Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Imam poseban odnos prema odbojci: moj otac bio je odbojkaški trener, i to ženskih timova – sa jednim takvim timom putovala sam na nekakvo prvenstvo u Banji Koviljači. Sećam se kupanja u ledenoj Drini i toga da su me devojke obožavale: imala sam šest godina i još sam bila umiljata. Zato su me one odbojkašice koje nisu mogle sakriti stid i gađenje u diktatorovoj blizini tako ganule. No pravila i tehnika odbojke, u kojoj je koordinacija tela toliko važna i u kojoj meko odbijanje lopte može biti ubitačnije od moćnog servisa, a kolektivna igra je ključna, oblikuju asocijativno ono što se događa: odbojka je sport u kojem diktator sigurno gubi. Upravo takvu asocijativnu i genijalnu (a svaka mu je genijalna) karikaturu nacrtao je Dušan Petričić sa odbojkašicama i diktatorom. Uzgred, prvi put sam se upitala, i odmah sebi odgovorila, zašto inače ulickani diktator na Petričićevim karikaturama ima potpuno zamršenu kosu na sve strane? Zato što karikaturista ne crta njegovu frizuru, već stanje njegovog mozga.

Izborna odbojka počela je grubim kršenjem svih pravila igre. Diktator zloupotrebljava državna sredstva za predizbornu kampanju već nekoliko meseci, u daj-dam stilu, svaki put agituje za izbore i svoji novi šibicarski položaj, obećava, potkupljuje, uvaljuje se ljudima u kuće na ručkove sve do sikter-kafe, nikada ne donosi a odnosi darove. Peva mu srpski Tompson Baja Mali Knindža, odgovara privatnoj novinarki Goci a vređa novinare nezavisnih medija, njegovi daju znak kad se aplaudira… Sve do spontanog gađenja dela publike koji ne nosi bele kačkete.

Utakmica je poodmakla, sad su na redu još gori potezi: za oko 60 evra, građani su pozvani da potvrde svoje podatke i tako se upišu na spiskove čiji smisao nije otkriven, premda je očajno providan. Umesto obećanog samostalnog izlaska, diktator je napravio koaliciju sa osuđenim ratnim zločincem, i misli da je svoje duboko povezivanje sa ratnim zločinom uopšte sakrio uzbekistanskim gambitom, kojim je preskočio sahranu drugog ratnog zločinca. Pri takvoj otvorenosti, posledici uverenja da su svi drugi glupi, ostaje samo jedna zamka u koju razuman čovek može upasti – a to je da još uvek razmišlja o individualnom ulošku, o liku diktatora, čak i o njegovom psihološkom profilu. Tu pogled na Petričićeve karikature spasonosno deluje: frizura je slika tog mehanizma, ništa više. Već to samo osvešćenje otvara zastrašujuću realnost onoga posle, kakvo god bilo. Samo razmere čistke, u najboljem mogućnom rešenju, naprosto su fantastične, nezamislive… nerealne. Svako dobro rešenje biće polovično, četvrtinsko, desetinsko. Nada se mora deliti, već sada, u 1ml bočicama, nikako većim.

Završavam sa heretičkim pitanjem: nije li bolje produžiti meč koliko god se može, rušiti ohlokratsku kulturu temeljno i dugotrajno, nije li potrebno još ohoho vremena da se ne nađemo u pobedi bez nade i snage? Da li su bolji mali dosadni koraci unutar ovoga ili unutar onoga? Noćna mora nikada nije izgledala strašnija upravo na periferiji kapilarnog sistema, koja opet najuspešnije kida neurone i čini mozgove onako zafrčkanima kako to Petričić crta: na nekom lažnom jezeru neki lik u motornoj gondoli pali „večnu vatru“ pred gipsanim kipovima Kozima i Lorenca Medičija a sa Leonardom, uz Sinatru i I made it my way, najpopularnijom pogrebnom pesmom na svetu, a tu je još nešto duhovno (hram? prorok?) gde se čuje Mocartov Rekvijem, uz plastelinku u bodiju boje kože sa šljokicama, u pratnji robota, i tom prilikom obećava renesansu… Ako se to ne spreči, uzalud čak i politička pobeda. Jer ako se sprovedu bokanizacija svih pozorišnih, apolonizacija svih filmskih festivala i elitizacija svakodnevice uz redovnu plastifikaciju i botoksizaciju, mogućne političke promene neće ukloniti izvore pravog zla. I svi ćemo imati istu frizuru.

Peščanik.net, 10.09.2026.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Akad. Dr prof. kao članica-osnivačica državne Akademije nauka za trajni razvoj Slovenije, AZTRS, u Ljubljani. Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022); sa Noah Charney, The Slavic Myth (Thames&Hudson, 2023), prevedeno na češki, slovački, kineski, korejski, tajlandski; Kje smo? Ljubljanski steganogram, roman (2024); Hetera in filozof, studija (2024); Zoper desnico, eseji (2026); Kuhinja revežev, eseji (2026). Po njenoj drami Kosovski mit Marko Torlaković režirao je predstavu Mati u pozorištu u Kruševcu, koja je tokom 2025. dobila nekoliko nagrada za režiju i glumu. Romani su joj objavljeni na slovenačkom, makedonskom i katalonskom, studije i eseji na francuskom, engleskom, rumunskom, hebrejskom, nemačkom, holandskom, mađarskom, italijanskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017, nagrade Društva sociologa Slovenije za ne-sociologa 2023, nagrade Druga prikazna, Skopje, 2025; Župančičeve nagrade grada Ljubljana za životno delo, 2026.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)