Radio emisija 27.06.2001, govore: Végel László, Slobodan Tišma, Dimitrije Boarov, Milenko Smiljanić, Miodrag Zec i Mileta Prodanović.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan poštovani slušaoci. Čuli ste verovatno vest da se najzad neko s nekim složio u ovoj ludačkoj zemlji. Ako je verovati poslaniku SPS-a Čedomiru Mirkoviću, danas su se predstavnici SPS-a i naš predsednik složili, nisam tačno razumela u vezi s čim, izgleda da je spoljni svet grozan i nepravedan i da su sve to bloody varvari, naravno u odnosu na nas, takoreći, Atinjane koji bismo samo da poštujemo božanske i ljudske zakone i da pišemo i igramo drame, tragedije uglavnom.

Složili su se verovatno i oko toga da će vreme jednog dana ponovo početi da radi za nas male i slabe. Doduše, predsednik ima mnogo razloga da veruje u to jer je njegova politička sudbina pokazala da je to tačno. Sediš, čekaš, analiziraš i jednog dana ne samo da postaneš omiljeni narodni predsednik nego ti stranka posle nekoliko dana toliko poraste da ni sam ne možeš da je prepoznaš.

Ali u međuvremenu dok stranka i dalje raste treba donositi neke važne državničke odluke. E, to je izgleda našem predsedniku najmrskije i izgleda da ništa više ne mrzi nego one koji ga teraju da odluke donosi.

Naravno da naš predsednik zna koje su odluke neizbežne ali izgleda da ima poteškoća da sebi prizna da nikada više neće biti ljubljeni predsednik već samo najmoćniji političar u državi koji iza sebe ima sumnjivo brzo naraslu stranku.

Predsednik nam, nažalost, nije veliki državnik i sada je samo ostala dilema da li zaista ima ideale koje neki od nas ne razumeju ili samo svoje ideale sve lošije glumi.

S predsednikom vlade nemamo tih problema. On, kako sam kaže, nema ideologiju, nema ideale, on poštuje samo određeni set vrednosti a oni zahtevaju, naravno, da svoje ljude rasporedi na strateški najvažnija mesta.

Komandanti budućeg političkog rata postrojavaju svoje oficire a i mi prašinari i moramo da se spremimo za predstojeći rat.

Možda će i ovde sve biti dobro, samo malo kasnije. Možda nama tek predstoji ono što se Englezima desilo pre nekoliko stotina godina, urnebesni rat ruža, kuća Lankaster i Jork, i u tom ratu pobedili su, da vas podsetimo, oni treći – Tjudori koji su stvorili modernu Englesku.

A u međuvremenu mi slušamo gospodina Lasla Vegela. On je književnik a poslednjih godina je dosta moćan čovek u Novom Sadu. Naime, on je predsednik Soros fonda, odnosno, kako se to kaže za vreme Miloševića pogotovo, Fonda za otvoreno društvo u Vojvodini.

Végel László: Ne zbog Haga, ne zbog međunarodnog javnog mnjenja, nego zbog sebe bi trebalo da priznamo ono što znamo. U Novom Sadu svi su znali za grobove na Novom groblju ali niko nije pričao o tome sve dok Ministarstvo unutrašnjih poslova ili neko iz unutrašnjih poslova nije rekao da su tamo sahranjeni neki ljudi koji su bili izbačeni iz Dunava. E, SUP je rekao da tamo nešto ima, onda svako kaže: “Pa stvarno ima”.

Ali istina je da smo svi mi znali da ima samo nismo smeli da kažemo pre nego što je to SUP rekao. To je veliki problem. Prema tome, ako makar šta nama pomaže da izgovorimo ono što vidimo, ono što se odigralo pred našim očima, kada bismo imali tu spremnost i smelost i moralnu hrabrost, onda sigurno Haški sud ne bi bio ni osnovan, ali siguran sam da ni Milošević ne bi bio izabran.

Znate, ono što predstavlja Milošević nije samo jedan čovek i mislim da ne treba na jednom čoveku da se iko iživljava. To je jedna ideologija koja se uselila u duše. Može se suditi Miloševiću, tu ili tamo svejedno, ali kako da izađe taj duh iz nas? Za to neće biti Haškog suda. Tu smo mi jedine sudije i jedini svedoci. Neće Haški sud oduzeti od nas problem odnosa našeg prema našoj savesti.

Odmah posle 5. oktobra nova politička elita poslala je takve poruke da nama nije potreban Haški sud. E sad, ti isti ljudi moraju da se bore sa sopstvenom političkom porukom. Najveća prepreka da ostvare ono što su sada odlučili nije više grupa socijalista, nego njihove poruke od pre pet, šest meseci.

Sada postoji jedna šizofrena situacija. Članovi političke elite imaju više “ja”. Sada jedno “ja” mora da se bori protiv drugog “ja”. Kako da kažem, mi smo posle 5. oktobra videli pobednika sa nevidljivim lancima na rukama i nogama, tako da pobednici nisu mogli sebe da oslobode ali nije ni Hag.

Nova politička elita nije znala da kaže ni to šta ćemo sutra, šta ćemo prekosutra, šta ćemo u martu, ta ćemo u junu. Mi smo sada u junu i ne znamo šta ćemo u septembru. Jednostavno kada politika ne bi bila prljava tako kao što jeste, meni bi se činilo da je to pesnička revolucija, da su to izveli pesnici koji pričaju u metaforama a ne politički.

Glasao sam za Koštunicu i ljudima sam govorio da glasaju i naravno da sada imam neku grižu savesti. Svestan sam toga da se bolje nije moglo, da je to bio jedan apsolutno determinisan izbor i mislim da se popularnost Koštunice gradi na toj lošoj savesti koje ovo društvo ima.

Lošu savest imaju socijalisti jer nisu mogli da sačuvaju vlast, lošu savest imaju nacionalisti koji su videli da su uništili državu, pa Koštunica je već video da su različitim slojevima potrebni različiti alibiji, različitim ideologijama potrebni su isto različiti alibiji i on je pronašao taj zajednički imenitelj svih tih alibija i loših savesti i u tom smislu mislim da on pokazuje jednu vrstu nemoći kao državnik, a kao čovek i kao profesor kada bi procenio sam sebe kao državnika i kada bi o tome napisao esej istom takvom konsekvencom kao što je pisao tekstove pre 10 ili 20 godina mislim da bi njegovo mišljenje o tom državniku bilo još lošije nego moje.

Đinđić je drugi tip. Voljan je da od različitih ideologija napravi sintezu i on jeste čovek koji je voljan da napravi i sintezu suprotnosti ako je to potrebno ali on misli da postoje dva sveta. Jedan je svet ideologija a drugi je svet neposrednog političkog delovanja.

On ne može da vidi da je to ipak povezano, da će on ipak delovati samo u tim okvirima koje vladajuće ideologije dozvoljavaju i da mora da se suoči sa tom ideologijom. Moj problem je da u ovom društvu ne postoji treća strana. Sada je izgubljena. Mi smo uvek živeli u antipodima. S jedne strane bili su socijalisti i svi koji su bili protiv socijalista. Sada imamo istu situaciju samo što je vlast u drugim rukama. Isto tako antipodi su bili u ovom društvu jos nedavno.

Setite se 1971. Bili su na jednoj strani Nikezić, Latinka Perović, unutar komunističkog pokreta i bili su ti ortodoksni. Ko je izgubio? Nikezić. S jedne strane imali smo jedan stambolićevski reformski komunizam koji je mogao pripremiti tranziciju. Ponovo su izgubili reformisti a dobili su fundamentalisti i ortodoksni.

E sada ponovo imamo, eto samo u nekoliko decenija, taj isti sukob. Naravno, bilo bi dobro da reformisti sada ne gube ali ove suprotnosti koje mi projektujemo u nekoliko političara, to su još uvek suprotnosti prošlosti, to su takve suprotnosti koje nekako zatvaraju horizont. Ostati na nivou – da li Koštunica, da li Đinđić, to znači da zatvorimo ne samo intelektualne političke vidike nego i vidike jednog modernog društva.

Živim u Vojvodini i normalno da me to sada posebno brine, vidim da netolerancija ponovo diže glavu, da članovi jedne velike partije sada šetaju po Vojvodini i govore da to nije više Vojvodina nego treba osnovati srpsku Vojvodinu. Oni inače tvrde da su legalisti a u Ustavu piše da je Vojvodina Vojvodina.

Šta to znači? Nije daleko vreme 80-ih godina. Neki bi ljudi to na jedan baršunast način želeli ponoviti ali sa baršunom se ne može igrati. Od baršuna lako može postati pancir. Ponovo se u Vojvodini rađa nepoverenje između različitih etničkih grupa, manjine se ne osećaju oslobođenim zaista mada su najviše glasale, Koštunica je dobio najviše glasova u Kanjiži gde procentualno ima najviše Mađara. Nigde u Vojvodini nije dobio procentualno toliko, to je velika lojalnost državi u kojoj žive.

Odjednom su oni osetili da imaju strah i da su nezadovoljni. Naravno, ima jos temeljnijih stvari zbog kojih čovek treba da bude zabrinut. Ja sam najviše zabrinut kao intelektualac i kao građanin da posle, evo, osam meseci vidimo da nova politička elita nema strategiju reforme, nema o tome kakva će to biti država. Vidim da nema ni smelosti da se o tome raspravlja.

Zašto? Niko ne sme da govori o Ustavu. Kakav Ustav želimo – takva ćemo mi država i biti. Niko ozbiljno o tome ne priča. Obični građani moraju da budu svesni da sa ovakvim Ustavom mi ćemo kao puževi da idemo i biće nam teško. Za svaki metar razvoja mi ćemo morati da uložimo pet puta više energije nego sa drugačijim Ustavom.

Jeste da treba postovati postoječi ustav koliko god se može, ali sama elita pokazuje da ne može ni ona da ga poštuje. Mi znamo da po Ustavu vlada treba da potpisuje pristup Ujedinjenim nacijama a kod nas ga potpisuje predsednik republike. Zna se da je po Ustavu Srbije društvena svojina fundament, kao nešto što se ne može dodirnuti, a mi već privatizujemo taj fundament.

Jeste da treba privatizovati taj fundament, jeste da se trebalo pristupiti Ujedinjenim nacijama, sve je to u redu. U svim ovim slučajevima krši se Ustav radi dobrih ciljeva, ali to ne može biti opravdanje.

Ima tu još bolnih pitanja. Ja sam učio da je moj nacionalni heroj Kraljević Marko. Tako je učila i moja majka i moj otac između dva rata. Sin mi je bubao školsku lekciju da je Komunistička partija rešila nacionalne odnose a pola roditelja dece iz te škole ili su očevi pobegli u inostranstvo ili su bili na frontu, ili u borbi protiv Hrvata. To su te laži. To je država nama nametnula.

Moram da se vratim na grobnice, mislim da se ni o masovnim grobnicama ne zna dovoljno. Evo, Hladni dani, ono što su Mađari, uradili je za najveću osudu. Meni je drago da su se značajni mađarski intelektualci suočili sa tom istinom i rekli su da je to bilo ljudsko nedelo. Tu priču ne samo da znam ja nego je zna svaki čovek u Vojvodini, svaki Mađar, a znaju i Mađari u Mađarskoj da je to bila jedna niska tačka mađarske nacije.

Ali šta se desilo ’45. godine? Bačka je puna masovnih grobnica Mađara. O tome se nije smelo razgovarati. Moja majka je pred smrt ispričala gde su masovne grobnice i mojih rođaka u selu gde sam rođen. Pitao sam majku da li je razgovarala o tome sa ocem. Verujte mi, majka je rekla da nije ni sa ocem o tome razgovarala. Ja sam imao preko 50 godina kada sam za to saznao. Onda sam pitao – zašto, zašto mi to nije rekla pre kada sam još bio mlad, da ja to znam? Onda je majka rekla da to nije uradila da ne bi pokvarila moju budućnost i da je bolje da živim u sretnom neznanju. S druge strane, ni ona nije imala hrabrosti jer je tako živela.

Zamislite, decenije su prošle a da se o tome ne sme pričati. I to su ljudi izdržali, izdržao sam i ja. Mislim da je najveću štetu od toga što o tome nije javno govoreno doživela upravo većinska nacija, jer da je na vreme saznala da je i ona učinila nedela na toj teritoriji, možda ne bi bilo ni Srebrenice, ali sigurno da u ovoj plodnoj zemlji kao što je Vojvodina ne bi više bilo masovnih grobnica.

Hoću da kažem da je to taj problem koji živi u nama. Sada, u poslednje vreme, kada se čita o hladnjačama, odem u porodice Mađara i sada oni pričaju o svojoj porodičnoj istoriji, o dedovima. Nije to lako izdržati ali i kod manjine i kod većine možda čovek može da bude veći nego istorija. Mislim da tu ima i heroja. Heroji su oni koji i dalje ostaju u toj državi i mogu da kažem da su i lojalni toj državi.

Apsolutno sam siguran da su nacionalne manjine lojalne ovoj državi ali potrebno bi bilo da ima takvih heroja i kod većinske nacije, da se kaže da je nešto učinjeno. Ne kažem da ih treba moliti za oprost, ali samo treba reći. Jednostavno biće svakome lakše. Biće lakše i onom koji još živi u strahu a biće lakše i onima koji nisu učinili ništa ali kao da neka senka pada na njih.

Svetlana Lukić: Čuli ste gospodina Lasla Vegela. Juče smo bili u Novom Sadu, pored ovog intervjua s Laslom Vegelom razgovarali smo i sa stidljivim čovekom i pesnikom Slobodanom Tišmom.

Slobodan Tišma: Prilično se jadno osećam, ne zbog 5. oktobra nego zbog svih 10 i više godina koje su prošle. Šta sam ja govorio? Nisam ništa. Ćutao sam. Evo, sada sam se setio posle izbora, kada je već ova situacija počela da se zakuvava, na primer, vozim se bulevarom biciklom i onda jurim i vičem “Dole đubre diktatorsko, dole Milošević, dole gadovi”. Ja šibam biciklom, brišem i ne može niko da me stigne. Svet gleda.

Eto, to je sve što sam ja smeo. Ili sam išao tu po Limanu kada je bila grobna tišina u podne, nema nigde nikoga a ja idem i vičem: “Dole đubre diktatorsko, dole fašisti”, i onda brzo zbrišem u neki ulaz. Ništa. Šta sam? Ja sam 10 godina trpeo tu sramotu bez petlje da se nešto stvarno učini, da se nešto konkretno preduzme. Dogodile su se užasne stvari, mi to svi znamo. Ne samo ovo poslednje, hladnjače, definitivno je jasno šta je tu bilo.

Pre godinu dana otprilike Palavestra je u Književnim novinama pisao o čitavoj situaciji oko Memoranduma. On je tu pokušao da odbrani Srpsku akademiju nauka i on je, kao, brani, kaže da je Memorandum otet, neko je Memorandum oteo krišom, znači tajno, i objavio to, i tako dalje. To nije bilo završeno. I on sada misli da je time odbranio Akademiju. Pa šta ako su oteli, zašto to nije obelodanjeno, zašto niko iz Akademije nije to rekao nego su ćutali. Ništa. Niko nije smeo da pisne.

Govori se stalno o legalnosti, o zakonima. On nema pravo na to i on mora da snosi posledice onoga što je on činio. Kada se stvari dovedu u red onda treba da se uspostavi vladavina prava i zakona, posle toga ali ranije ne. Mnogi ljudi misle da je razlog taj neki Koštuničin nacionalizam i ta potreba za izmirenjem. Ja nemam šta da se mirim s onima koji su činili zločine.

Meni se lično Koštunica ne dopada, klerikalizam, nacionalno osećanje. Nemam ja ništa protiv toga, ja to poštujem apsolutno ali mislim da se javno ne treba ispoljavati i da je svaki takav gest na neki način uvreda i pored svih njegovih najboljih namera i to što on kaže da on nikoga ne želi da uvredi, to je neizbežno.

Ali dobro, eto, Koštunica, što da ne. Neka se on drži samo i da ovo izađe na čistinu. U krajnjoj liniji kada bi mogli sve to da zaboravimo. Ja kažem da moraju odgovarati, moraju, ali posle kazne i tog izravnanja mora doći zaborav. Kažu – mi ćemo oprostiti ali nećemo zaboraviti. To se stalno govori, to obično popovi govore. To je isto jedna glupost. To nista ne znači. Kao, u redu, ja sam ti oprostio ali videćemo se jednom. Zaborav je lekovit i mi moramo da zaboravimo da bismo mogli da živimo.

Bio sam dugo u umetnosti, preko 30 godina, ali napravio sam samo dve LP ploče, znači jedna sa grupom Luna i druga grupom La Strada. Objavio sam dve knjige poezije, izaći će mi dnevnik… Ja sam se uvek užasavao te hiperprodukcije. Taj moderni svet je sav u proizvodnji. Zamislite šta je knjiga. Pa to je užas. Uvek se postavlja pitanje da li da čitam nešto, ili da slušam muziku, ili da pišem nešto. Uvek živiš između te dve stvari. Ili da budem samo u prirodi. Što kaže moja žena: “Išli smo opet u prirodu da čitamo knjige”.

Svetlana Lukić: Dok mi stalno skačemo – mi iz emisije, odnosno ja, hajde da se ne krijem iza emisije – po glavi predsedniku što stalno gasi avion koji je potpaljen i treba da leti za Hag, dotle nam predsednik vlade radi po saveznom parlamentu i preko svojih ministara sprovodi svoje odluke. On nema problema da donese odluku i to nekoliko puta na dan i protivrečne, što da ne.

Naravno, danas se preznojava njegov ministar Aleksandar Vlahović, dakle republički ministar za privredu i privatizaciju. Zakon o privatizaciji je na dnevnom redu. Mnogi su se žalili i to ne bez razloga da je taj socijalni dijalog koji je bio najavljivan bio jedna obična farsa, da njega uopšte nije ni bilo. Ali evo o zakonu i o privatizaciji smo razgovarali i sa gospodinom Dimitrijem Boarovim. Verovatno ste ranije čitali u Našoj borbi a sada u Vremenu on piše o novim, nama još uvek stranim, ekonomskim temama.

Dakle slušate Dimitrija Boarova a u međuvremenu jedno malu propratnu raspravu između Milenka Smiljanića, on je predsednik Samostalnog sindikata Srbije i Miodraga Zeca, on je savetnik Aleksandra Vlahovića. Ovu raspravu vodili su pre nekoliko dana na jednom okruglom stolu u organizaciji Fondacije Fridrih Ebert.

Dimitrije Boarov: Smatram da su problemi u privatizaciji objektivne naravi i zbog toga privatizaciju mora da vodi jedna prosto politička elita. To je suviše ozbiljan proces da bi se o njemu odlučivalo demokratski. Demokratski se odlučuje o toj eliti, a kada se odluči, ta elita mora munjevito da sprovede ono što će tek vreme pokazati da je bilo u korist celog naroda.

To je prosto, dečije rečeno, naš problem što ta elita nije međusobno razrešila pitanja oko privatizacije, to jest i ona bi nešto da zaradi i svaki deo te elite misli da može ponoviti prethodni sistem i da ima monopol na kontrolu nad kapitalom. I sad unutar DOS-a imate rastezanje i razvlačenje gotovo oko svake firme, već se to čuje, da su najsnažnije demokratski opredeljene stranke već podelile srpske bogataše, pa jedni bogataši su uz jednu stranku, drugi bogataši su uz drugu.

Ti bogataši, tj. te interesne grupe sutra će se svađati oko privatizacije ove ili one firme u Srbiji. Problem je što je po svim pokazateljima 80-90% interesa stranog kapitala za kupovinu industrije ili neke imovine u Srbiji usmereno na Vojvodinu i sada zbog toga to centralna vlast neće ispustiti iz ruku, jer ako vlada Srbije ispusti iz ruku kontrolu privatizacije u Vojvodini, ona nema šta da prodaje.

Čak i one političke stranke koje pokušavaju da održe jedan principijelan politički odnos prema Miloševićevoj nomenklaturi koja se pre svega obogatila, slabo odolevaju pritisku tih ljudi jer otprilike nema u politici mnogo figura, bez obzira na to što ih ima više nego u umetničkom klizanju, ali otprilike sve treba da se svede na tri-četiri metoda.

I, znate, novac buši tamo gde burgija neće i naše političke stranke koje su se tako finansirale i ranije i koje su i dalje relativno siromašne stranke, naravno gledaju da privuku jedan deo tih ljudi, cenjkaju se s njima i taj proces je nezaustavljiv. To ne može bog zaustaviti da se bogati ljudi približavaju, svrstavaju u izvesne esalone iza političkih stranaka jer mi i dalje imamo stranački koncept partijske države, samo što sada nije jedna partija već nekoliko partija.

I vi u Srbiji ne možete ništa da uradite, možete biti i sveti Sava ali ako nemate podršku neke političke stranke vi ne možete da postanete ni direktor osnovne škole. Nažalost, ta praksa, ta partijska država apsolutno nije u krizi a trebalo bi da bude.

Prema tome, tu nema diskusije. Bogati ljudi će se svrstati u određene političke stranke. Mislim da je to neizbežno da će oni postati ti koji će voditi stranačke politike. Tu nema spasa, po mom mišljenju. Ali politika je delimično intelektualna delatnost, prosvetiteljska delatnost. Vi morate da stvorite neke institucije koje će na izvestan način kanalisati te interesne lobije da ne počnemo ratovati.

Milenko Smiljanić: Ja sam sindikalac, supruga mi je profesor, ćerka profesor, sin student. Znači, vrlo nam je neizvesna socijalna situacija ali ja dobro živim. Ja živim od dividendi, 28.000 maraka prava koja smo upisali pravilno u odgovarajuće firme, po starom zakonu koji se toliko stavlja na stub srama. To je taj čuveni insajderski model koji sada, kao, nije dobar.

Mi smo prošle godine inkasirali u porodični budžet 102.000 dividende. Znači, zaigrali smo biznis igru. Moram mom cenjenom prijatelju Zecu da kažem – ne može se u obrazloženje zakona staviti “analize poslovanja privatizovanih preduzeća pokazale su da ovaj vid privatizacije nije doprineo poboljšanju efikasnosti privređivanja i upravljanja”. ‘Ajde da pronađemo ta toliko neuspešna insajderski privatizovana preduzeća. Sintelon – Bačka Palanka, Soja-protein – Zrenjanin, BIP.

Znate kakve su to firme? Sjajne. Neverovatne. Neće ovde da pohrli strani kapital, on će možda donekle… Tu će da dođu naši “biznismeni”, “menadžeri” koji su se rasporedili po Lihtenštajnu, Maleziji, Kipru i onda će preko nekih Hansova da nas kupuju levo, desno.

Vlada kada je došla i kada je videla u panici da su menadžment-timovi napravili dil sa sindikatom i krenuli munjevito u privatizaciju po starom modelu, onda su rekli – e ne može, stop. To mora da ide preko nas… To je jedna specifična vrsta nacionalizacije, konfiskacije, ne znam šta.

Kada je privatizovana firma Pionir u Subotici, sačinjen je protokol koji su potpisali kupac, radnici i tadašnji organi, a fabrika je bila u stečaju, u kojoj smo precizno utvrdili kupčeve obaveze prema radnicima u naredne tri godine: “U naredne tri godine mora se primiti u radni odnos 30 mladih i obrazovanih stručnjaka”, pazite ove elemente koje sindikat ugrađuje u to, “da unapredi kvalitet proizvoda i kvalitet procesa proizvodnje do svetskih standarda za tu oblast”. Mislim da je to urađeno.

Miodrag Zec: Tomas Mor u potpisu?

Milenko Smiljanić: Tomas Mor. Da. Ali to se sve može proveriti. Međutim, moram da priznam da radnici nisu presrećni zbog ovog modela. Imam utisak da bi radije imali ne tih prosečnih 15.000 platu, na mnogo manje bi pristali samo da mogu da odlučuju. To je najveći problem svih ovih procesa koje mi bar imamo u Srbiji.

Dimitrije Boarov: Mislim da problem reformskog dela DOS-a u Srbiji je u tome što se narušavaju neki temeljni principi na kojima se mora graditi ta vlasnička osnova jednog demokratskog društva.

Ako vi imate ideju da monopolišete odlučivanje o privatizaciji sa obrazloženjem da je pamet ograničena u Srbiji i da će nekakva stručna, pametna ekipa najbolje pronaći u svakoj firmi strateškog partnera, vi praktički hrlite u jedan novi monopol a nosite kompletnu odgovornost.

Čitava ta ekipa, naravno, opredelila se za jedan koncept privatizacije gde je agencija za privatizaciju uzela sebi 70% kontrole nad kompletnom bivšom društvenom svojinom. Znači to je ono sto protivnici te privatizacije nazivaju novom nacionalizacijom. Jer, ako ste vi jednog trenutka mogli da delite 60% a sada možete 30%, znači neko je nacionalizovao onih 30%, je l’?

Zoran Đinđić, koji neosporno ima dobre namere za Srbiju, precenjuje mogućnost da se s jednog mesta stvori, izgradi, konstruiše nekakva nova Srbija. Ne može s jednog mesta. Mogu se izgraditi na jednom mestu pravila po kojima će potencijali Srbije sami sebe graditi. Ne može vlada izgraditi Srbiju. To je smešno. Jedan od stožera tržišne ekonomije je da privredni subjekt sam odlučuje i sam snosi rizik. Ne treba njemu vlada da odlučuje umesto njega a da on posle bude kriv. A i ništa mu ne vredi što je vlada posle kriva jer kada jednom propadnete, onda je teško izaći iz bunara.

Miodrag Zec: Meni je prirodno što gospodin Smiljanić zastupa interese sindikata. On stoji na čelu te interesne grupe i prirodno je da sindikat kaže – daj nama što možeš više, je li tako? Mi imamo feudalni koncept preduzeća, oni koji su iznutra vuku ove spolja po rodbinskoj, političkoj, zemljačkoj ili bilo kojoj drugoj politici. Mi dobijamo feudalna preduzeća gde su očevi, dedovi, sinovi zaposleni.

Znači, mi nemamo taj sistem da je vlasnik preduzeća spolja već oni koji su iznutra, vi to dobro znate, kako ste baš vi došli do akcija najboljih preduzeća?

Ne sumnjam ja, Smiljaniću, u vašu sposobnost svake vrste, nego, prosto, da bi ti ušao u taj sistem, ti si morao da imaš javku iznutra. Vi dobro znate da nije bilo informisanosti, postojao je samo lokalni list, da je bio od 7 do 7.15 upis akcija, da su tražili potvrdu o vakcinaciji, imaš li krpelje i tako dalje, i tako dalje. Znači to je sve bilo, i to je sve normalno zato što je interes ljudi iznutra da oni osvoje… to je koalicija postojeće uprave i zaposlenih i njima prijateljskih društvenih grupa. To je meni sasvim prirodno, ali to braniti…

Recite vi meni onda, Smiljaniću… Onda privatizacija nema smisla, znaći, ako imamo preduzeća koja su bila efikasna u samoupravi i efikasna su i posle privatizacije. Vi nemate smenu direktora nikada zbog profita već samo zbog plata. Vi ste sami na kraju rekli i to jeste realno – ljudi vole da se pitaju ili da glasaju.

Ovde se traži jedna vrsta strateškog vlasnika koji može da donosi ključne odluke. Ovde se javlja problem da li je moguća kolektivna svojina a ovaj Zakon je stao na stanovište da je ta kolektivna svojina zaposlenih invalidna za ogroman broj preduzeća, naročito velikih preduzeća, naročito strateških preduzeća.

I sada ova asocijacija privatizuje preduzeća, to je jedan moćan lobi koji javno mnjenje podržava i kreira da se to desi jer su ti ljudi od direktora preduzeća postali preovlađujuće gazde. I to je to. I oni će do kraja to braniti. A šta će vam reći ovi drugi koji dolaze, koji nisu zaposleni, koji treba da vraćaju dugove? Ko će vratiti staru deviznu štednju, ko će platiti denacionalizaciju? Država je socijalno odgovorna prema mnogim stvarima i zato je ona iznad preduzeća. Zakon mora doneti država.

Milenko Smiljanić: A gde je socijalni program?

Miodrag Zec: U ovom Zakonu u programu privatizacije na tenderima se dosta insistira. Da li će biti zadovoljan sindikat s tim… znači vi navodeći slučaj prestrukturiranja preduzeća u stečaju, a to je Pionir, kažete – postigli smo dobar socijalni paket. Ali ono što niste postigli uopšte, država tu nije dobila ni dinara.

Tu su poverioci kažnjeni, drugi, sem onog glavnog koji je preuzeo preduzeće, i država nisu dobili ništa i oni su gubitnici u tom procesu. Tu su dobitnici radnici, to je u redu. Ovde je nestao društveni kapital kao hipotetička stvar. Praktično je nestao.

Dimitrije Boarov: Ja pretpostavljam da predsednik vlade zamišlja Srbiju kao jednu stvarno prosperitetnu državu koja ogromnim koracima ulazi u Evropu, međutim mislim da nema dovoljno mudrosti da vidi da je stvaranje osnova za jednu prosperitetnu ekonomiju moguće samo ako se ide istim putem kojim su išle sve prosperitetne zemlje.

Mislim da je teorija prečica upropastila Srbiju već mnogo puta. Mislim da je Srbija probala da ide prečicom i posle Narodno-oslobodilačkog rata i revolucije i tu se postiglo ono što se moglo postići gvozdenom rukom i stranim novcem. Problem socijalističke ekonomije bio je što leševi nisu sahranjivani. Šminkala su se ta preduzeća, udahnjivao im se nekakav falš život i tako dalje. A tržišna ekonomija je efikasna zbog toga sto se leševi sahranjuju i sklanjaju sa scene.

I to je problem straha od tranzicije i straha od tržišne ekonomije jer imate buntove i pritiske na primer, u onim preduzećima koja su godinama bila privilegovana, jer svakom od tih ljudi, i u toj pošti, i u tom Telekomu, jasno je da tu njih ima više nego što treba, i u NIS-u, njih ima deset puta više nego što ta ekonomija treba da izdrži a s druge strane oni su se svima nama podsmevali 40 godina, imali su veće plate i od vas i od mene.

Direktori su gradili vile gde im se svidi, tobože za radnike a u stvari je to jedna kvazimenadžerska ekipa živela, uzimala svoj deo profita na neprimeren način, neprimeren tržišnoj ekonomiji. Možda su oni uzimali manje nego neki menadžeri nekog zapadnoevropskog preduzeća ali čim se zagubi račun, onda nemate preduzeće, jer po definiciji u svakom udžbeniku ekonomije piše: zadatak br. 1 menadžerske ekipe je snižavanje troškova. A kod nas menadžeri nisu bili zaduženi da sniže troškove nego da zaposle decu političara.

Tu postoji jedan užasan problem, da vam dam jedan primer. Vi ste bili dužni 7,8 milijardi dolara pa su vam uveli sankcije. Vama je međunarodna zajednica otkucala to na 12 milijardi dolara. Sada se ona stavlja pred alternativu. Kaže – bolja je varijanta da tih 7,8 milijardi vratite u obliku 40 milijardi dolara a gora varijanta je da tih 7,8 milijardi dolara vratite u obliku 78 milijardi dolara u narednih 20 godina.

Prema tome, taj bezdušni zelenaški svet koji kontroliše zemljinu kuglu vas u najboljoj varijanti sa 40 milijardi dolara omče steže do te mere da suviše zavisite od njega, a i svet nije imun na velike gluposti tako da nikada nećemo biti sigurni, i ta divna Evropa može sutra da se raspadne pod nekom fatalnom bolešću, a za moj ukus mi ulazimo u to razdoblje suviše zavisni od te Evrope.

Svetlana Lukić: Slušali ste novinara Vremena Dimitrija Boarova, predsednika samostalnog sindikata Srbije Smiljanića i Miodraga Zeca, specijalnog savetnika našeg ministra za privredu i privatizaciju Aleksandra Vlahovića. Sada govori Mileta Prodanović.

Mileta Prodanović: Pre neki dan je u trenutku kada su ukinute banke u program pustena jedna šalterska službenica iz banke koja ne radi već duže i ona je rekla otprilike: “Samo da mi je da vidim tog Dinkića da mu pljunem u lice” i tako dalje. Stekao sam utisak da ona valjda misli da se rodila s tim šalterom i to saznanje da je jedno samoupravljanje toliko uhvatilo korena u ovom narodu u stvari me uvek iznova iznenadi.

Pre neki dan sam opet razgovarao s jednim prijateljem koji radi na Univerzitetu kao i ja i on je rekao: “Dobro, te plate 200 do 250 maraka, može se to negde drugde, mi ne moramo da radimo”. I ja zaista mislim da mi ne moramo. Niko od nas nije bogom dan za taj posao i ja zaista smatram da je došlo vreme da studenti poču nas da ocenjuju i to po mnogim parametrima, vrlo otvoreno, ako treba u najsitnije detalje da se prosto izmeri sta je to što mi doprinosimo njihovom formiranju i onda u skladu s tim da se vidi ko ostaje ko ne. Ja sam zaista spreman da se podvrgnem tom i takvom sudu.

Ti recidivi radničkog samoupravljanja, to je nešto što je možda najpoželjnije odmah zaboraviti. Isto tako, ja vrlo dobro znam da je moj deda po majci bio vlasnik trećine jedne fabrike koja i dan-danas vrlo uspešno radi i to posle jedne duže krize. Ja nisam nikada otišao da vidim tu fabriku mada su me često ljudi zvali, pogotovo u zadnjih desetak godina.

Moja majka i moja porodica su živeli posle rata onako kako su živeli. Mislim da ta generacija mojih roditelja proživela jedan sadržajan život i da prosto nisu umrli od toga što im je neko uzeo fabriku.

Da sam hteo u životu da se obogatim verovatno se ne bih bavio ovim čime se bavim. Ovo što radim ponekad doživljavam zaista kao veliku privilegiju i zaista mi ne treba to i mnogo bih se radije odrekao tog nekog dela kolača koji bih ja mogao da dobijem samo da to krene. Neka ta fabrika radi, neka donosi profit nekome ko je spreman da u nju dodatno uloži a od celog tog prometa će sigurno povratno osetiti poboljšanje i ta oblast kojom se ja bavim, a to je kultura i obrazovanje.

Posle 5. oktobra je kroz štampu provučena priča da je s danom stupanja na položaj predsednika SRJ Milošević sebi oko vrata okačio taj neki čuveni orden Jugoslavije i tadašnja dnevna štampa je donela prilično precizan opis tog artefakta.

Na osnovu tog opisa meni je odmah bilo jasno šta je to u stvari. Ta kajla je u stvari jedna od mogućih slika ideologije i vremena koje je, nadam se, definitivno za nama, znači te poslednje decenije XX veka.

Dakle, tu imamo jedan lanac koji je od zlata i platine, smenjuje se dvanaest pločica sa državnim grbom i ornamentom, i na tom lancu je jedna tvorevina takođe od zlata i platine sa jedanaest ili već koliko brilijanata i postoji još jedan ordenski znak. Tako iz tog opisa meni je odmah postalo jasno da je to bar jednim delom replika čuvenog ordena kneza Lazara kojeg je povodom 500 godina Kosovske bitke ustanovio Aleksandar Obrenović i kog je po tom ordenskom ustavu imao pravo da nosi kralj i punoletni prestolonaslednik.

Dakle, to je orden koji je u teoriji mogao biti iskovan ili napravljen samo u dva primerka. Da li su dva primerka napravljena, to se ne zna. Verovatno danas nije sačuvan nijedan posto je onaj kog je nosio Aleksandar Karađorđevic bio u kolekciji Vojnog muzeja koji je opljačkan ’44. godine u oktobru.

Dakle, pravi se amalgam toga i zaostalog primerka ordena velike jugoslovenske zvezde, dakle, Titovog ordena koji je takođe sa brilijantima. To je jedna prosta mehanička kompilacija te dve stvari. Sa Titovog ordena uklanja se grb sa bakljama i umesto njega u sredinu ide taj sadašnji grb SRJ.

E sada, kako se cela ta stvar u stvari negde zaokružuje. Na istoj konferenciji za štampu policije na kojoj se govori o ljudskim telima pronađenim u hladnjači koja je potopljena u reku Dunav, na toj istoj konferenciji za štampu javnost prvi put ima priliku da ugleda taj orden. To je neko neverovatno povezivanje potpuno različitih referenci i možda kao smisao cele te stvari.

U ovom trenutku koji je označen ipak sada sve jasnijim polarizacijama između reformskog i konzervativnog krila u okviru iste te grupacije koja je na vlasti, bojim se da su snage koje su nas dovele do svega ovoga, koje su bile dominantne, tokom 90-ih godina su se vrlo brzo inkorporirale u pojedine segmente aktuelne vlasti. Biću sasvim otvoren, nažalost, mislim na sam taj vrh. Zaista mislim da ti valceri i ta odlaganja i to licemerno pozivanje na legitimitet i na legalnost koja potiče iz samog simboličkog srca vlasti, a to je ličnost predsednika SRJ Vojislava Koštunice jesu nešto što predstavlja čini mi se veliku opasnost za ovu zemlju. Tu ne treba imati nikakve iluzije. Ti ljudi kojima je jasno šta znači reforma i šta nas sve čeka na tom putu, ili oni treba da izvrše jači pritisak na to krilo koje i dalje biva opijeno tim nekim floskulama, nekim zovom iracionalnog ili smo prosto propali.

Mi smo svi odrasli u nekoj varijanti da ti je jasno otprilike da novine moraš da čitaš između redova i da ono što je najvažnije u novinama stoji između tog olovnog sloga, da negde lebdi. Politika je pre Osme sednice u pojedinim periodima koje ja pamtim bila vrlo jasno ezopovski list.

I sada smo u toj situaciji da vrlo često pratimo neke skrivene poruke i te skrivene poruke mi se u stvari uopšte ne dopadaju. A, recimo, na kraju Miloševićeve vlasti bilo je jasno; onaj ko u Politici dobije komentar da je ovo ili ono, “narkoman sa minđušom”, znači gde je taj špic njihove mržnje – to je ono iza čega mi treba da stanemo.

Setite se i u samoj predizbornoj kampanji, do pred sam kraj te kampanje Koštunica uopšte nije bio u fokusu njihove mržnje. Naprotiv, to su bili drugi. Otpor i Đinđić, pre svih. Sada u tim nekim aneketama sa nekim socijalistima svi će oni reći: “svi su oni đubre ali mi tu izdvajamo našeg dragog predsednika”. E, to kad čujem – to je ključ cele te stvari. Zašto oni osećaju određenu vrstu sigurnosti u toj ličnosti? Ja ne znam, ne bavim se time i nisam dužan da znam kako se postupa u trenucima prevrata, promene vlasti. Meni je prosto intuitivno bilo nejasno zašto neke stvari nisu učinjene odmah.

Ceo taj rok’n’rol koji se igrao oko Pavkovića je, sto bi rekli Hrvati, jedna vrlo znakovita stvar, tako da su to možda neke zone iz kojih potiče moja skepsa. Isto tako, ima tu i drugih simptoma. To neko opsesivno insistiranje na što hitnijem uvođenju veronauke u škole isto je nešto što može da pobudi jednu vrstu pozornosti.

Ja jesam pravoslavni hrišćanin po nekom intimnom opredeljenju ali ja sam to postao uprkos činjenici da sam u školi imao predmet koji se zvao marksizam. Bojim se da će uvođenje veronauke onako kako se sada na brzinu promoviše stvoriti neverovatnu količinu bezbožnika u ovom društvu, tako da bih ja ukoliko bih uopšte razmišljao o tome, vrlo pažljivo pravio taj program veronauke i nekako mi je blisko pameti da ljudi koji inače potiču iz pravoslavnih porodica u stvari bi trebalo da uče veronauku recimo islamske i rimokatoličke veroispovesti, ili barem kobinovano. Da im dođe katiheta, da im dovede hodžu ili imama, i da nekako toj deci u nižim razredima osnovne škole pokaže da postoje ljudi koji drugačije vide svet a i da su oni pri tome takođe ljudi koji imaju dve noge, dve ruke. Ovo kako se sada vodi mislim da neće izaći na dobro.

Jedan od ključnih zakona koji bi morao da bude donesen pod hitno u ovoj sredini to je taj neki Zakon o lustraciji, kakav su recimo i Poljaci doneli. Ne očekujem da neke ljude koje sam slušao svih ovih godina slušam i dalje. Vidim da banjalučki Reporter donosi da li neke dnevnike, da li intervjue sa Dobricom Ćosićem, čovekom koji je valjda jedini u ovoj zemlji diplomirao Srpsku akademiju nauka i umetnosti.

Dakle, ja prosto više nemam fajl u mozgu da slušam te laži i ta prenemaganja, i te prepravljene dnevnike i taj užas, taj užas nekompetencije koji traje od ’45. godine do danas. Basta više. On za mene ima duhovnu snagu jedne Tanje Lenard.

Juče je bio taj vaterpolo, ja to ne gledam, samo sam čuo fragmente prenosa iz komšiluka. Ko sedi u upravnom odboru tog RTS-a i ko pušta govor mržnje i to na utakmicama? I dok neko iz upravnog odbora ne kaže: “Ovaj čovek više nikada neće prenositi ni svetsko prvenstvo u klikerima a kamoli nešto drugo”, onda svi ljudi sa strane imaju potpuno pravo da kažu da se ovde ništa nije dogodilo.

Tokom bombardovanja sam često vreme provodio u šetnjama po dorćolskom keju, Ušću, i nekako, usred svega toga, shvatio sam da je ovde geografija mnogo bolja i kvalitetnija nego ljudi koji naseljavaju ovu sredinu. Da možda mi to nismo zaslužili, ali ovaj grad ima neverovatnu šansu i uvek je i imao. I pošto sada svi imaju neku opsesiju da osnuju neke svoje nacije, i svoje neke kulturne identitete, ako se to nastavi, ja bih voleo da budem osnivač beogradske nacije i za našeg beogradskog Njegoša ili beogradskog svetog Savu ja bih kandidovao Stanislava Vinavera.

Stanislav Vinaver je osnivač našeg beogradskog jezika i on je imao jedan divan esej o beogradskim govorima i on je vrlo dobro, kao čovek koji je u ovom gradu bio posle Prvog svetskog rata i posle Drugog svetskog rata, pratio tu melodiju govora i način na koji u stvari grad kao fenomen negde melje i stvara svoj govor. Posle svih ratova, uključujući i ovaj, akcenti u gradu postaju tvrđi, i onda u toku tog procesa beogradizacije tih ljudi svi se negde posle nađu u tom malo rastegnutom, raspevanom, malo folirantskom… kakvoj takvoj melodiji, je l’? Tako da ta geografija i ta carska džada negde uvek ispliva na kraju. Eto, kao evropska zajednica je našla alternativne puteve ali manje-više, carska džada će ostati carska džada…

Svetlana Lukić: Bila je ovo emisija Peščanik. Emisiju pripremile Svetlana Vuković i Svetlana Lukić. Sledeća emisija je tek 5. septembra, to je deo nove letnje šeme našeg radija, a vi se čuvajte, niste mali, i čuvajte nam Jugoslaviju, i njen Ustav, naravno. Vraćamo se odmah. Prijatno.

 
Emisija Peščanik, 27.06.2001.

Peščanik.net, 27.06.2001.