Foto: Lilit Andrić
Protest „Šta znači pobeda?“, Novi Sad, 17.1.2026, foto: Lilit Andrić

Ovo nije tekst o Vučiću. Njegovo svakosatno klepetanje i kmeženje treba ignorisati. Nije novost da će on učiniti i reći sve i bilo šta, samo da bi bio u centru pažnje. To je činjenica, to je zajedničko gotovo svima koji pate od narcizma. Kompulsivna potreba za divljenjem, slepa i bezrazložna vera u sopstvenu veličinu, samohvalisanje bez trunke stida. Već smo se time bavili i to, kakva ironija, u oktobru 2024. kada se vozio vozom od Novog Sada do Subotice i najavljivao otvaranje pruge.

Petnaest meseci kasnije, Vučićeva vožnja u predsedničkom vagonu se bliži kraju, ali on ne prestaje da kmezi i vrišti. Poput deteta koje se valja po podu supermarketa, želi da vrati voz nazad, u vreme kada je on diktirao javni diskurs, kada je otvarao i pokretao teme, kada je rešavao probleme.

Osladilo mu se što je nadležan da raspiše izbore i uporno pokušava da povrati auru kvazinadležnosti i za sve drugo. Nesvestan da u pokušaju da, jezikom društvenih mreža, troluje teme koje nameću studenti, zapravo ostaje na repu. Na kraju kompozicije, da ostanemo pri tom nesrećnom železničkom izboru metafora.

Od početka studentsko-građanskog protesta Vučićev voz je na pogrešnom koloseku i sa svakom lopatom uglja u kotlu, sa svakim pendrekom po leđima, bezrazložnim hapšenjem i maltretiranjem, sa svakim novim klepetanjem i „obraćanjem“, sve se brže kreće ka političkom ništavilu.

Pa je to slučaj i sa pokušajem da temu kontrole imovine, jednu od dve koju su studenti predstavili 17. januara, preoblikuje i pretvori u temu „oni su lopovi, hajde da im proverimo imovinu“. Stoga je besmisleno analizirati „inicijativu“ (za koju je, po naprednjačkom Zakonu o utvrđivanju porekla imovine i posebnom porezu, nadležno bilo koje fizičko ili pravno lice) da Poreska uprava (organ u sastavu ministarstva na čijem je čelu Siniša Mali) proveri imovinu svih kandidata na „blokaderskoj listi i „Narodnoj listi ili kako će se već zvati“. On želi da analiziramo ko je i zašto je „Narodna lista“, treba li (baš zbog ovoga) da se objavi studentska lista, jesu li „Jaćimović i Đilas fini i pošteni ljudi, a on lopov“.

Naravno da ga treba ignorisati, ali je ušao u moj kupe i pre nego što se razbaškari, ubeđen da je poentirao, pa izvadi mladi luk, piletinu i flašu rakije, da delujem preventivno.

Naime, to što je rekao, „inicirao“ i naklepetao, nije bitno. I to nije nikakav „odgovor“ na studentsko pominjanje Zakona o kontroli imovine (lustracija nije u mom resoru), kao jednog od važnih delova studentskog programa. Pored ostalog i zbog toga što je pucanj kojim pokušava da privuče pažnju – pucanj u prazno, jer još ne znamo kako su studenti zamislili zakon i njegove antikorupcijske mehanizme.

Ovaj tekst je o tome da je jedan od najefikasnijih mehanizama za kontrolu imovine, i to ne samo ad hoc kontrolu, jednokratnu, već kao trajni mehanizam za zaštitu od korupcije i korupcijskog bogaćenja – uvođenje krivičnog dela „nezakonito bogaćenje“, u skladu sa Konvencijom UN protiv korupcije.

Sadašnja vlast to nije želela, izbacila je tu aktivnost iz antikorupcijske strategije i kao antikorupcijski predstavila poreski zakon kojim se utvrđuje da li je neko imao prihode za koje se ne može utvrditi kakvo im je poreklo (pa bilo da su od nastupa na svadbi plaćenog u kešu ili od korupcije), i naplate porez na te prihode. Praktično – uvođenje korupcije (onog dela što ostane nakon oporezivanja) u legalni tok. O rezultatima dosadašnje „borbe protiv korupcije“, pa i izbegavanja plaćanja poreza, kroz primenu tog zakona, malo šta smo čuli. Pa nema potrebe ni da slušamo i da se bavimo time šta nenadležni predsednik, ali po Zakonu nadležni građanin, predlaže nepostojećoj listi koja će učestvovati na neraspisanim izborima. A još manje da li on misli (tvrdi?) da je taj nesrećni važeći zakon „odličan“, ali „oni“ (u njegovoj interpretaciji – oni famozni „mi“ koje je nemoguće identifikovati) nisu dovoljno radili na njemu (ili njegovoj primeni), ali evo baš sad hoće, čim saznamo ko je na kojoj listi.

A to što ja neću da se bavim klepetanjem i kmečanjem, nije razlog da se ne bavi onaj koga je pomenuo – Agencija za sprečavanje korupcije. I njoj je uputio, valjda, „inicijativu“ da „kontroliše ’Narodnu listu’ ili kako god da će se zvati, ali i sve blokaderske“, pa da „svim ljudima onda treba da se dostave podaci“ jer je „sasvim siguran da ćemo mnogo lopova pronaći na drugoj listi“. Bilo bi lepo da Agencija ne ignoriše nenadležnog i da mu objasni kakve su njene nadležnosti za pronalaženje lopova na listama.

A ja ne mislim da sam nadležan da analiziram da li to Agencija neće učiniti jer ga ignoriše ili postoji neki drugi razlog.

Peščanik.net, 19.01.2026.


The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)