Radio emisija 16.01.2002, govore: Slobodan Lalović, Desimir Tošić, Filip David, Nebojša Romčević i Vladislava Đorđević.

Svetlana Lukić: Dobar dan poštovani slušaoci. Nešto je počelo da se dešava u našoj zemlji. Počeo je da pada sneg. Raspust je završen, svi smo na broju, predsednik se vratio iz Pekinga oduševljen Kinom, premijer iz Abudabija oduševljen sobom kao i obično, mi smo tu gde smo, gde su nas ostavili, i sada idemo iz početka.

Prošli put sam se ponadala da predsednik neće da se pentra na Kineski zid, međutim, ipak je bio gore i izgleda da se nije raspitao kada je tačno pravljen taj zid pa mu se čini da je to bilo skoro i pun samopouzdanja se vratio iz Pekinga i rekao Srbima, kosovskim Srbima, da nikada nikako ni u kom slučaju ne sarađuju sa onim albanskim liderima kojima pada na pamet nezavisno Kosovo. Predsedniku za Novu godinu izgleda niko nije poklonio kalendar, ili makar ručni sat sa datumima, a premijer ima i kalendar i ručni sat, međutim, kada mu datum ne odgovara, on ga precrta ili počupa kazaljke na satu tako da imamo opštu zabunu u vremenu i prostoru.

A predsednik Komisije za ispitivanje zloupotreba u privredi i finansijama, tajanstveni Aleksandar Radović izjavio je, kao što ste čuli, da će nova lista ekstraprofitera koji će dobiti rešenje za plaćanje poreza biti poznata javnosti do kraja ove nedelje, i on kaže da oni koji su se bavili švercom, krađom i drugim vrstama zloupotreba i koji nisu prijavljivali svoje prihode biće predmet obrade novog zakona o poreskoj administraciji koji će se uskoro naći u skupštinskoj proceduri.

Kako smo prošlu celu godinu propustili uglavnom da nešto malo više para naplatimo od ovih koji su nam pojeli i pare i džigericu proteklih 10 godina, evo na početku ove godine ponovo se otvara to pitanje. Danas pre podne smo razgovarali sa Slobodanom Lalovićem. On je sekretar Komisije za ispitivanje zloupotreba u privredi i finansijskom poslovanju i on kaže da će, ako se gleda optimistički, do kraja meseca izvući sve zajedno oko sto miliona nemačkih maraka od ovih ekstraprofitera, da je taj zakon koji je trebalo da bude mreža koja će biti bačena na ajkule dosta suplja i bušna i da ovaj zakon koji se predlaže, dakle Zakon o poreskoj administraciji da će probati malo da popravi stvar i da još neko bude upecan.

U čemu je zapravo bio problem ako se ima u vidu da su posle 5. oktobra ovi bogataši bili spremni da daju sve, počev od života, slobode i para, pošto im život i slobodu niko nije tražio a izgleda ni pare, međutim, kako je vreme promicalo, oni su bivali sve više ostavljeni na miru, e sada, iz kojih razloga govori Slobodan Lalić, sekretar Komisije za ispitivanje zloupotreba u privredi i finansijskom poslovanju.

Slobodan Lalović: Moje mišljenje je da je tu osnovni uzrok bila izvesna nespremnost, po meni, nesnalaženje ljudi, kad kažem ljudi, mislim svih nas, uslovno rečeno, iz DOS-a koji smo došli do neke vlasti, prosto nesnalaženje u toj situaciji i izvestan amaterizam u radu. A te norme, pravnotehnički jedan deo njih nije dobar. Podsetio bih da je prošle godine u leto kada je taj zakon usvajan izbačen član 9 koji je omogućavao pogodbu.

Ja sam bio pristalica tog člana zato što znam realnost, jer sama koncepcija tog zakona kaže: korišćenje pogodnosti. Znači mi ne tvrdimo ni za jednog od tih potencijalnih obveznika da su prekršili zakon, jer ako su prekršili zakon to je sasvim drugi par rukava, to je krivično delo i to goni neko drugi.

To je jedna osetljiva, specifična materija. Kada ste u toj materiji morate imati specifična rešenja, i to je takođe nerazumevanje i amaterizam onih koji su tada bili protiv člana 9 i za njegovo brisanje sa nekom pričom koja je bila potpuno neumesna da taj član 9 koji omogućava pogodbu navodno omogući korupciju, što su naravno bedastoće jer tada smo i razgovarali – nema nikakvog problema, vi koji sumnjate dođite, vi pravite te dogovore. Uopšte nije to u pitanju. Ali, jednostavno, realnost je bila da tako možete mnogo više uterati u budžet nego ovako. I onda kada vam na sve te načine vežu ruke, na kraju vi ste krivi što je efekat toliki koliki je.

Svetlana Lukić: Da li sledeća teza može da dolazi u obzir kao jedno od mišljenja zbog čega to ne ide baš kako treba? U ovom vremenu koje sledi državi koja hoće da pokrene privredu potreban je kapital a ovde su ljudi koji imaju novac. Ja nemam pare i od mene nemaju šta da dobiju i od mase sveta nemaju šta da dobiju. Da li i u kojoj meri postoji mogućnost za sledeće da postoji veliki broj ljudi koji se obogatio na “nehigijenski” način kojima će biti progledano kroz prste zato što oni imaju kapital i oni će biti dobri partneri u tom finansijskom smislu.

Slobodan Lalović: Tu postoje dve vrlo jasne stvari. Kada su u pitanju svi ti koji su se obogatili mi smo mogli nekom vrstom revolucionarne pravde, 6, 7. ili 8. oktobra da pohapsimo stotine tih ljudi, to je bilo teorijski moguće. A to hapšenje da je bilo ne bi bilo na osnovu nekih dokaza da je taj neko učinio krivična dela nego na osnovu nekih pretpostavki i političkog stava, u suštini.

Naravno, pitanje je koliko je i to dobro dugoročno, imajući u vidu iskustva sa ponašanjem komunista ’44. u Beogradu, to je veliko pitanje, ali to je u tom trenutku moglo da se uradi. Posle toga zaista imamo potpuno jasnu situaciju, sviđalo se to nekome ili ne, ako to ne uradite, ako to ne želite da uradite, onda vam samo ostaje primena zakona a kod primene zakona ako je u pitanju odgovornost, imamo krivični zakonik. Svi ti ljudi, stotine ili koliko ih već ima koji su se obogatili, ako ne potpadaju pod krivični zakon, ako MUP nema podatke, ako nije dostavljena prijava tužilastvu od strane MUP-a, ako svega toga nema, ja ne mogu tvrditi ni za kog čoveka da je kriminalac. To bi bila neodgovorna priča.

Onda dolazimo do te priče – ako nema krivične odgovornosti, onda je to građanin kao vi i ja, a druga je stvar što on ima milion puta više od vas i od mene ali ne potpada pod krivičnu odgovornost i onda je u takvoj situaciji potpuno logično i normalno, bilo bi neprirodno da u tom smislu i ova vlast kao svaka vlast nema određene kontakte sa ljudima koji se bave poslom, imaju kapital, ulažu sredstva, kupuju u nekom procesu tranzicije i tako dalje. To je prosto takva situacija i tu nema mnogo filozofije. Neko je ili krivično odgovoran ili nije. Ako nije, onda ima potpuno isti tretman kao svako od nas samo što kažem: upravo to je dokaz i prostor za ono što sam rekao, da se sa tim ljudima mogla svojevremeno napraviti pogodba za nas prazni, tužni budžet, i mislim da bi oni manje-više svi to prihvatili jer bez obzira na sve što pričamo sada vi ste uvek mogli naći određene stvari ako se baš to traži i u vezi s tim ljudima.

Svetlana Lukić: Dakle, pošto nismo hteli revolucionarnu pravdu, ostao je legalizam, legalistički nije moglo mnogo da se učini, a ova pogodba koja je bila predviđena tim članom 9, dakle pogoditi se sa tim ekstraprofiterima – mi znamo da ste vi lopovi, vi znate da ste vi lopovi ali nemamo dokaza, ‘ajde da se pogodimo – nije prošla tada. Koliko se ja sećam, Demokratska stranka Srbije se tome protivila. Dakle, šta može da popravi u čitavoj stvari ovaj predlog novog Zakona o poreskoj administraciji?

Slobodan Lalović: Taj novi zakon se tiče nečega što u svim normalnim zemljama oduvek postoji, samo je za nas novo. Prema koncepciji tog zakona poreska administracija, poreski organi, odnosno država ima mogućnost, imaće mogućnost da poredi stečenu imovinu i izvore prihoda, grubo rečeno. Čak i u onom bivšem režimu ’92. godine, kada je donet onaj set poreskih zakona, trebalo je na primer tada da bude takozvano sintetičko oporezivanje prihoda građana. Da ja na kraju godine imam obavezu da prijavim prihod i platim porez. Međutim, taj bivši režim je sve do ’98. godine svake godine odlagao početak primene tog zakona koji je bio na snazi.

Jer da imamo na primer ’98, ’99. 2000. tu obavezu, vi biste onda mogli da idete bez problema od ’92. na primer i da vidite da je ’94. godine Petar Petrović kupio kuću u Beogradu a iste te godine Petar Petrović je prijavio prihod na koji je platio porez koji čini jednu stotinu vrednosti te kuće, primera radi, i u normalnim zemljama kada se to dogodi taj čovek se uhapsi. Odmah se uhapsi i vidi se šta je. Nelegalni prihodi, nije platio porez.

To što smo imali u nagoveštaju pa ga nije bilo sa novim zakonom, doduše ono što sam ja video, taj tekst pre jedno dva meseca, ali deluje mi to dosta obuhvatno to što sam video, daje mogućnosti poreskom organu zaista da detaljno pretrese nekoga. Znači, usvajanje tog zakona za ubuduće je u stvari ono što nama najviše bode oči, i vama i meni, a što u stvari ne možemo zahvatiti ovim zakonom o ekstraprofitu.

Ono što je ključno pitanje, možemo li to realizovati za prethodni period od deset godina jer tu bismo u stvari uhvatili ono što nam najviše smeta. Ne bismo uhvatili najznačajnija sredstva jer su ona i napolju, sakrivena, govorim novčana, ali u svakom mestu u Srbiji vi imate po desetak ljudi koji bodu svima oči, tim novim zakonom bi oni relativno uspešno, objektivno bili zahvaćeni. Postavlja se pitanje – u redu prijatelhu, nema problema, ne tvrdim ja da si ti kriminalac, ništa od toga ja ne tvrdim, samo mi daj izvore prihoda da možeš da imaš ovo sto ja vidim svojim očima.

Znači taj novi zakon bi u tom smislu po meni bio vrlo značajan ako bi bio usvojen i ako bi zahvatio period od prethodnih deset godina. I kod tog zakona može biti problem, uslovno rečeno, tih deset godina da se obuhvati unazad.

Svetlana Lukić: A šta bi tu bio problem? Nedostatak dokumentacije ili …

Slobodan Lalović: Nedostatak dokumentacije i sama pravna osnovanost toga kada se ide deset godina unazad, zato što su takvi bili propisi u tih 10 godina unazad da ovaj neko može da se opravda, prosto rečeno. Vi kažete – jeste, primenjujemo 10 godina unazad ali taj neko kaže – ali ja sam tamo neke ’96. godine uradio sve po zakonu što je tada važilo. Kako ću ga sada uhvatiti u priči, eto tu može biti problem.

Ostaje jedan problem, jedna jedna rak-rana u celoj priči a koju ne može da zahvati nikakva komisija nego samo država kao organizam a u okviru države pre svega MUP i tužilaštva a to je ona oblast potpuno nelegalne trgovine. Mi koji smo ovde živeli ovo vreme znamo da kada su u pitanju cigarete, benzin, kafa i još neki proizvodi, da ne kažem 100% ali da je 90% te robe prelazilo granicu i dolazilo u našu zemlju bez plaćanja bilo čega.

Najveći profiti su stvarani u toj oblasti a ta oblast ne može biti zahvaćena bilo kakvom komisijom u tom smislu. To je najozbiljnija stvar u tom materijalnom smislu i to je ostalo van rakursa u suštini nekih aktivnosti i pitanje je čak na koji način to uopšte može biti obuhvaćeno bilo čim jer ne postoje nikakvi papiri, dokazi. Postoje samo živi ljudi, ništa drugo, eventualno nekakvi svedoci, Pera, Žika, Laza a ko zna gde je sada taj neko, ko zna gde je otišao i šta ja znam.

To je neka treća oblast čije posledice možemo samo da vidimo po ovim vilama oko nas. I pitanje je koliko uopšte može unazad neko da uhvati. Primera radi, ’92. godine koliko je ilegalno ušlo cigareta, ko je to sve držao, ko je preprodavao, ko je radio, ko je petljao. Veliko je pitanje. Ja sam skeptik. Kod takvih možemo praktično samo da vidimo posledice. I zato im novim zakonom bar naplatimo porez, ono o čemu je govorio Radović. Znači u tom smislu uhvatimo unazad, pa daj bar, pošto niko od njih neće moći da dokaže legalan izvor prihoda, onda kažeš OK, ta kuća je pet miliona maraka, moja stopa ti je 50% i nema diskusije, nema komisije, nema ništa. Ima samo poreska administracija da naplati to i zdravo.

Svetlana Lukić: Njima se može uzeti porez na kuću od pet miliona maraka ali ne na 55 ili 155 miliona maraka koje drže u inostranstvu?

Slobodan Lalović: Naravno. Naravno.Ta čitava oblast, evo ovo što smo malo do sada pokušali da radimo kroz ove komisije putem međunarodne pravne pomoći, da vidimo šta s tim da se radi, i tu su, pre svega, u pitanju ovo do sada što se radilo, ovi čelnici bivšeg režima, da se vidi da li oni imaju račune, šta se tu događa, pa tu ono malo što se pokušalo oko toga i to da se traže fizička lica, direktno ime i prezime, što olakšava u principu celu priču, pa to ide dosta sporo, dosta teško, i što je najteže u tome i kada identifikujete račun pitanje je kada ćete moći i na osnovu čega da ta sredstva uzmete, to je posebno pitanje.

A kada su u pitanju ova prava sredstva o čemu mi govorimo, to sigurno nije ni pod kakvim poznatim imenom, to je ko zna pod imenom nekog Luksemburžanina i firme iz Luksemburga, gde nemate pojma, nemate veze s tim. Tu ste u pravu, praktično je nemoguće danas ući u trag tome. To je skoro nemoguće.

Neke stvari su se nepovratno dogodile a delimično smo i svi mi, građani ove zemlje, za to krivi, da budemo pošteni. Sve to vreme je ipak većina građana to podržavala, pa zašto se žale, ta većina. A mi koji smo bili manjina, ko nam je kriv.

To je surova istina, ti ljudi su uradili to što su uradili i taj neki pragmatizam i realizam trebalo bi da nam kaže da treba pokušati s tim novim zakonom naplatiti šta se god može naplatiti na to što su stekli a što se vidi iz poreza i u stvari okrenuti se razvoju privrede i standarda u društvu.

A nadati se da će MUP kada se završe sve te promene u njemu, u tužilaštvu, u sudstvu, da će ti organi u narednom periodu normalno raditi i zahvatiti još koliko se može zahvatiti na osnovu nekakvog saznanja. Jer najgore su varijante kampanja, ad hoc kampanje. Sad tri meseca jurimo lopove a posle toga30 godina ništa. Mislim to je ovde stalna priča.

Nadam se da će konačno ti organi u nekoj drugačijoj Srbiji raditi posao u kontinuitetu. A ovaj najkrupniji deo, što su napolje pare iznete, tu nema, to je po mom mišljenju završena stvar jer ne možete doći do toga. Morao bi sam taj neko da kaže – jeste, i tu su pare.

Svetlana Lukić: Rišard Kapuščinjski u knjizi “Imperija” za koju je dobio nagrade ’95. godine na francuskom sajmu, piše.. u stvari knjiga “Imperija” govori o Sovjetskom Savezu ali ovo je priča o Kolimi i kaže sledeće: “Magadan je prestonica severoičnog Sibira nazvan Kolima prema reci Kolimi koja tu proče. Kolima, zemlja velikih mrazeva, večnog leda i tame zajedno sa Aušvicom i Hirošimom ulazi u istoriju najvećih košmara XX veka. U magadamnoj Kolimi bilo je 160 Staljinovih logora smrti. U svakom momentu u njima je boravilo pola miliona ljudi umirući u rudnicima zlata i srebra. Šefovi NKVD-a nadevali su svoja imena gradovima, trgovima, fabrikama, školama tako da je Kolima ubrzo postala Enkavedeland. Ozloglašeni Vercin je glavnoj ulici u Magadanu dao svoje ime. Kada je tri godine kasnije streljan ulica je nazvana Staljinovom.

U skorije vreme gradsko veće je zamenilo ove nazive politički neutralnim nazivima, Novinska, Poštanska i druge, jer novine, pošta, gareže i kejovi uvek su postojali čak i na Kolini.” Pozivamo ljubitelje Tolkina da se sete kako hobiti svoju prekrasnu zemlju jednostavno zovu Okrug i u ulici velike bitke, prve u okrugu, posle 800 godina ne daju ime velike pobede ili naših žrtava već Nova jer su je ponovo izgradili sopstvenim rukama. Bilo bi zanimljivo saznati koliko stotina ulica u današnjoj pravoj Engleskoj nosi ime po voću, cveću i baštama a na koliko prstiju jedne ruke se daju izbrojati ulice admirala i bitaka”.

Mi još nismo dotle stigli. Skupština grada iznela je predlog, zapravo njena Komisija za spomenike i nazive trgova i ulica, dakle predlog o promeni 33 naziva ulica na opštini Stari grad i Vračar. Biće napretek generala, kraljica, despota, patrijarha i careva. U nekim slučajevima u pitanju je povratak na stare nazive ulica ali komisija je s indignacijom odbacila one kao – Gradsko polje, Baštovanska, Abadžijska, Stražarska, Šumadijska, Sokače i slične. Verovatno ste čitali, Trg Republike će se u buduće zvati Pozorišni trg. Ulice će dobiti Mića Popović, Mihiz, Borislav Pekić. Jelena Ćetković gubi svoju ulicu, zvaće se Teodosija Biografa, poznatog biografa svetog Save a 501. ulica će se zvati doktora Svetislava Svetanovića, a 502. Vladimira Velmar-Jankovića.

Inače, predsednica ove komisije za spomenike i nazive trgova i ulica je gospođa Svetlana Velmar-Janković i u obrazloženju zašto će se 502. ubuduće zvati Vladimira Velmar-Jankovića kaže se da je Vladimir Velmar Janković tokom Drugog svetskog rata bio pomoćnik V. Jonića, ministra prosvete u vladi Milana Nedića, od kraja rata živeo je u emigraciji u Italiji, Španiji, Barseloni gde je od ’72. godine osnovao prvi privatni centar za mentalno zdravlje i tako dalje. Slede radovi Vladimira Velmar Jankovića.

Šta se krije iza ove priče, iza promena imena ovih ulica, govori potpredsednik Demokratskog centra Desimir Tošić.

Desimir Tošić: Možete da kažete da obeležavanje ulica ne predstavlja neko nacionalno pitanje, međutim iza toga se krije nešto. Pomenuo bih tu profesora Mićunovića koji je rekao da ljudi koji su bili za promene, kada su glasali pretprošle godine, dele se u stvari nevidljivo na dva dela: na ljude koji su za promene, a to znači da se promeni Miloševićev sistem, ali da se ide napred prema Evropi ili, ako hoćete, prema modernizaciji i drugi pokret koji dolazi na liniji restauracije, da se naša zemlja vrati na stanje iz ’41. godine.

U pogledu ulica to je nešto posebno jer tu se pojavljuju vrlo čudne stvari, kao što je bilo s onom nesrećnom knjigom “Sto najznamenitijih Srba” pre nekoliko godina, ako se sećate. Vidim da se sada pojavilo drugo izdanje. To je ne restauracija nego je to neka perverzija naša. Mi nećemo samo da se vratimo na ’41. nego da se vratimo na okupaciju. Ljudi koji napadaju savremenu Nemačku kao fašističku silu i tako dalje u stvari traže solidarnost sa nacističkom Nemačkom, podsvesno.

Oni to ne misle i oni bi to odbili sa indignacijom ali oni svojim postupcima to rade. I u pogledu ulica imate isto taj problem. Imate pokušaj da se vrate stara imena, što je naravno na neki način ispravno, to ne znači da se svako staro ime treba da vrati.

Ali postoji jedna opšta tendencija na vrlo širokom planu, ulice su samo jedna pojedinost. Uzmite vi i da se već pokušava da se proturi grb, himna iako nemamo Ustav. Svuda na svetu ljudi prave Ustav pa u okviru Ustava prave i grb i himnu.

Sada povodom ulica imate jednu strašnu perverziju. Dakle, da li je ime toga čoveka koji je bio komunista, kao što znate ja nisam bio komunista ni pre ni posle rata, ni za vreme rata, ali ne možemo mi ulicu s imenom jednog partizanskog komandanta koji je poginuo u borbi protiv Nemaca da uklonimo, mi ne treba da je uklonimo. Svaka žrtva koja je pala u borbi protiv Nemaca, nacista i ustaša mora da bude priznata kao nacionalna žrtva.

Znam da su naše podele teške, duboke i da će trajati vrlo dugo. Ali dolazi jedna grupa intelektualaca, nažalost, gde ima čak i akademika, koji ne mogu da vide potrebu da mora da postoji, iako mi ne možemo da se izmirimo još uvek, jedna tendencija ka izmirenju. Ako se vi, recimo, stavite na ovo moje gledište da je svaka žrtva u borbi protiv nacističke Nemačke i ustaške Hrvatske žrtva nacionalna, bez obzira na to kakva je njegova etikecija, onda je najlogičnije da date imena onih četničkih komandanata koji su poginuli od Nemci, koji su ubijeni od Nemaca, koji su stradali u Mathauzenu.

Da budem još otvoreniji, kako nikome od tih velikih naših beogradskih intelektualaca ne dođe ideja da daju ime kragujevačkih žrtava, kraljevačkih žrtava gde je očevidno bila većina nekomunista. Ne. Perverzija je išla dotle da su izabrana dva intelektualca, jedan je bio ubijen, nepravično, nepametno, nepošteno, neispravno ali to ne znači ako je on ubijen na pravdi boga, kako se kaže, da automatski zaslužuje da dobije ulicu. Ne možemo mi da se sada u XIX veku jedini u Evropi solidarišemo sa nemačkom desnicom iz doba Hitlera, jero mi radimo.

To je već počela srpska pravoslavna crkva, izvesne vladike kada su počele da veličaju i prave zvanične pomene ljudima kojima su bili u saradnji, možete da kažete voljnoj ili nevoljnoj sa okupatorom. Oni su sarađivali, tu nema boga. Ma kakva vlast da je došla ’45. godine ona bi morala da sudi Milanu Nediću. Možda bi mu progledala kroz prste kao sto Francuzi nisu progledali kroz prste maršalu Petenu.

Dakle, ta tendencija kod nas nije samo restauracija nego je nešto dalje. Mi hoćemo da se solidarišemo sa silama osovine, sa nacističkom Nemačkom, kažem, ne svesno ali svojim postupcima. U tom pitanju je jedna užasna situacija da imate ne samo vraćanje starih imena nego imate opet da se proturaju pored starih imena, ljudi koji ne zaslužuju ni pod kojim uslovom da budu po ulicama Beograda.

Nemam nikakve simpatije prema Moši Pijade ali svaki ovde nacionalista trebalo bi da zahteva da se ime Moše Pijade sačuva. Kako da kod tih ljudi danas koji hoće da se restauriraju postoji neosećanje da vide u čemu je problem. Mi moramo da se odvojimo od svoje prošlosti često i bezvoljno pošto više ne može ništa da proizvodi. Nerentabilna je, neproizvodna je, ne oduševljava više nikoga. Nemojte da gledate samo na jedan kružook ljudi koji se bavi time i živi od toga kao krunski savez. Užasno je šta se dešava kod nas na vrlo širokom planu a ne samo povodom pitanja ulica.

A kada je o Loli Ribaru reč, ja sam čoveka sreo na univerzitetu i moram da kažem da nemam nikakve slabosti prema njemu, ne samo zbog politike nego kao čoveka, iako ga ovde veličaju, međutim čovek je poginuo boreći se protiv Nemaca. Sada vi dajete ulicu čoveku koji je bio intelektualni vođ naše desnice i za vreme okupacije i pre okupacije a sklanjate ulicu jednog čoveka kog je ubila nemačka avijacija. Pa to je neverovatno.

A, recimo, ja se opet vraćam na to ako hoćete dajte četnicima, ako nećete kraljevačkim i kragujevačkim i jasenovačkim žrtvama, dajte imena četnika. Ja ću brzo da vam dam dva-tri dnevna, pošto ljudi to ovde ne znaju. Recimo, ubijen je jedan vrlo čuveni komandant iz ’41/42, kapetan Dodić, ubijen je sin vojvode Mišića kao pomoćnik Draže Mihajlovića, Aleksandar Mišić, major. Zašto on da ne dobije ulicu pošto je poginuo od Nemaca? Ali ovaj poslednji predlog koji je izašao u novinama pre nekoliko dana ja smatram skandadloznim, odnosno još više perverzijom naših ljudi koji žude za restauracijom starog poretka pre ’41. godine, koji socijalno-ekonomski nije bio komunistički, ali je politički bio izuzetno antidemokratski režim i zbog toga je došao državni udar 27. marta.

Kako vi možete Srbe koji su kao partizani izginuli na Kozari da posmatrate kao komuniste? Molim vas, kažite vi to meni? Razumete! Pravimo istu grešku koju su pravili komunisti. Ako niste komunista, onda niste žrtva. U čemu se onda mi razlikujemo od komunista.

Franko kada je pobedio bio je pametniji nego naši komunisti i pametniji nego naši restaurateri, on je digao spomenik svim žrtvama. Zašto je to uradio? Ja ne znam da vam kažem koja je njegova prava motivacija, možda i iz demagogije ali ja to tumačim sasvim drugačije, religiozno. On je bio vernik katoličke crkve i on je znao šta je to greh, greška i oproštaj i na taj način se kajao za ono što je radio.

Mi to kod komunista nemamo a nažalost nemamo ni kod naših novopečenih pravoslavaca. Ja sam čitao pismo nekoliko ljudi, ne znam kako da ih nazovem, težak izraz, pravih srpskih … plašim se vaših slušalaca, nekih iz dijaspore kojima se ne sviđa ovde da žive pošto nema elektrike, nema grejanja, nema dobrog kiselog mleka i tako dalje, i sede ljudi pametni u Parizu i Čikagu. Ja im čestitam ali oni se bune kako je smeo Koštunica da uzme za ministra finansija tog i tog čoveka.

Pa nije Koštunica pobedio na izborima, pobedio je DOS. Tu ne treba da se zavara ni predsednik savezne republike. Prema tome, vi ste napravili jednu koaliciju i sada se vidi lepo ne samo da je ona koalicija raznih političkih gledišta, nego da je u stvari van bloka jedan koji je bio za restauraciju, za kontrarevoluciju, ako hoćete, i jedan koji je bio stvarno za promene.

Narod je hteo promene. Koji narod? Skoro polovina naroda je glasala za Miloševića, za Šešelja i drugi koji su još gori, što znači da su oni bili za staro stanje, oni nisu bili za promenu. Prema tome, moramo da pazimo kako se izjašnjavamo, šta predlažemo. Mi moramo jedanput da dodjemo, ako hoćemo, naravno, da budemo društvo koje ide napred, da dođemo do neke ravnoteže.

Pobeda DOS-a je bila pobeda bez krvi. To je veliki korak napred. Zašto ne možemo da napravimo jedan drugi korak napred i da pokažemo šta je to konsenzus, da mi pokušavamo da budemo nacija, celina. Neko uobražava da mi možemo da povratimo svoju poziciju iz ’41, ’45. ili ’90. Mi to nažalost ne možemo. Naprotiv, izbori na Kosovu su pokazali da je bilo neophodno potrebno da svi Srbi učestvuju. To verovanje da će se ti Srbi vratiti na vlast onakvu kakva je bila …. Sad se vidi da molim vas da smo mi imali nekog poslanika više, mi smo mogli Rugovu da ucenjujemo takoreći i da u stvari prvi put Srbi dođu do prave vlasti, ne da im neko delegira iz policije, nego da oni lokalno budu na vlasti.

A to što se radi od izvesnih krugova ovde, da se zabranjuje, da se u stvari uslovljava…Pa Srbi na Kosovu mogu da rešavaju svoja trenutna, najteža pitanja kao što su: nestali, kao što su izbeglice i sigurnost, jedino ako sarađuju sa budućom kosovskom vlašću, albanskom i sa međunarodnom zajednicom. Ne može biti govora ni o kakvom uslovljavanju. Oni imaju da traže, ne da uslovljavaju, da traže da im se garantuje sigurnost i povratak izbeglica. To je naš jedini problem u ovom trenutku i ne treba ići na dugu stazu jer je duga staza u magli.

Ali tu se sada javlja ta nacionalistička strast. Promene, to znači oslobađanje naše svesti od mitologije, od predrasuda, od nacionalističke uspaljenosti da mi možemo nešto na silu, ili na uslovljavanje, ili na odbijanje, i onda završimo u takvoj atmosferi… završite u Kini. Nisam znao do ovog poslednjeg puta da smo mi tako duboko istorijski povezani sa Kinom. Sledeći predstavnik države, mora da se pazi ko se šalje, on mora da zna da peva, jer ako ne peva ne treba da ide u Kinu.

Svetlana Lukić: Slušate pisca Filipa Davida.

Filip David: Sada se pokazuje kao ogromna greška što nije napravljeno ono što se danas popularno naziva lustracija. To znači da ste vi morali one ustanove sistema koje su strašno važne, na kojima je počivao recimo režim Miloševićev, a to su mediji, to je sudstvo, to policija, da ste vi morali apsolutno to da raspustite i da postavite na nove osnove, sa novim ljudima, sa novim koncepcijama. Ništa od toga nije urađeno.

Šta je sa mafijom, šta je sa podzemljem? Mi nemamo nikakvog dokaza da je tu ista učinjeno da se to razbije i moguće da negde iz pozadine ponovo neki ljudi čiju fizionomiju mi ne možemo sasvim jasno da sagledamo, lica ne vidimo, da oni negde iz pozadine diktiraju zapravo mnoge stvari koje se ovde kod nas događaju. To je ono što zastrašuje.

Imam utisak povremeno da treba stvari sakriti a ne otkriti i da su neki ljudi postavljeni na neka vrlo značajna mesta upravo da bi stvari sakrivali, da neko drugi ne bi došao i da ne bi stvari otkrivali. Verujem ako bi se jedno od ovih silnih ubistava, petnaestak, koja imaju očevidnu političku pozadinu, ako bi se tu povukao neki končić da bi se odjedanput rasparalo čitavo odelo.

Vi i ja znamo u kakvoj sredini živimo i da se ovde zapravo ništa ne može sakriti i prosto je čudo neviđeno da takve krupne stvari kao što su ubistva, da prođe dve, tri, četiri godine i da to – pojela maca. Nema traga, nema nikakvih svedočanstava, nema dokumenata, nema ničega. Mi se moramo ozbiljno zamisliti u kakvoj državi mi živimo.

Uzmite primer masovnih grobnica. Bilo je potrebno da se otkriju te masovne grobnice da bi se lakše objasnilo zašto Miloševic ide u Hag. Ali posle toliko meseci mi još ne znamo ko je te ljude pobio, ko ih je strpao u hladnjače i doveo, ko ih je zakopao. To nije mogao da radi jedan čovek. Tu je morala postojati velika organizacija koja se time bavila. Ili vojska ili policija. To nije mogao niko mimo toga. Tu je tišina, to je sve pokrio opet mrak. I sve tako ide. Mi dobijemo neke naznake o nekim stvarima, da su se neke grozne stvari činile u naše ime, da se nešto tu i tamo otkopalo i otkrilo i onda se zapravo stane sve, bez posledica. Nema odgovornih, nema krivaca, nema suđenja i tako dalje.

Postavlja se pitanje s koje strane uopšte započeti te reforme? Ako smo mi zemlja u kojoj više nema prave etike, nema morala…. Čak neki naši poznati politčari govore o tome da je u policiji dozvoljeno lagati, odnosno da policija nema morala, a ja se apsolutno s tim ne slažem. Ako je sve čisti pragmatizam, onda je to katastofa.

Vi ne možete na čistom pragmatizmu ni ekonomiju zasnovati jer i u ekonomiji mora biti morala. A da ne govorimo u sudstvu, u medijima i tako dalje. Kažu – pa i svet je tako postavljen, čisto pragmatično i velike sile gledaju samo svoje interese pa se mi moramo tome prilagoditi. I to postaje neko vađenje za sve, za svaku amoralnu stvar koju učinite imate opravdanje.

Vi izručite Miloševića zato što ćemo za to dobiti pare. Ili recimo treba ovoga ili onoga izručiti do 20. februara zato što ako ne izručimo nećemo dobiti pare. Ovde su političari ubeđeni da narod to najbolje razume ako mu se kaže –ako to ne uradimo, neće biti para. To je apsolutno pogrešno. Oni moraju da idu u Hag zato što su optuženi za ratne zločine, pa neka se tamo pravdaju, neka se odbrane ako nisu krivi. Ali ne zbog para. To je opet postavljeno na tu osnovu da je sve u novcu, da je sve čisti pragmatizam i tako dalje i onda svaki potez može biti opravdan.

S jedne strane, u redu, Đinđić je dinamičan političar, to je njegov kvalitet, on je dinamičan, on hvata te veze sa Evropom, on je komunikativan i tako dalje, i to je ono što je plus. On ima uz sebe nekoliko vrlo sposobnih ljudi, pogotovo ministra finansija Đelića, ili tu je i Dinkić, ali s druge strane mi imamo jedan politički populizam. To je Koštunica koji dosta liči u povremenim trenucima na ono što smo imali poslednjih desetak godina, i na kraju krajeva, ako nije još uvek to, mogao bi se u to pretvoriti a to je dosta opasno. Tako imamo dva izbora a nijedan nije zapravo onaj pravi koji donosi potpuno ozdravljenje, kako da kažem.

Možda naši najznačajniji pisci žive izvan zemlje: Mirko Kovač, Vidosav Stefanović, Bora Cosić, David Albahari, Dragan Velikić, Blagojević, mogu navesti još desetak poznatih imena Očekivao sam da su to prave promene bile da 10. oktobra i da neko iz vlade kaže – dajte, ljudi, vratite se, promenilo se nešto. Pozvati Radeta Konstantinovića da govori na televiziji, čoveka koji je najblistaviji književno-teorijski um, jedan od naših najboljih pisaca, izvući ga iz njegove unutrašnje migracije u kojoj se nalazi.

Ne. On je još uvek opasan zato što je on napisao “Filozofiju palanke” gde je tačno prorekao ovo što nam se dogodilo, a ta palanka je još uvek na vlasti, duhovna palanka. To mislim. Prema tome, po tim znacima možete videti da se stvari zapravo vrlo teško, vrlo sporo menjaju.

Ova sadašnja situacija mnogo podseća na ono što se događalo u Nemačkoj posle Prvog svetskog rata, podseća na Vajmarsku republiku Nemačku. Imali ste jednu demokratiju, vrlo ranjivu, vrlo nestabilnu, osetljivu, delikatnu. Narod je bio frustriran jer je osećao da je doživeo neki poraz na globalnom planu. Imali ste potpuno dezorijentisanu omladinu koja je govorila o nekom novom patriotizmu a taj izraz vrlo često možete i sada čuti, imate jedan nacionalizam u usponu i dalje, tešku ekonomsku situaciju.

I šta se iz toga izrodilo? Tri, četiri, pet, šest godina je trajala ta Vajmarska republika, nezadovoljstvo je jačalo i na kraju je jedan diktator poput Hitlera izašao iz Vajmarske republike. To hoću da kažem da se mora biti oprezan. Mi pokušavamo da izgradimo neke demokratske institucije uz sav oprez o kojem smo govorili ali moramo biti svesni da nas vrebaju mnoge opasnosti. Mogu ja da kažem, mogu neke moje kolege da kažu – pa šta nas briga. Često slušam to pitanje zašto se čovek upliće u to, da je to ipak neka dnevna, angažovana politika i tako dalje.

Ja apsolutno to ne gledam tako. Mislim da se mora reagovati kao što smo morali reagovati za vreme Miloševića, za vreme tih ratova u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu. Neki moj moto, eto tako da kažem, je rečenica italijanskog pisca koji je napisao – uvek će postojati pokvarene svinje, čudovista su oni koji stoje i gledaju.

Evo, sinoć čitam u novinama bila je promocija poezije Radovana Karadžića u Francuskoj 7. Nije sad tu problem poezije Karadžića nego je čitava ta manifestacija u sklopu odbora za odbranu Karadžića i Mladića i ona treba da promoviše ličnost Karadžića a ne njegovu poeziju, a nezamislivo je da se organizuje veće Mirka Kovača i koliko bi ljudi došlo.

I Bogdan Bogdanović je gostovao u Beogradu pre petnaestak dana. Komentari su bili manje-više užasni. Sada se svi sećaju da gradonačelnik ima beli šal, smeta im beli šal Bogdana Bogdanovića, odličnog, izvanrednog svetskog arhitekte, odličnog pisca, čoveka koji vrlo pošteno i hrabro govori petnaestak godina, smeta im beli šal Bogdana Bogdanovića a ne smetaju im zločini stotine ljudi koji se šetaju po Beogradu, pisaca koji su navodili na zlo, to im ne smeta.

Meni se čini da smo mi još uvek u nekoj vrsti ćorsokaka, da nije jasno naznačen pravac kojim treba da idemo niti iko ima jasnu predstavu o tome i ovi potezi su tu da srede do sledećeg proleća da imamo grejanja, stižu donacije. A šta će biti one sledeće zime, kako ćemo to obezbediti, to nikome nije jasno. Kako će izgledati naše sudstvo? Bojim se sa ovim promenama da to nije neki veliki korak napred.

Vi smenite sve prethodne sudije pa postavite neke sudije koje ćete vi kontrolisati, ili ih korumpirate time što ćete im svima dati po 1.000 maraka platu. Ja to apsolutno ne shvatam jer ja mislim da takve plate treba da imaju i ljudi koji brinu o vašem zdravlju, ljudi koji rade u prosveti, pa zašto ne bi imali i ljudi koji rade u medijima. Svi oni rade jedan vrlo odgovoran posao. Ne vidim da je posao koji rade sudije najodgovorniji i da oni na taj način treba da budu nagrađeni. Mislim da je to isto jedna vrsta državne korupcije.

Svetlana Lukić: Nebojša Romčević, čovek koji izrazito ne podnosi vojsku, policiju i državu uopšte, svojim dramama vrši skoro direktan prenos stvarnosti. Dramu “Kordon” napisao je već za vreme protesta ’96/97. godine.

Nebojša Romčević: Šta se događa u glavama policajaca? To je meni bilo beskrajno zanimljivo, oni apsolutno smatraju da pred njima ne postoji mogućnost izbora i da je to jedna fantastična zapravo pozicija u životu, da vi nemate potrebu da se opredeljujete. Literatura, makar meni, nije bila nikakav beg nego pokušaj da stvari u nekim komadima parodiram, ironiziram i tako sebe postavim u neku superiornu poziciju ili prosto da racionalizujem nešto što mi izgleda košmarno.

Recimo u “Lakom komadu” koji svi doživljavaju kao neobaveznu komediju, koji je pisan ’92, glavni lik je srpski general koji je ratni zločinac, diluje drogu, đubre jedno neviđeno. Meni je uvek, moram priznati, JNA bila jedna komična pojava, to je uvek izgledalo kao jedna neprekidna parada slonova, cirkuskih, koji pri tom ne znaju ništa osim da se briju, da umaču i kao briju klovna, eto to bi bila JNA sa nekakvim grotesknim figurama. Ja sam o tome pisao. Mislim da sam sve što sam pisao pisao iz sopstvenih psihoterapeutskih potreba.

Prosto su mi neke stvari bile toliko neizdržive da sam morao da ih izbacim iz sebe. Ja sam napisao sam komad “Paradoks” koji je upravo komad o 5. oktobru koji mi je indirektno doneo dosta štete i od nove vlasti pošto je to komad koji je opljunuo i po staroj i po novoj vlasti i na vašoj televiziji sam dao jedan intervju nakon koga mi mesec i po dana nije zazvonio telefon ni na koji način.

To je baš ta noć 5. oktobra, kada ljudi koji su juče klicali onima postaju oslobodioci, ovi koji slave u skupštini – polovina je radila za Državnu bezbednost, tu je jedan par nezavisnih intelektualaca koji su bili gubitnici u prethodnom režimu i nastavljaju da bivaju gubitnicima jer prosto ne žele ni u jednom kolu ni da igraju ni da podcikuju.

Uvek sam sebe smatrao jednom vrstom anarhiste, mene je uvek država kao aparat beskrajno nervirala. Država je nešto što mene iritira i meni političari generalno nisu simpatični. Ne da mi nisu simpatični nego kada sam u blizini nekog političara osećam se kao da ću se zaraziti nekom neizlečivom, teškom bolešću, iako moram priznati da ima ljudi koji nisu političari, recimo Đelić nije političar, on je prosto čovek koji živi s tetkom i koji mnogo zna i koji je mnogo pošten, meni se bar tako čini. Od tog čoveka, što kažu Amerikanci, kupio bih polovan auto. Ali od Đinđića ne bih kupio polovan auto iako mi može biti simpatičan.

Ja volim kada je neko eksplicitno kvaran i inteligentan. Prosto volim brze kvarne inteligentne ljude. Imponuje mi, više volim to nego slonove kao sto je bio Milošević koji se ne pomeraju, istesan iz jednog komada, što se kaže, nije se priroda mnogo trudila nego je to samo odvalila i kaže – evo živi.

Ali, generalno, čovek uvek može biti siguran da država neće valjati. Ne postoji uređena zemlja u kojoj su ljudi srećni zato što je zemlja dobro uređena. Oni su srećni ili nesrećni u zavisnosti od sopstvene životne… uvek imaju razloga da se ljute na državu. Zbog toga mislim da je uvek dobro napadati političare, da je to prosto dobro. Dobro i za političare, dobro i za mene. Konačno, čovek na taj način zadržava jednu oštrinu uma.

On je čovek dosadan, meni je žao što to moram da kažem, on je uvek bio dosadan. Otkada je u politici on je tako spor, tako zamoran, i tako prazno sve to zvuči da je to prosto strašno. Mislim da je bio genijalan izbor Koštunice kao pandana Miloševiću jer je on desničar sa izgrađenim evropskim vokabularom a ne onim jeftinim nacionalističkim.

Međutim, čini mi se da je čitava ta nacionalistička priča sada pase pa je samim tim i Koštunica u poslednjih godinu dana postao pase. On bi morao da se hitno trgne i da promeni makar način izražavanja, a da ne govorim o tempu izražavanja. Mislim da bi to bilo jako važno. Ali, konačno, desnica treba da postoji kao nešto što je lovište za ljude koji i dalje veruju u cara Dušana i ne znam ni ja.

I što je zanimljivo, nikoga iz njegove stranke još nisam video čiji bi me govor zainteresovao. To je prosto takvo jedno prelivanje iz šupljeg u prazno. Ti su ljudi mnogo dosadni.

Đinđić najviše rizikuje. Mislim da se on malo zatrčava sa tim putovanjima u Arapske Emirate, sa tim preseljenjem na Dedinje. Mislim da je imao nekoliko potpuno nepotrebnih pokreta koji su bili potpuno bezvezni, tim pre što sprovodi radikalne poteze, on mora da bude bezgrešan. On ne sme da ima ni skupu kravatu. Prosto ne sme. Kada završi premijerski posao i kada mu dignemo sve spomenike, neka putuje u Arapske Emirate pet puta dnevno.

Ali on mora da bude čist, ne zbog sebe nego upravo zbog države koju nadam se da pokušava da izgradi. Meni se generalno kod nove vlasti dopada što ima sve zube, što govori bez akcenta, što ume da izrazi ono što želi da kaže, što tu ima ljudi od integriteta. Spomenuo sam ministra finansija zato što mislim da kada ga vidiš, vidi se da je pošten čovek. Stvarno zvučim naivno ali za ovog Đelića stvarno to mogu da kažem. Volim te mlade tipove koji mnogo znaju. Tu mislim i na guvernera. Već i Đinđić postaje spor za mlade koji dolaze za njim.

Ono što ja zameram jeste to da Đinđić nijedanput kulturu nije spomenuo, da je kultura u njegovom programu nešto što nema nikakvu važnost. To mi liči na jedan striktno utilitaristički sistem vladavine, dakle ovo i ovo mi treba, sve što nije u ta tri, bankarstvo, finansije, donacije, sve što nije u tome uopšte me ne zanima.

Mogu reći da je u Parizu nedavno pravljeno mesec dana mađarske kulture, dovukli su sva pozorišta, sve moguće muzeje i prosto okupirali su mesec dana Pariz. Mislim da treba ukinuti naša kulturna poslanstva u inostranstvu, kulturne atašee, jer to je jedan ropotarijum propalih političara koji su imali veze sa kulturom, jer oni apsolutno, i to potpisujem, apsolutno ništa ne rade i ničemu ne vrede.

Naši kulturni atašei su ispijači šampanjaca na prijemima u drugim ambasadama i apsolutno ništa van toga. Mislim da je to strašno. Da se organizuje izložba fotografija Srbija u bombardovanju i da je to ono što urade kulturna poslanstva za celu godinu. Mislim da je to nedopustivo. Vidim da su sada sva naša pozorišta pomahnitala pa svi putuju u Meksiko.

Gde ste bili? Bili smo u Meksiku, pa smo išli u Čičen Icu i Maču Piču smo videli, i super. Ali taj Balkan je nešto što ima po meni veliku kulturnu perspektivu i jednu kulturnu svežinu i mislim da se tu stvari ne mrdaju. Prosto ne postoji ideja. I to je ono. Kada vi nemate ideju, onda nemate šta ni da realizujete.

Velika moja zamerka premijeru je da se o kulturi uopšte ne govori i da je to za njega, što bi rekao njegov kolega, deveta rupa na svirali. Sigurno da je i Lečić imao prilike da Đinđiću kaže sve ovo što ja sada govorim i da je Đinđić svega toga svestan, ali meni se čini da njemu, iako je doktor filozofije, to prosto izmakne kada želi da govori o nečemu. To mu je toliko sporedno, kao kada krenete u samoposlugu pa svaki put zaboravite da kupite čačkalice. Tako u svakom njegovom govoru, on se nije setio čačkalica. Sve je kupio, samo čačkalice nikako da mu padnu na pamet.

Za velike poteze je potrebno veliko platno, velika četka, puno boje. A mi imamo jedno malo platno, skoro da nemamo boje. Mi moramo na sitno da radimo, moramo da radimo nekakve ornamente, da prosto radimo uređivanje sopstvenog malog života, pa kada uredimo sopstveni život stvari će se same po sebi uređivati. Ovako sada kako mi čekamo da država dobije 70 milijadi dolara ne znam čije pomoći pa će onda i nama da krene. Neće nam krenuti dok se mi sami ne budemo doveli u red.

A mislim da su tu upravo zakoni. I ljudi koji donose zakone takođe su živeli u anarhiji i oni će sami podlegati sopstvenim zakonima i biti kažnjavani. Mislim da mi ne umemo da se ponašamo, da mi ne umemo da vodimo računa o tome šta je ispravno a sta pogrešno. Kada dođete u prodavnicu i vidite da neko prodaje viršle kojima je istekao rok, ta se prodavnica zatvara. Ne morate vi da dođete kod poslovođe i da kažete – vidite da ste prelepili cenu preko datuma proizvodnje. Prosto su to sve neka naša prava.

Ne znam kako će izgledati taj predmet i kako izgleda, tih građanskih prava koja se predaju kao alterantiva ovom gafu ministra prosvete. Ne znam kakav je tu dil bio između crkve i države. Očigledno da je neko nekome za nešto popustio da bi se uvela veronauka.

Ali mislim da nekakvo građansko obrazovanje mi nemamo ni kao odrasli ljudi, mi ne znamo šta su naša prava i šta su naše obaveze. Svako misli da je jedina obaveza da plati porez. Ne, moja obaveza je i da znam za šta sam platio, gde je taj moj dinar, da mogu da ga ispratim. Ta već čuvena transparentnost se sve ređe spominje, stvari postaju sve manje transparentne, odnosno nema načina da mi vršimo kontrolu. Ja prosto volim da znam gde to odlazi, ne samo na zipo upaljače za policiju, meni je drago što će oni paliti sa zipo upaljačima ali ništa ne fali ni ovim plastičnim, ako su već takvi pušači u policiji.

I taj konkretan život. Mi stalno pokušavamo da mislimo globalno a naš život se odvija u sasvim konkretnim okolnostima. Mislim da te konkretne okolnosti moraju da se dovedu u red. Mi smo stalno kao Njegoševi likovi, u svakom trenutku rešavamo sudbinu kosmosa a ne možemo da rešimo problem osvetljenja na hodniku jer je crk’o automat.

Sada kada bih otišao, otišao bih iz sasvim drugih razloga. Naravno, ono je trebalo da bude beg i sklanjanje ali čovek sa porodicom je s jedne strane branilac a s druge strane talac svoje odgovornosti. I loša izvesnost je bolja od apsolutne neizvesnosti i prosto smo sve ove godine stalno planirali, te ćemo u Norvešku, te ćemo… bilo je nekakvih koraka, ali na kraju možda smo bili lenji, možda nije bilo dovoljno loše, mada ne znam kakva bi bila druga opcija, jedino zagrobni život.

Svako od mojih poslednih putovanja, išao sam nešto u Nemačku, krenuo sam da se impresioniram a zapravo sam se utešio. Utešio sam se utoliko što sam video da su kuknjave ljudi u pozorištu svuda iste. Prosto se ljudi iz pozorišta vrlo brzo razumeju i mi smo jedna vrsta čergara, onih, kako bih rekao, ruskih prosjaka koji se stalno busaju u grudi, padaju, klanjaju se desetostruko do zemlje, i tako. Meni je uvek pozorište na to ličilo i uvek kada se priča o moralnom dignitetu pozorišta meni to bude smešno.

Svetlana Lukić: Na kraju slušate Vladislavu Đorđević, glumicu trupe Tropedo, bivšu pevačicu grupe Vrum. Ona je inače pozajmila glas mnogim džinglovima B92. Slušate Vacu, veselo dete tranzicije.

Vladislava Đorđević: Kada mene nešto plaši, ja odmah imam sistem, ma neću ja da razmišljam o tome. Ne volim da nešto dubim sad, jao, kako ću, šta ću ja. Kako ide – ide. Ja uvek sebi mogu da smislim da se zabavim i ako ne budem dobijala poslove, sešću i sama ću nešto da uradim i biću srećna, to je moj sistem.

Kao glumac uvek se osećam pozvanom da ljude rasterećujem, uveseljavam. Tako kada odem u banku gde su svi totalno u autu i skroz su mračni, ja odmah uključim svoje baterije i nekako svojim šarmom – evo, došlo vam pozorište u banku, ihihi, sve ćemo mi to nekako lepo da uradimo. Evo ti jedna injekcija malo nekog stripa, ne znam, nekih boja. Kao, dosta mi je više svakodnevice i nečeg realnog. Ja znam, pričali su mi kako je ranije bilo.

Nekako imam utisak da za vreme je li …je to samo nekako u jednom klobuku se zatvorilo i tako je i bilo. Mogli smo samo sami nešto da kopamo i da sebi pred očima pravimo neke svetlucave lampice. Sve mi se nešto utrulilo za to vreme.

Evo baš sa Torpedom sam bila pre dve tri godine u Švajcarskoj. Ja sam se tamo za tri dana provela fenomenalno. Iznaodmarala sam se što je najneverovatnije, a da ne pričam što je put do tamo trajao 25 sati i nazad. I kako sad uz takve okolnosti da se ti iznaodmaraš? I onda sam shvatila da su ti Švajcarci užasno opušteni i da je tamo kao neka banja, i kako kročiš u onaj Cirih, odjednom ti je jedan nakovanj pao s glave i ti se odmori. Svi ljubazni, nekako su svi rasterećeni, to je u stvari. Ništa njih ne sekira.

Iz predstave: U potrazi za lepim vremenom. Između ciklona i anticiklona. Razvedravanje. B92.

Vladislava Đorđević: U Pragu ’94, to me tako povredilo, užasno, neću nikada zaboraviti. U metrou ja sa prijateljicom i shvatim da je pored mene ekskurzija iz Zagreba, srednjoškolci neki. Ja se totalno ozarila pošto nekako nisam mnogo primila k svesti ceo taj rat. To mi nekako u tom momentu prosto nije došlo do mozga, zaista. Ja se tu oduševim i raskezim se – ljudi, ej, hajde da pričamo na našem jeziku, i samo se minus 60 sa njihove strane onako prolije po meni. I to me potpuno preseče.

Ja sam živela u Splitu do svoje šeste godine i dadilja koja me je čuvala je bila baš iz Knina i bila je Srpkinja. Čak sam i bila u Kninu kao mala jako, i oni su nekako u nekoj kući na planini, na kraju sela i tada sam se zapanjila jer sam tad privi put uživo čula zavijanje vukova u šumi.

Da, to je moja tužna priča, pošto ja tamo imam polusestru koju nisam videla od ’89. godine.

Prosto ne znam, politika mene plaši, zato što me poražava … Svaki korak … tu me poražava, tako da ja to baš ne podnosim lako.

Išla sam do Banja Luke i to me je porazilo skroz. Ja nisam više mogla da gledam ni levo ni desno, ja sam šest sati puta do Banja Luke gledala u pod autobusa. Nisam više mogla da podnesem da gledam srušenu, spaljenu izrešetanu, srušenu, spaljenu izrešetanu, i tako i s leve i s desne strane. Ja sam mislila da je to kao manja površina ali to me zapanjilo što je to prostranstvo od šest sati. Horor totalni!

Ja nekako ne doživljavam sebe kao nekog ko je učestvovao u svemu tome i onda sam, eto tako, u svojoj glavi zabašurila – nisam ja iz te priče gde je moje društvo s plaže.

Ma jeste me sramota, naravno. Bilo je momenata kada me je užasno sramota što sam Srpkinja. Ali me negde i nije sramota. Nije da ne volim što sam Srpkinja. Jeste da smo onako, usrali motku, što se kaže ali valjda ćemo je oprati …

Svetlana Lukić: Slušali ste Slobodana Lalovića, Desimira Tošića, Filipa Davida, Nebojšu Romčevića i Vladislavu Đorđević. Prijatno.

Emisija Peščanik, 16.01.2002.

Peščanik.net, 16.01.2002.