Nije trebalo biti prorok da bi se shvatilo kako će vukovarske vlasti, na čelu s gradonačelnikom Penavom, prvom prilikom nakon objave rezultata novog popisa stanovništva, na kojem se pokazalo kako je broj Srba u Vukovaru nešto manji od 30 posto, tj. nema ih više trećina u gradu, promijeniti statut grada i ukloniti ćirilicu iz upotrebe sa svih službenih mjesta. To se upravo i dogodilo na sjednici Gradskog vijeća, dva dana prije isteka 2022. godine.
Jer ako je HDZ stranka nacionalističke desnice, a jeste, svim Sanaderima i Plenkovićima unatoč, oni koji su u desnom revolucionarnom žaru otpali od nje, poput samog Penave, čitav smisao svog političkog djelovanja vide u obračunu sa Srbima.
To naravno ne znači da Vukovar nije bio ubijen grad od strane srpskih nacionalista i u ratnom pohodu zločinaca iza kojih će zauvijek ostati ona snimka s pjesmom o klanju i salati te cinični Šljivančanin koji ispraća zarobljenike u sigurnu smrt. Ali držati vlastiti grad taocem najgore traume desetljećima nakon što se ona dogodila i ne omogućiti mu normalne međuljudske, pa i međunacionalne odnose je poražavajuće i tužno.
I to što uopće razgovaramo o postotcima i što se jedva dočekalo da se može legalno uklanjati ćirilične natpise sa službenih zgrada i s dokumenata te tako nastaviti onu uličnu i medijsku histeriju od prije par godina, koja je svemu ovome prethodila, jeste siguran signal potpunog poraza i grada i zemlje i njezine šanse da prestane živjeti u prošlosti. Ovo je tim gore, jer već postoji posve drugačije iskustvo u Istri, koja je kompletno premrežena s dvojezičnim, hrvatskim i talijanskim natpisima, makar postotak Talijana nije ni blizu trećini stanovništva, pa i unatoč tome što je iskustvo talijanske fašističke okupacije bilo strašno. Dakle, može se i drukčije kad se hoće, a onda to drukčije proizvodi puno zdraviju i u krajnjoj liniji bogatiju sredinu od one koja se ne može i ne želi riješiti nacionalizma kao svakodnevnice.
Sve ovo, naravno ne znači da želja za segregacijom u Vukovaru nije obostrana, o čemu najbolje svjedoči propast norveškog projekta zajedničke škole, kao i tiho odustajanje od zajedničkih udžbenika iz povijesti. Međutim, svemu tome unatoč, činjenica da je u tom gradu provedena mirna reintegracija i da nije bilo masovnog egzodusa i da se u njemu ipak zajedno živi, jeste dobra i daje mogućnost da u konačnici logika života nadvlada logiku podjele. Što je upravo momenat koji nacionaliste strašno nervira.
Ali da bi do toga došlo, država bi i kompletna javnost uostalom, trebala prestati taj grad držati taocem rata, što još uvijek izgleda nezamislivo. A dok god je pak to tako, uzalud su svi Schengeni, eurozone, ideologija posrnulog europejstvo i slične šarene laže. U takvim okolnostima, sve te stvari predstavljaju tek lijepo uređenu fasadu koja prikriva stvarni sadržaj.
Na koncu, u svemu tome je, nažalost nezaobilazna i uloga samih Vukovaraca koji upravo ovakvog Penavu biraju na čelo grada, potpuno nesvjesni da to ne vodi nigdje osim u beskrajan status quo koji je doveo do depopulacije samog Vukovara i njegove suštinske besperspektivnosti.
Da je to tek tužno, ne treba posebno naglašavati i stoga jedino preostaje zaželiti svima u Vukovaru bolju, sretniju i mudriju novu godinu od protekle koja je zaključena u ovom duhu.
Peščanik.net, 02.01.2023.
VUKOVAR
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Kakve veze imaju Mandela i Mladić - 25/04/2026
- Tri puta o Jasenovcu kako ne treba - 23/04/2026
- Orbanov pad i kraj modela tranzicije - 14/04/2026
