Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nije trebalo biti prorok da bi se shvatilo kako će vukovarske vlasti, na čelu s gradonačelnikom Penavom, prvom prilikom nakon objave rezultata novog popisa stanovništva, na kojem se pokazalo kako je broj Srba u Vukovaru nešto manji od 30 posto, tj. nema ih više trećina u gradu, promijeniti statut grada i ukloniti ćirilicu iz upotrebe sa svih službenih mjesta. To se upravo i dogodilo na sjednici Gradskog vijeća, dva dana prije isteka 2022. godine.

Jer ako je HDZ stranka nacionalističke desnice, a jeste, svim Sanaderima i Plenkovićima unatoč, oni koji su u desnom revolucionarnom žaru otpali od nje, poput samog Penave, čitav smisao svog političkog djelovanja vide u obračunu sa Srbima.

To naravno ne znači da Vukovar nije bio ubijen grad od strane srpskih nacionalista i u ratnom pohodu zločinaca iza kojih će zauvijek ostati ona snimka s pjesmom o klanju i salati te cinični Šljivančanin koji ispraća zarobljenike u sigurnu smrt. Ali držati vlastiti grad taocem najgore traume desetljećima nakon što se ona dogodila i ne omogućiti mu normalne međuljudske, pa i međunacionalne odnose je poražavajuće i tužno.

I to što uopće razgovaramo o postotcima i što se jedva dočekalo da se može legalno uklanjati ćirilične natpise sa službenih zgrada i s dokumenata te tako nastaviti onu uličnu i medijsku histeriju od prije par godina, koja je svemu ovome prethodila, jeste siguran signal potpunog poraza i grada i zemlje i njezine šanse da prestane živjeti u prošlosti. Ovo je tim gore, jer već postoji posve drugačije iskustvo u Istri, koja je kompletno premrežena s dvojezičnim, hrvatskim i talijanskim natpisima, makar postotak Talijana nije ni blizu trećini stanovništva, pa i unatoč tome što je iskustvo talijanske fašističke okupacije bilo strašno. Dakle, može se i drukčije kad se hoće, a onda to drukčije proizvodi puno zdraviju i u krajnjoj liniji bogatiju sredinu od one koja se ne može i ne želi riješiti nacionalizma kao svakodnevnice.

Sve ovo, naravno ne znači da želja za segregacijom u Vukovaru nije obostrana, o čemu najbolje svjedoči propast norveškog projekta zajedničke škole, kao i tiho odustajanje od zajedničkih udžbenika iz povijesti. Međutim, svemu tome unatoč, činjenica da je u tom gradu provedena mirna reintegracija i da nije bilo masovnog egzodusa i da se u njemu ipak zajedno živi, jeste dobra i daje mogućnost da u konačnici logika života nadvlada logiku podjele. Što je upravo momenat koji nacionaliste strašno nervira.

Ali da bi do toga došlo, država bi i kompletna javnost uostalom, trebala prestati taj grad držati taocem rata, što još uvijek izgleda nezamislivo. A dok god je pak to tako, uzalud su svi Schengeni, eurozone, ideologija posrnulog europejstvo i slične šarene laže. U takvim okolnostima, sve te stvari predstavljaju tek lijepo uređenu fasadu koja prikriva stvarni sadržaj.

Na koncu, u svemu tome je, nažalost nezaobilazna i uloga samih Vukovaraca koji upravo ovakvog Penavu biraju na čelo grada, potpuno nesvjesni da to ne vodi nigdje osim u beskrajan status quo koji je doveo do depopulacije samog Vukovara i njegove suštinske besperspektivnosti.

Da je to tek tužno, ne treba posebno naglašavati i stoga jedino preostaje zaželiti svima u Vukovaru bolju, sretniju i mudriju novu godinu od protekle koja je zaključena u ovom duhu.

Peščanik.net, 02.01.2023.

VUKOVAR

The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)