Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Sedi dole!

Te reči, koje je jedan sudija tokom utakmice uputio Željku Obradoviću možda najbolje odražavaju odnos onih koji danas vladaju (košarkaškom) Srbijom prema – upotrebićemo hotimično tu floskulu – „najtrofejnijem evropskom treneru“.

Obradović je istom prilikom rekao i da „nikada nije doživeo takvo šikaniranje“, ali sve to na (sportsku i ne samo sportsku) javnost nije ostavilo nikakav utisak. Niko nije pitao kako se zove taj sudija (tako da mu se ni do dan-danas ne zna ime) pa da ga posle pozove da objasni svoj postupak, niko nije zvao ni Željka Obradovića na neku televiziju (dok se drugi sa njih „ne skidaju“); nije reagovala ni sudijska organizacija, ni uprava Košarkaške lige Srbije (šta god to bilo), ni udruženje trenera, ni oni koji sve redovno komentarišu. Niko.

A i zašto bi kada je Aleksandar Vučić pre nekoliko meseci Obradovića proglasio za državnog neprijatelja. Bio je to znak da su protiv popularnog Žoca dozvoljena sva sredstva. Tako da se taj sudija samo poslušno uklopio u opšti trend i generalnu politiku.

Otud je i ovo što se trenutno dešava, tj. ove kazne koje su izrečene Obradoviću, samo novi čin poznate predstave. Ti pokušaji da se Obradović natera da „sedne dole“ počeli su praktično odmah po njegovom povratku u Srbiju. Već je o tome na ovim stranicama bilo reči (Čovićev kompleks, 24.6.2022; Željko Obradović državni neprijatelj, 23.2.2024.) ali repetitio mater studiorum est, što bi rekli stari Latini, ponavljanje je majka nauke, neke stvari zaslužuju da budu ponovljene. Dakle, odmah se Obradović suočio sa kaznom koja je bila bez ikakvog utemeljenja u propisima KLS, koja je prosto bila odraz i izraz gole samovolje njegovog rukovodstva. Međutim, prava hajka je počela posle prošlogodišnje sezone kada je jedan srpski klub ušao u osam najboljih ekipa Evrolige i kada je Real samo zahvaljujući svom snažnom uticaju na evropsku košarkašku organizaciju prošao u fajnal for. Nekima, međutim, to nije bilo po volji, pa su se uoči sezone 23/24. udružili najviši politički i crkveni krugovi ove zemlje da bi sprečili dolazak jednog igrača u taj srpski klub. Priključio im se i najmoćniji menadžer sa ovih prostora (koji je, uzgred, u menadžerske vode uplivao mutnih devedesetih) da bi jednog drugog igrača, praktično na prevaru, iz tog kluba odveo (učinivši time tom igraču, o čijim interesima navodno brine, medveđu uslugu jer je taj igrač od tada praktično nestao sa košarkaške scene, ali to je već njihov problem). Uzgred, ali indikativno, to nije bilo prvi put da je dotični manager prevario Željka Obradovića, učinio je to još pre petnaestak godina sa grčkim košarkašom Spanulisom.

Uprkos tome, iako znatno slabiji nego prethodne sezone i uprkos nekim nesrećnim (vansportskim) okolnostima, malo je falilo da se Željkov tim opet plasira u sledeću fazu takmičenja. To bi i uspeo da „kraljevski klub“ – poučen valjda traumatičnim prošlogodišnjim iskustvom – nije pustio, neočekivano izgubivši kod kuće, takođe špansku Baskoniju, koju je posle, u bici za fajnal for, počistio lako, sa 3:0.

Kad smo već kod Španaca, oni koji vladaju i srpskim sportom i srpskom politikom, jako mnogo pričaju o patriotizmu. U tom kontekstu, recimo, prebrajalo se koliko u kom timu ima domaćih igrača. Ali, kada je jedan srpski klub, takoreći bez borbe predao utakmicu jednom turskom klubu da bi taj klub iz daljeg takmičenja izbacio drugi srpski klub, onda se patriotizam nije pominjao. Niko nije postavio nikakvo pitanje, niko nije rekao ni reč o toj sramnoj igri i još sramnijem rezultatu.

Od svog povratka Obradović je nastojao da se strasti u srpskoj košarci smire, ponašanje upristoji i odnosi, pre svega među glavnim klubovima, normalizuju ali su njegovi pokušaji bili praćeni ciničnim komentarima i medijskim manipulacijama, izvrgavani ruglu.

Kada je, recimo, u Nišu istaknut transparent „Željko Obradović državni projekat“ sudijama nije palo na pamet da narede da se taj transparent ukloni, a kamoli da zbog tog praktično konstantnog vređanja prekinu utakmicu. Nisu hteli ili nisu smeli – pitanje je sad. Možda nekome ta budalaština deluje benigno ali ona može da bude – i u slučaju Željka Obradovića jeste – mnogo uvredljivija i zloćudnija, mnogo veći atak na čoveka i njegov integritet, njegovo dostojanstvo, od nekog primitivnog, prostačkog, divljačkog psovanja pojedinih igrača i/ili funkcionera i njihove uže ili šire porodice. Ne treba biti mnogo vispren pa to razumeti. I naravno da oni koji iza toga stoje, koji to priređuju i nadgledaju, to jako dobro razumeju. Niko tu nije ni lud ni naivan.

Na kraju je Obradović dočekao da se kola slome baš na njemu, da on bude najveći krivac i da za sve ružne stvari koje su se dešavale, ne samo u finalu srpske košarkaške lige, nego i pre toga, i ne samo na terenu nego i (daleko) izvan njega, on plati najvišu cenu. Da nije tragično bilo bi komično.

Sve je to naravno tako odigrano, nije teško dokučiti, sa jednim ciljem – da se Obradoviću, ali i svima ostalima koji bi eventualno pokušali slično (a ko će smeti ako po mnogima „najbolji trener svih vremena“ prolazi tako kako prolazi) pokaže ko je u Srbiji šef i da i jedan Željko Obradović ima da sedne dole. Ili da ode.

Peščanik.net, 13.06.2024.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)