od juče ja i moje kolege delimo vašu zabrinutost i vašu tugu. Razumem vašu zabrinutost i delimo je s vama i želeo bih još jednom da vas ohrabrim da zadržite dostojanstvo.

– Od KFOR-a tražimo slobodu i prava kao što imaju svi ljudi na svetu. Nažalost, srpska nacionalna zajednica živi u velikom getu.

– Koja je politika da od Srba uzmu oružje a da ga daju Šiptarima. Dobro kaže moj kum – od nas uzimate a dajete UČK-u.

– Mi još nismo dobili listu, još ne znamo ko je poginuo. Daj da sačekamo.

Predstavnik KFOR-a: Isto se desilo sa ljudima u Lipljanima, Gračanici, Preocu i Čaglavici.

– Sa kojim ljudima? A ovaj najnoviji napad?

Predstavnik KFOR-a: To nije bio napad ovde, bio je na drugoj strani. Nažalost, to su bili vaši prijatelji.

– Ovo je razlog što smo se okupili i dok se ovo ne iznese na videlo neće moći nijedan Albanac da saobraća niti ovim niti ka Prištini.

Predstavnik KFOR-a: Pomogli smo im da helikopterima dođu…

– Hvala. Ali 20 meseci oni nas samo sažaljavaju i njima je teško i krivo što mi ginemo.

– Ako upotrebite silu, izvešćemo decu i žene, pa vi izvolite, gazite. Vi ćete imati pravo kretanja, i vi i policija. Albanska policija. Jutros smo se zaklinjali u crkvi da ćemo i živote da damo ali nećemo otići odavde.

– Bez konflikta sa vojskom.

– Nemoj vosjku neko da je dirao.

– Bežite, bre, ima bombu u ruci.

– Kakvu bombu ima?

– Ovaj je stavio u džep.

– Bombu, bre, ima u ruci, nemoj da zajebavaš.

– Uzeše bombu, u ruke je stavio sad.

– Pa kako je uzeo?

– Oni ga zaštitiše, ukrcaše ga u kola.

– Period Slobodana Miloševića za nas je jedini period koji je bio ljudski. Kada je bio Slobodan Milošević Kosovo je procvetalo. Zaposlila se omladina, radilo se, živelo se, slobodno smo izlazili i to je bio život koji ćemo da pamtimo, mislim da više ovde života nemamo ni sa Koštunicom ni sa onim parlamentom. Kako ih nije sramota, stidim se što sam Srpkinja zbog njih. Dok narod ovde gine, oni se svađaju oko njegove glave, pa makar kakav da je taj Slobodan Milošević – neka mu sudi naš narod a ne zapad, da bi se zapad opravdao da nije kriv što nas je bombardovao.

Slobodan je za mene patriota i ostaće, i dokazaće se na kraju da je bio veliki patriota, ali nas narod će kasno da shvati. Kasno će nas narod da shvati da smo izgubili velikog čoveka. A sudiće mu i radiće od njega svašta zahvaljujući našim izdajnicima koji su primili grdne pare sa zapada. Proklet da im je novac koji uzmu, dabogda. Imam dve ćerke, tri unučeta. Svi smo iz Prištine prebegli. Neko radi, neko ne radi, ovde živimo.

– Bila sam godinu dana u Leskovcu. To nisu Srbi. Bolje da smo pobegli za Makedoniju. To je katastrofa. Kako ih nije sramota da izlaze za govornicu. Jesu li oni Srbi ili šta su, poturice? Da li vide šta rade našem narodu? Nama ne trebaju ovakve eksplozije. Svaki dan gine narod. Dvoje, troje, dvoje, troje. Ja radim dole u bolnici u Gušterici. Sve je to bolesno. Nema iz Srbije lekova, nema pravih lekova, nemaš sa čime ljude da lečiš. Tu je ostao ovaj doktor Ratko.

Ja mislim da kad on ode, svi će da odu. Ako odu lekari, svi će da odu. Moraju da te prate do Mitrovice kad ideš slepo crevo da operišeš. Ni stoka u inostranstvu ovako ne živi kako nas tretiraju ovde. Treba da pomisli srpski narod da može njih da zadesi isto. Jer oni nemaju pretenzije samo na Gračanicu i Prištinu. Oni imaju pretenzije na ceo svet, i na Grčku, i Makedoniju i celu Srbiju. Ostavljeni jesmo, to je sigurno. Čim lekove ne šalju, sigurno smo ostavljeni.

– Znate kako se osećamo. Kada čovek ne vidi nigde izlaz i kada ispred svojih očiju vidi samo smrt. Tako se svaki čovek ovde oseća. Ovde je jeziva tišina i kretanje kroz ulice, strava. Jednostavno, pomirili smo se sa tim da ćemo jednog dana možda svi da svoje glave ostavimo ovde i to je to. Još nije neko od nas digao ruku i rešio pitanje svog života, možda ima još neke nade, ali vrlo slabe.

Svetlana Lukić: A u šta se najviše nadate?

– U Boga. Ja sam iz Prištine. Pre godinu i po dana sam u tim zbegovima došla u Gračanicu i tu sam.

Svetlana Lukić: Šta mislite gde ćete da završite?

– Ne volim da razmišljam uopšte o svom životu. Ja sam, inače, po prirodi veliki optimista. Računam da ću svoj kraj možda da dočekam u Srbiji, ovde sigurno ne, ali posle ovih događaja ne znam da li ću uspeti da odem. I u Srbiji žive teško isto kao mi ovde. Ono što im ja zameram a što bi mogli da nam pruže jesu reči razumevanja. Ja sam često išla po Srbiji jer tražim neki svoj put, neko mesto da tamo nastavim život. A dešavalo se da budem u društvu ljudi koji ne žele da čuju naše muke. Možda ti ljudi imaju veće probleme. Šta je najbolje za svakog Srbina sa Kosova? Kada naš čovek krene da živi negde drugde, on nije primljen kao Srbin. Njega gledaju nekim drugim očima. Došao je sa Kosova, vrlo često oni umeju da kažu – Šiptari sa Kosova, čak Cigani sa Kosova – a to sve zaboli.

– Ja idem po Srbiji, desilo mi se da otplačem možda sat-dva zato što se pitam da li sam ja sada tu u svojoj zemlji ili sam možda u nekoj drugoj. Uvek sam nalazila razumevanja za to. Ja znam da je život u čitavoj Srbiji težak, možda ljudi i nemaju vremena da razmišljaju o tuđim problemima a nama treba lepa reč ili razgovor, ako ništa drugo, mogu da klimnu glavom i da kažu da nam je teško, bez onih uvreda. Jednostavno, ne postoji ništa više što bi ljude sa Kosova moglo da uvredi. Verovatno smo svi počeli da se pretvaramo u kamen. Ponekad se pitam da li smo uopšte živi ili samo glumimo neki život.

– I želim da pozovem sve Srbe u Beogradu da ne ćute. Ovoga je dosta. Ovo je prevršilo, čaša je puna zuči. Matica Srbija neće da nas napusti sigurno. Imamo naših ljudi tamo koji znaju šta hoćemo.

– Neka Batić dođe ovde da razgovara sa nama i vidi koliko nas ima. Neće nikad dobiti glas sa Kosova.

– U Kruševcu čovek nije hteo da mi da vodu da pijem na bunaru. I to Srbin. Ćerka mi je na Novom Beogradu. Ja sam navikao da rano ustajem, izađem u hodnik i sretnem jednog čoveka. Kažem mu: “Dobro jutro”, on me posmatra, ode do vrata, vrati se i pita me: “Odakle si?” “Ako si Srbin, znaćeš odakle sam.” Kaže: “Ne znam.” “Pa nisi nikakav Srbin.” U Beogradu nema nikakvog poštovanja. Bolje ovde biti mrtav nego u Beogradu živ.

Svetlana Lukić: Ovo je bila priča iz centralnog Kosova. Naravno, ovih dana tamo su se skupili Srbi sa svih strana, od one tragedije, i, naravno, kao što je to bilo u proteklih meseci, Kosovu ćemo se vratiti kada neko opet bude poginuo.

A sada sledi razgovor sa bivšim članom pokreta Otpor – Brankom Ilićem, sećate ga se, on je bio simbol Otpora ovde u Beogradu, on je dobio MTV nagradu. Govoriće i Ana, Kristina iz Valjeva i Uroš iz Kruševca. Svi su oni pre dva meseca istupili iz Otpora jer se ne slažu sa idejama novog patriotizma koji je promovisan na drugom kongresu Otpora. Pre nekoliko dana oni su organizovali “Susret otpornih ljudi” u Domu omladine u pokušaju da odrede svoju poziciju posle 5. oktobra.

– Apsolutno niko nije razumeo šta smo hteli da kažemo. Jednostavno su na tom susretu ljudi koji su slušali nasu priču zemenili teze, našu viziju i naš koncept. Oni su shvatili to kao udar na Narodni pokret Otpor i pričali o tome da Otpor mora da ostane a opet drugi su shvatili to isto kao udar na Narodni pokret Otpor i slagali su se s tim. Uopšte nije u tome bila stvar.

– Ja sam bila oduševljena jer mislim da se lice Otpora prvi put pokazalo u pravom svetlu. Imamo vrlo mlade ljude, na primer, omladinu i srednjoškolce kojima je sve to bilo dobro zezanje i koji imaju jednu vrlo zdravu logiku života, koji su puni energije, koji u suštini nemaju pojma šta se dešava na Kosovu.

Za njih su recimo Mađari ili Albanci isto tako mitska bića kao i nindže i oni su izašli na ulicu i dobro su se zezali. Imamo jednu grupaciju između 20 i 30 godina kao što smo mi koji pokušavamo da s nečim što bi se moglo nazvati svesno mišljenje uradimo nešto pametno. Ima onih koji to žele da urade u politici, pri tome ih verovatno zanimaju i neki njihovi interesi. Ima nas koji smo idealisti, borimo se kao Don Kihoti i niko nas ne razume.

– Ma šta rekli tim ljudima, ma kakvu poruku u smislu demaskiranja stvari pokušali da im prenesemo – oni to neće shvatiti.

– Ja mislim da se od svih tih generacija u principu i ne očekuje da shvate. Budućnost koja će se desiti za 30 godina jeste nešto što se većini njih neće desiti, ne zbog mojih zlih namera jer ih nemam, već zbog proste biološke činjenice. U tome je najveća prednost mladih koji ne razumeju ili ne prihvataju koncept novog patriotizma, pošto imaju manje godina i imaće više vremena. To je nešto što smo naučili u Otporu – vreme je isto za sve, to je nešto sto ne može da se kupi.

– Sa 23 godine ja se ne osećam kao dete. Ja imam mlađeg brata. Gledam njega i vrlo mi je važno da on sazri u normalnu ličnost i shvatam da je potrebno toj deci pružiti ljubav. Otpor je njima pružio ljubav. To je ono što smo mi možda imali kao pioniri, oni to nisu imali, taj osećaj zajedništva, taj osećaj brige, kad jedno dete završi u policiji, da se u isto vreme mnogo aktivista koji čak i ne znaju tog nekog ko je uhapšen brine za njegov život i šta će da mu se desi. I mislim da je to posle dužeg vremena u Srbiji bio fenomen – nismo više gledali samo svoje interese nego smo osetili tu neku ljudsku toplinu koja nam je nedostajala.

– Danima pre 5. oktobra ja i još nekoliko mojih prijatelja tajno smo postavili u jednom stanu nekakav uređaj nakačen na kompjuter za prisluškivanje policijskih razgovora i to je bilo zanimljivo zato što smo pod stresom pod kojim smo bili očekivali da policija funkcioniše onako kako gledamo u američkim filmovima, slušali smo razgovore zbunjenih ljudi koji nisu znali šta da rade, kojima je očigledno bilo muka od svega, koji su jedva čekali da se sve završi.

– I onda smo negde oko 10 sati seli nas pet-šest koji smo sve organizovali i pričali smo o tome šta ćemo sutra. I ja sam pogledao na kompjuter a na kompjuteru je stajalo 11.32, 4. oktobar. Setio sam se – sutra je moj rođendan. Sutra ću biti ili mrtav ili slobodan.

– I bilo je grozno, tu noć uopšte nismo spavali. Bio je dogovor sa DOS-om da mi zauzmemo B92 u Domu omladine i ja se samo sećam da sam molila Boga da ako se slučajno nekome od nas nešto desi, da pomremo svi. Ne daj bože da ja preživim a da se njemu ili nekome od nas nešto desi. To mi je bilo jezivo.

– Bilo je euforije oko 10, 15. oktobra. Sećam se da smo Ana i ja, možda i još nekoliko ljudi koji su zaista bili aktivni u Otporu, imali ideju da napustimo zemlju. Međutim, onda smo jedno veče sedeli i pričali ko je taj ko će krenuti da gradi civilno društvo u ovoj zemlji i onda smo shvatili da smo u stvari to mi. Svi ti mladi ljudi koji imaju to otporno stanje, buntovno stanje duha u sebi, zdravo, jer u ovoj zemlji je i dalje sve što je buntovno zdravo, ti snažni, otporni pojedinci učestvuju u procesu stvaranja desetina, stotina ili hiljada malih organizacija u lokalnim sredinama koje će dizati nivo društvenog života.

Tako se stvara stanje u kom mladi osećaju kako treba da izgledaju promene u ovom društvu. To je za mene najbrži put da ova zemlja iz jednog deklarativnog građanskog društva pređe u jedno zaista snažno i civilno društvo. Možda je to suviše idealistički pristup, možda je to utopija, ali ukoliko i sam shvatim da je to utopija ne vidim da ću pomoći ovoj zemlji ne čineći ništa i ne nastavljajući da mislim tako i sprovodim svoju misao u delo.

– Tako mi je krivo sto je Otpor propustio jednu fenomenalnu priliku i strašno mi je žao što to nije iskoristio i što se ta ideja otpora razvodnila i što se došlo do nekog novog patriotizma. Ne mogu to da prežalim. Stalno mi govore neka malo neko drugi razmišlja o budućnosti Srbije, da odem u Ameriku, da upišem postdiplomske. U stvari, ja uopšte neću da imam dete ako će da raste u ovakvoj sredini. Ali da bi ono moglo normalno da živi, mora cela država da se promeni.

Imam tetku u Čikagu i bila sam dva puta tamo. Prvi put kada sam imala sedam godina i sećam se da sam plakala i da nisam htela da se vratim, da nisam htela mami i tati da se javim telefonom. Otkad znam za sebe želela sam da živim u Americi.

– Ja sam u svom životu putovala jedino u Mađarsku i verovatno nije slučajno to što planiram za godinu i po da se preselim tamo i da počnem život upravo u Mađarskoj. Nekako se tako sve izdešavalo u mom životu da sada već mogu da kažem sa sigurnošću da neću živeti ovde. Mislim da je neophodno otići odavde i videti šta se to dešava u svetu.

– San mi je da mogu da izađem iz zemlje kada ja hoću i da imam dovoljno novca da mogu sutra da odem u Japan i da vidim civilizaciju Japana, da prekosutra odem u Francusku, i da odem u Egipat, Indiju. Ne mogu da se pomirim sa tim da nemam para da putujem, da razgovaram sa mladim ljudima od 19 godina o tome da li su krivi Srbi, ili Muslimani, ili Hrvati, da razmišljam o tome da li će sutra opet da bude rat u Srbiji i da gledam na TV-u Koštunicu koji ide u Hilandar. Šta me briga da li on ide u Hilandar, i da li se moli ili se ne moli, kada ginu policajci na Kosovu.

– Ja kapiram da je Kosovo negde odavno izgubljeno a zanimljivo je nešto što nije baš poznato. Car Dušan u svom zakoniku ima jednu stavku koja je glasila otprilike ovako: “Selo sme da primi jednog Arbanasa na konak. Ako primi dva Arbanasa na konak, celo selo će biti kažnjeno.” Kada sam to pročitala, nekako mi se ukazalo da sve ovo što se dešava negde jeste i suđeno. Ne mogu da budem pametna i da kažem – treba ginuti za Kosovo, treba čuvati kolevku srpstva. Žao mi je ljudi. Bitan mi je svaki čovek tamo, bez obzira na to da li je Srbin ili Albanac, ili policajac, ili vojnik KFOR-a. Volela bih da se više ne proliva krv, da se svi problemi reše mirnim putem. Ako to uslovljava čak i neko rešenje da Kosovo ne bude deo Srbije, mislim da je bolje i to nego da pogine još ne znam koliko stotina hiljada ljudi pa da na kraju opet bude isto, jer čini mi se da je ova bitka izgubljena odavno.

– Pričao sam sa mladim Norvežanima i neverovatno je da sam od svakog mladog Norvežanina dobio isti odgovor. Za jednog od glavnih vikinga koji je doneo Norveškoj državu oni su rekli – bio je to debeli gorostas koji je klao i ubijao ljude i silovao žene i tako je došao do teritorije na kojoj mi živimo. Neverovatno je koliko je njihova svest okrenuta samo ka onome što im se trenutno dešava i ka budućnosti.

– Da li to znači da ako ne podržavamo koncept novog patriotizma da smo mi izdajnici? Kada već pričamo o tome da želimo da idemo van ove zemlje, da putujemo, da vidimo nešto drugo, da se usavršavamo negde u inostranstvu, da li smo mi izdajnici? A ako nam se samim tim koncept novog patriotizma ne sviđa, onda je to već ozbiljna dilema i nije nam uopšte drago što nas je neko doveo u tu dilemu.

– Što se tiče tehna, to je vrlo povezano, bar u mom slučaju, sa vizijom buducnosti, zato što kada sklopim oči i kada slušam tu muziku, kada je igram, mogu da idem kroz sadašnjost i kroz budućnost prateći neku svoju viziju.

Svetlana Lukć: Tu nema nikada nečega što je balada?

– Kako nema? Sve je balada.

– To je i osećaj i miris. To je trodimenzionalna muzika.

– U stvari, definicija te vrste muzike bila bi – razmišljanje svakog pojedinca i svake individue. Svaki osećaj mogao bi se pripisati toj vrsti muzike i zato je i to možda vrlo kompatibilno sa onim kada pričamo o civilnom društvu. Mnogo je individua i snaga svake individue je validna u tom društvu, u svakom njegovom segmentu.

– Imate vrača koji udara u neki bubanj, ritam, nekakav zvuk prirode i gomilu crnaca koja igra individualno uz tu muziku i potpuno je lično osećaju, osećaju je svojom energijom. Tehno je upravo to, samo preneseno u treći milenijum.

– Drogiranje kao fazon, narkomanija kao fazon, dovodi do toga da ne možeš da uživaš od tih nus pojava, čak i uz stvari koje osećas. Sve veći broj ljudi u mladoj generaciji prihvata iz fazoniranja neke stvari, isto kao što prihvata i sve ostale popularne stvari. Onda se dešava da čak oni koji osećaju tu muziku ne mogu na takvim mestima da uživaju uz nju.

Svetlana Lukić: Sinoć je u Centru za kulturnu dekontaminaciju, ili kako ga popularno zovemo Paviljonu Veljković, započela serija dešavanja pod nazivom “Moderna i srpski nacionalni identitet”. Najpre je govorila Branka Prpa i onda su gosti seli u autobus i obišli Arkanovu kuću, Karićevu kuću, potom su se popeli na Avalu, tu je pevao Rambo Amadeus, a tačno u ponoć kod Spomenika neznanom junaku Sergej Trifunović je govorio “Lament nad Beogradom” Miloša Crnjanskog.

Juče u toku dana u centru grada održan je i poslednji zvanični skup udruženja porodica nestalih i kidnapovanih sa Kosova. Prvi put se ovim ljudima pridružilo i nešto malo više Beograđana.

– Majke, očevi, sestre, danonoćno po ulicama Beograda nailazimo na bojkot, na neki prezir, bila je akcija potpisivanja peticije za njihovo oslobađanje, živote i kosti, verujte mi da su građani po Beogradu i po Kraljevu, gde sam ja bio angažovan, tražili pare za te potpise. To je žalosno.

Braćo moja i sestre, pogledajte ovo, molim vas, ovde su fotografije četrnaest Kostića, svi muškarci, ostao je samo jedan da živi i on je danas među vama. Beograđani, nemojte tako hladno, tako arogantno da se ponašate prema ovoj tragediji. Mogu samo nešto da kažem – dabogda vas da ne zadesi naša sudbina, ali ako ovako nastavite, hoće sigurno. Ne stigla vas Lazareva kletva.

 
Emisija Peščanik, 21.02.2001.

Peščanik.net, 21.02.2001.