Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Dva događaja ove jeseni zaokružila su dugu fazu istrage i (neuspešnog) suđenja za zločin na Ovčari: pronalazak i identifikacija posmrtnih ostataka francuskog dobrovoljca u HOS-u Jeana-Michela Nicoliera, kao i smrt Vladimira Vukčevića, prvog tužioca za ratne zločine u Srbiji. Naime, masovno streljanje ratnih zarobljenika dogodilo se nakon pada Vukovara 18. novembra 1991, pošto je JNA sa svojim pridruženim formacijama ušla u ovaj devastirani grad. Kao što je poznato, ali u Srbiji potisnuto, tom prilikom su pod nadzorom majora Veselina Šljivančanina, danas visokog funkcionera SNS-a, izvedeni ranjenici iz bolnice i transportovani na obližnje poljoprivredno dobro Ovčara. Nebo nad Vukovarom još uvek se nije ohladilo od višemesečnog granatiranja, zemlja je bila prekrivena gomilom šuta i cigala, zdrobljenim malterom i delovima tela ljudi i životinja. U takvim okolnostima, po nečijem naređenju sa vrha JNA, izvršena su masovna mučenja i streljanja ratnih zarobljenika na Ovčari, kao i na susednom polju – Grabovu. Najpre je formiran špalir batinaša ispred hangara na Ovčari kroz koji su prolazili zarobljenici, da bi ih potom potrpali u traktorske prikolice i odvezli pred streljački vod koji ih je likvidirao nadomak iskopane jame na Grabovu. Oko ovog događaja postoji zavera ćutanja u Srbiji, odnosno kod pripadnika jedinica JNA koje su učestvovale u ovim operacijama. O tome ćute i pripadnici Teritorijalne odbrane, kao i Šešeljevi radikali, čija je vojna formacija Leva Supoderica bila deo konkviste na Vukovar. Zajedničko im je učestvovanje u zločinačkom poduhvatu uništenja jednog grada do temelja, ubijanje i mučenje civila, etničko čišćenje, te konačno streljanje 260 ratnih zarobljenika na Ovčari, među kojima su bili i ranjenici. Jedan od zločinaca je ipak progovorio pred Tužilaštvom za ratne zločine u Beogradu – bio je to Spasoje Petković zvani Štuka, zbog čega je dobio status svedoka-saradnika.

Za razliku od ostalih optuženih, koji su listom pripadali Teritorijalnoj odbrani, Spasoje Petković je u to vreme imao 18 godina, bio je vojnik i lični kurir kapetana Miroslava Radića, koji je komandovao četom Prve gardijske motorizovane brigade JNA. Slučaj vojnika Petkovića, ratnog zločinca sa Ovčare, ruši dominantni narativ u Srbiji po kome su zločine činili isključivo paramilitarci, kao i uvreženo mišljenje da o masovnim egzekucijama razni šljivančanini i mrkšići nisu imali pojma, da sa tim nije bio upoznat Generalštab JNA, kao ni Slobodan Milošević. Iako se slobodno slikao sa svojim fašistima u akciji, odgovornosti je oslobođen i Vojislav Šešelj. Usled takve propagandne kampanje ispada da su o tome nešto znali samo pripadnici Teritorijalne odbrane i redovni vojnik Spasoje Petković, koji se u jesen te 1991. premetnuo u Štuku, najveću grabljivicu među slatkovodnim ribama. Iskusni ribolovci kažu da štuka ima 700 zuba, da je agresivna i proždrljiva. U stanju je da proguta plen i do trećine sopstvene težine. Naposletku, poznata je po mimikriji koja joj omogućava da plen mirno vreba u plićaku. Zaista, mnogo je negativnih osobina po kojima je Petković mogao da zasluži ovaj nadimak o čemu svedoče i njegovi saučesnici u zločinu. Osuđeni (a po do dolasku Vučića na vlast, pušteni na slobodu), Nada Kalaba i Miroslav Đanković okarakterisali su ga kao „patološkog ubicu koji je na njihove oči ubio pet zatvorenika iz hangara, jednu tročlanu porodicu i dvojicu Jehovinih svedoka koje je usmrtio bombom u jednoj zaključanoj prostoriji u gradu“. Prema svedočenju Dragutina Berghofera, preživelog sa Ovčare, Štuka je bio taj koji je preuzeo ranjenog Jeana-Michela Nicoliera nakon batinanja, odvukao ga nedaleko od hangara i ispalio mu metak u potiljak. Zatim ga je pretresao i uzeo mu jedinih 20 franaka. Tu novčanicu sa posvetom je kasnije poklonio Nadi Kalabi u znak sećanja na krvavi pir, o čemu je svojevremeno pisao Jutarnji list.

Da bi se oslobodio optužbi pred Tužilaštvom za ratne zločine u Beogradu, Štuka je shvatio da bi mu status svedoka-saradnika najviše odgovarao, pa je pristao da progovori u zamenu za novi identitet i puštanje na slobodu. Tako se krnji proces za Ovčaru okončao, a Štuka je sa novim identitetom otplivao u neki tranzicioni plićak, gde se primirio ili je nastavio da sarađuje sa starim strukturama, koje su se spremale da pod novim partijskim identitetom preuzmu vlast i obračunaju se sa svima koji su nakon 5. oktobra 2000. pokušali da se suoče sa mračnom ratnom prošlošću. Jedan od njih bio je i Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine u periodu od 2003. do 2015. Njegova izjava za Danas iz novembra 2021, ostaje kao zaveštanje za sve one koji se danas nalaze u stanju pobune protiv režima. Pod naslovom „Ne smemo dozvoliti da nas fašisti pobede“, Vukčević je tom prilikom sagledao katastrofalan učinak naprednjaka i samog Vučića na rad Tužilaštva za ratne zločine u Srbiji. „Mi smo u vlasti kriminalaca“, poručio je Vukčević komentarišući naprednjačku odbranu murala Ratka Mladića, „kriminalaca koji su zaustavili procesuiranje ratnih zločina u Srbiji“.

Tokom ovog meseca je hrvatski javni tužilac Ivan Turudić izjavio da je u Hrvatskoj obustavljen postupak protiv lica koje je na Ovčari usmrtilo Jeana-Michela Nicoliera, odnosno protiv Spasoja Petkovića Štuke, jer je Srbija odbila da optuženog izruči Hrvatskoj. Zbog toga je čitava dokumentacija predata francuskim pravosudnim organima. Ukoliko je ex-Spasoje još uvek u Srbiji i ako sarađuje sa naprednjačkom vlašću – a zasigurno joj je blizak, jer nikakva mimikrija više ne može sakriti ruke krvave od zločina – onda se svakako nalazi u najsigurnijem bazenu za uzgoj grabljivih predatora – u Ćacilendu. U dubokom mraku ovog kriminalnog legla vrebaju sve štuke naprednjačkog režima, spremne da kidišu na žene i decu, na studente i građane. Nedavno je na mreži objavljen snimak aktiviste Srđana Žunića, koji je tokom večeri usmerio jak snop svetlosti ka dubini ovog paramilitarnog kampa. Na trenutak, mogle su da se vide kriminalne grabljivice u lagodnom zagrljaju s policijom.

Peščanik.net, 20.11.2025.

VUKOVAR

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)