Ovaj govor održao sam 5. oktobra 2025. na protestnoj šetnji „Za bolje obrazovanje“ koju je organizovao Sindikat uposlenika srednjih škola (Sindikat srednjeg i visokog obrazovanja, odgoja, nauke i kulture Bosne i Hercegovine – SSVOONKBiH), Kantonalni odbor Kanton Sarajevo.
Veliko mi je zadovoljstvo govoriti 5. oktobra nastavnicama i nastavnicima pa makar govorio i o reformi/reformama. S druge strane, nezahvalno je govoriti uopće o „kurikularnoj reformi“ koja je već dugo omražen i ozlojađen pojam, ispran pojam – zapravo, jedan od onih pojmova gdje forma sintagme – kurikularna reforma – nema nikakve veze sa samim sadržajem, značenjem same sintagme. Nažalost – kurikularna reforma u mnogim kantonima Federacije BiH, pa i u Kantonu Sarajevo, nema veze sa ozbiljnom obrazovnom reformom. A obrazovna reforma je, s druge strane, prijeko potrebna.
Nakon svih ovih kurikularnih godina u Kantonu Sarajevo kojih sam bio dio (od aprila 2019. do januara 2021) izvinjavam se svima vama što sam doprinio oštećenju ideje obrazovne reforme i pripomogao nekim osobama da bahato, neznalački i nasilno guraju „kurikularne“ promjene u škole Kantona Sarajevo, opterećuju nastavnice i nastavnike nejasnim novinama, opskurnim idejama, masovnim edukacijama (koje, paradoksalno, liče na samo obrazovanje koje, kao, žele mijenjati), brojnim novim neusaglašenim formularima, evidencijama, neprovjerenim (u eksperimentalnom okruženju) predmetnim kurikulumima te nepotpunim i nejasnim povratnim informacijama za sve uposlenice i uposlenike u školama. I niko bolje od nastavnica i nastavnika ne zna šta je kurkularna reforma donijela učenicima i školama.
Šta je reforma trebala biti?
U svoju odbranu mogu reći samo da obrazovna reforma nije zamišljena ovako; do januara 2021. smo bili uvjereni da predmetni kurikulumi ne mogu ići u primjenu prije eksperimentalne faze, da kurikularna reforma ne može tek tako u škole ubaciti nove dokumente, da se mora provesti ozbiljna javna rasprava o ideji promjene (zamislili smo da to bude na nastavničkim vijećima škola, na stručnim aktivima na nivou općine, da raspravljamo o ideji nove škole zajedno s uposlenicima – ne samo nastavnicima i stručnim saradnicima – sa svih nivoa obrazovanja da se priča svuda i svugdje i sa učenicima i roditeljima), da osmislimo kako da ove sad atomizirane, razdvojene nastavne predmete spojimo u smisleno zajedničko poučavanje učenika i učenica. Rasprava bi uvijek kretala od saznanja kako djeca i mladi uče i šta trebamo uraditi da svoje poučavanje prilagodimo konkretnom učenju. Također smo planirali, na osnovu javnog poziva, tražiti pet škola koje su spremne uči u eksperimentalnu fazu – postepeno, u svakoj školi samo do dva odgojno-obrazovna područja u jednoj školskoj godini (uz naravno sve dodatne beneficije koje bi učestvovanje u reformi zahtijevalo – dodatna zarada, manje časova u normi, više edukacije…) i to sve pratiti, onako kako nauka kaže da se prati uvođenje promjena: provjerimo da li promjena ima pozitivnog efekta, koje su stvari dobre, a koje ne i kako ih korigirati; a na osnovu toga korigirati i predmetne kurikulume prije nego postanu obavezni dokumenti na osnovu kojih se organizuje učenje i poučavanje.
Istovremeno bismo imali edukacije (ne samo da pozovemo 300 nastavnika koji gledaju prezentacije i slušaju predavanja) koje bi pratila mentorska podrška; edukacije pomažu u razumijevanju ishoda i načina kako planirati i održavati nastavu koja je usmjerena na ishode, te kako ishode prilagođavati i mijenjati. (Uzgredna napomena – trenutni ishodi i indikatori u predmetnim kurikulumima ne bi trebali biti dio nastavnih priprema kojima se usmjeravaju planirani sadržaji na času.) Ključna ideja je bila osmisliti ponovo školu u kojoj skoro sve što radimo ima smisla i svoju svrhu u poučavanju – svaki obrazac je tu samo kao pomoć, ne kao obaveza koju neko nekada treba nadzirati, kontrolirati i tražiti dio koji nedostaje.
Ali, nevažno je sad šta smo htjeli, važno je da smo omogućili drugima da od toga naprave ovo što je sada. A sudeći po onome što govore nastavnice i nastavnici – ovo nije dobro, opterećuje i ne donosi ništa novo, ne uključuje ih i ne čini stručne osobe koje mogu pomoći da svako u školi popravi ono što se događa u učionici.
Ono što se događa u učionici
Ono što se događa u svakoj učionici ključni je segment obrazovnog sistema – sve drugo je tu da osigura da vrijeme koje jedna nastavnica, jedan profesor, jedna odgajateljica, jedan učitelj u učionici s djecom i mladima bude korisno, bude otkrivajuće, bude učeće, bude zasnovano na izgradnji beskrajno vrijednih odnosa koje uspostavljamo kao ljudi kada se skupimo da zajedno učimo. Reforma treba težiti ka tome da u učionici uče sretni i zadovoljni ljudi (nema iluzija da je to lako ostvarivo ili ostvarivo u potpunosti), i mali i veliki, koji svakodnevno svjedoče svom rastu i napretku.
Nema mnogo sličnih zanimanja na svijetu – ako uopće ima išta slično – kao što je nastavnički rad: da svakodnevno utiču na živote mnogih mladih ljudi i da mogu pratiti u godinama koje dolaze kako se te mlade osobe razvijaju u ljude koji su dio ovog društva, koji preuzimaju uloge, popravljaju društvo i čine ovaj grad, ovu državu boljim mjestom za život.
Trenutna kurikularna reforma se ne pita šta se događa u učionici – nego šta su nastavnice i nastavnici unijeli u obrasce, šta napisali, da li se to podudara s drugim dokumentima i jesu li to upisali u predviđenom vremenskom roku. I to pokazuje šta je namjera ove obrazovne reforme – da se uspostavi kontrola, pojača strah – a ne da se škole oslobode straha – i da se pomoću straha vlada. Jer rekla je jedna od predstavnica nadležnih kantonalnih obrazovnih vlasti – u školama treba uspostaviti red. Uspostava reda na ovakav, rekao bih jalov i frustrirajući način, samo govori o njihovoj ideji promjene – to je izgradnja hijerarhijski uspostavljene škole, ne demokratske, ne saradničke, ne zajedno izgrađujuće – nego mini totalitarne ustanove u kojoj svako ima svoje mjesto i svako odgovara svom nadređenom.
Strah u školi
U svojoj knjizi Pohvala odriješenim rukama Nataša Govedić citira Parkera J. Palmera koji 1998. piše:
„Strah nas udaljava od naših kolega, od naših učenika, od tema koje nas zanimaju, od nas samih. Strah obustavlja sve one „eksperimente s istinom“ pomoću kojih gradimo širu mrežu supovezanosti s drugima, obustavljajući time i našu sposobnost da podučavamo. (…) Od osnovne škole nadalje, edukacija je posve prožeta strahovima. Kao učenik boravio sam u previše učionica potpuno natopljenih strahovima – i upravo je strah naveo toliku djecu, rođenu s ljubavlju prema učenju, da zamrze ideju školovanja. Kao nastavnik, najgori sam bio kad me obuzmu strahovi, zato što držim nastavu u strahu od svojih učenika ili zato što manipuliram njihovim strahovima od mene. I odnos nastavnika unutar zbornice često je podrovan različitim strahovima, a strah je univerzalni sastojak u odnosu nastavnika i školske administracije.“
Šta sad?
I zato – kolikogod bilo teško, vrijeme je da uposlenice i uposlenici u školama govore o reformi obrazovanja, da razgovaraju o njoj, da predlažu rješenja i znalački – jer ko bolje od uposlenica i uposlenika u školama zna kako popraviti ono što se događa u učionici – reaguju na pogreške u kurikularnoj reformi. Više glasova razbija strah u školama, više glasnih glasova iz zbornica garantuje da smo na dobrom putu izgradnje demokratske škole i škole u kojoj rade zadovoljni uposlenici i škole u kojima djeca zaista uče i napreduju. Naravno, ne možemo sami i ne ovisi sve o edukatoricama i edukatorima – ali možemo biti snaga koju će svi reformatori morati uključiti.
Ovaj skup, vjerujem, početak je glasnog zagovora drugačije škole.
Sretan 5. oktobar.
Nomad.ba, 05.10.2025.
Peščanik.net, 06.10.2025.
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU
