Početkom kolovoza navršava se 31 godina od završetka Vojno-redarstvene operacije Oluja. Više od tri desetljeća poslije ona i dalje ostaje jedan od najosjetljivijih i simbolički najvažnijih događaja kolektivnog sjećanja u Hrvatskoj i Srbiji, ali i u širem postjugoslavenskom prostoru. Brojna otvorena pitanja, prijepori i suprotstavljene interpretacije prisutni su na različitim mjestima – od državnih politika i nacionalnih narativa do svakodnevnih javnih rasprava, medijskog prostora i političkih instrumentalizacija.
U hrvatskom društvu danas više nema ozbiljnog prijepora o tome što je VRO Oluja značila za Republiku Hrvatsku. Tijekom 1991. i 1992. s okupiranih područja tzv. Republike Srpske Krajine prognana je većina hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva, dok su oni koji su ostali bili gotovo svakodnevno izloženi nasilju, pljački, zastrašivanju, verbalnom i fizičkom zlostavljanju, seksualnom nasilju, prisilnim odvođenjima i ubojstvima. Na tim su područjima počinjeni brojni zločini nad hrvatskim civilima, ali i nad građanima srpske nacionalnosti koji su odbili pristati uz politiku nasilja i pokušali zaštititi svoje susjede Hrvate. Među najtežim zločinima bili su oni u Škabrnji, Nadinu, Promini, Saborskom, Lipovači, Vukoviću, Poljanku, zaseoku Gornji Marinovići u selu Bruška blizu Benkovca, kao i mnogi drugi s velikim brojem civilnih žrtava. Nakon višegodišnjeg rata i neuspjelih pokušaja političkog rješenja, Oluja je predstavljala legitimnu vojno-redarstvenu operaciju kojom je ponovno uspostavljen teritorijalni integritet i ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Istodobno, tijekom i nakon operacije pojedini pripadnici hrvatskih postrojbi počinili su ratne zločine nad dijelom preostalih srpskih civila, unatoč javnim sigurnosnim jamstvima koja su dolazila s najviših državnih razina. Za velik broj tih zločina pravda ni više od tri desetljeća poslije nije dostižna, osobito kada je riječ o kaznenom procesuiranju odgovornih i javnom priznanju njihove patnje. Dio razloga leži i u činjenici da javni prostor i dalje opterećuje pogrešno uvjerenje kako priznavanje tih zločina nužno znači kriminalizaciju same operacije ili osporavanje njezina značaja. Upravo suprotno. Sposobnost da se jasno razlikuju legitimni vojni ciljevi od ratnih zločina jedno je od temeljnih obilježja demokratske države utemeljene na vladavini prava. Zrelo i demokratsko društvo ne bira između te dvije činjenice, već ih je sposobno prihvatiti istodobno.
U Hrvatskoj se diljem zemlje tih užarenih kolovoških dana slavi vojna pobjeda i kraj rata. Nedaleko, u Srbiji i Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini, gotovo u isto vrijeme komemoracijama se obilježava nacionalno stradanje, pri čemu se Oluja u službenom političkom diskursu najčešće opisuje kao „najveće etničko čišćenje u Europi nakon Drugog svjetskog rata“. Između ta dva potpuno različita sjećanja nalaze se civilne žrtve čije su sudbine tijekom godina sve češće postale predmet političkih interpretacija. Njihove se osobne tragedije pretvaraju u sredstvo oblikovanja nacionalnih identiteta, uz održavanje političkih podjela. U Srbiji su žrtve Oluje često stavljene u službu dnevne politike i narativa o kolektivnoj nacionalnoj žrtvi koji nerijetko poprima obilježja mitologiziranog žrtvoslovlja. U takvom pristupu pojedinačne ljudske sudbine nerijetko ostaju u sjeni političkih poruka, dok pitanja nestalih osoba, individualnih okolnosti stradanja ili ostvarivanja prava preživjelih članova obitelji ostaju nedovoljno vidljiva. Među njima su i oni koji se i danas bore za priznanje statusa civilnih stradalnika prema Zakonu o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata (NN 84/21) kao i oni koji još uvijek čekaju odgovore o sudbini svojih najbližih. S druge strane, u Hrvatskoj gotovo potpuno izostaje javno i institucionalno prepoznavanje civilnih žrtava srpske nacionalnosti stradalih tijekom i nakon Oluje. Ta je šutnja s vremenom postala sastavni dio službenih komemorativnih praksi. Njihova stradanja promatraju se kao manje vrijedna javnog pijeteta ili ih se prešućuje kako ne bi narušila unaprijed oblikovanu sliku prošlosti. Istodobno, brojni ratni zločini počinjeni tijekom i nakon Oluje ni danas nisu dobili odgovarajući sudski epilog, unatoč obvezi Republike Hrvatske da ih učinkovito istraži i procesuira. Posebno zabrinjava činjenica da se oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u dijelu javnosti i danas pogrešno tumači kao potvrda da tijekom i nakon Oluje nije bilo ratnih zločina. Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju nije donijelo takav zaključak. Naprotiv, presuda jasno razlikuje pitanje postojanja zločina od pitanja individualne kaznene odgovornosti hrvatskih generala. Drugim riječima, Žalbeno vijeće nije zaključilo da zločina nije bilo, nego da nije dokazano, izvan razumne sumnje, da su Ante Gotovina i Mladen Markač za njih kazneno odgovorni na način na koji ih je teretilo Tužiteljstvo. Oslobađajuća presuda stoga nije izbrisala počinjene zločine niti je njihove neposredne počinitelje oslobodila odgovornosti. Upravo zato što odgovornost najviših zapovjednika nije utvrđena, još je važnije da država učinkovito istraži, procesuira i javno prizna pojedinačne zločine počinjene nad civilima tijekom i nakon Oluje. Na službenim obilježavanjima za te žrtve nema mjesta, kao da njihova stradanja ne pripadaju kolektivnom sjećanju Republike Hrvatske.
Imajući na umu dijametralno suprotne načine obilježavanja Oluje u Hrvatskoj i Srbiji, postavlja se pitanje možemo li uopće očekivati nastavak procesa međusobnog priznanja patnje, razvoja uključive kulture sjećanja te izgradnje povjerenja i održivog mira.
To pitanje posebno dobiva na težini ako uzmemo u obzir da je prije samo nekoliko godina postojao politički trenutak od kojeg se mnogo očekivalo. Sudjelovanje potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića na obilježavanju Oluje u Kninu 2020. godine te komemoracija u Gruborima, na kojoj su zajedno sudjelovali članovi porodica žrtava, predstavnici srpske zajednice, predsjednik Republike Zoran Milanović i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, predstavljali su važan iskorak prema politici međusobnog priznanja patnje. Pamtimo i dolazak predsjednika Vlade Andreja Plenkovića u Varivode zajedno s Borisom Miloševićem i Miloradom Pupovcem, kao i odavanje počasti hrvatskim žrtvama u Škabrnji od strane predstavnika srpske zajednice. Podsjetimo kako je premijer Plenković u Varivodama, gdje su mjesec i pol nakon VRO Oluja 28. rujna 1995. ubijeni stariji srpski civili, na komemoraciji 2020. rekao: „Kao predsjednik hrvatske Vlade, duboko žalim zbog toga te vam u ime Vlade ovdje izražavam sućut za članove vaših obitelji čije živote hrvatska država nažalost nije uspjela zaštititi.“ Taj zamah nije ostao ograničen samo na 2020. godinu već je nastavljen i tijekom 2021. kroz zajedničke komemoracije. U tim se trenucima činilo da uključivija kultura sjećanja, prvi put nakon završetka rata, ima priliku prerasti iz simboličnih gesta u dosljedniju javnu politiku. Upravo zato činjenica da taj proces nije dobio očekivani kontinuitet danas ostavlja još snažniji osjećaj propuštene prilike. Već 2022., a posebno 2023. godine predstavnicima SDSS-a, uključujući tadašnju potpredsjednicu Vlade Anju Šimpragu, onemogućeno je sudjelovanje na komemoracijama u Vukovaru i Škabrnji uz prijetnje fizičkim obračunom. Time je prekinut politički proces koji je ipak pokazao da međusobno priznanje patnje nije nedostižno, nego ostvarivo i moguće.
No, vratimo se i korak unatrag. Tamo dolazimo do pitanja koje bi trebalo biti temelj svake ozbiljne rasprave o prošlosti i njezinim traumatičnim razdobljima, očišćene od političkih manipulacija, isključivosti i emotivnih refleksa: što ćemo učiniti s činjenicama koje su tijekom godina utvrđene istraživanjima, sudskim postupcima i dugogodišnjim radom organizacija koje dokumentiraju ljudske gubitke i kršenja ljudskih prava?
Taj rudarski, dugotrajan i često nezahvalan posao, koji su odavno trebale obaviti institucije Republike Hrvatske uključujući i one osnovane upravo s tom svrhom, velikim je dijelom ostao na leđima organizacija civilnog društva. Umjesto da njihov rad postane vrijedan doprinos razumijevanju prošlosti, one su godinama kontinuirano izložene pokušajima diskreditacije upravo zato što su inzistirale na činjenicama, bez obzira na to kome one išle u prilog. Podsjetimo, u siječnju 2026. godine saborski zastupnik Mosta Zvonimir Troskot izjavio je: „Kod nas pod Antifu spadaju Documenta i REKOM, koji su u kriminalizaciji Domovinskog rata otišli najdalje…“, nakon čega je upitao: „Kada će Vlada dati prijedlog Saboru da se spomenute udruge i njihovo ponašanje proglase terorističkom organizacijom?“1 Takve izjave, osim što su zastrašujuće kada dolaze od saborskog zastupnika koji je nositelj javne i političke moći, nisu problem samo zbog političke retorike koju proizvode. Naprotiv, one pokazuju koliko se lako bavljenje suočavanjem s prošlošću može proglasiti neprijateljskim činom kada njegovi rezultati ne odgovaraju dominantnim nacionalnim narativima ili kratkoročnim političkim interesima.
Zato vrijedi podsjetiti na temelj istraživanja ljudskih gubitaka koje provodi Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, a u sklopu kojeg su povodom 30. godišnjice Oluje, 2025. godine, objavljeni rezultati istraživanja Ljudski gubici 1991.–1995. u Hrvatskoj – Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ i poslije. Temeljno načelo istraživanja jest jednak pristup svim osobama stradalima i nestalima, neovisno o njihovoj nacionalnosti, etničkoj pripadnosti, vojnom ili civilnom statusu. Kriterij nije identitet žrtve, nego činjenica da je živjela ili stradala na području Republike Hrvatske. Za svaku osobu prikuplja se i uspoređuje što veći broj međusobno neovisnih izvora – od službene dokumentacije i sudskih spisa do matičnih evidencija, terenskih intervjua, svjedočenja članova obitelji i drugih relevantnih arhivskih izvora. Žrtva se smatra potvrđenom tek kada njezin identitet i okolnosti stradanja potvrđuju najmanje tri neovisna izvora, dok se osobe za koje takva razina potvrde ne postoji vode kao djelomični potvrđene ili nepotvrđene. Takva metodologija važna je zato što onemogućuje proizvoljno baratanje brojevima i identitetom žrtava te raspravu vraća ondje gdje bi od početka trebala biti – na provjerljive činjenice.
Prema dosadašnjim rezultatima istraživanja, popis obuhvaća 1.170 civila i 918 pripadnika oružanih snaga te uključuje žrtve različitih nacionalnosti. Istraživanje nije ograničeno samo na razdoblje trajanja VRO Oluje, nego obuhvaća i stradanja nakon završetka vojnih operacija. Od ukupnog broja potvrđenih i djelomično potvrđenih žrtava, njih 1.791 stradala je u razdoblju i tijekom same Oluje (4. – 9. kolovoza 1995.), a još 286 do 28. rujna 1995., što jasno pokazuje da ljudski gubici nisu završili okončanjem vojnih djelovanja. Vremenski je okvir istraživanja proširen kako bi obuhvatio vojne akcije i zbivanja koja su prethodila i slijedila VRO Oluji te omogućio sagledavanje događaja u njihovu širem kontekstu. Istodobno, istraživanje se suočava s ograničenom dostupnošću i neujednačenom kvalitetom izvora, zbog čega pojedine slučajeve nije uvijek moguće jednoznačno vremenski odrediti. Stoga brojke same po sebi ne mogu dati cjelovitu sliku ljudskih gubitaka. Svaka od evidentiranih žrtava stradala je u konkretnim okolnostima koje je potrebno promatrati zasebno i na temelju provjerljivih činjenica. Upravo zato istraživanje se temelji na poimeničnom dokumentiranju svake osobe, a ne samo na utvrđivanju ukupnog broja stradalih. Cjelovita tablica s poimeničnim popisom žrtava te podacima o identitetu, nacionalnosti, statusu, mjestu i okolnostima stradanja, stupnju potvrđenosti i korištenim kvalifikacijama dostupna je ovdje: Dokumentiranje ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.–1995. – Vojna operacija Oluja i poslije (PDF)
Danas posebno zabrinjava što se u hrvatskom javnom prostoru o velikom broju zločina nad civilima gotovo uopće ne govori. Nitko ne očekuje da oni postanu središnji dio obilježavanja i proslave kraja rata, kao ni Vojno-redarstvene operacije Oluja, ali najmanje što dugujemo žrtvama jest dosljednost u priznavanju činjenica i pijetet koji pokazuje da smo kao društvo sposobni suosjećati sa svim civilnim žrtvama, bez obzira na njihovu nacionalnost.
Stoga vrijedi podsjetiti na žrtve i zločine koji se rijetko ili gotovo nikada ne spominju u javnom prostoru. Na primjer, u Gruborima je ubijeno šest civila, među njima i Miloš Grubor, rođen 1915. godine, kojeg su hrvatski vojnici 25. kolovoza 1995. strijeljali u njegovu selu. Ne spominju se ni žrtve u Prokljanu, među kojima je bila i Milica Damjanić (1921.), ubijena te potom spaljena ispred svoje obiteljske kuće. Tu su i zločini u mjestima Kistanje, Laškovci i Dobropoljci. Među zaboravljenim žrtvama su i Draginja Agić (1931.) iz Umetića, ubijena 7. kolovoza 1995., Ilija Božić (1920.) iz Ostojića ubijen u vlastitoj kući, Bogdan Bajlović (1937.) iz Luščana koji je preminuo od posljedica premlaćivanja, bolestan i slabo pokretan Borislav Bašić (1927.) iz Živaje, Stevo Brajenović (1924.) iz Šakanlija te Danica Bulat (1930.), ubijena između Klasnića i Brezova Polja tijekom povlačenja. Posebno je potresa sudbina Petra Dobrića i njegova dvanaestogodišnjeg unuka Siniše, ubijenih snajperskim hicima u šumi Zelenik kod Slovinaca.
U Mokrom Polju ubijeno je najmanje devet civila, među njima i Sava Babić (1913.), koju su promatrači UN-a 4. rujna 1995. pronašli mrtvu u osobnom vozilu ispred njezine kuće. Imala je tri prostrijelne rane glave i dvije prostrijelne rane prsa. U Gošiću i Varivodama, gotovo dva mjeseca nakon završetka Oluje, ubijeno je šesnaest civila koji su odlučili ostati u svojim domovima – sedmero u Gošiću krajem kolovoza i devetero u Varivodama krajem rujna 1995. godine. U Golubiću i Radljevcu ubijeno je najmanje osamnaest civila, među njima i Glišo Čučak, rođen 1934. godine, ubijen u zaseoku Čučci. Ilinka Dondur (1930.) i Vera Dondur (1939.) sklanjale su se u podrumu kuće u Žagroviću, odakle su na poziv hrvatskih vojnika izašle, no pritom su obje usmrćene. Ubijene su na pragu obiteljske kuće, Bulina strana BB, 05. kolovoza 1995.
Mnoge žrtve i danas se vode kao nestale. Ljuban Durman, rođen 1926., i Milan Durman, rođen 1908., posljednji su put viđeni u vlastitoj kući u Paukovcu 9. kolovoza 1995. godine. Obojica se i danas vode kao nestale osobe. Milka Dmitrović nestala je iz svoje kuće u Bojni, Pero Berić iz obiteljske kuće u Gvozdanskom, a Dragan Davorija posljednji je put viđen na predjelu Vratnika kod Velikog Šušnjara. Njihove sudbine desetljećima su ostale bez odgovora, kao i sudbine brojnih drugih nestalih osoba čije obitelji godinama žive u neizvjesnosti. Jednako se rijetko govori i o zločinu u Deringaju, gdje je među ubijenim i nestalim osobama bila i osamdesetogodišnja Milka Mika Milovanović, kao i o Biovičinom Selu gdje je ubijeno najmanje pet civila.
Stoga, umjesto zaključka ostaju pitanja koja nadilaze dnevnu politiku i tiču se našeg odnosa prema ljudskom dostojanstvu i humanosti: gdje su danas te žrtve u našem javnom prostoru? Gdje su njihova imena, životne priče i obitelji? Ako ih se prisjećamo tek usput ili nikako, možemo li doista govoriti o društvu koje je spremno suočiti se s vlastitom prošlošću? Kakvu to sliku prošlosti zapravo branimo? Činjenice same po sebi neće promijeniti ono što se dogodilo, ali mogu promijeniti način na koji prošlost pamtimo. A upravo o tome ovisi kakvo ćemo društvo biti u budućnosti.
Jurica Vitković (1995.) diplomirani je kulturolog zaposlen u Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću. U svom radu bavi se kulturom sjećanja, dokumentiranjem ljudskih gubitaka, civilnim žrtvama rata i memorijalizacijom. Sudjelovao je u provedbi i koordinaciji brojnih domaćih i međunarodnih projekata posvećenih ljudskim pravima i suočavanju s prošlošću.
DwP, 04.08.2026.
Peščanik.net, 04.08.2026.
OLUJA
