Prije 120 godina Hegel je sintagmom „duhovno životinjsko carstvo“ označio stanje u kojemu se ljudi međusobno odnose kao zvijeri, ali istovremeno takvo ponašanje opravdavaju višim ciljevima. Formulacija se čini pogođenim opisom sadašnje situacije u Organizaciji ujedinjenih nacija (koju kod nas, zbog Andrassyja i Tuđmana, krivo prevode kao Organizaciju ujedinjenih naroda).
Ovo je stanje stvari općepoznato, no jučer ga je zadivljujućom preciznošću svima prisvijestio neponovljivi Trump. Egzemplarno je demonstrirao novu etapu globalizacije; nakon ekonomijske, komunikacijske, civilizacijske, strategijske, dospjelo se, naizgled obrnutim redoslijedom, do vrhunca – vrtićke globalizacije. Za Trumpa je svijet više-manje gigantski pješčanik u kojemu se (točnije: s kojim) igra po volji; okolni su objekti igračke ili prepreke, okolna bića suigrači ili protivnici.
Posve formalno to je pokazano samorazumljivom nebrigom za vrijeme predviđeno za govore šefova država (oko 15 minuta), Trump je iskoristio 250% predviđenoga termina, jer, kako je davno rekao Huizinga, igra ima svoje vrijeme (a prostor je ionako čitav svijet).
Na početku igre najmoćnije dijete svijeta se predstavilo kao najbolje od svih, ja-pa-jakanje je trajalo dobrih pet minuta – od velikih uspjeha koje je postigao osnaživanjem SAD, do sklapanja osam mirova (naš jezik, kao i neki drugi, jedva podnosi imenicu mir u pluralu). Na tomu su mu zahvalni „svi građani“ SAD (posebice kada se, recimo, radi o cijeni benzina), ali i svi šefovi država koje pomirio.
Posebice je pritom spomenuo „predsjednika Kambodže“ – nesretni kralj dotične zemlje, Norodom Sihamoni vjerojatno je prvo provjerio događa li se državni udar, a kada je ustanovio da je sve kao i prije, našao se je pred ozbiljnom dilemom. Praviti se da se ništa nije dogodilo, ili prihvatiti implicitni nalog moćnika i proglasiti se žurno novim predsjednikom kambodžanske republike (u povijesti je proces obično išao obrnutim putem). Kako ne dostiže nenadmašnu ulizičku razinu Marka Ruttea (kakvu, valjda, ni Hitler ili Staljin nisu iskusili), vjerojatno će se naprosto pritajiti.
To je i inače dobar recept protiv neugodnih ispada prvoga svjetskog djeteta, jer se ono – po svojoj dječjoj naravi – običava svaki čas okrenuti novoj igri, prekobicnuti se i početi nanovo kao da ničega prije nije ni bilo. Poznata dijagnoza pronicljive Zsa Zse Gabor opet se je jednom pokazala točnom: razlika je između odrasloga muškarca i maloga djeteta samo u cijeni igračke.
I tako je Trump, nakon uvodne samohvale počeo predstavljati svoje bjelosvjetske igračke. OUN je opet pripustio u igru, jer su pristali na pojeftinjenje, smanjivanje broja zaposlenih i, najvažnije, odustali od navodnoga lijevog radikalizma u brojnim svojim programima. NATO i EU nisu ni zavrijedili spominjanje, Gaza tek usputno kao indikacija uspješnih mirovnih napora gospodina predsjednika (a Ukrajina kao obećanje skoroga mira), Izrael je preskočen, siromaštvo u svijetu, kao i ostale epohalne trivijalnosti također.
O Kini je također tek usputno bilo – izrijekom – riječi. No, u tom dijelu – vjerojatno jedinome koji je ličio na tradicionalni govor državnoga poglavara u UN – Trump je najprije naglasio da su SAD najmoćnija svjetska sila, kako vojno, kao i privredno, da bi zatim upozorio na nedopustivost pokušaja da se druga najjača svjetska ekonomija predstavlja kao zemlja u razvoju i time traži privilegije u međunarodnoj trgovini.
Završivši „odrasli“ dio, Trump se je okrenuo vjerojatno najupečatljivijem dijelu svojega pripovijedanja. Moćno dijete, zbog svojih (realnih) godina nesposobno za više stupnjeve moralnoga razvoja (prema Kohlbergovoj ljestvici), ostaje na prekonvencionalnoj razini koju diktira strah od moguće kazne. Budući da izgledne kazne nema, očito može što god hoće. I tako, urbi et orbi, iznosi dilemu: „moram donijeti veliku odluku“ (nikakav, ni retorički „mi“ ne pojavljuje se pritom); sporazumjeti se s Iranom i omogućiti mu razvoj, ili „ću (ja) uništiti Iran“. Spominjati ovdje provizije međunarodnoga prava podjednako je smisleno, kao i raspravljati o Donaldovoj frizuri. On je naprosto upozorio svijet na to da može uništiti jednu (dosta veliku) naciju, da, dapače, odluka ovisi samo o njemu, da još i sam ne zna hoće li ili neće počiniti kapitalni zločin.
Mnoge druge bizarnosti ostaju u tom kontekstu nužno po strani (primjerice njegova odsječna tvrdnja da „ilegalni imigranti nemaju ljudska prava“, ili ona da se svijet zapravo hladi, a ne zagrijava). Ostaje bitno: netko se igra svijetom kako mu se prohtije, taj netko govori u maniri petogodišnjaka – a drži svijet u šaci. U paraleli s Hegelom, duhovno životinjsko carstvo sada već ovisi o mladunčadi, blaženo nesvjesnoj posljedaka onoga što govore – i čine.
Jutarnji list, 24.09.2026.
Peščanik.net, 25.09.2026.
TRAMPOZOIK
